Prođoše izbori, prebrojali se glasovi i – šta ćemo sad’?  

Prema prvim informacijama o očekivanim koalicijama sve izgleda kao i prije, usprkos nekim novim političkim partijama i svježim ličnostima koje se “dogovaraju”.  
Prvo je konstituisano Predsjedništvo. Međutim, to je pomalo apsurdno, zbog njegove pozicije u izbornom sistemu. Kažem apsurdno jer, politički gledano, Bosna bi mogla bez Predsjedništva kakvo znamo. Naime ovaj kolektivni “šef države” je u Daytonu uspostavljen kao simbol jedinstva zemlje. Trebalo je tada, neposredno poslije završetka rata, svijetu a i Bosni i Hercegovini pokazati da Bošnjak, Hrvat i Srbin mogu kulturno sjediti za stolom i mirno razgovarati o državnim pitanjima. Ali umjesto jedinstva, Predsjedništvo je mnogo češće u proteklih 20-ak godina, bilo generator neumornog verbalnog konfliktiranja njegovih članova, odnosno etničkih zajednica koje oni predstavljaju.  

Za razliku od pozicije Predsjedništva u sistemu, BiH sasvim sigurno ne može bez Vijeća ministara, odnosno vlade na svim nivoima. No, na njegovo konstituisanje se mora čekati. Pred izbore je preovladavala retorika iz koje se moglo zaključiti da nam je svega dosta, da javnost traži preokret, da će se konačno birači opredjeljivati i koalicije sastavljati na bazi programa, principijelnih sporazuma, strateških vizija za prosperitetan privredni razvoj i političku stabilnost. Međutim, dosadašnji koalicioni pregovori su iznjedrili tek jedan vrlo uopšten kolicioni sporazum koji još čeka potpis HDZ-a. Izazovu vlasti nije odoljela ni realativno svježa politička snaga Demokratske fronte Željka Komšića koja je pristupila sporazumu s SDA i opozicionim partijama u RS, ali ništa u toj “novoj koaliciji” pa ni njihov potpisani sporazum ne garantuje da će BiH dobiti sposobnu vladu.  

A bez sposobne i odgovorne vlade, sve će i dalje stajati - samo će djeca rasti.

BiH ne može ni bez parlamenata, odnosno predstavničkih tijela na svim nivoima vlasti. Ali već skoro dvije decenije narcisoidna skupina poslanika, potpuno otuđenih od svog biračkog tijela, koji su permanentno na mobitel-instrukciji svog partijskog šefa, nesposobni za demokratsko parlamentarno pregovaranje i donošenje zakonodavnih odluka praktično dobrovoljno izvlače vlast iz Parlamenta i prenose odlučivanje u kabinete stranačkih šefova. Takav Parlament ne treba Bosni i Hercegovini, njegova  zasjedanja su dosad neodoljivo podsjećala na dobro posjećeni zbor birača, tj. u ovom slučaju izabranih sretnika – “ko u kiln, ko u ploču”.  

Da li novi sastav Parlamenta garantuje bilo kakvu promjenu u tom smislu?

Šanse postoje, ali garancije - ne!

Izgleda da je i ovdje sve već davno stalo i još će stajati… samo djeca rastu!

Ono što je zajedničko gotovo svima koji učestvuju u političkom diskursu u BiH je sasvim neuvjerljiva retorika o Evropskoj uniji kao krajnjem cilju čije ispunjenje bi riješilo sve probleme u zemlji. 

Ova se govornička mustra pretvorila u paravan iza kojeg se krije nespremnost političkih lidera da otvore i povedu dijalog o paralizi društveno-političkih odnosa na svim nivoima i višegodišnjeg urušavanja kvaliteta života najširih slojeva stanovništva.   

Tek ako bi nekim čudom politički lideri bili lišeni prava da nas zavaravaju pričama o članstvu u EU, pokazalo bi se koliko su oni daleko od realnosti i razumijevanja pravih problema zemlje koju vode.   

Pokazalo bi se tada da Bosni nije potrebno članstvo u EU da bi se izmijenilo stanje, već obrnuto.  

Dok se temeljito ne promijeni ustavna i politička struktura države, sve će stajati kako stoji - a samo će djeca rasti. 

