U naporima da dokažu da izvan našeg Sunčevog sistema postoje uvjeti za život, naučnici posežu za različitim strategijama, a neke planete određuju kao potencijalno podobne za život samo na osnovu toga da li su dovoljno tople, da li na njima ima tekuće vode, te da li u atmosferi ima kisika.
Ovakve strategije dolaze kao posljedica toga što se planete istražuju uglavnom indirektno, te toga što je Zemlja jedini model koji podržava život, pa samim tim i jedini primjer od kojeg se kreće. Naučnici se sada pitaju da li je kisk dovoljna osnova za razvijanje različitih oblika života, a jedna nova studija tvrdi da nije.
Naime, radi se o studiji koja je provedena na Univerzitetu ''Johns Hopkins", u okviru koje je tim eksperata u laboratorijskim uvjetima simulirao atmosferske uvjete sa planeta izvan našeg Sunčevog sistema, a kako bi dokazao da kisik nije dovoljan da bi se razvio život. Kisik na Zemlji čini 21 posto atmosfere, te je došao kao proizvod procesa fotosinteze, što je kulminiralo u takozvanoj velikoj oksidaciji, koja se dogodila prije oko 2,45 milijardi godina. Ovaj događaj bitno je promijenio sastav atmosfere na Zemlji, što je polazna tačka za spomenutu studiju.
Eksperimenti su izvedeni u specijalnoj ''Planetary HAZE (PHAZER)'' komori, te je kombinirano devet različitih plinova da bi se kreirali atmosferski uvjeti egzoplaneta koje naučnici već neko vrijeme indirektno istražuju.
Eksperimenti su potrajali tri dana, nakon čega se došlo do zaključka da kisik u kombinaciji sa organskim materijama ne garantira život, te da takozvani biološki otisci često mogu biti i lažni signali da na nekoj planeti postoji, ili je nekada postojao, život.
Nova generacija teleskopa trebalo bi da omogući bolji pogled na daleke planete, a eksperti ističu da bi tada prisustvo kisika trebalo da se posmatra tek kao potencijalni znak da je neka planeta naseljiva.
