POTRESNO I u Jugoslaviji je tokom '60-ih, '70-ih i '80-ih bilo problema s ovisnicima

Ispovijest zagrebačkog narkomana 1970.: Cura me je uvukla u pakao seksa i droge

Dokazat ću svima, posebno mome ocu, da ga nisam izdao, da ću postati čovjek...

Avaz.ba / Index.hr

Objavljena priča jednog narkomana

Foto: Index.hr


I u Jugoslaviji je tokom '60-ih, '70-ih i '80-ih bilo problema s ovisnicima o različitim drogama. Portal Index.hr objavio je priču jednog narkomana:

Januar 1970: "Plavi vjesnik" je prvi list u nas čiji je reporter uspio stupiti u kontakt s pacijentom zagrebačke bolnice u kojoj se liječe narkomani.

Jedne prosinačke noći prije nepunih dvadesetak dana pred vratima psihijatrijske bolnice u Vrapču zaustavila su se kola hitne pomoći. Po vjetru i studeni od nekoliko stepeni ispod nule bolničari su unijeli visokog mladića dugie plave kose, promrzla i bez svijesti. 

- Našli smo ga na Mirogoju - bilo je sve što su bolničari mogli reći o tek prispjelom pacijentu.

Tko je Vanja V., dvadesetogodišnjak nađen na mirogojskom snijegu jedne nedavne noći? Srednjoškolac iz ugledne građanske porodice, koja je prije nekoliko godina odselila iz Zagreba u jedan slavonski grad N. gdje mu roditelji rade kao zdravstveni i kulturni radnici. 

Po izgledu, Vanja je tipičan predstavnik onog dijela moderne omladine koja smisao svoje mladosti traži u - drogi.

Pristao je da govori o sebi pod uvjetom da novinar bude mlad jer, kako reče, samo ga takav može shvatiti, budući da sam poznaje probleme mlade generacije.

Dvadesetogodišnjem mladiću koji je bio na putu da postane doživotni rob droge ovo nije prvi put da su se za njim zatvorila bolnička vrata: ambulantno liječenje, dva puta psihijatrijski odjel Vinogradske bolnice 1968., Jankomir, i sad Vrapče 1969. Od dvije godine uživanja lažnog raja pola "raja" bilo je po bolnicama. A svaki put kad je za sobom zatvorio bijela vrata, nije se dugo odupirao napasti. Padao je ponovo.

Poznanstvo iz disko kluba

Reci, Vanja, iskreno kako si upao u društvo narkomana, tko su oni i kako si i ti postao dionikom lažne sreće?

Mislite li imena? E, to vam neću reći. Možda prava imena i tko su oni i ne znam. Pa ni za me se nije znalo tko sam. Da sam im rekao istinu, vjerojatno me ne bi ni prihvatili. Već sama oznaka srednjoškolac stvara među njima nepovjerenje. A oni su vrlo oprezni. Predstavljao sam se kao oni: besposličar koji uvijek ima novaca. Odakle, to nitko nije pitao. Društvo sam upoznao jedne noći u disko klubu na Savi. Među njima je bila jedna djevojka. Govorila je da se zove Dolores i da je Španjolka. Imala je zeleni sportski Porsche. 

Kad sam došao u Zagreb, često sam lutao po mjestima o kojima se svašta priča. Bio sam oduvijek nemirna duha. Tražio sam nešto novo, nešto što bi me izdiglo nad mojim vršnjacima. Danas znam da su putovi traženja mog cilja bili krivi. Oni su me vodili u propast. Da, bio sam na rubu. Malo je nedostajalo da potpuno padnem. Dakle, moj otac koji je vjerovao da ću postati čovjek pustio me je da nastavim školovanje u Zagrebu. Ali već na prvom koraku sam ga izdao. Umjesto da se prihvatim knjige, prihvatio  sam se droge.

  • Isječaj ispovijeti

    Isječaj ispovijeti

    Foto: Printscreen


Već prve večeri kad sam se u disko klubu upoznao s tom djevojkom i mladićima, svidjela mi se Dolores.

