U Parizu, 4. avgusta 1995., reditelji Arijana Mnuškin, Olivije Pi, Fransoa Tangi i Emanuel de Verikur započeli su štrajk glađu koji je trajao mjesec. Zahtijevali su od zapadnih vlada vojnu intervenciju koja će zaustaviti genocid nad bosanskim muslimanima, zalažući svoje zdravlje i, u krajnjem slučaju, svoj život za slobodu BiH.   

Prestali su s gladovanjem tek kada je predsjednik Alija Izetbegović došao u “Teatar Sunca” i ohrabrio ih u vezi s izgledima za vojnu intervenciju. 

Deklaracija o Srebrenici 

Olivije Pi, danas jedan od stubova francuske kulture, 12. jula 1995. okrenuo je naglavce Avinjonski festival. Napisao je “Deklaraciju o Srebrenici” i tražio da se zaustavi masakriranje bosanskih muslimana. Deklaraciju su tada potpisali i neki od legendarnih francuskih umjetnika: reditelji Žan-Lik Godar, Partis Šero i Piter Bruk i koreograf Moris Bežar. 

Olivije Pi: U Parizu, 4. avgusta 1995., reditelji Arijana Mnuškin, Olivije Pi, Fransoa Tangi i Emanuel de Verikur započeli su štrajk glađu koji je trajao mjesec. Zahtijevali su od zapadnih vlada vojnu intervenciju koja će zaustaviti genocid nad bosanskim muslimanima, zalažući svoje zdravlje i, u krajnjem slučaju, svoj život za slobodu BiH

Ovo su bile samo posljednje u nizu akcija Francuza tokom rata u BiH - od prvih reakcija već na samom početku opsade Sarajeva, preko demonstracija koje su 21. novembra 1992. počele ispred Trga Panteon u Parizu, a u kojima su učestvovali i filozofi Andre Gliksman, Paskal Brukner, Alen Finkilkrot i Pol Rikour, historičari Pjer Vidal-Nakue i Žan-Pjer Azema, antropolog Edgar Moren i kardinal Dekutri, poglavar francuske Katoličke crkve. 

Bernaru Anriju Leviju je od 1992. do 1995. Bosna bila glavna preokupacija: pisao je u francuskim novinama, dolazio u BiH i povezivao predsjednika Izetbegovića sa Jelisejskom palačom i snimio film u BiH pod naslovom “Bosna”. 

Bernar Kušner, suosnivač organizacije “Doktori bez granica”, također je doprinio promjeni francuske politike prema BiH i zaštiti bosanskih muslimana. 

Neumorna Florens Hartman piše knjige o BiH

Fransis Bueb, veliki francuski izdavač, preselio se u Sarajevo 1994. i otvorio Kulturni centar “Andre Marlo” koji radi i danas; Remi Urdan, koji je izvještavao iz BiH sve vrijeme rata, danas zajedno s Kristoferom Igdreom vodi u Sarajevu novinarsku organizaciju WARM; Anjes B, modna dizajnerka, godinama je sponzor Sarajevo Film Festivala; Florens Hartman piše knjige o BiH; Žan Mišel Frodon i Fabijen Servan-Šrajber su uz podršku Džozefa Cimeta i francuske Misije “Stogodišnjica” producirali film “Mostovi Sarajeva” prikazan na festivalu u Kanu; Paul Ronden i Olivije Pi, direktori Festivala u Avinjonu, prezentirali su ove godine projekt “Nadanje Srebrenica” sarajevskog “East Westa”; Klod Lancman je prezentirao knjigu i film o holokaustu “Šoa” u Sarajevu; Roman Gupil je snimio nekoliko filmova o Sarajevu; fotograf Žil Perez objavio je knjigu o masovnim grobnicama u BiH; Francuzi su pokrenuli peticiju austrijskoj vladi za oslobađanje generala Jovana Divjaka... 

Francuski Jevreji 

I da - u ovakvim vremenima važno je napomenuti da su mnogi među borcima za BiH francuski Jevreji. 

Dugačak je popis francuskog angažmana za zaštitu ugroženih muslimana. Palestinci, Kurdi, Malijci, Libijci, Somalijci to dobro znaju. U zemlji koja je kreirala modernu Evropu i koja više od dva stoljeća uzvikuje “Sloboda! Bratstvo! Jednakost!” većina stanovnika je iskreno odana ovim vrijednostima. Francuski muslimani imaju jednaka prava kao i svi drugi građani. I muslimani koje je Francuska prihvatila kao izbjeglice dobili su jednak status građana, omogućeni su im egzistencija, zdravstvena zaštita, školovanje, rad, učešće u javnom i kulturnom životu. 

