FELJTON

Političke stranke jučer, danas, sutra (III dio): SNSD - Evolucija od Klintona do Lukašenka

Postojanje SNSD-a neodvojivo je od životnog vijeka njegovog osnivača i do sada jedinog predsjednika Milorada Dodika

Dodik i SNSD: Suvereni gospodari RS u 21. stoljeću. Instagram

Danijal Hadzovic

11.11.2023

U ovom izdanju feljtona analiziramo političko djelovanje Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Teško da je ikad iko u historiji BiH napravio politički zaokret kao što je Savez nezavisnih socijaldemokrata. Svima je manje-više poznato koje politike i vrijednosti danas personificiraju ova stranka i njen vođa Milorad Dodik.

A, opet, nekako je vrlo teško definirati šta ta stranka jeste. Ona je nesumnjivo nacionalistička, štaviše, jedan od bastiona srpskog nacionalizma danas ne samo u BiH nego i šire koji istupa kao dežurni zaštitnik srpskih interesa, vrijednosti, tradicije, itd... Kako nacionalizam na ovim prostorima teško odnosno nikako ne ide bez crkva/džamija tradicije, tako je ta stranka postala u međuvremenu i čuvar crkve, veliki zaštitnik srpskih tradicionalnih vrijednosti, svetosti porodice, saveznik Rusije, protivnik LGBTQ propagande i štetnih utjecaja sa Zapada...

No, ta je stranka, prije svega, danas jedan veliki biro za zapošljavanje koji kontrolira resurse i ekonomiju u manjem entitetu, a u koji pučani RS, najprije, ulaze iz golog interesa – da dobiju posao, uhljebe svoje dijete, osiguraju subvenciju za biznis...

A počelo je potpuno drugačije. SNSD je, uistinu, u jednom trenutku svoj životni put počeo kao socijaldemokratska, proevropska i progresivna stranka. Od svega je na kraju ostao samo populizam.

Paradoksalno je da je Bosna i Hercegovina u devedesetim imala daleko demokratičniju scenu nego što je to danas slučaj.

 Priča iz Laktaša

Postojanje SNSD-a neodvojivo je, zapravo, od životnog vijeka njegovog osnivača i do sada jedinog predsjednika Milorada Dodika. Početkom devedesetih, kada su se narodi u BiH na prvim demokratskim izborima popisivali u svoje nacionalne stranke i tabore, Milorad Dodik našao se na suprotnoj strani.

Nakon što je od 1986. do 1990. obnašao poziciju predsjednika Skupštine opštine Laktaši, Dodik se 1990. uključio u Savez reformskih snaga Ante Markovića, čije je politike tada zdušno podržavao. Ova stranka zalagala se za očuvanje Jugoslavije i multietničkog karaktera BiH te kretanje ka Zapadu. Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini izabran je za zastupnika Skupštine SRBiH.

S početkom rata u BiH, Dodik se, sa srpskim zastupnicima, povukao iz Sarajeva te postao zastupnik „Skupštine srpskog naroda u BiH“, gdje je s nekolicinom djelovao kao nezavisni zastupnik, mimo SDS-a. U to je vrijeme osnovao Klub nezavisnih poslanika u Skupštini, koji se suprotstavio politici Srpske demokratske stranke. Dodik se, nasuprot SDS-a, uime ovog kluba tada zalagao za prihvatanje svih mirovnih sporazuma i okončanje rata u Bosni i Hercegovini.

Upravo će ovaj nezavisni politički klub nakon rata biti okosnica nove političke partije. Osnivački sabor Nezavisnih socijaldemokrata, na kome su izabrani organi stranke, održan je 10. marta 1996. godine. Za prvog predsjednika stranke izabran je Milorad Dodik. Iako je tada medijska scena u RS bila pod potpunom kontrolom SDS-a, Dodik je već na izborima 1996. uspio ostvariti uspjeh, SNSD postaje parlamentarna stranka i u Narodnoj skupštini Republike Srpske i u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.

