Senad Pešto, šef Ambulantno-polikliničkog odjeljenja Klinike urgentne medicine (KUM) u Sarajevu, nosio je u ratnom periodu titulu i odgovornost načelnika Sanitetske službe u komandi Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH).
- Krenulo je sve od pozicije načelnika Saniteta Druge brdske brigade, nakon čega je uslijedio moj uspon u svakom pogledu. Organizirao sam sanitetske službe, motorne odbrane na lokalitetu Treskavice, Bjelašnice, Hreše... – govori ratni heroj Pešto.
Prva linija
Rat je proveo na prvoj borbenoj liniji. U planinskim predjelima oko Sarajeva, u teškim uvjetima, svakodnevno se suočavao s teškim povredama saboraca.
- Razderotine tijela tupim predmetima, odsijecanje pojedinih dijelova ekstremiteta usljed vatrenog djelovanja... bili su strahoviti prizori koje sam gledao svakog dana, nažalost. A danas pojedini doktori ne mogu da podnesu ranu pacijenta nakon saobraćajnih udesa – kaže Pešto.
Odljevi krvi i povrede glave i grudnog koša uspješno su se rješavali samo brzom reakcijom doktora.
- Moralo se misliti velikom brzinom. Kada bih ugledao borca da je ostao bez noge, koja je stajala otkinuta negdje pored njega, nastojao sam ga što prije zbrinuti i spasiti ekstremitete pa tek onda ga pokušati transportirati do klinike u Sarajevu – sjeća se doktor.
Improvizacije su bile svakodnevne, što doktor rado podijeli kao savjet i današnjim mladim doktorima, koji, kako kaže, moraju biti spremni na sve uvjete.
- Imali smo pacijenta kome je metak prošao kroz grudi te smo mu morali velikom brzinom pomoći, jer bi se, inače, ugušio. Zbog ulaska zraka, pluća su se sakupljala i, kako je vrijeme odmicalo, pacijent se gubio. Morali smo da stavimo bilo šta na mjesta gdje je metak prošao. U tom periodu koristili smo gumu, plastiku... čak i jezik cipele – govori Pešto.
Svako godišnje doba imalo je i prednosti i mane. Ipak, za ranjenike je bolji bio zimski period nego ljetni, kada bi tkivo brže truhnulo.
Status invalida
- Svako ranjavanje u ratu je bilo drugačije. Ipak, zimi je bilo lakše zaustaviti krvarenje. Prvenstveno zbog stisnutih krvnih žila i pomrzlih dijelova tijela. Naša jedina skrovišta bile su neke improvizirane zemunice ili smo bili skriveni iza stijena – sjeća se doktor.
Zimi je i transport bio lakši, jer su se po snijegu mogle koristiti saonice i lakše se spuštalo s Treskavice i Bjelašnice.
- Imao sam sreću da logikom i brzinom spasim dosta života, čime se i danas ponosim. Ne interesira me nerad. Meni je najveće zadovoljstvo i zahvala za moj rad spašen ljudski život – kaže Pešto.
Ratnog perioda doktor se, ipak, nerado sjeća. Kako kaže, to vodi i do depresija.
- Svaki gubitak izuzetno mi teško pada. Rat je katastrofalno djelovao na moj razum. Čega sam se nagledao, dobro je pa sam normalan ostao. I danas plačem kada se sjetim poginulih prijatelja – sjetno govori ratni heroj.
Ističe da status invalida koji su spasili našu državu u ratu, nimalo nije pohvalan.
- Kada čovjek izgubi dio tijela, sve je nevažno naspram njega poslije. I danas te ljude srećem kao pacijente, jer je dosta granata bilo zatrovano, premazivano otrovnim sredstvima, kako bi izazvalo još veću štetu po zdravlje – ističe Pešto.
Ipak, doktor iz rata nosi i sjećanje na složnost ljudi i brigu među saborcima.
- Rat je i jednoj i drugoj strani donio tugu i bol. I napadači su gubili voljene osobe, a sve što se dešavalo je jedna katostrofa za sve nas – zaključuje ratni heroj u bijelom.
Rat dočekao u Vlasenici
- Kada sam završio fakultet u Sarajevu, otišao sam u Vlasenicu. U lokalnoj ambulanti trebao sam ostati šest mjeseci, a ostao sam šest godina, tačnije do 1992. Nisam htio da ostavim taj narod, koji me je cijenio, jer sam im sve bio, i hirurg, i ginekolog, i ortoped. Ostao sam posljednji među tim mještanima kada je rat počeo – govori doktor.
Otac šestero djece
Nakon teškog radnog dana, Pešto svoj mir pronalazi u domu, sa suprugom Sabinom i djecom.
- Prihvatio sam svoj život bez ikakvih prohtjeva. Znam šta je moja nafaka i vodim jedan miran porodični život. Najdraži i naljepši osjećaj mi je da sam otac šestero djece. Najstariji sin ima 35 godina, a najmlađa kćerkica ima devet godina. Supruga mi je najveća podrška, moj odmor i mir nakon strašnih i dugih dežura – ističe doktor.
Stanje na KUM-u
Iako je ratni period iza doktora, na odjeljenju KUM-a svakog dana i dalje prolazi kroz teške nesretne slučajeve.
- Mi smo odjeljenje kroz koje prolazi sve, svi pokušaji ubistava i samoubistava, nesreće, predoziranja, napadi u bračnim svađama, na ulici... U sjećanju mi je ostao momak od 16 godina koji je, ni kriv ni dužan, napadnut u gradu. Naišla su dvojica huligana i slomljenom staklenom flašom ozlijedila mu glavu te je ostao bez oka. Život mu se zauvijek promijenio - kaže Pešto.
