Legendarni komandant Armije RBiH Mirsad Ćatić Čuperak, nosilac „Zlatnog ljiljana”, koji je preživio zasjedu na Igmanu 10. avgusta 1992. godine, kada je smrtno ranjen Fadil Đozo, za „Dnevni avaz“ se, 25 godina kasnije, prisjeća kako i kada je oficir KOS-a Sead Rekić došao u Pazarić i kako se ponašao. 

Teško ranjen

Čuperak je, podsjetimo, teško ranjen u ovom atentatu, ostao je bez stopala, te o svemu objavio ratni dnevnik „Sjena nad Igmanom“, a najavljuje i skoro objavljivanje knjige „Tajna sobe 401”, u kojoj će, između ostalog, kako kaže, dati odgovore i o ulozi KOS-a i Rekića.

- Rekić je u Pazarić došao 1992. godine kao viši inspektor MUP-a RBiH. Dakle, nije bio pripadnik Teritorijalne odbrane (TO), niti je bio pod komandom Armije. Njegov odnos prema Teritorijalnoj odbrani je upravo takav i bio: on je sebe postavljao tako da nije u strukturi TO, a da je iznad lokalnog MUP-a.

Nisam s njim pretjerano komunicirao sve dok se taj njegov status višeg inspektora nije poljuljao, a on je sam došao da se ponudi da bude u strukturi TO sa svojom nekom malom diverzantskom jedinicom „Dido” koju je činila nekolicina momaka - kaže Ćatić za „Dnevni avaz”.

Potvrdio je da je lično Rekića kasnije imenovao na mjesto komandanta diverzantsko-izviđačkog odreda.

- To je bilo neposredno pred moje ranjavanje, nakon što sam imenovan za komandanta Taktičke grupe 2, sredinom jula 1992. godine - dodaje Ćatić.

Prisjećajući se atentata, opisuje:

- To je bila zasjeda! Posljedice zasjede su da je jedan čovjek podlegao ranama, jedan čovjek je ranjen i izbačen iz vojnog stroja, a to se sve odrazilo kasnije na sudbinu Igmana. U to doba Igman je bio kao tvrđava, najjača odbrambena pozicija oko Sarajeva. Poslije tog 10. avgusta Igman je počeo da tone, nikada nije napravio korak naprijed, nego je bilo sve urušavanje i pad. Tako je u konačnici onaj ko je to uradio postigao cilj: izbacio je iz stroja komandanta Igmana koji je u to doba bio uspješan. Igman, koji je do tada bio izvor nade, od tada je postao slaba tačka, te je dovedena u pitanje egzistencija kompletnog Sarajeva - objašnjava Ćatić 25 godina poslije.

Nakon što se 1995. vratio iz Njemačke s liječenja, saznao je za kasetu na kojoj je Rekićevo priznanje snimljeno u istrazi 1993., a gdje je Rekić potvrdio svoj rad za neprijateljsku stranu, ubistvo Đoze te ometanje deblokade Sarajeva.

Prošao embargo

- Razgovarao sam s njim nekoliko puta o toj temi i nikada mi nije dao decidan odgovor. Jednom sam ga pitao i zašto, ako sve to nije tačno, nakon toliko godina ne spere ljagu sa sebe, ali, koliko znam, nikada to nije učinio. Evo, prošlo je puno vremena, taj neki embargo na šutnju je prošao, ali on se i dalje ne deklarira, niti je pravosuđe ikada završilo tu priču - zaključuje Ćatić.