Mudrost

Zašto ljudi nemaju interes za riznicama

Edin Urjan KUKAVICA

Imam prijatelja koji me i mimo mubarek Ramazana, a u Ramazanu naročito, često časti mudrostima iz riznica koje su običnim ljudima gotovo nedostupne, ne zbog njihove skrivenosti nego zbog ljudske nezainteresiranosti. Tako mi je, prije neki dan, poslao SMS sljedeće sadržine: „Ljepote iftara namirišimo ljepotom savjeta Poslanika Muhammeda (mir neka je s njim i njegovim) upućenog hazreti Aliji: 'O lave istine, kada svako bude tražio da se približi Bogu, Uzvišenom, nekim ibadetom, ti traži mudrog čovjeka i druži se s njim.'“

Zgažen jačima

Mudrim čovjekom naziva se onoga koji zbilju stvari poznaje onoliko koliko je to ljudskom biću moguće, pa potrebu da postupa prema onome što zna - učini gospodarem svoje duše. Muslimanima je poznata kuranska pripovijest o susretu i kratkom putovanju Allahovog poslanika Musaa i tajanstvene ličnosti, neumrlog poslanika, hazreti Hidra (mir neka je s njima obojicom). No, manje je poznato da su se s ovim hazretom susretali i drugi Božiji poslanici. 

Kažu da je jednom prilikom, za vrijeme svoga pohoda radi osvajanja cijelog poznatog svijeta, Iskender Zulkarnejn – u zapadnoj tradiciji poznat kao Aleksandar Makedonski, a u islamskoj kao jedan od Božijih poslanika – na varku osvojio neku tvrđavu i naredio njeno rušenje. Njegovi generali mu preniješe da ondje živi jedan mudar čovjek, koji je u stanju riješiti svaki problem. Iskender ga pozva k sebi. Kad ovaj dođe, Iskender ugleda pred sobom neuglednog i slabog čovjeka i reče mu: „Kakav je to jadan izgled i otkud da si tako slab!?“ Mudraca zateče takvo pitanje, pa, smijući se glasno Iskenderovim riječima, reče: „Ne sudi o meni prema liku mome, o ti koga vrlina i pravednost resi, jer tijelo su korice, a mač britki duša – a mač, ne korice, svaku bitku riješi.“ Te dodade: „Zavidnik vječito pati i u stalnom je sukobu sa svojim Gospodarom – krivo mu je šta god da Bog da drugima i srce mu poželi sve što vidi kod drugih. Pametan i plemenit čovjek poklanja svoj imetak prijateljima, jer samo budalasta tvrdica pušta da mu imetak naposljetku pripadne neprijatelju.“ 

Znajući da izigravanje i ismijavanje pametnog čovjeka, ruganje i lakrdijašenje s njim povlači za sobom gubitak časti i donosi poniženje te da onaj ko provodi nasilje nad slabijima skonča zgažen jačima, Iskender Zulkarnejn napuni uši ovim draguljima mudrosti, ustade, onog mudraca obilato nagradi zlatom i napusti ruševine tvrđave. Bez ikakvih tradicijskih dokaza, samo temeljem zdravog razuma, pretpostaviti je da je ovaj mudrac bio sam hazreti Hidr. Jer, samo njemu priliči da drži lekcije Božijim poslanicima. 

Mudrost vladara ogleda se u njegovoj pravednosti i pravičnosti, a ne u njegovoj slavi i veličini, a pri tome malo veze ima to koje je vjere vladar. Naprimjer, iako je Anuširvan po vjeri bio krivovjernik, po svojoj pravičnosti i poštenju bio je pravovjernik. Uostalom, prvak svih stvorenja, Allahov Poslanik Muhammed, najljepši blagoslovi neka su s njim, kazao je: “Doista sam rođen za vlasti vladara pravednog“ zbog čega je pjesnik rekao: „Poslanik, rođen u doba Anuširvana, obasjao svijet je svjetlom novog dana i reče: „Ja nisam nasilju sklon, jer rođen sam u vremenu Anuširvanovom!“ Kako divan savjet ovog dobrohotnika uli se u uši srca vladara nasilnika: 'Razmisli o tmini što tlačenje je nosi, pokušaj se makar malo držat pravednosti; ne budeš li s pravednošću omiljen kod ljudi tad slobodno ponovo ti tlačitelj budi!'“ 