Događaj koji će Dodiku posebno ići naruku je rascjep koji se desio u Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Vladajuća stranka u RS se podijelila na tzv. zapadno krilo, koje je predvodila Biljana Plavšić i koja je počela zagovarati otvaranje ovog entiteta ka svijetu te je optuživala rukovodstvo SDS-a za teški kriminal i korupciju, te tzv. istočno krilo, koje je predvodio Momčilo Krajišnik. Sukob je, pored ovog, poprimao i regionalni karakter, s obzirom na to da je Plavšić institucije RS s Pala namjeravala prebaciti u Banju Luku, čemu se Krajišnikova struja oštro protivila.

Saradnja s Plavšić

Ovo će u konačnici dovesti do izlaska Plavšić iz SDS-a i formiranja Srpskog narodnog saveza. Nakon vanrednih izbora koje je Plavšić raspisala 1997., njena stranka će, sa SNSD-om i Socijalističkom partijom RS, u januaru 1998. formirati novu Vladu RS, za čijeg mandatara će biti izabran upravo Milorad Dodik, iako tada sa samo dva zastupnika u Skupštini. Iste godine odnosno 1998. održavaju se još jedni parlamentarni izbori. Na izborima za Narodnu skupštinu Republike Srpske SNSD osvaja šest poslaničkih mandata, a pobjedu odnosi nacionalistička koalicija SDS - SRS RS, čiji je kandidat Nikola Poplašen pobijedio i u utrci za predsjednika Republike Srpske.

Nakon što je 31. decembra 1998. prihvatio ponudu predsjednika Republike Srpske Nikole Poplašena da bude mandatar za predsjednika Vlade Republike Srpske, iz stranke je isključen Brano Miljuš, koji je formirao Stranku nezavisnih socijaldemokrata Republike Srpske, partiju koja je ubrzo ugašena.

Godinu 1999. definiraju teška politička situacija u regionu (NATO bombardiranje SRJ) i unutrašnja politička situacija, blokada rada Vlade od Narodne skupštine Republike Srpske. Uz značajnu podršku međunarodnih institucija, Vlada  s Miloradom Dodikom na čelu još je odolijevala pritisku iz Narodne skupštine Republike Srpske, koja ne uspijeva da prikupi novu većinu, te Dodik ostaje u tehničkom mandatu. Pomagala mu je uveliko međunarodna zajednica pa je tako, nakon što je Nikola Poplašen smijenio Dodika s mjesta premijera RS, tadašnji visoki predstavnik Karlos Vestendorp smijenio Poplašena uz obrazloženje da je smjenom Dodika „zloupotrijebio ovlasti“.

Dodik, koji je sa samo dva mandata izabran za premijera RS, koristi svoju poziciju da jača i širi stranku.

Decembra 1999. godine u SNSD se utopila Socijalno-liberalna stranka Republike Srpske. U istoj godini vode se i pregovori s Demokratskom strankom Republike Srpske o ujedinjenju, ali ubistvo njihovog lidera Ljubiše Savića Mauzera to prekida.

Godine 2000. došlo je do raskola u vladajućoj koaliciji, kada je Socijalistička partija RS odlučila da se pridruži SDS-u. Mnogi članovi ove stranke, s Nebojšom Radmanovićem na čelu, nisu podržali ovu odluku te su formirali novu stranku - Demokratsku socijalističku partiju (DSP), čiji će predsjednik biti Radmanović. Upravo će Radmanović značajno pomoći Dodiku u njegovom političkom napretku. DSP razvija mrežu od 43 odbora širom Republike Srpske i osvaja četiri mjesta u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Nakon izbora 2000. na kojima su nacionalističke snage pobijedile, SNSD i DSP zajedno djeluju kao opozicija u novoj Vladi Republike Srpske koju formiraju SDS, PDP i SPRS.

Decembra 2001. Stranka nezavisnih socijaldemokrata i Demokratska socijalistička partija potpisale su Platformu o udruživanju, čime je formiran – Savez nezavisnih socijaldemokrata. Naredne godine ova stranka je primljena i u Socijalističku internacionalu, savez vodećih socijaldemokratskih stranaka svijeta.

