Una Hajdari poznata je novinarka iz Prištine, fokusirana na pitanja nacionalizma, manjina i krajnje desnih skupina. U svojoj zanimljivoj analizi za izraelski Haaretz, Hajdari analizira kako je iskustvo genocida utjecalo na formiranje bošnjačke nacionalne svijesti i politike nakon rata. Prevod njene analize donosimo u nastavku.

Kako genocid utječe na nacionalni i politički identitet preživjelih? Kako se oni odnose prema počiniteljima i njihovim nasljednicima? Na koji se način bosanski muslimani, ciljevi najbrutalnijeg etničkog čišćenja u Evropi od holokausta, sukobljavaju sa ovim ključnim pitanjima?

Na svijetu postoje nacije čije je samo postojanje dovoljna provokacija da jače nacije namjerno planiraju njihovo uništenje. Bilo da su u ratu ili ne, one moćnije nacije imale su za cilj obogaljiti etničku grupu, poput evropskih Jevreja ili Armena u Turskoj, kako bi uništile njihov kapacitet i volju za postojanjem.

Kako se nacija obnavlja nakon genocida? Kakav učinak iskustvo genocida ima na njen osjećaj same sebe, povezanosti s političkim institucijama, razumijevanja međunarodnih normi - i kako se njeni članovi odnose s počiniteljima i njihovim nasljednicima?

U Bosni i Hercegovini, multietničkoj državi koja je stekla nezavisnost tokom raspada socijalističke Jugoslavije, sva se ta pitanja postavljaju već 25 godina, a jednako su intenzivna i danas.

Četverogodišnji sukob nakon raspada Jugoslavije vodio je do toga da su dvije od tri glavne etničke grupe u zemlji, katolički Hrvati i istočno pravoslavni Srbi, vodili kampanje u pokušaju da lome Bosnu i umanjuju utjecaj njene bošnjačke, odnosno bosansko-muslimanske zajednice.

Bošnjaci su postali meta najbrutalnije kampanje etničkog čišćenja u Evropi od holokausta, koje je međunarodni sud smatrao genocidom. Oko dvije trećine predratnog muslimanskog stanovništva u zemlji raseljeno je ili ubijeno. Danas Bošnjaci čine oko 50 posto stanovništva, a srpske i hrvatske zajednice čine oko 30 i 15 posto.

Bošnjaci su jedna od nekolicine autohtonih muslimanskih zajednica u Evropi. Porijeklo i historija muslimanskih zajednica u Evropi nalazi se gotovo isključivo na područjima kojima su vladali Osmanlije počevši od 14. stoljeća, što je dovelo do priliva muslimanskih etničkih grupa izvan Europe i prelaska lokalnih zajednica na islam.

Budući da je evropska historija do tog trenutka snažno definirala svoj kršćanski identitet i da su se zemlje borile protiv Osmanlija, muslimani su i dalje doživljavani kao autsajderi i nepoželjni podsjetnici na osmansku okupaciju.

Nakon pada Osmanskog carstva, Bosna je pala pod vlast Austro-Ugarskog Carstva, tada najveće, najutjecajnije sile u centralnoj Europi. Presudno, Bosna, kao i Albanija i Kosovo, postali su jedini dio Osmanskog carstva u Evropi koji je ostao većinski muslimansku: to su bile jedine države u kojima lokalno muslimansko stanovništvo nije protjerano, kršćanizirano ili ubijeno.

Kao što je to bio slučaj u Evropi, naročito u razdobljima pojačane izgradnje nacija, etničke grupe bez domovine postale su predmet agresije - ili čak ciljanog istrebljenja - od strane onih koji su mogli mobilizirati etničke saveznike ili vojske iza njih.

Tokom nacionalističkog naleta početkom rata u bivšoj Jugoslaviji, Bošnjaci su brzo shvatili da nemaju prirodne saveznike na kontinentu - niti je bilo koja druga etnička skupina ili nacija smatrala da je napadnut neko njen. Dok su se katolici ili istočno pravoslavni vjernici okupljali oko Hrvata i Srba, Bošnjaci su u većini slučajeva bili prepušteni da brinu sami o sebi.

Nije prvi put da su se bosanski muslimani osjećali toliko kritično izolirano. Kroz rano moderno razdoblje Bosna nije bila nacionalna država, već geografska oznaka. Tri su zajednice dijelile fizički prostor poznat kao Bosna i govorile su istim jezikom.

