Kada se desila nesreća, Australka Džanin Šepard (Janine Shepherd) profesionalno se bavila skijaškim trčanjem i upravo se spremala za Olimpijadu u Kalgariju 1988. godine. Trenirala je s kolegama iz tima na biciklu kada ju je zakačio kamion, koji se kretao velikom brzinom. 

Ljekari Hitne pomoći nisu vjerovali da će preživjeti, jer je imala veoma teške povrede: prijelome kičme i vrata na šest mjesta, osim toga, niz drugih prijeloma, povrede glave i obilna unutrašnja krvarenja. U blogu na sajtu Huffington Posta Džanin Šepard opisuje kako je “napustila tijelo i počela se boriti za život” i zašto joj je deset dana provedenih u komi bio najveći poklon u životu.

– Sjećam se samo da mi je sunce blještalo u lice… Nisam bila svjesna onoga što se događalo oko mene dok su sanitetska ekipa i ljekari očajnički pokušavali da mi pomognu. Napustila sam vlastito tijelo i počela se boriti – doslovno sam se borila za život – piše ona. 

Međutim, nije imala čuveno “iskustvo bliske smrti”, kako ga opisuju mnogi. Nije vidjela svjetlo na kraju tunela niti ju je bilo ko čekao da joj kaže da njeno vrijeme još nije došlo.

– Mogla sam slobodno prelaziti iz jedne u drugu dimenziju. U jednom momentu sam bila u svom tijelu, a već u sljedećem bih prešla u vantjelesni nivo – ponekad sam se istovremeno nalazila na dva mjesta – piše Džanin. 

Dok je na fizičkom nivou imala nepodnošljive bolove, izvan tijela je bila lišena svih zemaljskih problema i nije osjećala bol.

– Znala sam da me prate i podržavaju duše koje su davno prije mene prešle taj put – piše ona. 

Iako nisu razgovarali, već samo razmjenjivali misli, ona i danas može prepričati te misli, jer je bila u stanju potpune svjesnosti. Duše koje su je pratile napravile su joj spomenuti poklon. Mogla je birati: ili će živjeti u tom duhovnom svijetu, ili će se vratiti u tijelo – koje je u nesreći pretrpjelo nepopravljivu štetu.

– Znala sam da moj život više nikada neće biti kao ranije, ali sam znala da tu odluku mogu samo ja donijeti – piše Džanin.

Dok su posjetioci u bolnici zabrinuto bdjeli nad njom, ona se grčevito držala života.

Ljekari su bili uznemireni zbog jakih unutrašnjih krvarenja i obavijestili su njene roditelje da više ništa ne mogu učiniti i da se spreme na najgore. Njen se otac nije htio pomiriti s tom užasnom prognozom.

– Čvrsto me stegao za ruku i počeo se moliti: “Dragi Bože, uzmi moju snagu i pokloni je Džanini… Ne daj da ode.“ Prožeta silinom njegove iskrene ljubavi, prikupila sam posljednje atome snage i počela se boriti – piše Džanin. 

Na iznenađenje svih, poslije deset dana otvorila je oči.

– Najvažnije saznanje za mene je bilo da se nisam vratila u tijelo da bih drugima pričala o iskustvima s onog svijeta. Vratila sam se da naučim kako da uživam punim plućima u životu – kaže ona. 

Tokom deset dana u komi, dok se slobodno kretala između nebeskog i zemaljskog svijeta, stekla je suštinska saznanja o tome ko je ona zapravo u pravom smislu svog života. To ju je potaklo da životu da novi i neobičan smisao.

– Dok sam u gipsu od glave do pete sjedila u invalidskim kolicima i fascinirano posmatrala avion iznad glave, donijela sam odluku koja će nevjerovatno utjecati na moj budući život: ako već ne mogu hodati, možda mogu letjeti – piše ona. 

Upisala je kurs letenja, akrobatskog letenja i kurs za instruktore letenja. Počela je  pisati, postala je motivacioni govornik i rodila troje djece.

– Odluke koje nam se na prvi pogled čine nevažnima često imaju snažne i nepredvidljive posljedice. Svaki dan u svakom trenutku donosimo odluke koje utječu na našu budućnost iako toga nismo svjesni – piše ona.