Priča Eseta Muračevića: Kako sam preživio "živi štit"

Čovjek koji je uspio preživjeti pakao na brdu Žuč kod Sarajeva

Redakcija

Dopisnik "Avaza“ na sutrašnji dan 5. decembra prije 24 godine nakon sedmomjesečnog prisilnog zatočenja u agresorskom logoru "Bunker" kod Pansiona "Kon-Tik" u Vogošći uspio je pobjeći iz "živog štita“. Muračević je za "Avaz" ispričao šta se tog dana dešavalo. 

Pretplaćen na batine

- Za vrijeme mog sedmomjesečnog, prisilnog zatočenja, u agresorskom logoru "Bunker“ kod Pansiona "Kon-Tiki“ i drugim logorima u Vogošći svega su me šest puta izvodili na rad. Svaki put mi je bila skrenuta pažnja da, ukoliko pokušam pobjeći, stražarima je naređeno da pucaju bez upozorenja.

U grupi u kojoj sam ja radio uvijek je bilo više čuvara nego zatočenika. Pored profesora Zahida Baručije bio sam jedan od zatvorenika "pretplaćenih" na batine.

- Ni jednog trenutka nisu mi ulili nadu da ću živ izaći iz logora. Govorili su da sam osuđen na smrt, a nikakvog suđenja nije bilo, da će mi iskopati oči, rezati ruke..., kazao je Muračević.

U noći sa četvrtog na peti decembar 1992. godine, prema njegovim riječima, malo je odspavao.

logor-bunker-1

Prostorija u logoru u kojem je bio Muračević danas izgleda ovako

logor-bunker

- Inficirana rana na lijevoj ruci nije dala oka da sklopim. Sve druge, povrijeđene i ranjene zatvorenike, vodili su doktoru. Meni je ljekarska pomoć bila uskraćena. U kratkim trenucima sna, kada bi bol trenutno uminuo, pred očima se javljaju stravične slike:

U dvorištu logora "Planjina kuća" u Svrakama Dragan Damjanović i Stanko Knežević pred strojem zatočenika. Dragan kojeg je podobro "udarila" šljivovica nosi flašu od jednog do drugog zatočenika i nudi rakiju da piju. Onaj ko prihvati da pije dobije šamar.

„Nije to za balije, majku vam vašu" urliče Dragan i pljuje ih u lice.

Onaj ko ne prihvati dobija udarac nožem. Nekome bude odrezano uho, nekom nos, a neko ubodem noža ostaje bez oka, a Stanko Knežević mi dobacuje:

"Tebe ćemo na tihoj vatri peći“.

Nogom u rebra

Udarac nogom u rebra te noći probudio je Muračevića iz sna.

- Marš napolje, siktao je Stanko Knežević. Nas osmoricu preostalih u logoru, uglavnom ranjenih i povrijeđenih, odvode u Zabrđe kod Rajlovca kod kuće Momčila Krajišnika. Puščana vatra i tresak granata ne dozvoljavaju nam da natkrivamo srpske rovove. Oko podne vraćaju nas nazad. Dvojica zatočenika ostaju "zaboravljeni" u Zabrđu. Po ubijene zatočenike neko će drugi doći. Umjesto natrag do logora odvode nas na brdo Žuč. Prije dolaska na Golo brdo pored nas šmugnu moj školski drug Zlatko Bojić iz Semizovca. Pobježe sa položaja.

Sa još pet zatočenika zatečenih kod kontejnera na Golom brdu gurnuti smo u "živi štit“. Iza nas naoružani srpski vojnici. Ispred pakao. Kanonada puščane vatre, granata, tromblona...kao da kiša pada iz neba i zemlje.

Nismo se smjeli okretati, zalijegati ili se sakrivati iza od granata, izlomljenog drveća inače bi uslijedili udarci nogom ili kundakom puške. Molim Boga da smrt što prije dođe, prisjetio se Muračević tih dana pakla.

muracevic

Muračević: Preživio živi štit

Prema njegovim riječima na sredini puta između kote 850 i Orlića sreli su grupu od desetak srpskih vojnika koji su pobjegli sa svojih položaja.