Te smo večeri spavali zajedno. Bila je nimfomanka, nezasitna seksa. Odmah mi je rekla da uživa droge. Jedne večeri u "Vinodolu" na moju želju usula mi je u čaj malo heroina. Ubrzo sam osjetio opojnost, osjećaj ugode - kao da lebdim. 

Ne znam da li zbog male količine droge ili stoga što je to bilo prvi put, nisam doživio ono što sam očekivao: ugodna vidna i slušna priviđenja. Ipak, onaj osjećaj ugode bio je divan. A ujutro kad sam otvorio oči, osjetio sam užasnu glavobolju, vrtoglavicu, mučninu. Bio je to pravi pakao slabosti i boli. Odlučio sam da više neću drogu ni okusiti. Ali kad sam ozdravio, ponovo sam, na nagovor Dolores u koju sam bio zaljubljen, uzeo heroin. Ona ga je uvijek imala uza se. Odakle joj, nikad nisam pitao. Vjerojatno mi ne bi ni rekla.

Čuo sam boje, vidio zvukove

Sljedeći obroci heroina više nisu bili samo osjećaj ugode. Imao sam pravih halucinacija. Divnih. Vidio sam zvukove, čuo sam boje. Osjećao sam fantastične mirise, slušao muziku koja kao da je dolazila s neba. Lebdio sam. Seksualni užici u takvim stanjima bili su fantastični. Oslobađao sam se svoga tijela. Letio sam. Ali kad sam se osvijestio, ponovo sam proživljavao pakao. Ali, više nisam imao snage da se toj ljepoti oduprem. Stalno sam tražio nove užitke. Trenuci između svijesti i opojnosti bili su dugi kao vječnost. Osjećao sam se izgubljen, potišten. Na glavobolje, povraćanje nisam uopće više mislio. Droga je bila jača.

Nikad nisam volio velika društva i razmetanja. Voljeli smo se povlačiti, nas nekoliko stalnih članova društva, u osamu, daleko od drugih razmetljivaca koji su svoju "sreću" stavljali na velika zvona. To ne samo što je opasno nego nije ni tako privlačno. Obično smo se nas šestorica - tri mladića i tri djevojke - sastajali u stanu jednog arapskog studenta. 

Zapravo, takvim se predstavljao. Imao je divan stan. Prozori su bili pokriveni debelim tamnim zastorima, a stakla oslikana istočnjačkim motivima. Po podu je bio prostrt debeo sag i razbacani jastuci, po kojima smo se valjali. Svi smo bili nagi. To me je oduševljavalo. Mogao sam raditi i govoriti što sam htio.

  • Isječak ispovijesti

    Isječak ispovijesti

    Foto: Printscreen


Obično smo uzimali heroin, hašiš, LSD, marihuanu, a ponekad opij i morfij. Kuhali smo čaj. Bez šećera, limuna, bez ikakva začina. Rashlađeni čaj nekad smo miješali s mlijekom i u njega sipali drogu. Ne znam kad je počelo djelovati. Nitko nije mjerio vrijeme. Odjednom smo počeli orgijati. Činilo mi se kao da ležim na mekom pijesku. Valjali smo se jedan preko drugoga. Ludovali. Činili smo takve seksualne perverzije da se uopće ne mogu opisati. Bilo je fantastično. Ne znam ni kako je dugo trajalo. Vjerojatno smo povremeno dolazili k svijesti i pili čaj. Takva orgijanja trajala su po tri-četiri dana i noći. Ostajali smo sve dok smo imali dovoljno droge. Onda smo oteturali kući.

Na tim seansama u stanu arapskog studenta imao sam fantastičnih halucinacija. Vidio sam sama sebe odjevena u bijeli plašt i vikao sam: "Ja sam faraon!" Svi oko mene bili su moji robovi i robinje. Mislim da ne postoji ništa ljepše od toga. Seksualni užici bili su tako snažni da sam imao osjećaj kako svakih nekoliko trenutaka doživljavam orgazam. I djevojke su bile nezasitne, često smo priređivali takve prekrasne seanse. Arapov stan bio je divan bunker.

