Bez obzira na lošu ekonomsku situaciju i nemogućnost rješavanja osnovnih egzistencijalnih problema, stav pesimiste i realnog optimiste se bitno razlikuje.

Optimizam, kao i pesimizam, spada u takozvani stil ličnosti, koji podrazumjeva način na koji se tumače uzroci loših događaja, ističu psiholozi.

Optimista uvijek vjeruje u dobar ishod, dok osobe pesimističnog životnog stila uvijek očekuju loša rješenja situacija.

Da li će neko biti pesimista ili optimista, zavisi, prije svega, od nasljednog faktora koji određuje temperament.

Veoma je važan i stil ponašanja u primarnoj porodici. Stalno zabrinuti roditelji svojoj djeci prikazuju svijet pretežno kao opasno i turobno mjesto. U ovakvom porodičnom miljeu, teško je očekivati da će dijete kada odraste imati optimističan pogled na život.

Optimizam, doduše, može da se nauči i da se vježba. Za takav stav moguće je, metaforički rečeno, stvoriti uslovni refleks, poručuju stručnjaci. Međutim, prije toga je potrebno postići određeni nivo životne mudrosti i jasno definisati sopstvene osnovne životne vrijednosti. Tek tada, život i sve ono što se u njemu dešava moguće je posmatrati sa mirom i vedrinom.

Da bismo život mogli da posmatramo sa vedrije strane, potrebno je da mnogo znamo, ne samo o životu, već i o sebi. Samo usaglašeni sa samim sobom mogu dobronamerno sebi i da se nasmiju, kao i onome što im se dešava.

Inače, optimistične osobe su mnogo zadovoljnije u životu i lakše podnose neuspjeh. Osnovni kvalitet koji posjeduju je nada, a ona nam, kao što znamo, pomaže da prevaziđemo i najteže životne situacije.