IZ ARHIVA Džemaludin Latić 23. decembra 1995. godine za "Dnevni avaz"

Jedno je znanje iz knjiga, a drugo iz knjige života

Avaz.ba
31.03.2018 15:22

Foto: Faksimil intervjua koji je profesor Džemaludin Latić dao za naš list prije 23 godine

Pred kraj agresije na BiH jedan od sagovornika „Dnevnog avaza” bio je i književnik Džemaludin Latić. U intervjuu objavljenom 23. decembra 1995. godine na konstatacije novinarke Radmile Sesar da je on snažna poetska ličnost, vrhunski pjesnik, dobar novinar, širokog obrazovanja iz mnogih sfera života: religije, filozofije, književnosti, prava, prof. dr. Džemaludin Latić odgovorio je:

Onaj koji doživljava svijet i ima moć da svoj doživljaj izrazi u jeziku

- Nisam takav kao što kažete, mnogo ste, u najboljoj namjeri, preuveličali, ali - hele neise. Mene je dragi Allah stvorio kao pjesnika, to jest kao radoznalo biće koje želi ostaviti trag iza sebe i koje čita ranije tragove u povijesti, tradiciji i knjigama. Arabljani za takvo biće kažu eš-šair, onaj koji doživljava svijet i ima moć da svoj doživljaj izrazi u jeziku - na neobičan način.

 Imponuje Vaša neobična skromnost. Iza toga stoji ogromno obrazovanje, kao što sam rekla. Vi ste asistent na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Vi odlično govorite arapski, engleski i španski!

- Ljudi koji Boga stalno imaju na umu, koji vide svoje nesavršenstvo, a istovremeno su sretni zbog darova koje im je Bog podario, zahvalni su Stvoritelju i, naravno, skromni. Mudri ljudi su u svojim očima malehni, a u očima drugih veliki. Oni su svjesni svojih nedostataka i potrebe za stalnim usavršavanjem. Važnije od toga mi je da istaknem da takvi ljudi, koje Kur'an naziva el-muttequn, oni koji Boga imaju na umu i koji su Mu poslušni, osjećaju da nisu ništice, da nisu neprimijećeni u svijetu, oni su uspravni pred Bogom, koji je sve stvorio sa smislom i svrhom, i ne klanjaju se nikom do Njemu. Za mene, tu se nalazi temelj istinske ljudske slobode. Takvu svijest sam naslijedio u Ezelu, hvala Bogu, od Babe i Majke, ponio je u svijet i usavršavao u svome obrazovanju.

Zatvori, mučne godine poslije robije, pa rat...

Vi ste tih, radoznao čovjek. Koliko god ste život učili iz knjiga, toliko Vas je život surovo učio na svoj način?

- Jedno je znanje iz knjiga, a drugo iz knjige života. To pathei mathos - saznanje iz patnje, govorili su Grci. Na mene je ostavio traga bol koji sam proživio. Odrastao sam bojeći se da mi ne umre Majka, koja je stalno bolovala, a i neki moji vršnjaci, s kojima sam rastao, bili su sirote. Zatim su došli zatvori, mučne godine poslije robije, pa rat.

Obrazovanje u vjeri koje ste sticali, velika je dragocjenost za život!

- U jednoj galeriji u Teheranu, ispod jedne klasične iranske slike, primijetio sam Hajjamov potpis. Na slici je otac budio sina, iza njih se pomaljala zora. Objasnili su mi da je Hajjam napisao rubajju u kojoj je rekao da horoz ne pjeva da oglasi zoru već da poruči usnulom sinu da mu je još jedna noć prošla i da mu Bog daje još jedan dan života. Na radost! Život se nevidljivo cijedi iz naših zemaljskih bića.

Život Džemaludina Latića - to je amplituda u kojoj je kazaljka neočekivano išla čas u jedan ili drugi ugao. Koja je to ona skrovita, konstantna radost Latićeva?

- Najljepši su mi trenuci kad klanjam i spominjem Boga, kada sam u duhovnoj vezi s Njime i, naravno, kada čitam i pišem. Za zemaljski život veže me Majka. Sve sam, čini mi se, iskusio, i ničim se, osim navedenim, nisam zadovoljio. Ja sam već oprao ruke od dunjaluka, kako bi rekle sufije.

Da provirimo u kutak intime porodice Latić?

- Imam dva dječaka, Ahmeda i Muhammeda, oni su se rodili u razmaku od pet minuta, i imam kćer Nafisu, stariju od njih, da im Bog da zdravlje. Mojim pa svačijim.

Svi smo putnici u ovom svijetu, i tamo negdje nas čeka ušće. Nekad mi se čini da vidim samo sumorne i ojađene putnike oko sebe?

- Mi smo, zbilja, putnici. Oni koji tako shvate dunjaluk lakše se rastaju s njime, bolje se pripreme za tegobe i za smrtne muke. To nisu sumorni ljudi. Dapače! Sumorni su ljudi u kojih se nikada nije probudilo duhovno oko. Za njih je dunjaluk svijet apsurda, a život besmislen onoga časa kada nestanu tjelesni užici. Takve Kur'an naziva slijepcima.

Otkud toliko straha od islama

Vjernici su, to sam ubijeđena, sretniji dio čovječanstva. Mnogo se ljudi ovih godina vraća vjeri! Šta na to kažete?

- Nakon što je - i neka je - propao bezbožni totalitarni režim, sada se mnogo ljudi vraća vjeri. Ima tu svega i svačega, raznovrsnih motiva u tom vraćanju, ali ja pozdravljam onaj autentični glas vjere, istinsko približavanje Objave. Protivim se idejama koje Balkan nazivaju prostorom primitivizma i koji vjeru osuđuju i okrivljuju za nacionalizam (u negativnom značenju), kasapnice, logore, sramote...