U historijama stoji da je vlast nad svijetom pet hiljada godina pripadala medžusijama (vatropoklonicima). Vlast je, tako, pripadala njihovoj lozi zato što su se prema puku ophodili pravedno i nisu činili nasilje. U predaji se kaže da je Bog Svevišnji objavio Davudu, mir neka je na nj: “Kaži svom narodu da ne govori loše o perzijskim vladarima i da ih ne vrijeđaju. Jer, oni su pravednošću izgradili svijet e kako bi Moji robovi u njemu mogli živjeti.”

Feridun, koji u plemenitu zemlju ne posija ništa osim sjeme savjeta, napisao je svojoj djeci sljedeću oporuku: “Dani su stranice knjige života, pa ne pišite u nju ništa osim dobrih djela.” Jednog dana je mudrac Behlul uzeo jedan veliki balvan i čitav dan ga podizao pred halifinim dvorima, pa kada to rekoše halifi, ovaj ode i upita ga zašto to radi. Behlul mu reče: „Ovaj balvan mi je život; jedan njegov kraj je ahiret, a drugi njegov kraj je dunjaluk. Pa pokušavam da podignem ahiret, kad uspijem u tome i osvrnem se a ono osta mi dunjaluk; potom uzmem za dunjaluk, podignem, ali mi onda osta ahiret, a ako pokušam na sredini podignuti ovaj balvan ne mogu nikako moj halifo!“ Šejh Muzaffer pripovijeda da je Behlul naišao jednom prilikom na halifu Haruna Rešida koji ga upita: “Odakle ideš?” A on veli: “Iz Džehennema.” “A šta si tamo radio?” upita ga veliki halifa. “Trebala mi je vatra pa sam otišao tamo da mi dadnu, ali čuvar Džehennema mi reče: “Mi ovdje nemamo vatre.” “Kako nemate vatre, zar Džehennem nije mjesto vatre?” upitah ga. Odgovori: “Vjeruj mi, ovdje nema vatre, jer vatru donosi ovdje svako sa sobom, u sebi.”

Neko će upitati: „Sve je ovo dobro, ali obećao si priče o Nasrudin-hodži!? A ni spomenuo ga nisi“. Evo dvije hazreti Nasrudinove. Prva: dok je Nasrudin hodža prevozio učenjaka preko rijeke rekao mu je nešto gramatički nepravilno. „Zar nikad nisi izučavao gramatiku“, upita ga učenjak. „Nisam“, odgovori hodža. „Onda si pola svoga života protraćao“, reče učenjak sažaljivo ga gledajući. Nešto kasnije hodža se obrati putniku: „Da li si ikad učio plivati?“ „Nisam“, odgovori učenjak. „Onda je sav tvoj život protraćen“, reče hodža. „Tonemo.“ 

Nevažno porijeklo

I druga: neki putnik prolazeći kroz grad naiđe na veliku skupinu ljudi koji su ispraćali dženazu. Nasrudin je stajao na ćošku i posmatrao ljude koji su prolazili. „Ko je umro?“, upita putnik Nasrudina. „Nisam siguran“, odgovori Nasrudin, „ali mislim da je to onaj što je na tabutu.“

I da... Pitali su, jednom prilikom, Hadže Behauddina Nakšibenda, sveta bila tajna njegova: “Dokle seže vaše porijeklo?” On reče: “Porijeklom još niko nije i neće nigdje stići.”

NA VRH

Podijeli članak na