Čak kada bi neka sasvim nova pro-evropska “naša stranka” dobila apsolutnu većinu da formira vlast ne bi se mogao anulirati uzrok paralize.  Jer ovdje su tri naroda, na brzinu, “ugurana” u dva entiteta što samo po sebi izmiče svakoj ustavnopravnoj i funkcionalnoj logici. Niko se u toj državi bez kormilara ne osjeća “na svom”.  
RS uporno ignoriše državu i vuče van, Federacija, sa ubjedljivom bošnjačkom većinom, sve više slabi u konfuznom lavirintu institucija, što Hrvatima u ovom entitetu daje povoda da insistiraju na “hrvatskom piatnju” čak i kada ga je teško definisati. Gotovo je nepristojno ukazivati na ove element jer su toliko vidljivi svakome u BiH, kao i poznavaocima prilika van zemlje.

Nema revolucinoarnih rješenja, promjena preko noći.

Mora se iz sadašnjeg političkog haosa i nereda krenuti ka njegovom uređivanju i uvođenju reda .

Ne vidim ni jednog ozbiljnog razloga zbog kojeg domaći politicari ne bi mogli legitimno i argumentovano povesti dijalog o budućnosti Bosni i Hercegovine kao države zasnovane na federalnom uređenju. Tim prije što ona to već i jeste, iako je asimetrično kreirana još tokom rata 1992 - 1995, a potvrđena Daytonskim sporazumom. Insistiranje Sarajeva na zabludi da je BiH “jedinstvena” samo odgađa konačno urušavanje ove neodržive političke nagodbe. Insistiranje Banja Luke na izglednoj nezavisnosti RS samo produbljuje krizu i nepoznanice na Balkanu, dolijevavjući ulje na vatru ionako narušenim odnosima Rusije i Evropske unije.

Bosni treba evropeizacija svih društvenih djelatnosti, a ne formalno članstvo koje samo po sebi ne bi ništa promijenilo. Evropeizacija, kao process, bi vodila govoru i dogovoru o odgovornom vođenju zemlje, vertikalnoj liniji donošenja zakona i odluka te praćenja njihove primjene, zatim parlamentarnom sistemu u kojem svaki građanin zna ko je njegov zastupnik u zakonodavnom tijelu. To bi trebalo stvoriti klimu u kojoj se zna kome nosioci funkcija odgovaraju za svoj rad, što je opet preduslov za kultivisanje javnog mnijenja koje u BiH postoji, ali ne može i ne zna da se artikuliše u postojećem političkom haosu. 

A korak dalje od visoke politike, evropeizacija bi vodila postepenoj eliminaciji  korupcije, gusto ispletenih veza i protekcije, koja je postala pravilo i za najsitniji zahtjev ili molbu.  Već je kompletna generacija u Bosni stasala na kriteriju “know who”, umjesto na “know how”.  Ovaj koruptivni pristup se posebno ukorijenio na adresama kojima se svaki građanin redovno obraća, tj. u školstvu, posebno visokom, u zdravstvu, politici zapošljavanja, upravi itd.  Konačno, evropeizacija bi našem svijetu pokazala blagodeti poštovanja drugoga i drugačijeg, sučeljavanja mišljenja bez ljutnje i vrijeđanja sagovornika.  Konačno, taj process neminovno vodi do saznanja da je svako pravilo ponašanja tu da bi se primijenilo, da strpljivo stajanje u redu pred šalterom koristi svima koji se zateknu u šalter-sali, da pješački prelaz ima jasnu svrhu…   

To smo nekada zvali “bon-ton”, a danas je to pandan jednostavnoj istini da “teško je biti fin”.  A kada savladamo glavne lekcije evropeizacije, članstvo u Evropskoj uniji će doći samo po sebi. Tim prije što se takva formalna odluka ne vidi ni na dalekom horizontu EU.  

Iako je ovo komentar o BiH, zbog objektivnosti ću naglasiti da svi pomenuti elementi evropeizacije, kao edukativnog procesa, jednako nedostaju Srbiji i Kosovu  (Crnu Goru i Mekodoniju ne spominjem jer nedovoljno poznajem prilike u tim zemljama).  A protekla godina je pokazala da je i Hrvatska ušla u Evropsku uniju prije nego što je sa uspjehom savladala “priručnik” za evropeizaciju.

Zaključak se nudi sam po sebi – u evolutivnim političkim procesima niko ne može profitirati od “preskakanja razreda”. Jer i pored preskaknja, sve ostaje da stoji, samo djeca rastu.