Kad god se nađete na strani većine, to je trenutak da napravite pauzu i duboko razmislite o svemu, napisao je američki pisac Mark Tven (Twain). To važi i kada čujete većinu svjetskih lidera, ovdje u Ujedinjenim narodima, na 70. zasjedanju Generalne skupštine: od marginalnog Tome Nikolića, koji je citirao Njegoša, do letalnog Vladimira Putina, koji je citirao samog sebe. A onda, samo 24 sata kasnije, poslao ruske Migove na Siriju, dolio ulje na vatru i samo uvećao tamošnji ratni haos i opću katastrofu.

Uspjeh nasilu

Sad uglavnom već svi znamo kako je malo anđela u ovom šahovskom premještanju figura na Bliskom istoku i šire. Dokaz za to su preživjele žrtve sirijskog rata koje sada teku kao rijeke na sve strane. A političari u UN-u izražavaju optimizam da će postići uspjeh za pregovaračkim stolom.

Živimo i u političkom realmu u kome se politički uspjeh mjeri po onoj Čerčilovoj - da je to sposobnost, da “kontinuirano pokazujemo entuzijazam”, dok se uzdižemo bez obzira koliko puta padamo i koliko nisko! A oni koji prije ostalih umiju sebi javno opraštati moralni i ljudski patos, pretvarajući poraz u vlastitu pobjedu, to su političari!  

Ruski je interes u Siriji da zaustavi Katar da postane alternativno evropsko energetsko tržište 

Čini mi se i da su Ujedinjeni narodi, nakon 70 godina, upravo to: institucija strogo kontroliranog entuzijazma. Ako želite preživjeti, kako je to onomad napisao i Miljenko Jergović, onda vam je najsigurnije biti bar malo naivan. Ostalo je, valjda, statistika.  

No, zato se i ne smiju zanemariti fakti dok tumačimo efemerni jezik političkih lidera u UN-u pun samohvale i zapanjujućih brojeva!

Niko, naime, još ne odgovara zašto je Sirija toliko važna velikim silama! I zašto se oko Ukrajine opet sukobljavaju “isti”, doduše ne više ideološki, kao u hladnom ratu, već samo goli interesi Rusije i Zapada.

Haj’mo stvarno s faktima!
 
Posljednji put su, prije najnovijeg sastanka u Njujorku 28. septembra ove godine, Putin i Obama razgovarali u Moskvi 5. septembra 2013. i u te dvije godine Bliskom istoku je išlo baš loše. U Siriji je za to vrijeme poginulo dodatnih 100.000 ljudi. Od početka rata u toj zemlji, od marta 2011. godine, pobijeno je tri puta toliko ljudi. Od 23 miliona Sirijaca, sa svojih ognjišta unutar i van svoje domovine izbjeglo je njih skoro devet miliona.

Ako je to zbog Obamine i Putinove međusobne “šutnje”, onda je svakako bolje da govore!

Vladimiru se žuri

Ne tako davno njemački analitički portal “Deutsche Wirtschafts Nachrichten” (ali i neki američki mediji) pisao je kako se u Siriji ipak vodi bitka oko energetskih izvora i, posebno, puteva snabdijevanja ka krajnjim potrošačima. To je, dakako, ta priča o petrodolaru!

Rusija proizvodi 10,2 miliona barela nafte dnevno, a to je 12 posto svjetske proizvodnje..
Rusija zato i ne želi da je jeftinija energija, s planiranim plinovodima preko Sirije i opet kroz Tursku, izbaci iz igre.

Tragedija Sirije je i u tome što je ona, očito, najvažnija tranzitna ruta za prolazak arapske nafte i plina, dok se (stalno) traži najjeftiniji i najkraći (najbrži) prolaz energije ka Evropi, uključujući i zapadni Balkan.

Rusija je zato, upravo u Siriji, krenula u obračun s barbarski sastavljenim konglomeratom ISIL-a, koji još (?!) prodaje naftu ispod cijene “nevidljivim” kupcima u regionu. Time nanosi milionsku štetu zastarjeloj ruskoj tehnologiji; za eksploataciju jednog barela nafte Rusiji treba između 30 i 55 dolara. Cijena barela sirove nafte na dan pisanja ove kolumne bila je 48 dolara i 37 centi!

Konkretnije, ruski je interes u Siriji da zaustavi Katar da postane alternativno evropsko energetsko tržište. Procjenjuje se da Katar leži na skoro 900 triliona kubih metara likvidnog plina.

Pokrećući vojnu intervenciju u Siriji, Rusija brani svoj “Gazprom”, koji uveliko snabdijeva Evropu energijom, dok je još ovisna o tom ruskom monopolu.

Ruskim se interesima kao najveći američki saveznik suprotstavlja Saudijska Arabija i pumpa dovoljno nafte da održi niske cijene na svjetskom tržištu; troškovi eksploatacije u Saudiji su tek oko sedam dolara po barelu. No, Saudija je uvučena u aktuelni rat u Jemenu i odavno je glavni oponent Iranu u regionu. Dok, rusko-jemensko prijateljstvo traje još od 1928. godine, kada su Sovjeti priznali jemensku republiku.

Ne slučajno, dok je iranski ministar vanjskih poslova Dževad Zarif (Javad Zaref) obavljao povijesno rukovanje s Obamom, Putin je iranskog predsjednika Hasana Ruhanija (Hassan Rouhani) nazvao najvažnijim regionalnim igračem.

Putin, očito još vjeruje da Zapad sa svojim igračima, naoružanom sirijskom opozicijom, kurdskim snagama i koalicijom od više od 20 zemalja u borbi protiv ISIL-a, neće uspjeti pobijediti u Siriji ili da možda ne žele da sasvim poraze ISIL.

Otuda je Moskva spremna podržati režim u Damasku do posljednje kapi arapske krvi. Jer, sve dok je Asad na vlasti, neće biti plinovoda iz Katara, Emirata, preko Saudije i Turske ka Evropi.