Istinski Bog i Njegova Riječ nisu mogli naložiti takva nedjela i beščašća. Ko u ime vjere to čini, on ili laže na Boga ili je njegova vjera potpuno kriva. Balkan je prostor koji ima puno duše i ja sanjam doba autentične vjere koja će balkanskim narodima pomoći da se okanu mržnje, klanja i ubijanja.

Citirao bih ovdje Masarika koji je tvrdio da se samo vjerom u Boga može popraviti društveni moral. Na simpozijima o savremenoj islamskoj misli koji se tradicionalno održavaju u Zagrebu zagovaram svjetski disput islama, kršćanstva/hrišćanstva i judizma - na Balkanu. Podsjećam vas da je takav disput, u najširem smislu, bila ostvarila neprežaljena maurska Španija. U tom disputu razgovarali su, da kažem, metonimijski, Ibn Rušd, Roger Bacon i Maimonides, i ta je blistava multilateralna kultura koju je inspirisala vjera, nažalost, ugašena na lomačama - u ime "vjere".

A moja je tvrdnja da je Bosna multilateralna zahvaljujući monoteističkoj kulturi ovdje, gdje je islam svojom doktrinom tewhida, tj. Jednoga u raznovrsnosti i raznovrsnosti u Jednome, zbilja ostavio najdublji trag. Naravno, islam nije jedini satkao tkivo Bosne (tu su i franjevci i pravoslavna gradska kultura, čak i partizanski pokret), ali islam zbilja jeste najdominantnije odredio našu bosansku panoramu. I zato se čudim otkud toliko kobajagi straha od islama. Srpski narod danonoćno straše islamom, hrvatski narod plaše islamom, čak se i Bošnjaci, jednim dijelom, plaše islama.

Za mene, islam je vjera istinske slobode, on je dobro za sve ljude i njega niko dobronamjeran ne treba da se plaši, i sa svojim kolegama islamolozima nastojim da raspršim taj neopravdani strah. U isto vrijeme, borim se za dostojanstvo vjere, za respekt svih naših monoteističkih vjera, čak tražim da Vlada donese zakon po kojem niko ne bi smio vrijeđati vjerske vrijednosti, niti nasilno nametati nijednu vjeru, ali ni sprječavati njezinu riječ.

Laju i lažu na mene da sam čak i koka-kolu nazvao šejtanskim pićem

Slažem se s Vama. A šta ćemo s ateistima. U toj ekipi sam i ja!

- Ne bih želio u Bosni gledati brojanje ili razvrstavanje vjernika od ateista. U svakom narodu je većina vjernika, u nas također, Bošnjaci i Hrvati su vrlo religiozni, izgleda da su Srbi bili, a možda su i sada, u manjem broju vezani za hrišćanstvo (valjda nisam ništa ružno rekao ovom konstatacijom jer bih poželio da Srbi budu što bolji i u što većem broju monoteisti i da imaju političke partije koje će inaugurirati hrišćanske vrijednosti, one o kojima su pisali Berdjajev, Tolstoj, Dostojevski, Tarkovski - niko kao ovaj režiser, to je najljepši hrišćanin, pardon, poslije Gavre Grahovca) i svaki političar mora računati s ovim činjenicama.

Mislim da mi, maksimalno, trebamo pripremiti uvjete za autonomiju vjerskih zajednica i, po meni, za nesmetan vjerski uticaj na naše društvo. Mi ne možemo graditi teokratski režim jer bi to vodilo u duhovno nasilje i krvoproliće, ali ne smijemo pristati ni na šutanje vjerskih vrijednosti, na njihovo potpuno izbacivanje iz javnog i društvenog života. A ateisti bi trebali da poštuju vjerske vrijednosti. Obrazovani i kurtoazni ljudi to čine svugdje u svijetu. U Americi sam gledao s koliko simpatija šetači pozdravljaju kvekere i svećenike. Eh, sad, ja vam ne mogu povjerovati da postoje ateisti. Ko je takav, to je zbilja hrabar čovjek. Možete zamisliti, doći na mezar (grob) svoga oca i ne pomoliti se, i ne vjerovati da nećemo, kad legnemo u onu zemlju, biti proživljeni i da nas Neko neće pitati šta smo radili na dunjaluku?! Ja nemam ni trunku takve hrabrosti.

Čitali ste Tolstoja? Vidjeli ste kako Levin, kada je zagrmjelo, kada je došlo do te, što Jaspers kaže, "granične situacije" života i smrti, kako taj "ateist" zaziva Boga. Ali ja se bojim tih "hrabrih", ja njih znam kakvi su, znam koliko mrze vjeru, šta su meni psovali zato što sam klanjao po ćelijama i po zatvorima a šta su planirali bili da rade s vjerom... Gluho bilo! Hvala Bogu, nije im se dalo! Evo ih i danas laju i lažu na mene. Eto šire priče po Gradu kako sam čak i koka-kolu nazvao šejtanskim pićem, kako sam opasan i fanatičan... Znate šta su mi sve zalijepili... Ako oni opet dođu na vlast, ja mislim da će mene objesiti, čak znam i gdje će to biti: iznad Vječne vatre... A naši hramovi će opet biti pusti! A vjernici na vlasti ne uvode nikakav verbalni delikt, niko nije progonjen zbog svoje vjere, agnosticizma, ateizma, nacionalnosti ili političkog stava... To je vlast u kojoj sam u jednoj mjeri učestvovao i čije demokratske vrijednosti javno branim – govorio je profesor Džemaludin Latić 1995. godine.

NA VRH