Foto: Ilustracija

NEVJEROVATNO Žudnja za uzbudljivim susretom

Kako izgleda ovisnost o seksu: To je koktel uzbuđenja i srama

Pornografiju gledaju dva do tri sata, sedam dana u sedmici

Autor: Express.rs
09.11.2018 12:11
A
A
A

Nije lako biti žena u muškom društvu, složit ćete se. Nije lako bilo ni Neili, koja je u Veliku Britaniju stigla prije 15 godina. Zaposlila se u jednoj finansijskoj kompaniji u kojoj je tada radila okružena, kako ih je sama nazvala, "alfa mužjacima koji su zarađivali milione". U timu su bile samo njih dvije, dvije žene u okruženju muškaraca, koji su se bavili tipičnim muškim zanimacijama. Tako su nekada u trenucima opuštanja na ekranu na kojem su trebali biti tržišni podaci, prikazivali i provokativne pornografske uratke. 

- Nije mi se to sviđalo, no tada sam bila na početku svoje karijere i tek sam počela živjeti u gradu. Dobro zarađivala, imala glamurozni posao, koji nisam htjela izgubiti. Znam da su oni zapravo tražili moju reakciju, htjeli su me šokirati. Tako sam počela sama doma gledati pornografske videomaterijale kako bi im znala odgovoriti u uredu - rekla je.

Ubrzo se zarazila. Njen odgoj u konzervativnoj porodici u kojoj se o seksu nikada nije razgovaralo doveo ju je u potpuno nezavidan položaj. Svakog dana razmišljala je da čim prije dođe doma, odabere film i masturbira. U razgovoru s novinarkom BBC-ja prisjeća se kako je njena ovisnost počela.

- Počinje polako, od uzbuđenja, jednostavnog gledanja, kad vam se probude sva čula dok gledate nešto tako uzbuđujuće. Vaše misli otputuju negdje drugdje. Znate da to neće prestati dok ne pritisnete gumb. Znate da kontrolirate situaciju, svaki dio vašeg užitka, i orgazam koji ne možete doživjeti s nekim drugim bićem, posebno ne s muškarcem. Cijeli proces trajat će od pet do deset minuta, no zaustavite ga jer ne želite napustiti stanje u kojem ste - pričala je.

Znala je tako pornografiju gledati dva do tri sata, sedam dana u sedmici. Njeno ponašanje bilo je kompulsivno, reći će. Ako nije mogla gledati pornografiju, žudjela je za njom. Opravdavala je sama sebi svoje postupke i govorila kako je riječ o sigurnoj zabavi, u kontroliranim uvjetima i sa zagarantiranim rezultatom. Ali ubrzo je u potrazi za tim provjerenim i uzbudljivim završetkom krenula u malo mračnije vode.

- Na početku počinjete, najčešće, gledajući meku pornografiju, onaj uobičajeni, normalni seks, ali nakon nekog vremena to vas prestane uzbuđivati. Tijelo se navikne. Poput ovisnosti o drogama, morate povećati dozu, pa tako povećavate i ono što gledate. Tako počnete gledati analni seks, a kada vam i to postane normalno, krenete u potragu za nečim još težim, pa završite gledajući ekstreme uratke poput grupnog seksa - prisjeća se. U tom trenutku, iz nelagode koje joj je stvaralo gledanje takvih uradaka, počela se pitati je li postala perverznjak. Pitanje srama veoma je prisutno kod svake osobe koja vjeruje da je ovisnik o seksu. Taj osjećaj dovodi ih do potrebe skrivanja i gura još dublje u njihove kompulzivno ponašanje.

- To je koktel uzbuđenja i srama - rekla je ona. Pornografija je promijenila i njen stav prema muškarcima. U potrazi za potencijalnim partnerom, njegova osobnost i karakter postali su joj gotovo nevažni.

- Pokušavala sam preko njihove majice vidjeti imaju ili savršene trbušnjake. Prosječna veličina penisa mi nije bila dovoljna, a to nije dobar način na koji bi se odabrao životni partner - kazala je ona.

Nanizala je nekoliko neuspjelih veza, ali onaj trenutak koji ju je užasavao i kada se počela brinuti je bio kada joj se razvila potreba da za postizanje vrhunca gleda nasilne filmove, nasilne prema ženama. 

- Morala sam se zapitati šta je sljedeće? Hoću li gledati snuff filmove (koji prikazuju stvarna ubistva) kako bi zadovoljila svoju ovisnost? - zapitala se. Napustila je poslovno središte grada i počela raditi kao savjetnica. Sada u svojim 40-ima, specijalizirala se za rad s ostalim pacijentima koji vjeruju da su ovisnici o seksu. Procjenjuje se kako hiljade ljudi u Velikoj Britaniji, od kojih su većina muškarci, potraži pomoć. A terapije se naplaćuju i po nekoliko stotina funti. Svjetska zdravstvena organizacija tek je nedavno na listu svojih prepoznatih poremećaja pridodala i kompulzivno seksualno ponašanje. U, naprimjer, Velikoj Britaniji, iz koje dolazi i primjer ovog slučaja, takav poremećaj nije prepoznat kao bolest, pa ga ni zdravstveni sistem kao takvog ne tretira. Ovisnost se najčešće povezuje s kockanjem, drogom, alkoholom i nikotinom. Privatne klinike u Velikoj Britaniji tvrde da im se hiljade ljudi godišnje obrate u potrazi za pomoć. Razlog koji bi mogao objasniti zašto se u većini slučajeva muškarci obraćaju za pomoć, može biti i u tome što je ženama, zbog osjećaja srama, puno teže priznati problem. Među tim muškarcima je i Pol (Paul), sada u svojim 50-ima. Njegova ovisnost počela je prije trideset godina za vrijeme studiranja. Bio je tada u vezi, ali činilo se kako mu to nije bilo dovoljno. 