- Međusobno su se svađali, prigovarajući jedan drugom što su napustili rovove. Niko od njih se nije smio vratiti na položaj. S tom grupom zadržali su se naši pratioci. Prasak granate. U jednom trenutku primijetio sam da ih nema iza nas. Ukazala se, istina mala, ali ipak šansa za bijeg. Ja i Nezir Huruz, jedan od mojih sapatnika iz logora, uzeli smo po jedan sanduk municije. Ostali zatočenici nisu bili u našem vidokrugu. Krenuli smo malo desno jer je većina njihovih rovova bila sa naše lijeve strane. Sanduke sa municijom nismo ispuštali. Računali smo, ako naletimo na srpske vojnike vraćamo se nazad. Oni znaju da dio poslova na borbenim linijama obavljaju zatočenici. Kome će u ovakvom haosu padati na um što u našoj pratnji nema stražara. Ako pak naletimo na vojnike Armije RBiH vidjet će da nismo naoružani. Bitno je da ne pucaju prije no što uspostavimo kontakt, kazao je ovaj nekadašnji ratni zatočenik.

No, bili su već prošli posljednje srpske rovove kada su iz jednog od njih bili primijećeni.

- Ni danas mi nije jasno kako smo i do tog mjesta stigli nepovrijeđeni. Smišljamo šta slagati na pitanje kuda smo pošli van njihove linije. Kazne za pokušaj bjekstva bile su rigorozne. Gledamo u puščane cijevi dok prilazimo rovu. Mog kolegu jedan od vojnika udara kundakom puške po glavi. On pada u tranšeju. Natjeraše i mene da legnem u blato pored njega. Puščana cijev mi dodiruje lijevo uho. Ekavski naglasak vojnika nimalo ne uliva povjerenje.

Srbijanci. Šešeljevi, Arkanovi ili neki drugi, svejedno govorim sam sebi. Kucanje mog srca kao da se čuje kilometrima daleko. Čitav se život vraća pred očima.

Hoće li moji znati da sam ovdje izgubio glavu? Hoće li mi ikada pronaći grob, kroz glavu kolaju misli. Dolazi još jedan vojnik. Vodi nas do jednog mitraljeskog gnijezda. Traži da otvorimo sanduke, provjeravajući tako da to nisu kakve eksplozivne naprave. Srpski vojnici su znali tako gurnuti nekog zatočenika prema linijama Armije RBiH i onda aktivirati eksplozivnu napravu za njega privezanu. Smatrajući da su to srpski vojnici pokušavamo se opravdati. Objašnjavamo da smo zatočenici, da smo nosili municiju, te u sveopštem metežu zalutali - prisjeća se Muračević tog dana.

Stihovi pjesme

Vojnik ih je, priča dalje, vodio kroz tranšeju nazad prema koti 850.

- Strah postaje veći. Nailazimo na jedan rov pred kojim je bilo pet-šest vojnika. I oni su bez ikakvih oznaka. Ko smo mi, pitaju našeg pratioca. "Zarobljenici" odgovori ovaj.

Ispred rova se puščane cijevi okreću prema nama. Prsti na obaraču. Očekujemo pucnje.

"Stanite! To su naši", začu se glas iz rova.

Prilazimo rovu. Traže nam dokumenta, međutim, mi ih nemamo. Sva moja dokumenta ostala su pod ruševinama moje kuće u Svrakama. Skidaju nam hlače. Nije se imalo šta vidjeti, toliko se skupilo od straha. Jedan od vojnika iz mog džepa izvuče komadić papira na kojem sam, u logoru, pisao neke stihove i poče da čita dio pjesme "Sloboda", prepričao nam je Muračević događaje od tog dana koji zvuče kao da su se dešavali u nekom filmu a ne nekome u stvarnom životu.

Jedan od vojnika mu je dobacio: "Kakva sloboda, gledaj što gruha“.

Iz rova se, prema riječima Muračevića, pomalja ruka i traži da se njemu daju stihovi.

- Ima li ovdje Srbijanaca, kroz smijeh pita vojnik iz rova. Srbijanac. Na glavi mu zelena beretka sa ljiljanima. Skamenih se, ne znam šta da kažem. Jesu li to Srbijanci sa nekog našeg poginulog borca skinuli beretku pa se sada hoće iživljavati i nad nama, zapitao sam se.

"Šta je bre Eso, što si se toliko uplašio" nastavio je Srbijanac. Prepoznah harmonikaša Pericu Simonovića koji je prije agresije komponovao muziku na neke moje stihove. Znajući da se on bori na strani Armije RBiH, shvatih da sam među našima. Slobodan. Tada sam po drugi put rođen. Ljubim blatnjavu zemlju ko najljepšu ljepoticu. Na nogama đonovi otpali sa cipela ali više nisam osjećao bolove od trnja po kojem sam satima hodio, završio je Muračević svoju priču.

NA VRH

Podijeli članak na