BIH

Odžak: U Goraždu se heroji spominju samo početkom maja i pred izbore

Maloljetni pripadnik ARBiH, amputirac, dijete i brat šehida

A. BAJRAMOVIĆ

6.5.2015

Dok su njegovi vršnjaci završavali školu, Goraždanin Haris Odžak mladost je provodio po rovovima od Žigova do Prače i Hrenovice. Kada je počeo rat, imao je samo 15 godina, ali da se zlo sprema, slušao je od brata Halida koji je radio u Šibeniku i dio vojničkog iskustva stekao u Hrvatskoj vojsci.

Najteže u životu

Već prve godine rata do Harisa stiže prva tragična vijest u nizu onih koje su ga iz dječaka pretvarale u ratnika.

- Brat Halid je već bio ranjen u blizini našeg sela Zavodišta, a nakon što se oporavio komanda ga je povukla u vojnu policiju. Večer prije dao sam mu svoje patike, jer su ga čizme žuljale. Majka je bila bolesna, a otac na selu, tako da sam prvi saznao. Njihov kombi u blizini Mravinjca direktno je pogodila granata. To mi je bilo nešto najteže u životu. Sve dok nisam vidio njegovo tijelo, nisam mogao vjerovati. I danas mi ta slika stoji pred očima - kaže Haris.

Prvog dana velike agresorske ofanzive na Goražde 1994. godine poginuo je i njegov otac Haso. Tada je odlučio maksimalno se uključiti u odbranu ovih prostora. Imao je samo 17 godina kada je postao dio manevarske jedinice 1. drinske udarne brigade.

Dan kada je počeo napad na Goražde već dugo se obilježava šablonski i to je ono što ga boli, jer branioci Goražda zaslužili su mnogo više od buketa cvijeća na malom, kamenom ljiljanu kao spomeniku podignutom njima u čast.

- Goražde je proglašeno gradom herojem, ali heroji se ovdje ne spominju, osim malo 4. maja i pred izbore, kada im se ponovo obećava sve za narednih 20 godina - dodaje Haris.

Maloljetni borac, prognanik, RVI 70 posto, dijete i brat šehida, danas je suprug i otac koji se bori za svoju porodicu. Priznaje da je, nakon svih gubitaka koje je preživio, bio sklon alkoholu, ali baš u pravo vrijeme sudbina je u jednu spojila njegovu i životnu priču njegove supruge Aiše.

Upoznavanje supruge

- Možda je sad smiješno, ali upoznali smo se iz opklade. Diskoteka „Piramida“ tad je bila aktuelna. Sjedio sam s prijateljima i jedni druge smo zadirkivali ko joj smije prići. Kladio sam se s njima da ću je nagovoriti da odemo na kafu u „Azaro“. Ubrzo smo se i uzeli - s osmijehom govori Haris, ponosni otac 15-godišnjeg Halida, kojem je dao bratovo ime.

Penzija ni za opremu

Činjenica da nema nogu nikada ga nije sputavala. Iako s mnogo više napora, radio je poslove koji ne odgovaraju njegovom zdravstvenom stanju.

- Radio sam sve i svašta, nisam dozvolio da mi porodica nema. Radio sam i poslove za koje ljudi nisu mogli vjerovati da ih radim. Radio sam i na pilani, gdje osam sati stojiš. Svi su se pitali kako, ali jedno je kako, a drugo je moranje. Penzija koju sam ja dobio ne može mi biti ni da opremim dijete za školu - ističe Haris.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.