Redakcija portala Telegraf.rs poslala je poziv čitaocima da se jave sa svojim životnim ispovijestima, kako bi “olakšali svoju dušu” i kako bi, baš kao na forumima, u komentarima na objavljenoj ispovijesti mogli da vide šta drugi ljudi misle o njihovom izboru i da razmjenjuju mišljenja.

Ovo je ispovijest Jovana S. iz Zrenjanina:

- Upoznao sam Sanelu kad sam imao 30 godina, ona je imala 25. Završio sam bogosloviju i, bože zdravlja, trebalo je da postanem pop. Kako život nalaže, bilo je vrijeme i za svadbu. Poznavali smo se možda godinu dana, za to vrijeme nismo živjeli zajedno, a bili smo ok.

Ona je tako bila malo koketa, ali meni je to prijalo, flertovala je sa mnom i sa svima, ali imao sam utisak da će se sve promijeniti onog momenta kad se vjenčamo. Djelovala mi je kao da joj nedostaje taj porodični mir da osjeti.

Svadba se desila, naravno. Sazvali smo rodbinu svu, njene rođake, moje. Imali smo mali incident prije vjenčanja, ali sve je to brzo prošlo. Ona se nešto bunila oko toga što uopšte pravimo svadbu, potpuno sumanuto, već je sve bilo ugovoreno. I ona je na sve pristala od starta.

Šta je htjela, ne znam. Da li me je voljela, ne znam.

Beba je bila na putu, a svadba se zalaufala. U podne smo rekli da, imali smo i divno vjenčanje u crkvi. Uz božju pomoć, vrijeme nas je poslužilo, stvarno je sve bilo kako Bog nalaže. Kako se narod opijao i veselio, tako je i ona nestala.

Krenuo sam da je tražim zbog torte, nije je bilo. Pomislio sam da se fotografiše s nekim. Međutim, ništa. U WC-u - nije. Pitam kumu gdje nestade, ona zbunjena, kaže nema predstavu, tu je negdje.

Onda sam izašao ispred restorana. Nema je. Odem iza, tamo, otkud znam, možda puši krišom, jer joj branim zbog trudnoće. A tamo, u jednim jedinim kolima parkiranim sam vidio, onako do stakla, bijeli materijal kako se pomera.

Prišao sam, a ona, ona.. Ona se ljubila sa svojim drugarom. Ne znam ga dobro, rekla je da treba da ga zovnemo na svadbu...

Prvo nisam vjerovao svojim očima. Približavao sam se da provjerim da li dobro vidim. Vidim dobro, vjenčanica je to što se pomjera.

On me je prvi primijetio. Skamenio se. I onda se ona okrenula. Gledala me, pa počela da plače. Ja sam samo stajao. Izašla je iz auta, pitao sam je šta to radi... a ona, ništa, ništa nije rekla, samo je ušla.

Bilo je vrijeme za tortu, ušao sam, ali sam znao da treba da tražim razvod.

Ona je sve vrijeme gledala šta smo dobili od poklona kao da se ništa nije desilo. Sve sam potkupio, rekao da želim razvod i ostavio je s njim, s njenim izborom.

Naša kćerkica danas ima sedam godina, moja žena joj puni glavu kako sam ja ovakav onakav. A prava istina je, eto, ta.