U početku su me pozivali da besplatno prisustvujem uživanju droge, ali ubrzo sam otkrio da je to bila obična zamka. Znali su da imam novaca (slao mi je otac, koji je vjerovao da pohađam školu) i nastojali su da me priviknu na drogu. Poslije bih, kako su htjeli, postao žrtva koja će za skupe novce kupovati otrov. A s druge strane iskoristili su me da pribavljam nove žrtve. Uspjeli su. Postao sam stalan kupac. Gram hašiša plaćao sam 12.000 starih dinara. Otkrio sam da su tu glavni Arap i Dolores.

Uskoro je moja požuda za opojnim sredstvima postala tako jaka da sam počeo krasti kako bih došao do novca za drogu. Jednom sam iz Arapinova stana digao veću količinu heroina. Otkrili su me. Arap mi je prijetio. Dolores me je upozorila. Skrivao sam se i bježao. Jednog dana naletio sam na nj u kavani na uglu Ulice Račkoga. Opet sam odlučio da prekinem s takvim životom. Ali, čim sam se našao u novoj prilici, sve sam zaboravljao. Gazio sam zadane riječi. K vragu i škola, i život i postizavanje cilja!" - rekao sam i posegao za drogom. Posve sam izgubio tek, prestao sam učiti, dolaziti u školu. Strahovito sam omršavio.

Počeo sam piti. Ali nikad nisam bio alkoholičar

Svi su primjećivali promjenu. Uzimao sam sve do čega bih došao: heroin, hašiš, opij, morfij, kodein, preludin, LSD... Sad sam već imao svoje veze i poznanstva koji su mi drogu nabavljali. Novac sam dobivao na razne načine. Najčešće nepošteno.

U tom orgijanju i moralnom propadanju došao je kraj školske godine. Naravno, razred sam pao. Moji prijatelji su netragom nestali. Vratio sam se kući u grad N. Bio sam izgubljen i sam. Počele su se javljati apstinencijske krize - depresije, umor, glavobolja... Žalio sam za Dolores.

Počeo sam piti. Ali nikad nisam bio alkoholičar. To je bila samo maska, iza koje sam skrivao svoje pravo stanje. Svakodnevno sam se opijao. Vršnjaci su me izbjegavali. Tada sam na nagovor djevojke s kojom sam pošao otišao liječniku. Počeli su me liječiti ambulantno. Protiv alkoholizma. Naravno, bez uspjeha, jer sam bio narkoman.

U jesen sam se vratio u Zagreb s tvrdom odlukom da nastavim školu. Pao sam u krizu. Danima sam bezvoljno ležao, nisam jeo, imao sam velikih vrtoglavica, glavobolja. Čim sam izašao na ulicu, sreo sam neke stare znance. Jedna popušena cigareta hašiša bacila me je natrag. Posegnuo sam opet za drogom.

Lažni alkoholičar

Jednog dana dok sam tako ležao shrvan posljedicama nedavnog uživanja, na vrata banu roditelji. Prestrašeni mojim izgledom, a vjerujući da je to od pijanstva, smjestili su me u Vinogradsku bolnicu.

Mjesec dana nakon toga sam pobjegao. Tada sam se upoznao s nekoliko djevojaka. One su imale dobre veze. Nabavljale su mi stalno drogu. Moj organizam bio je toliko iscrpljen da su se opet javljale velike slabosti.

Ne znam kako sam se opet našao u Vinogradskoj bolnici. Priznao sam liječniku da sam narkoman. Jedna od djevojaka zaljubila se u mene. Dolazila mi je u bolnicu i donosila heroin, hašiš. Pušio sam potajno u kupaonici. Otkrili su me i otpremili me u Jankomir. Tu je bilo strašno. Bio sam s teškim alkoholičarima i duševnim bolesnicima.