Na izborima 2002. godine SDS je ponovo potvrdio svoju dominaciju. Do te godine SNSD se gradio kao jasna ideološka alternativa u RS. Ova stranka je jasno osuđivala ratne zločine i poručivala da najodgovorniji za njih - Karadžić i Mladić - trebaju biti isporučeni Hagu, zagovarala je ulazak BiH u EU, čak na momente i u NATO, bila prozapadno orijentirana te kritizirala sva tri nacionalizma u našoj zemlji.

 

Dodik, Olbrajt i Alkalaj: Nekad je bio miljenik Amerike. Twitter

Promjena retorike

Ipak, od 2002. godine SNSD će postepeno mijenjati svoju retoriku. Naime, promjena SDS-a pratit će promjena i SNSD-a. Tada tek imenovani visoki predstavnik u BiH Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) u našoj zemlji uveo je vladavinu čvrstom rukom, čime je posebno bio pogođen SDS. Smjenjivanje radikalnih elemenata ove stranke, pritisci, zahtjevi da isporuče ratne zločince bili su ono s čime se ova stranka morala suočiti, ali što je otvorilo put za dolazak na čelo nekih umjerenijih kadrova.

Tako će ostati upamćeno da je 2004. godine u samo jednom danu Ešdaun smijenio čak 59 kadrova SDS-a, mahom funkcionera ove stranke.

Zahvaljujući ovom pritisku, SDS će ostati kooperativan, odnosno pristat će podržati brojne reforme i zakone koji su podrazumijevali prebacivanje nadležnosti i jačanje institucija Bosne i Hercegovine.

Iako je SNSD podržao većinu tih procesa, Dodik će, pak, situaciju pred izbore 2006. iskoristiti da SDS optuži da prodaje srpske interese i da sebe počne nametati kao srpskog nacionalnog vođu, čemu mu je posebno naruku išla i činjenica da je SDS obezglavljen brojnim smjenama.

Naruku mu je svakako išla i retorika Harisa Silajdžića, koji je upravo te godine srušio i ultimativnu pruženu ruku sa srpske strane – „aprilski paket“ i pristanak na znatno povećanje ovlasti i uloge državnog nivoa vlasti. Nasuprot Silajdžićeve retorike o „100 posto BiH“ i ukidanju Republike Srpske, Dodik je sve češće počinjao koristiti nacionalističku retoriku i sebe nametati kao zaštitnika RS.

Iako će na vlast doći još i prije izbora 2006., Dodik će na izborima te godine odnijeti uvjerljivu pobjedu.

Epilog jasan

Iz godine u godine Dodikova retorika postat će sve ostrašćenija i radikalnija. Većina analitičara tada je procjenjivala da je to samo populizam s ciljem pridobivanja glasova, a da će u praksi biti konstruktivan. Bivša američka sekretarka Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) proglasila ga je „daškom svježeg zraka“, a 2008. Vlada RS koju je Dodik vodio dobila je i jednokratnu novčanu pomoć iz SAD.

Ipak, Dodik se nije vraćao na staro. Poslije pada „aprilskog paketa“ Dodik će se sve više posvećivati RS, a u prvom mandatu, osokoljen prodajom „Telekoma RS“ „Telekomu Srbije“ za milijardu i 300 miliona KM, velika sredstva će uložiti u lobiranje i izgradnju institucija RS, od čega je najreprezentativniji primjerak nova zgrada Vlade u Banjoj Luci.

Prijetnje referendumima i zagovaranje nezavisnosti RS od tada će postati obilježje Dodikove političke retorike. Negdje u međuvremenu započet će i njegova saradnja i bliski odnosi s Vladimirom Putinom i njegovim režimom. Uporedo s tim, Dodik će postati i sve žešći kritičar Zapada i njegovih vrijednosti, a dolazi i u otvoreni sukob sa zapadnim diplomatima u našoj zemlji koje se nije libio častiti različitim pogrdnim imenima.

Pogrdnim imenima častit će tada i cijeli bošnjački narod, koje će nazivati „muslimanima“ genetskim konvertitima, psovat će genocid, za ezan će ustvrditi da „hodža arlauče“... Posebno će postati negativno nastrojen prema LGBTQ populaciji i „zapadnim plaćenicama“ od medija, a nekoć deklarirani ateista postat će rado viđen gost crkava, koji prima ordenje od Srpske pravoslavne crkve. Bit će u međuvremenu, naravno, izbačen iz Socijalističke internacionale.