Teroristički napad islamističkih ekstremista na Pariz u kojem je ubijeno 130 ljudi, a ranjeno 368, dogodio se u centru Pariza, najmultikulturalnijeg grada u Evropi. Žrtve potječu iz 26 zemalja. Najveći broj su Francuzi. Žrtve su uglavnom mladi ljudi. Među žrtvama su i vjernici različitih religija, uključujući muslimane, i atesti. Žrtve su bile u restoranima i kafeima, na ulici i u blizini fudbalskog stadiona, a najveći broj ubijenih, njih 89, je bio na koncertu u teatru Bataklan. 

Iz arhiva: Arijana Mnuškin s Alijom Izetbegovićem (Foto: Arhiv AFP-a)

Jedan od zločinaca je nakon svog krvavog pira ušao u kafe na bulevaru Volter, naručio je piće, a onda aktivirao svoj samoubilački prsluk i raznio se, ranivši 15 ljudi. On je bio direktna suprotnost velikom filozofu čije ime nosi bulevar i koji je napisao: “Moramo smatrati sve ljude svojom braćom.”  

Volter je u Evropu uveo princip slobode religije za sve ljude; borio se za slobodu izražavanja i za razdvajanje države i crkve. Volter se borio za pravo na drugačije mišljenje istog tog ubice koji je pucajući u nevine Francuze pucao u Voltera, koji je štitio njega! 

Svi se moraju oduprijeti ovom zlu, a najviše muslimanski intelektualci i umjetnici. 

Poznato je da su loše politike Francuske i drugih zapadnih zemalja više od sto godina doprinosile stalnom nemiru na Bliskom istoku i u Africi. Poznato je da u Evropi postoji islamofobija. Poznato je da zapadne vlade i biznismeni šuruju i trguju desetljećima s diktatorima u muslimanskim zemljama. No, ništa od toga nije razlog za terorizam. 

Opravdavanje terorizma lošim politikama je isto tako loša politika i vodi u novo nasilje. “Humanizam” koji se poziva na sućut sa svim žrtvama u svijetu, i implicitno opravdava zločin u Parizu, nije samo licemjeran, nego je opasan. 

Bernaru Anriju Leviju je od 1992. do 1995. godine Bosna bila glavna preokupacija: Pisao je u francuskim novinama, dolazio u BiH i povezivao predsjednika Izetbegovića s Jelisejskom palačom i snimio 1993. film u BiH pod naslovom “Bosna”

Taj isti “humanizam” zaboravlja spomenuti npr. žrtve terorističkog napada na ruski avion. Kvaziaktivističkim mahanjem zastavom Palestine - za koju je Francuska bila na korak od priznavanja - dok se prolijeva krv nevinih ljudi na pariskim ulicama, nije samo glupo, nego i opasno. Tražiti prava za muslimane u Evropi, a ne tražiti ljudska prava u muslimanskim zemljama je plitko i farsično. To otprilike znači da bi Francuska morala omogućiti pokrivenim muslimankama prava u školi, ali muslimanske zemlje ne moraju omogućiti Francuskinjama da šetaju u kratkoj suknji na ulicama tih muslimanskih zemalja. Kritizirati Evropu zbog odnosa prema milion sirijskih izbjeglica, a ne spominjati bogate arapske zemlje koje nisu prihvatile nikoga iz Sirije, providno je i jadno. 

Desničarski ekstremisti

Jasno je da će desničarski ekstremisti - kršćanski, jevrejski i svi drugi - agresivno iskoristiti zločine islamističkih terorista. Oni svi zajedno rade na istoj stvari - uništenju svijeta. Izraelski novinar Gideon Levi napisao je da sada moramo reći desničarskim ekstremistima da ne smiju “plesati na krvi žrtava”. Jednako tako to ne smiju raditi ni “humanisti opće prakse”.

Da se svijet ne pretvori u sveopću klanicu, potrebno je sačuvati zdrave tekovine civilizacije. U zapadnim zemljama dostignut je visok stepen demokratije i ljudskih prava. 

Mnogo je nepravilnosti u tim zemljama također, ali njih niko ne može ispraviti tako što će umanjivati zločine protiv čovječnosti koje su počinili islamistički teroristi u Parizu, Njujorku, Madridu, Londonu, Bostonu i koje svakodnevno čine u Siriji, Libanu, Izraelu, Iraku, Maliju, Afganistanu.  

Još jednom parafrazirajući Voltera - krivi smo za dobro koje nismo uradili.

Biti Parižanin danas znači stajati i uz žrtve u Bamkou, Ankari, Bejrutu, Jerusalemu, Sarajevu i žrtve napadnutog ruskog aviona. Jer, Pariz je uvijek stajao uz sve žrtve i svima je dao utočište. Nema drugog grada u svijetu koji je toliko pružao čovječanstvu kad su u pitanju sloboda, jednakost i ljudska prava. 

Zbog svega ovoga sam stavio francusku zastavu preko svoje slike na Facebooku i zato sam Parižanin.