Ali upravo je muslimanska zajednica prva usvojila tadašnji amorfni identitet "Bošnjaka" - jer nisu imali mjesta među Hrvatima (katolicima) ili Srbima ( pravoslavcima). Bližeći se samoodređenju početkom 20. stoljeća, Bosna još uvijek nije bila zemlja koju su naseljavali "Bosanci". Umjesto toga, doživjela je ono što znanstvenica Amila Buturović opisuje kao "unutarnju nacionalizaciju".

Katolička i istočno-pravoslavna zajednica, pod utjecajem rastućih nacionalističkih pokreta u Hrvatskoj i Srbiji, "postale su" Hrvati i Srbi. Muslimani, koji su s njima dijelili domovinu, često bi sebe nazivali "Bosancima" - koliko god da je to bilo neodređeno.

Malo je prostora ostalo za fluidne identitete: Kako su se identiteti dviju drugih zajednica konkretizirali, muslimani su postali nedefinirani „drugi“. Religijska oznaka postala je (dvosmislena) etnička, zbog potrebe da se klasificiraju oni koji se nisu mogli svrstati.

Taj je preokret prema etnonacionalističkim identitetima zaustavljen stvaranjem socijalističke Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Tito je prvi zagovarao regionalizam, dajući lokalnom stanovništvu pravo na samoodređenje. Jugoslavenska je država propovijedala internacionalizam: Bošnjaci bi tako mogli ostati nedefinirani ili se samo izjasniti kao Jugoslaveni. Doista, popis stanovništva iz 1948. godine omogućio je da se muslimani definiraju kao srpsko-muslimanski, hrvatsko-muslimanski ili etnički neopredjeljeni muslimani.

1971. godine, nakon što su desetljećima bili definirani kao ono što nisu, popis je omogućio definiciju "muslimana po nacionalnosti". Usprkos tom značenju koje sugerira primat islama u njihovim životima, samo je vrlo mali dio muslimanskog stanovništva bio pobožan; Bosna je bila dom najvećeg broja mješovitih brakova u Jugoslaviji.

Tada je uslijedio pad komunizma i bura izgradnje nacija-države na kontinentu. Prvi put u evropskoj historiji nacija koja je većinski muslimanka morala je definirati čemu služi.

Ali prije toga morao se voditi jedan od najkrvavijih ratova na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata, uglavnom pokrenut sukobom oko toga ko je mogao kontrolirati zemlju i definirati njen identitet. Hrvatski i srpski nacionalisti htjeli su da se zemlja podijeli i pridruži Hrvatskoj, odnosno Srbiji, uvidjevši činjenicu da će bilo kojom budućom vladom dominirati Bošnjaci.

Tokom rata, a posebno u posljednjim mjesecima 1995. godine, bosanski muslimani su protjerani iz svojih domova, našli su se raseljeni i nasilno odvojeni. U konačnici, značajan broj njih pogubljen je masovno.

Kampanje etničkog čišćenja ostavile su patnje i zbrke u svom zanosu i, za Bošnjake, bolnu spoznaju da više ne mogu održati fluidni identitet u multietničkom društvu koje ih je ostavilo toliko ranjivim pred etnonacionalistima njihovih sunarodnjaka. Čin definiranja sebe kao nacije - bosanskih muslimana - bio je oblik odbrane od budućih progona, posebno kad je bio povezan sa političkim akcijama i izgradnjom institucija.

Poput jevrejskog identiteta i armenske dijaspore, identitet Bošnjaka rađa se ili je ojačan mržnjom kojoj su bili izloženi i gubicima koji su pretrpjeli. Ako ste Bošnjak,genocid u Srebrenici, čija je 25. godišnjica obilježena ovog ljeta, dio je vašeg postojanja. Preživjeli ste kada drugi to nisu.

Bol je postala neodvojivi dio njihovog postojanja. Bol ispoljavanja voljenih ljudi nemilosrdno ubijenih, bol u pokušavanju da razumiju zašto su neki njihovi voljeni ubijeni, a drugi su preživjeli, i bol što su bili tretirani kao drugorazredni ljudi i uljezi od onimh koji imaju moć i oružje.

