I pored svih organizacionih grešaka i propusta u donošenju presuda, prije svega oko Perišića, Simatovića, Stanišića, Šešelja, a onda i ostalih, u pravu su oni koji tvrde da bi glavna legacija Haškog tribunala trebala ostati u domenu skupljene historijske građe i pravnih dokaza. To su, kaže se, neprocjenjive lekcije za budućnost.
Godišnja inventura
A, kada se o tome govori u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, u obliku godišnje inventure, svakog decembra, kao što je to slučaj i ove sedmice, sve dobiva i dnevnopolitičku dimenziju. I nije da od tako intonirane diskusije nema nikakve koristi.
I prije početka ove najnovije rasprave u UN-u, na kojoj učestvuju predsjednik Suda Teodor Meron (Theodor) i glavni tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz), moglo se naslutiti da će diskusija opet ići u dva smjera.
Na jednoj je strani potpuno nadmoćna većina predvođena zapadnim zemljama, koje Haški tribunal hvale zbog pozitivnih dokaza izvedenih u mukotrpnim procesima u više od 160 slučajeva. Oni Hagu prigovaraju samo “sitne greške”, uključujući i Vojislava Šešelja. A na drugoj je strani već kontinuirano kritična Rusija, koja je, također, u Vijeću sigurnosti glasala u korist osnivanja Suda 1993. Moskva nastavlja s prigovorima da je to najskuplji (više od 2,5 milijardi utrošenih budžetskih dolara) i najsporiji sud u povijesti, usto još “pristrasan (samo) na štetu Srba” (?!).
Osim svih regularnih članova Vijeća sigurnosti te onih zemalja članica UN-a koje trenutno nemaju dvogodišnji mandat u Vijeću, poput Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koji ovdje učestvuju u debati, tu su i vanjski kritičari. Upravo oni, zbog Šešeljevog “privremenog” oslobađanja, govore o “bruci” ovog doista neshvatljivo sporog suda.
Kritike Zagreba u UN-u
Osim što su izdejstvovali specijalnu rezoluciju u Evropskom parlamentu o osudi Šešeljeve retorike, omogućenu i “iznenadnom” milošću Haškog tribunala, hrvatski političari i diplomati, ovaj put u centrali UN-a u Njujorku, idu i korak dalje. Pitaju šta će ostati od legacije Haškog suda ako se ne bude vodilo računa o patnjama žrtava!
Ne samo u slučaju Šešelja već i u slučaju gore spomenutih evidentiranih izvršitelja najmonstruoznijih zločina u BiH, to pitanje bi moglo postati novi “duh koji prati UN”, kako je to, nakon Srebrenice, još 1999. u svom izvještaju, priznao tadašnji generalni sekretar UN-a Kofi Anan (Annan).
Osim činjenice da vjerovatno nigdje na svijetu dosad nije zabilježeno da je jedan sud, kao što se to događa Haškom tribunalu, nije proveo skoro 12 jalovih godina u pokušaju dokazivanja krivice, kao u slučaju Šešelja, iz Zagreba, uz naznaku njihovih diplomata da to ne implicira njihov “stav o krivici ili nevinosti” - stiže i upit zašto se toliko kasni i u apelaciji Jadranka Prlića i ostalih.
No, moglo bi se reći da je Haški tribunal čak bio “ekspresno” brz u slučaju Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, jer je do izricanja njihovih prvobitnih presuda, prema podacima Tribunala, potrošeno “samo” 465 dana. U slučaju neosuđenog Šešelja Haški tribunal je “spiskao” više miliona dolara i potrošio više od 4.000 dana.
Nejasan zahtjev
Treba znati i da je javno, može se čak reći i teatralno, ponovo zatraženo vraćanje Vojislava Šešelja u Hag - kao zahtjev tužilaštva Haškog tribunala - ostalo nedorečeno. Jer zahtjev je poslan posebnom Sudskom vijeću za Šešeljev slučaj, koje se već pokazalo “zbunjenim” i nekonzistentnim, pa zato još niko i ne zna kad bi se njegov povratak u Hag i kako mogao dogoditi. Žalba, dakle, ponovo nije poslana predsjedniku Suda. Na tu, moguće novu predstavu, uz neizvjesne posljedice, preko otvorenog i bez ikakvih vremenskih rokova uspostavljenog “zahtjeva”, sada u UN-u s pravom upozoravaju diplomati iz Hrvatske. Njihove kolege iz BiH djeluju kao da to čak i ne razumiju, dok se oni iz Srbije još ne izjašnjavaju.