Crna lista

Ono „socijaldemokratski“ ostat će i dalje u zvaničnom nazivu stranke, ali Dodik se više nikad neće pozivati na to. Umjesto toga, podržavat će Putina, Lukašenka i radikalne desničare širom Evrope - poput Marin Le Pen i Viktora Orbana. Obećavat će šarene laže od referenduma koji nikad neće biti održani. Dospjet će na crnu listu Sjedinjenih Američkih Država. Na državnom nivou će konstantno praviti blokade, napuštati institucije pa se vraćati, prijetiti i ucjenjivati ne bi li za sebe izvukao konkretnu korist. I nerijetko ih je i izvlačio, poput pristajanja i bošnjačkih partnera i stranaca da se maknu strani tužioci iz Tužilaštva BiH. Republikom Srpskom će vladati čvrstom rukom i despotski, stavljajući pod svoju šapu sve što se može: od institucija, preko privatnih firmi, do medija, a onima koji mu se usude na bilo koji način suprotstaviti javno će prozivati te u konačnici čak usvajati zakone kojima će kriminalizirati klevete ili staviti pod strogi nadzor rad nevladinih organizacija. Iako je među brojnim osnivačima SNSD-a zaista postojao veliki broj socijaldemokrata i tolerantnih ljudi, takvim Dodikovim politikama niko se unutar stranke neće javno suprotstavljati, a umjerene kadrove u vrhu stranke zamjenjivat će raznim živopisnim i po političkim stavovima radikalnim nacionalističkim kadrovima.

Ipak, njegovu vlast već 17 godina niko u RS nije ozbiljnije poremetio, što pokazuje da je navedeno očito dobitna kombinacija onoga što narod želi. Za sada, ne nazire se promjena na vrhu, ali ni u Dodiku.

Principijelna neprincipijelnost

Iako djelovanje SNSD-a prema državi i podizanje tenzija u BiH svakako ne treba potcjenjivati, ipak treba imati na umu da je jedino u čemu je Dodik u svom dosadašnjem političkom djelovanju bio principijelan jeste njegova neprincipijelnost. Karijera obilježena lažnim obećanjima, konstantnim mijenjanjem političkih pozicija i poteza kojima je samog sebe višestruko i iznova pobijao, sve u zavisnosti od toga šta je u datom trenutku za biračko tijelo oportuno i s kojeg međunarodnog izvora se voda pila. A birači mu to nisu zamjerali.

Top-lista referenduma

Tokom svoje vladavine Dodik je najavljivao brojne referendume - referendum o vraćanju nadležnosti, referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH i, dakako, onaj najvažniji – referendum o otcjepljenju RS. Najavio ga je Dodik za 2018. godinu, obećao da će tražiti otcjepljenje. Usvojio je i deklaraciju naziva „Republika Srpska – slobodna i samostalna“. Referendum je proveden, ali ne o nezavisnosti, već o Danu Republike, pa je i taj poništen i sveden na neku vrstu ankete, koji više niko ne spominje. Sad više ne spominje referendum, ali čeka „povoljan geopolitički trenutak“.

Karadžić zločinac

U intervjuu 1997. Dodik je naglasio da Republika Srpska nije država i da je „bolje biti entitet u BiH nego provincija u Srbiji“. Danas, kako je poznato, učestalo naglašava da RS jeste država i da se treba pripojiti Srbiji. Za Karadžića je kazao da je “bitanga“ i da „mora odgovarati“.

- Svako ko je učestvovao u ovdašnjim dešavanjima mora biti podvrgnut određenoj proceduri preispitivanja vlastite uloge. Desilo se ogromno stradanje i ono zahtijeva takvo šta - govorio je svojevremeno Dodik.

UPRKOS

očekivanjima, Dodik i SNSD se neće vraćati na staro. Iz godine u godinu ova stranka je sve više klizila u ekstremni nacionalizam. Prvi put Dodik je otcjepljenje spomenuo još 2006. godine, nakon otcjepljenja Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom, poručivši da i RS ima pravo ići istim putem.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.