- Volio sam je, stvarno jesam, ali želio sam prostitutku. Žudio sam za uzbudljivim seksualnim susretom i znao da to ne bih trebao raditi. Nikada je nisam prevario s nekom drugom djevojkom, no ovo mi se činilo kao nešto sasvim drugo - rekao je on. Ubrzo se njegovo ponašanje promijenilo u potpunosti. Dok je održavao šest usputnih veza, viđao se sa dvije ili tri prostitutke sedmično.

- Bilo je to gotovo poput narudžbe pice kad ste gladni. A ja sam stalno bio gladan. Nešto bih poželio, naručio i zaboravio na to - rekao je. Znao je da nešto nije uredu s njim, i dok je razmišljao hoće li se nekom povjeriti, dobio je svoj prvi posao u Londonu i ubrzo se našao u okruženju gdje se takvo ponašanje zapravo poticalo. 

- Život je bio nevjerovatan. Putovanja svijetom, gomile novca, ples u krilu po londonskim barovima. Odjednom sam se zatekao u društvu kolega s posla sa kojima sa hodao gradom u potrazi za seksualnim uzbuđenjem. I tada sam pomislio kako je možda riječ o normalnom ponašanju, i kako zapravo nemam nikakav problem - prisjeća se. Ali u dubini njegovih misli i dalje ga je progonila sumnja. Izašao bi sa kolegama u veliki noćni izlazak u barove prepune djevojaka koje su plesale u krilu. Bio je to veliki izlazak na kojem bi znali potrošiti oko 1.000 eura (svaki). Počelo je utorkom, pa mu se priključio i četvrtak. A onda i subota. Poput Nil (Neile) i Pol je "krenuo u potragu za tim posebnim uzbuđenjem". Toliko ga je želio, da je unatoč činjenici da je heteroseksualac, 10 godina prakticirao seks s muškarcima. 

- U potpunosti sam sa žena prešao na muškarce. Sve što sam vani radio bilo je s muškarcima. Mogu iskreno reći da u sebi nemam ni gram homoseksualnosti, i da je to sve bilo u potrazi za uzbuđenjem. I tokom tog perioda imao sam jako dobre djevojke - rekao je. Njegovo ponašanje postalo je kompulzivno. Ako se nije seksao, za seksom je žudio. A postizanje vrhunca, orgazma, nije bio njegov cilj, niz ponašanja oko toga bilo je ono na što se navukao. Poput Nila svoje doživljaj mogao je rastegnuti satima. 

- Palila me je ta priprema, to očekivanje, a posljednja stvar koju želite napraviti je svršiti, jer u tom trenutku cijeli proces završava - rekao je. Na pornografiju, koju je otkrio sa 12 godina, nije se tako lako navukao. 

- Pronašao sam neke skrivene časopise u roditeljskoj kući. Bila je to relativno rano izlaganje pornografiji. No ako želim biti iskren, moram reći kako se ne sjećam da sam osjećao seksualno uzbuđenje - prisjeća se.

Ali to se promijenilo dolaskom brze internetske veze. U tom trenutku njegov se fokusa sa seksualnih radnika preusmjerio na online pornografiju koju je mogao gledati satima bez prestanka. Nakon dugotrajne pomoći Pol sada vjeruje kako je na dobrom putu oporavka, usluge seksualnih radnica nije koristio godinama, a pornografiju nije gledao mjesecima. Njegov je cilj smiriti se sa nekom ženom. 

- To je usamljena bolest. Dođete do trenutka kada shvatite da vam je vrijeme ne Zemlji limitirano. Nikada nisam imao vezu u kojoj sam uživao s nekim do koga mi je stalo i koga volim. To je to što mi je nedostajalo 30 godina - rekao je. Prije nekoliko mjeseci i Svjetska zdravstvena organizacija potvrdila je kako je ovo stanje boles, a mnogi terapeuti nadaju se kako će to potaknuti vlade da usluge savjetovanja inkorporiraju u zdravstveni sustav. Oni koji od ovisnost pate smatraju kako nije potrebno da se njihovo stanje nazove ovisnošću, već im je potrebna bilo kakva pomoć da riješe problem koji uništava njihove živote. Među onima koji su priznali da imaju problem, bio je i Harvi Vajnstin (Harvey Weinstein), koji se nakon niza optužbi silovanja i zlostavlja prijavio u takvu kliniku. Mnogi će reći kako je to možda njegov pokušaj da izbjegne odgovornost za svoje ponašanje, jer većina ljudi s kojim je novinarka razgovarala ipak razumiju razlike između silovanja i dobrovoljnog odnosa, čak i na vrhuncu njihovog kompulzivnog ponašanja. Niko od njih, koliko je poznato, nije počinio nikakav zločin. Oni će u većini slučajeva najviše nauditi sami sebi i svojim partnerima.