Na današnji dan svake godine volim podijeliti mali dio naše priče u nadi da će ona ohrabriti druge. Prvog februara 1992. godine pobjegla sam iz nasilnog braka.
Ova slika nastala je noć prije nego što sam pobjegla. Ne znam kako sam preživjela tu noć. Muž je fotografirao, rekavši mi da je ovo posljednja noć koju ću provesti u životu, pa je želio da sinovi imaju neku uspomenu na majku. Stariji je imao četiri, mlađi dvije godine.
Sliku je podijelio Tim Šarp (Tim Sharp), jedan od dječaka sa slike koji je sada popularni australski umjetnik. Ovo je priča njegove majke. Iskreno govoreći, nisam se brinula za sebe. Bila sam previše iznurena i umorna od svega kroz šta sam prošla. Pobjegla sam zbog sinova.
Nisam vjerovala da imamo bilo kakvu budućnost i nadu i nisam vjerovala da mi uopće možemo to uraditi. Ali morala sam probati – zbog njih. Morala sam da dam sve od sebe da ih sklonim i sakrijem od zla.
Ispočetka smo
živjeli od danas do sutra i vodila sam računa samo o najosnovnijim stvarima poput hrane i vode. Uz to, Tim boluje od autizma, i svakog dana sam pokušavala naći zračak sunca za njega. Smislila sam nekoliko pravila za samu sebe i pratim ih i danas.Uvijek prvo plati račune. Ljudi će vas uvijek radije nahraniti nego vam platiti račune. I tako je i bilo. U nabavku idi samo jednom sedmično i tako će možda biti malo sitniša da odete recimo zajedno do obale rijeke i pojedete kesicu pomfrita na obali. Koliko god da je teško da tražite ono što vam treba, kada zatražite, većina ljudi će pokušati da pomogne. Ali ljudi ne čitaju misli, morate da tražite. I uvijek tražite samo ono što vam je neophodno.
Uvijek budi zahvalna za svaki i najmanji znak pažnje. Jedan je najusamljeniji broj, ali makar imaš cijeli krevet za sebe. Ti si jedna i jedini kapetan ovog broda. Prijateljicin muž mi je rekao da treba će svakog dana situacija postajati bolja.
Na mikroplanu, ali postajat će bolja. Nisam mu vjerovala. Nisam mislila da je to moguće. Ali, ipak sam svakog dana zapisivala jednu dobru stvar koja se desila, to je bio njegov savjet. Nekih dana bilo mi je teško da se prisjetim šta je to danas bolje nego jučer, ali nijedan list papira nije ostao prazan.
Bez obzira na prihode, svakoj porodici treba pas. Niko drugi vam se neće tako obradovati, tako vas nesebično nasmijati i razveseliti i navesti vas da zaboravite na trenutak na sve. Samohrane majke od početka vremena odgajaju nevjerovatna bića. Ja sam jaka, ja sam nepobjediva i mogu sve. Ja sam žena! Ja sam majka!
Rijetko kad samo jedna stvar krene po zlu. Nekada ih ima tri, nekad više. Uhvati se u koštac sa svakom pojedinačno i daj sve od sebe. Neće ti djelovati da je život fer, ali to je život. Jedino što je važno je porodica. To je jedina stvar za koju se vrijedi boriti. A kada imate djete sa autizmom, borba je još teža i duža, ali vi ste jedini ekspert, stručnjak i podrška vašoj porodici.
Vjerujte u sebe i vidjet ćete, uskoro ćete prestati da se borite već će sve teći prirodno. Postat ćete glava porodice. Šta god da se desi, život ide dalje. Možete ili da ga posmatrate kako prolazi ili da i vi uhvatite korak. Krenite, korak po korak. Sve je bolje kada plutate po vodi. Dugo mi je trebalo da u ovo povjerujem… Nisam ja kriva. Nisam zaslužila sve to. Niko to ne zaslužuje.
Zaslužujem bolje i na meni je da to i obezbijedim.
Ako ste u sličnoj situaciji u kakvoj sam ja bila prije toliko godina, zakoračite, recite nekom kroz šta prolazite, zamolite za pomoć. Ako ne zbog vas, uradite to zbog djece. Porodično nasilje je neprihvatljivo i ne čekajte da stane jer nikad neće stati.
U ono vrijeme nisam smjela ni da pomislim da ću ikada imati ovako divan život,
dvoje zdrave i sretne djece, dva psa, dobre prijatelje, kuću i baštu i da ću biti ovako istinski sretna. Ožiljci neće nestati ali ne moram da ih gledam svakog dana. Želim vam istu sreću kao i sebi, i vjerujte mi, svi oko vas vam to žele. Samo napravite taj prvi korak.
