Foto: Ilustracija Uvijek pokušavao da razveseli majku

SLOMLJENO SRCE Nastavi da se trudiš i bit ćeš sretan

Njen devetogodišnji sin je umro od raka, a ona ni suzu nije pustila zbog srceparajućeg razloga

Naoja je bio dječak koji je uvijek stavljao druge ispred sebe, visoko je držao glavu i vjerovao je u svoju budućnost

Autor: Espreso.rs
12.11.2018 20:33
A
A
A

"Nastavi da se trudiš i bit ćeš sretan" 2007. naziv je knjige koja je objavljena 2007. godine. To su majčini memoari napisani kao posveta njenom sinu Naoji, u kojima ona prepričava razgovore koje je imala sa sinom koji je bolovao od raka. 

Naoja je bio dječak koji je uvijek stavljao druge ispred sebe, visoko je držao glavu i vjerovao je u svoju budućnost i u najtežim trenucima. Nježan, ali opet i jak, ništa nalik djetetu, s nevjerovatnom voljom, riječi ovog devetogodišnjaka dodirnule su mnoga srca i pomogla da se inspiriraju mnogi da nikada ne odustanu.

Naoja Jamazaki rođen je 1992. godine. Kao mali, bio je veseo, nestašan dječak kao i sva druga djeca, prema riječima njegove majke. Imao je samo 5 godina kada je "zgrabila" bolest.

Bio je to maligni rak pod imenom Evingova sarkoma, rijetka bolest koju dobije jedan na 100.000, u kojoj su ćelije raka u kostima i mekom tkivu jako metastatična. Ovo je značilo da Naoja mora biti liječen užasno jakom radijacijom i antikancer agensima kako bi se spriječila metastaza u budućnosti. Tumori pronađeni u njegovim rebrima su hirurški odstranjeni, ali sedmicama je morao da se suočava sa kontraefektima hemoterapije.

Bio je u mogućnosti da se vrati u školu, ali vratio se i tumor i to na drugim dijelovima tijela iznova i iznova. Svaki put kada je imao operaciju, to je bilo propraćeno hemoterapijom. Njegova majka Tošiko je uvijek bila pored njega. Slamalo joj se srce kada je gledala svog sina u bolovima i često je govorila: "Rado bih zamijenila mjesto s njim, samo da mogu".

  • Kontraefekti hemoterapije su brutalni
    Kontraefekti hemoterapije su brutalni Foto: (Ilustracija)

Bol koji je prouzrokovao njegov rak bio je nesnosan, a kontraefekti hemoterapije brutalni. Ne samo da se nikada nije žalio već nije ni dozvoljavao majci ni da brine. Umjesto toga, on je uvijek pokušavao da je razvedri.

Uprkos njegovoj jakoj volji, Naojino stanje se pogoršavalo. U junu 2001. godine, rak je stigao do koštane srži, što je značilo da su se ćelije raka raširile po cijelom tijelu. Ništa više nije moglo da se uradi za njega. Naoja je imao samo 9 godina.

Bol se intenzivirao svakim danom, ali Naoja je iskreno vjerovao u oporavak. Molio je doktore da ga operiraju, iako su oni mogli da mu daju samo povećane doze morfija. Na prizor svog sina kako se trese, uvija i bori za zrak, Tošiko je imala napad panike, istrčala je iz sobe, plakala i vrištala za doktorom. Nije mogla da zamisli da bi to mogao da bude posljednji trenutak njenog sina.

Kada se napad smirio, doktori su obavijestili izbezumljenu majku da je malo vjerovatno da će preživjeti duže od pola dana. Tošiko se vratila u sobu i pokušavala je da izgleda mirno. 

Mama, da sam umro onako u patnji, ti bi možda poludjela. Zato sam se jako jako borio da se to ne desi. Iako je bilo teško, znam šta si za mene uradila mama, Vikala si: "Doktora, doktora brzo!". Ne brini. Nikada neću umrijeti tako. Želim da živim i da budem starac jednoga dana. Ako se uvijek trudiš, na kraju ćeš biti sretan. Bilo je nekih stvari koje su zaista bile teške, ali na kraju, sve će biti uredu - kazao je Naoja. 

Na samoj ivici smrti i u jakom bolu, prva stvar koja mu je bila na pameti je bila potreba da smiri svoju majku. Naoja je udahnuo svoj posljednji zrak 2. jula, 2001. godine. Dvije sedmice su prošle od dana kada mu je doktor dao samo pola dana života. To je bilo smatrano za čudo i neobjašnjivo naukom. Svi su vjerovali da je njegova jaka volja bila ta koja ga je držala. Tokom njegovog boravka u bolnici, jednoj od sestri je rekao sljedeće reči: "Znate, ja ne mogu sada da umrem. Moja majka nije mentalno spremna, i to je razlog zašto još ne mogu da umrem".  

Možda je za njegov mirni odlazak bilo potrebno da svojoj porodici da više vremena. On je ostalo voljeno i brižno biće do samog kraja. Kada je Naoja preminuo, Tošiko nije zaplakala, jer je zapamtila šta joj je sin rekao: "Mama, nemoj da budeš tužna kada me ne bude bilo. Ti moraš da budeš sretna i da nastaviš da živiš. Duša je vječna, čak i kada tijelo nestane".

Tošikina sjećanja i Naojina priča prepričavana je na hiljade puta i to na televiziji u Japanu. Priča je dala drugima hrabrost i podsjetila ih je na važnost i suštinu života. 

Više o:

Majka Bolest Dječak