KULTURA DIJALOGA

Nijemi park djetinjstva

Avaz.ba
27.01.2018 14:42
A
A
A

I dok snijeg veje uobičajeno pred kraj dječijeg raspusta ili nakon što raspust prođe, sjetih se snijega nekad. Napada negdje već krajem novembra i valja se sarajevskim ulicama sve do marta. Djeca obuku skafandere, pa kesu ili sanke u ruke i put Velikog parka u Sarajevu. Sankaju se dok ne pomodre od hladnoće, ali nema ići kući, piti vodu ili reći da si gladan, jer te roditelj odmah utjera u kuću i propade još samo onih nekoliko minuta igranja koje su bile važnije nego sve prethodne minute. Nego, malo snijega iz prljave ruke se poliže i eto vode, a djeca, solidarna sva kao jedan, ne govore roditeljima čega su se dosjetila. 

Zaustavljeni u igri

Ako padnu sa sanki ili se udare, ne govore roditeljima, jer će dobiti batine što se nisu znali čuvati. Kako god, veliki sarajevski park je bio mjesto dječije mašte i igre. Kad bi mrak već počeo da pada, a to je bilo već oko četiri sata, park nakratko utihne i onda opet oživi pod jakim svjetlima uličnih lampi. Sva bi se djeca tad razišla kućama, jer je bio takav kućni red. Od tri do pet nema hodanja niti igranja ulicama jer nije pristojno. Kućni red je bilo vrijeme u kojem je u stubištima morala vladati tišina i bilo je sramota da neko dijete u to doba skita po ulici. Šta će komšije reći? A komšije bi sve govorile i bile su autoritet ravan roditeljima. Još ako kućepazitelj kaže roditeljima za neki nestašluk, slijedi kazna. Kućepazitelji su bili ljudi koji su brinuli o zgradi i parku ispred zgrade. Bio je tako i jedan Zijo, kućepazitelj, strah i trepet. Bolje da te i roditelj vidi u nestašluku nego Zijo. Hodao bi on tako parkom ispred zgrade i vrebao djecu, neće li koje zagaziti u travnjak. Ali, ko bi djecu nadmudrio? Kad bi vidjeli Ziju ispred zgrade, oni bi se penjali na vrh zgrade, na ogromnu terasu koja se protezala skraja nakraj zgrade i tamo bi započinjali igru.  

Danas, veliki sarajevski park nema više razigranu djecu. Ima poginule vojnike pokopane u parku koji prkose prolaznosti vremena. Na dnu parka otac doziva kroz hladnu skulpturu svoje dijete koje nikad vidjeti neće, a kad se mrak navuče nad park, neka izgubljena mladost noževima prepada vršnjake i otima im sve što imaju. U sredini parka, na mjestu gdje se nekad potajno pila voda iz fontane, stoji vječni dom u ratu ubijene djece Sarajeva. Neku razigranu djecu su zamijenila djeca koja su sve svoje igre davno izigrala. Koja su zaustavljena u igri. Djeca koja nisu dočekala još jedan snijeg velikog sarajevskog parka.

Danas je to park koji stoji nijem i sam. Park u kojem nema žamora ni dječije trke. Mada, nema ni snijega više. I snijeg pada kad raspust prođe. Kad se djeca zavuku u školske klupe i čekaju neki novi raspust. Nema ni kućepazitelja.

  • Neku razigranu djecu su zamijenila djeca koja su sve svoje igre davno izigrala Neku razigranu djecu su zamijenila djeca koja su sve svoje igre davno izigrala

Robovanje tehnici

Nema ni utjerivanja djece u kuću. Djeca danas ne izlaze iz kuće robujući digitalnim spravama. Tako je roditeljima lakše. A i ne brinu hoće li neko nauditi njihovom djetetu u nekom parku. Djeca više nemaju djetinjstvo, nego trče da odrastu i pobjegnu u svijet odraslih. Uglavnom negdje izvan BiH. Onda tamo negdje baš ta djeca svojoj djeci poklanjaju djetinjstvo i igrarije. Sve se urotilo protiv djece. Ponajprije se rat bio nadvio nad dječijom igrom, a onda su preživjeli odrasli počeli da pletu neke sasvim nove običaje kroz dječije živote.

A park, veliki sarajevski park, i dalje stoji na svom mjestu i nijemo promatra sve oko sebe. Bilježi i pamti. Šteta je samo što ljudi više ne bilježe u dječija srca radost djetinjstva.