Mir je danas teži od rata, reći će svaki od 450 demobilisanih boraca Armije RBiH koji su se nakon rata vratili u Janju i Bijeljinu. Izdržali su najteže ratne dane, godine i ofanzive.

Prozebli i ranjavani, na ahiret su ispratili 40 šehida Semberije, poginulih na ratištima sjeveroistočne Bosne. Znaju da su bili dio odbrane svoje domovine i znaju da ih je srce vuklo njihovim kućama u manjem bh. entitetu, gdje ih je čekala borba za povratak imovine i stvaranje uvjeta za život dostojan čovjeka.
      
Život ne čeka

Nažalost, najhrabriji povratnici na sjeveroistok BiH dane mira nakon prošlogodišnjih poplava sve teže izdržavaju. Zato mole za pomoć one koji o našim sudbinama odlučuju dvadesetak godina. 

Išli su prošle sedmice i do Sarajeva da nadležnima ispričaju svoju muku, ali, osim razgovora sa zamjenicima ministara, ništa konkretno nije im obećano. Rekli su im da se čeka formiranje vlasti, ali ovi dobri ljudi znaju da život ne čeka. 

Nakon što ih niko nije primio u zgradi Vlade FBiH u Sarajevu, promrzli i gladni borci vratili su se 

U svojoj Janji za “Dnevni avaz” progovorili su o svojim problemima.

- Mi iz Janje i Bijeljine imali smo 650 boraca u brigadi „Hajrudin Mešić“ na Teočaku. Ispratili smo 40 šehida. Nas oko 450 vratilo se svojim kućama. Kao čovjek, kao insan, uvijek sam mislio da ne treba moliti, da treba raditi za život svoje porodice. Ali, konačno treba reći da od države nismo dobili nikad ništa, a naša imanja bila su opustošena. Moj otac imao je petnaest krava i sedam konja prije rata, a tako su mnogi imali. Mi smo vrijedan narod i sve smo morali iznova nabavljati. Uništili su nas rat, led i poplava. Sad tražimo pomoć da posijemo svoje njive, da napunimo svoje štale, da možemo raditi, živjeti - kaže Mustafa Mulamustafić zvani Alija, predsjednik Udruženja demobilisanih boraca Armije BiH Janje i Bijeljine.

Čovjeku koji je preživio ratne strahote glas zadrhti i suza krene kada govori o svojim saborcima koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Mulamustafić zaplače dok govori o svom saborcu Samiru Rasimoviću koji danas živi u Bijeljini. Rasimović u sebi ima 22 gelera, 11 godina ima rješenje za invalidsku penziju, ali do danas ni feninga od te penzije. Što je najgore, on nije jedini. Za takve kao on nema posla, zdravstvene zaštite ni socijalne pomoći... Mnogi o tome šute i žive tihi život onih na koje su svi zaboravili.
      
- Valja živjeti našim jetimima, ranjenicima, invalidima, našim ostarjelim roditeljima. Imamo štedne knjižice na kojima je vojni novac koji nikad nismo uspjeli potrošiti. Ja imam 16.000 maraka, šehidske porodice i više. U Federaciji su tim novcem plaćali struju, račune, a mi ovdje to nismo mogli i neka nam barem sada daju sjeme i đubrivo za sjetvu. Bez pomoći države ili Tuzlanskog kantona mi ne možemo ništa posijati - priča Mustafa Mulamustafić dok pijemo kafu s njegovim ocem hadži Aljom Mulamustafićem (87). 

Ni penzije

Huso Ramičević (71) zvani Zekulja proveo je 11 mjeseci u radnom logoru, a potom je napustio Semberiju i otišao u rat. 

- Nisam star. Piši me, jer mi je dovde došlo. Tako sam rekao momku koji je upisivao borce. Bio sam kost i koža, ali morali smo nešto učiniti da naša zemlja opstane - priča nam Huso kako je pristupio u redove Armije RBiH. 

Ramiza i Huso Ramičević: Sramota je zaboraviti one koji su Bosnu branili 

Kaže da demobilisani borci i povratnici zaslužuju više. Nemaju posao, zdravstveno osiguranje, ne mogu u penziju. 

Sa suprugom Ramizom uspio je kao majstor zidar u poslijeratnom periodu obnoviti dio imanja u Janji. Školovali su četiri kćerke, od kojih su tri završile fakultete. One su im i pomogle nakon prošlogodišnjih poplava. Novčani vaučer koji su dobili od vlasti pokrio je tek dio štete od poplave. 

- Nemam penziju, nemam štednu knjižicu. Imam samo dragog Boga i ove moje prste. Nismo dobili pomoć u namještaju, to su naša djeca kupila i dala nam. Ne moram ni od sada dobiti ništa, ali ima onih kojima je puno gore, koji su oboljeli. Zato mislim da je krajnje vrijeme da se nešto učini. Sramota je zaboraviti one koji su Bosnu branili - zaključuje Ramičević.
      
U februaru idu pred Vladu TK

- Polovinom februara idemo pred Vladu Tuzlanskog kantona (TK) i tražit ćemo da prime naše predstavnike. Mi smo se borili i odbranili taj kanton i imamo pravo da nas tretiraju kao ostale borce. Tražit ćemo da nam pomognu u proljetnoj sjetvi. Također, u februaru očekujemo da će nam ovdje u Janju doći ljekarski tim koji bi besplatno pregledao demobilisane borce i nadam se da će zamjenik federalnog ministra za boračka pitanja Zukana Heleza održati obećanje. Mnogi ljudi su bolesni, ali nemaju zdravstveno osiguranje - potcrtava Mulamustafić.