A ta patnja dovodi do političkog zaključka: za Bošnjake je najvažnija dužnost držati Bosnu, državu koja ih sada određuje, živom. Definiranje njihovog identiteta prije genocida možda je bila stvar ličnog izbora. Nakon genocida, to je postala stvar usko povezana s opstankom multietničke države koju niko drugi ne želi, ali od koje opstanak Bošnjaka zavisi.

Ovako su Bošnjaci odgovorili na pitanje kako izgraditi identitet nakon genocida. Ograničen je prostor da se ljutnja postavi centralnim za njihov identitet i ispolji na one od kojih su trpjeli i oni i njihova zajednica, jer su za opstanak bosanske države potrebni spolitički pregovori s pojedincima i strankama koje su potaknule pokolj i nastavile izazivati netrpeljivost prema njima. Preživjeli moraju pronaći sposobnost za pragmatizam i nastaviti se boriti za pravo na život i napredak u vlastitom domu.

Rat u Bosni završen je potpisivanjem Dejtonskog sporazuma; njegov je glavni cilj osigurati jednaku zastupljenost za sva tri etnička identiteta. Dok je mirovni sporazum okončao krvoproliće, to nije spriječilo buduće neprijateljske stavove. Bošnjaci se moraju sporazumjeti s druge dvije skupine radi političkog konsenzusa.

Doista, Bosna je danas poznata po duhovitim političkim prepirkama, često temeljenim na etničkim aspektima, što potom paralizira zemlju. Na primjer, nacionalistički srpski političari usprotivili su se potencijalnom članstvu u NATO-u zbog odanosti Rusiji.

Svaki put kad Bosna treba formirati vladu na državnom nivou - kao što je to bio slučaj s izborima koji su održani krajem 2018. - Bošnjaci, Hrvati i Srbi trebaju postići konsenzus. Trebalo im je godinu dana, sve do kraja 2019. godine da se oni slože, s vruće raspravljenim pitanjem članstva u NATO-u koje služi kao kamen spoticanja.

Iako su Bošnjaci u potpunosti uloženi u bosanskohercegovačku politiku, što je u praksi njihova polica životnog osiguranja, njihovo je stajalište sve usamljenije. Danas je njihova domovina u opasnosti od izumiranja.

U sve većoj mjeri, dvije druge nemuslimanske etničke skupine ne žele da Bosna postoji, a umjesto toga žele da se područja u kojima se formirala njihova poslijeratna demografska većina odvoje i pridruže njihovim susjednim etničkim ili kulturnim „matičnim zemljama“.

Ovaj je govor bio tipičan za etnonacionalističku retoriku koja se čula još u doba bosanskog rata. A njeni su propovjednici na visokim mjestima:Milorad Dodik, srpski član tročlanog predsjedništva, često je govorio da je Bosna neuspjela država koja bi se trebala raspasti, i favorizira bliže veze sa susjednom Srbijom.

Ipak, Bošnjaci ne traže sažaljenje. Pitajte bilo kojeg prosječnog Bošnjaka, a oni će vam reći da su ponosni na činjenicu da je država Bosna uspjela preživjeti rat. Dok politički čelnici koji regrutiraju etnonacionalističke trupe i ratnu retoriku čine svakodnevno funkcioniranje države bolnijim i teškim, mnogi Bošnjaci će vam reći da svoju zemlju ne bi mogli zamisliti bez Hrvata i Srba - pogotovo onih koji je smatraju domovinom.

Bošnjaci, koji se snažno drže ideala multietničke države u globalnom geopolitičkom trenutku kada ta vrsta pluraliteta izrazito nije u modi, također su prisiljeni odrediti ko su unutar daleko specifičnijih granica nego što ikad prije bilo u njihovoj historiji. Ono što se sada vidi kao bošnjački identitet, dijelom utemeljen na muslimanskoj vjeri i uvelike vezan za pred-osmanske regionalne tradicije, postojalo je i prije rata.

Ali rat i njegov genocid prisilili su ih na iskazivanje jasnog etničkog identiteta što je tada olakšalo formulisanje političke strategije koja bi zastupala njihove interese. To što su Bošnjaci postali oštri „domoljubi“ za domovinu koja ih je pokušala sahraniti i pljunuti, ukazuje na snagu njihovih korijena i njihovu vjeru u pregovarački suživot i nužnost post-genocida da bi Bosna preživjela.