Krajem osamdesetih, loveći vukove na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije, lovci su pronašli dječaka. Tijelo mu je bilo prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen i nije znao pričati. Dali su mu ime Haris Pućurica. Smješten je u Centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine.
Karakterističan hod
- Bio je prilično visok, plave kose i plavih očiju, bljedunjav, svijetle puti. Kad je tek došao kod nas, imao je hroničnu upalu sinusa i stalno mu je curio nos. Karakterističan mu je bio hod, a bio je zdravstveno zapušten, neuhranjen i nije znao govoriti - priča Dragan Rolović, današnji direktor Zavoda za vaspitanje djece i omladine Beograd.
U početku su se s Harisom sporazumijevali gestikulacijom, ali ubrzo je počeo učiti prve riječi. Razumio je većinu stvari koje su mu govorili. Haris se nije plašio ljudi, ali jeste nove sredine i tehnologije.
- U početku je mnogo vremena provodio budan, nije spavao na krevetu, već na stolici te ispod stola i na stolu u dnevnom boravku. Kada je prvi put vidio televizor, toliko se uplašio da smo ga za noge izvlačili ispod kreveta. Higijenske navike nije uopšte imao. Ono čega se sjećam je njegova vezanost za stvari koje je dobio, čuvao je sve, od četkice za zube pa nadalje. Bio je fasciniran klikerima i psima - priča Rolović.
Najbolji drug
Jeo je samo meso, a odbijao kuhanu hranu i hljeb, ali vremenom je naučio da jede sve. Naučio je i čitati i pisati. Međutim, čak i kada je savladao veliki fond riječi, nije mnogo govorio.
- Oko njega su bila djeca, ali nikad ih nije provocirao, nije ulazio u konflikte s njima. Imao je i najboljeg druga Žileta. Taj dječak je na neki način preuzeo brigu o njemu. Bili su baš bliski, što je za nas bilo iznenađenje, s obzirom na to da je Žile bio dječak sklon manipulacijama i svađama - rekao je Rolović.
Žile je Harisa naučio kako se drži olovka, kako se piše, kako se peru zubi, kako se kupa. Žiletov odlazak iz doma teško je pao Harisu. Zbog rata sva djeca su vraćena u republičke centre za socijalni rad iz kojih su nekada došli. Vraćen je i Haris. Odakle je došao i kud je otišao i dan-danas je misterija.
Film o Harisovom životu
Godine provedene u ovoj ustanovi vjerovatno su bile najljepše u Harisovom životu. Imao je kakav-takav dom, drugove, išao je u školu, bio je na suhom i toplom, o njemu je konačno neko brinuo. I dalje je bio ničije dijete, ali je postao neko. Nažalost, to je trajalo kratko. Vraćen je tamo gdje je pronađen. Više se nije vratio. Tu je zatvoren krug njegovog života. O njegovom neobičnom životu snimljen je film „Ničije dete".