Tako je prošlo oko godinu i pol mog drogiranja. Malo uživanja - puno vremena po bolnicama. Još dok sam bio u Vinogradskoj bolnici, zaljubio sam se u jednu djevojku. I ta je bila narkomanka. Prije mog odlaska u Jankomir rastali smo se. Ostavila me je. Bio sam razočaran. To je bio moj prvi poraz. Nisam ga mogao preboljeti.

Kad je moj otac saznao da sam u duševnoj bolnici u Jankomiru, došao je i izvukao me je. Još je vjerovao u mene. Čvrsto sam mu obećao da ću se popraviti i ostaviti drogu. Ostao sam u Zagrebu. Ali pomisao na moj neuspjeh nije mi davala mira. U Vinogradskoj bolnici navikao sam uzimati amfetamin koji su mi donosili potajno. Naviknuo sam se i na njega. Postao mi je potreban.

Poslije sam ga nabavljao u apoteci. Bez recepta. Davao mi je neku novu snagu, poticao me na rad. Ali tada sam počinio veliku grešku. Ponovo sam pružio ruku za starim zalihama heroina. Bio je to kraj. Moj četvrti pad.

U divnim halucinacijama doživljavao sam svoju izgubljenu ljubav, onako kako sam to želio. Jurio sam kući da bih u tišini svoje podstanarske sobice uz pomoć heroina doživljavao seksualne strasti s imaginarnom djevojkom iz Vinogradske bolnice. Da sam je sreo na ulici, vjerojatno bih bio produžio. Jer, samo pod drogom ja sam je doživljavao onako kako sam to želio.

Međutim, iako je droga pružala osjećaj sreće, halucinacije nisu uvijek bile tako fantastične. To ovisi o drogi. Preludin i LSD npr. djeluju užasno, kad sam ih uzimao činilo mi se da me napadaju ljudi bez glave u nekim oklopima, zmije, pauci, da se na moju glavu ruše stropovi iz kojih se pružaju kraci koji me dave. Vikao sam. Htio sam pobjeći od samog sebe. Vidio sam i svoju smrt. To su bile užasne muke.

Konačna odluka: kad napustim bolnicu, počet ću novi život

Stanje ove bezizgledne ljubavi moje fantazije trajalo je nekoliko mjeseci. Jedne večeri uzeo sam LSD i napustio kuću. Kažu da su me našli na Mirogoju. Promrzla i bez svijesti. Sada sam ponovo u duševnoj bolnici. Mislim da je ovo posljednja i konačna odluka: kad napustim bolnicu, počet ću novi život. Završit ću školu i dokazati da nisam propalica, izgubljen momak. Dokazat ću svima, posebno mome ocu, da ga nisam izdao, da ću postati čovjek. 

Jer, osjećam da sam rođen da stvorim nešto veliko. Imam dobrih ideja. Želio bih snimati filmove, pisati scenarije. Želio bih otići u Indiju. Ta me zemlja oduševljava. Želio bih filmski realizirati sve ono što sam doživio pod djelovanjem droge. Ali, prvenstveno želim završiti školu. Nekad sam mislio da sam više od ostalih, da sam moderniji, da mi nitko nije ravan. Bio sam "faraon". Gutao sam drogu...

A danas? Osjećam se ponižen, razočaran životom kojim sam živio. Žalim zbog izgubljene mladosti, vremena, izgubljene škole. Ali sve ću nadoknaditi. Oprat ću ljagu sa sebe. Moji roditelji su očajni. Razveselit ću ih. Bio sam na putu da postanem klasični narkoman. Ipak sam se otrgao. Nije istina da ja u svojoj dvadeset i prvoj godini ne mogu biti gospodar sama sebe. Mogu i bit ću. Upoznao sam samoga sebe, ušao sam u svoju bit.

Kad bi mi sad netko dao drogu, ne bih je primio. Dosta je bilo pakla i lažne sreće. Sad vidim da je put kojim sam išao bio krivi. Nema više povratka natrag. Vjerujem da će mi u tome pomoći moja djevojka. Ona me shvaća. Postat ću mladić kao i svi moji vršnjaci.

Više o:

Ispovijest Narkoman
NA VRH

Komentari

Podijeli članak na