Milorad Dodik vrlo je živopisna ličnost, koja boluje od potrebe da bude u centru pažnje. Stoga često pribjegava nedoličnom rječniku, neslanim šalama i neotesanim ocjenama. Najsretniji je, kad govori o Bosni i Hercegovini, ako na njegove riječi uslijedi salva kritika iz bošnjačkih političkih krugova i medija.

Isto se dešava i nakon njegovog jučerašnjeg svjedočenja na suđenju Ratku Mladiću, koje teče u Hagu. No, kad bolje razmislimo, Dodik je tamo istupio kao pravi predsjednik, odnosno predstavnik svoga naroda. Govorio je upravo onako kako misli većina građana Republike Srpske, koji ovom prilikom nisu zažalili što su ga izabrali da im bude na čelu. 

Evo samo nekih ocjena i teza koje je Dodik juče izgovorio u haški mikrofon:
- Kad su Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost, to je zapravo značilo razbijanje Jugoslavije;
- Srbi su željeli da BiH ostane u Jugoslaviji, a Hrvati su podržavali nezavisnost Hrvatske vjerujući da će se jedan dio BiH pripojiti njima;
- Muslimani su htjeli nametnuti svoju volju i Srbima i Hrvatima te proglasiti nezavisnu Bosnu i Hercegovinu;
- Alija Izetbegović je prekršio princip konstitutivnosti i to je dovelo do rata;
- Izetbegović je uveo narod u rat i nastojao je ostvariti dominaciju Bošnjaka na cijeloj teritoriji BiH
- Tokom rata nije bilo politike etničkog čišćenja u BiH;
- Danas imamo majorizaciju Hrvata u BiH i pokušaj da se to nametne Srbima...

Milorad Dodik je tipični Srbin, pa su i stavovi koje je iznio zajednički većini njegovih sunarodnika u BiH i Srbiji. Razlika je možda samo u tome što je Dodik mnogo bolje informisan od većine Srba, pa laže svjesno, s predumišljajem, sa taktičkim i strateškim političkim ciljem. Njemu mozak nije ispran; on ga ispira drugima.

No, i mnogo prije Dodika "obični" Srbi zapali su u džunglu maipulacija, laži, mitova i političkih podvala koje su im servirale njihove nacionalne vođe, intelektualne „zvijezde“, mediji i ratni komandanti. Zbog toga većina Srba živi u ogromnoj laži da su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije Srbima nametnuti, da su oni bili ti koji se brane, a ne oni koji napadaju. Srbi ne priznaju ni zločine koji su u njihovo ime počinjeni, makar za to bile na hiljade objektivnih dokaza. A ima ih mnogo više za neoborivi zaključak da su srpska politika i Beograd pokrenuli veliku paklenu mašinu na ovom komadu Balkana, da su tokom ratova izrazito prednjačili u zlu, da su bili agresivni i bezobzirni u svom nastojanju da stvore "Veliku Srbiju".

Za sve to ružno danas u Hagu odgovaraju i Mladić i politički vođa bosanskih Srba, Radovan Karadžić. Da nije umro, zbog toga bi na kaznu doživotnog zatvora bio osuđen i Slobodan Milošević. No, Dodik zbog toga neće odgovarati. Kažnjavaju se djela, ali ne i riječi. Retorika zla i laži se amnestira, iako ona takođe čini golemu štetu. Kako danas uopšte zamišljati harmonične odnose u Bosni i Hercegovini kad politički vrhovi, poput Dodika, negiraju i neoborivu činjenicu o etničkom čišćenju koje je smišljeno i uz pomoć sile i zločina počinjeno u Bosni i Hercegovini?

Dodikovo svjedočenje u Hagu, tempirano da pomogne Ratku Mladiću, kojeg se želi predstaviti kao vođu borbe za opstanak Srba u Bosni i Hercegovini, po svojoj suštini je lažno svjedočenje. A nešto tako sudski je kažnjivo. Svjedoci koji govore pod zakletvom dužni su da govore istinu i samo istinu. Stoga je Dodik juče često govorio da on za neke inktriminacije koje se stavljaju na dušu Mladiću nikad nije čuo. Nije on čuo ni za dogovore i pripremu za genocidnu akciju u Sreberenici, što je vjerovatno tačno. U to vrijeme Milorad se, umjesto ratom, bavio "biznisom".

Isto je i sa većinom njegove nacionalne braće. Od svih neugodnih pitanja i od vlastite savjesti oni se štite izmišljenom tezom o tome da su Srbi bili napadnuti, da su bili žrtve zavjere Bošnjaka i Hrvata, da su morali da odgovore oružjem jer je Alija Izetbegović sve građane BiH želio da uvede u islam.

U tu vrstu opravdanja moguće je vjerovati koliko i u to da se na jednu koru od banane možete triput okliznuti i tri puta pasti na koljački nož. U tom slučaju, kako misle Dodik i njegovo nacionalno stado, krivac je onaj ko se okliznuo, a ne onaj koji je u rukama držao kamu.