Sovjetski naučnici neke su stvari o životu u zatvorenom mikro ekosistemu u svemiru znali već prije 50 godina.

Nedavni Hollywoodski blockbuster "Marsovac", Ridleyja Scotta, s Mattom Damonom u naslovnoj ulozi zagolicao je maštu mnogima i mnoge ponukao na debatu o tome što je moguće, a što ne u tom filmu naučne fantastike, o čovjeku koji se (s)našao kao jedino živo biće na Crvenom planetu. No da je uzgoj biljaka, čak i žitarica, moguć u skučenom i zatvorenom ekosistemu koji simulira uvjete svemirskog leta i boravka na drugim planetima, prije 50 godina uspješno su u eksperimentu pokazali sovjetski naučnici.

Riječ je eksperimentalnom odjelu Kulon, odjela za biofiziku, Instituta za fiziku u Krasnojarsku, koji je proveo tromjesečni eksperiment nazvan BIOS-3, a koji je bio dio istraživanja za buduće sovjetske baze na Mjesecu i drugim planetima Sunčevog sistema.

Sovjetski naučnici uspjeli su napraviti zatvoren mikrosistem, koji je sam proizvodio kisik, vodu te i same biljke za sudionike eksperimenta u periodu od tri mjeseca.

U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, na zapovjed poznatog sovjetskog naučnika Sergeja Koroljeva, napravljena je simulirana svemirska postaja, u kojoj je cilj bio vidjeti mogu li ljudi preživjeti bez opskrbe vodom, zrakom i hranom na period od više mjeseci, prenosi English Russia.

Prvo su naučnici napravili hermetički izoliran bunker, koji je poslužio kao simulirana svemirska stanica i koji se nalazio unutar spomenutog instituta u Krasnojarsku. Sudionicima eksperimenta bilo je dozvoljeno unijeti tek ograničenu količinu vode, zraka i hrane sa sobom unutra, slično količini koju bi dopremili letjelicom, primjerice. Za sve ostalo, morao se pobrinuti sam ekosistem unutar hermetički zatvorenog bunkera.

Ti rani projekti nazvani su BIOS-1 i BIOS-2. Sistem je proizvodio vlastiti kisik iz posađenih biljaka u bunkeru, voda je pročišćavana isto tako unutar samog bunkera, a hrana je dobivena iz uzgoja istih biljaka.
Eksperimenti su trajali od 1964. do 1980-ih godina i njihovi rezultati su bili više nego uspješni te su pokazali, barem na razini koncepta, da ljudi mogu živjeti u takvom sistemu, bez posljedica po njihovo zdravlje.

Ruku na srce, u bestežinskom stanju bila bi to druga priča, obzirom na promjene koje ono izaziva u čovjekovom tijelu, kao i dugotrajan boravak u svemiru, što eksperimentima serije BIOS nije bilo simulirano.

Ruski naučnici na projektu nazvanom BIOS 3

Najduži eksperiment u bunkeru trajao je 180 dana, a sistem je ostvario 100 posto učinkovitosti u proizvodnji hrane te visokih 95 posto u proizvodnji vode.

Posljednji u nizu eksperimenata, BIOS-3 bio je namjenjen nastanjivanju izvanzemljaske nastambe, površine 140 kvadrata i visine 2,5 metara, napravljene od metala. Taj je bunker bio podijeljen u četiri jednaka odjeljka, jedan za život i tri za uzgoj biljaka i algi. Cijena stanice tad je iznosila milion sovjetskih rublji, a danas bi njena cijena bila 200 miliona rublji. BIOS-3 bio je namjenjen za boravak šestero ljudi na period od godinu dana.

Međutim, BIOS-3 nije vidio svoju završnu fazu, odnosno boravak šest naučnika, već je stao na eksperimentima s njih troje, no rezultati su i dalje bili uspješni. U bunkeru je uspjevala prava pšenica, a uspješno je funkcionirala i takozvana "topla kuća".

U kasnim 80-im godinama prošlog stoljeća, financiranje projekta je ukinuto, a 1992. pokušalo se projekt oživjeti na međunarodnoj razini, no Rusija nije imala novca za sudjelovanje. Znanje stečeno u BIOS eksperimentima, međutim, nije izgubljeno, jer su interes pokazali i ESA i kineski naučnici.

U međuvremenu je Rusija pronašla novac za nastavak financiranja tog projekta pa ne bi trebalo čuditi ako u budućnosti čujemo za još uspješnih eksperimenata tog tipa.