Prije nekoliko dana priča mi Nađa o svome školovanju u malom mjestu. Veli, bila je odlikaš u gimnaziji. Imala sve petice i borila se s matematikom. Jedva neka trojka. Malo joj matematika nije išla, a malo ona nije matematici išla. Na kraju četvrtog razreda stari profesor matematike, strah i trepet u čitavoj školi, htjede joj zaključiti peticu.

Vrlina, ne slabost

Iznenađena, rekla mu je da je pogriješio, da ona nikako ne može imati peticu. On ju je pogledao i rekao: "Naravno da možeš, Nađa. Kada jednog dana neko bude gledao tvoju svjedodžbu i vidio četrnaest petica i moju trojku, neće reći da ti nisi mogla naučiti matematiku za pet, nego da ja nisam znao kako da ti približim predmet koji predajem. Da sam bio loš pedagog." I tako, Nađa završi gimnazijsko školovanje sa svim peticama i jednom veoma važnom lekcijom. Pedagogija se uči kroz život i primjere, a ne kroz predmet koji se teorijski polaže na fakultetu. Zaključiti veću ocjenu nije slabost, nego vrlina svakog učitelja.

Stari profesor je održao lekciju i mnogo mlađim kolegama. Puki zbroj ocjena ne smije činiti zaključnu ocjenu. Zaključna ocjena je rezultat promišljanja o djetetu i djetetovom dobru. Ne samo za trenutak školskog sata nego i za život. Imala sam i sama sreću upoznati jednu matematičarku. Poput spomenutog profesora. Mladi, ozaren čovjek pred njom je najbitniji cilj njenog rada. Pomoći mu i dati pravo na dostojanstvo. Ne zbrojiti ocjene i mačem presjeći. Svaka ocjena mačem presječena se ureže duboko u dušu djeteta. A mač poreže i ostavi ranu zauvijek. Svaka ocjena koju damo djetetu je jedna više lekcija i za dijete i za učitelja. Dijete pamti i ne zaboravlja. Upravo takva lekcija ga formira za cijeli život. Grijeh je dati manju ocjenu, najveće dobro djelo je pomoći i darivati dijete nekom ocjenom više. To daje motiv i snagu da i samo bude još bolje i uzvrati dobrim.

Znam učenika koji je loše učio. Mnogo izostajao. Košarka ga je najviše zanimala. Volio je jesti kinderjaja. Sjeo bi u zadnju klupu, krišom pojeo jaje i igrao se igračkom koju bi dobio u tom jajetu. Dvometraš s dušom malog djeteta. Jedna učiteljica je to znala i uvijek ga, tobože ne obraćajući pažnju, puštala da zadovolji svoj mali ritual. (Neka mi oproste svi koji vole da se zovu profesorima. Svi, i nastavnici i učitelji i profesori su, zapravo, učitelji naše djece.) S filozofije nije izostajao jer je, kako kaže, tu bio siguran. Jednog dana učiteljica filozofije je učenicima zadala da urade po jednu priču o filozofu koji je na njih ostavio najjači dojam.

Pružena šansa

Došao je sat kad je trebalo predati radove. Počeo je sat, ali njega nije bilo. Kad je pitala ko je odsutan, učenici su joj rekli i njegovo ime i zamolili je da ga ne zapiše, jer mora da mu je nešto važno iskrsnulo, a sigurno će doći. Bilo je to negdje pred kraj njihovog srednjoškolskog školovanja. Riskirajući da joj nenajavljeno u razred uđe direktorica i provjeri kakvo je stanje u dnevniku, nije ga zapisala. Odlučila je da im povjeruje. Pruži šansu svome učeniku.

Nakon petnaestak minuta, on je sav zadihan ušao u učionicu i rekao: "Izvinite što kasnim. Imao sam problem sa štampačem, a bez ovog nisam nipošto htio da dođem na sat." I dao je svoj rad učiteljici. I još nešto je rekao: "Za dva sata se rastajemo. Mi završavamo školovanje. Evo vam jedno kinderjaje u znak zahvalnosti za sva jaja koja ste me pustili da pojedem i za svaku igračku koju sam sklopio na početku vaših sati."

Učiteljica je ostala nijema, dirnuta i presretna. Dakle, pomogla je jednom djetetu. Mladiću. Pružila mu ruku i on je pružio njoj svoju. Iskreno, baš kako to mladost zna učiniti. Zvala ga je Švr. Bila je to skraćenica od njegovog imena. Uzvratila mu je: "Dragi moj Švr, hvala ti mnogo za najljepšu lekciju koju sam mogla dobiti i ja učeći od vas." Završili su školovanje za nekoliko dana, a Švr je nekoliko godina poslije postao uspješan poslovni čovjek.