Federalni ministar trgovine Amir Hasičević ovih dana predstavio je analizu Finansijsko-informatičke agencije (FIA) prema kojoj je sektor trgovine u Federaciji BiH tokom 2025. godine ostvario 36,74 milijarde KM prihoda, što je čak 84 posto više nego 2016. godine.Brojka zvuči impresivno, ali otvara pitanje zašto se kao referentna godina bira upravo 2016., a ne prethodna ili pretprošla godina.Naime, kada se posmatraju noviji podaci, slika izgleda znatno manje spektakularno.

<h2>Stanje u RS</h2>Prihodi sektora trgovine u FBiH iznosili su približno 33,1 milijardu KM u 2023. godini, gotovo 35,3 milijarde KM u 2024., te 36,74 milijarde KM u 2025. godini. To znači da je rast u 2025. u odnosu na 2024. iznosio približno 4,1 posto, dok je u odnosu na 2023. godinu rast iznosio blizu 11 posto.Drugim riječima, umjesto rasta od 84 posto, koji se dobija poređenjem s periodom od skoro jedne decenije, posljednje dvije godine pokazuju znatno umjereniji trend.Posebno je zanimljivo da je riječ o sektoru u kojem veleprodaja generiše više od polovine ukupnih prihoda, što znači da ovi podaci ne govore isključivo o kupovini građana u prodavnicama, nego i o poslovanju između kompanija.Dok se u Federaciji raspravlja o efektima zabrane rada nedjeljom, vlasti Republike Srpske poručuju da ne planiraju slijediti federalni model.Ministarstvo trgovine i turizma RS saopćilo je da je neradna nedjelja u Federaciji, prema njihovim informacijama, proizvela negativne posljedice po promet, zaposlenost i lokalne zajednice te da upravo zbog toga treba oprezno razmotriti eventualno uvođenje iste mjere u RS-u.Istovremeno, zvanična statistika Republike Srpske pokazuje da je promet u trgovini na malo tokom 2025. godine realno porastao za 10,1 posto u odnosu na prethodnu godinu, dok je nominalni rast iznosio 12,2 posto.To znači da je stvarni obim kupovine u prodavnicama rastao gotovo istim tempom kao i ukupni prihodi trgovinskog sektora u Federaciji posmatrani kroz dvogodišnji period.<h2>Suprotni narativi</h2>Zagovornici neradne nedjelje ističu da zabrana nije dovela do pada prometa i da radnici imaju više vremena za porodicu i odmor.Protivnici, s druge strane, upozoravaju da dio potrošnje odlazi u RS, Hrvatsku i lokalne zajednice koje imaju izuzeća od zabrane, te podsjećaju da je sve veći broj općina i gradova tražio posebne režime rada.Zanimljivo je da se argumentacija vlasti često mijenja zavisno od potrebe.Kada se govori o uspjesima, ističe se rast prihoda trgovine od 84 posto u odnosu na 2016. godinu. Kada se otvori pitanje odlaska kupaca u RS, onda se poručuje da se, kako je ministar Hasičević kazao - efekti neradne nedjelje ne mogu svoditi samo na "pazar".

Podaci pokazuju da su prihodi sektora od 2023. do 2025. porasli svega 11 posto, ne računajući inflaciju

Zašto Hasičević promet poredi s 2016. godinom: Kako vlast fingira statistiku

Posjeta Denisa Bećirovića Unsko-sanskom kantonu još jednom je pokazala osnovni obrazac njegovog političkog djelovanja. Nakon skoro četiri godine mandata, predsjedavajući Predsjedništva BiH građanima kao najveće uspjehe i dalje nabraja usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a, postavljanje Cvijeta Srebrenice ispred sjedišta Ujedinjenih nacija i slične simboličke poteze iz domena međunarodne promocije.<h2>&nbsp;Emotivna važnost</h2>Nema sumnje da su to teme koje imaju emotivnu, historijsku i političku važnost za veliki broj građana Bosne i Hercegovine. Međutim, postavlja se pitanje: je li to zaista ono zbog čega je Denis Bećirović izabran u Predsjedništvo BiH?Dok Bećirović danas govori o aerodromima, kargo saobraćaju, graničnim prijelazima i ekonomskom razvoju Krajine, teško je ne primijetiti da su upravo takve teme tokom većeg dijela njegovog mandata bile gotovo potpuno odsutne iz njegovog javnog djelovanja. Građani su ga mnogo češće mogli vidjeti na međunarodnim konferencijama, komemoracijama, obilježavanjima godišnjica i diplomatskim turnejama gdje je stajanje sa stranim državnicima u hodniku predstavljao kao diplomatske inicijative, nego u raspravama o investicijama, poslovnom ambijentu, poreznim reformama ili konkurentnosti domaće ekonomije.Posebno je zanimljivo pitanje Monival liste. Godinama je upozoravano da će Bosna i Hercegovina zbog neispunjavanja međunarodnih standarda u borbi protiv pranja novca i finansiranja terorizma završiti na sivoj listi, čime rizikuje ozbiljne posljedice po svoj finansijski sistem. Takav status direktno utječe na bankarski sektor, međunarodne transakcije, kreditni rejting zemlje i ukupnu investicionu klimu. Sada, kada je BiH stavljena na sivu listu, Bećirović šuti.Ako danas odjednom slušamo Bećirovića kako govori o privredi, kapitalu, robama i ekonomskom razvoju, logično je zapitati gdje je bio kada se zemlja suočavala s prijetnjom da završi na listama koje odbijaju investitore i poskupljuju poslovanje domaćim kompanijama. Zašto tada nije koristio svoj politički autoritet da upozori javnost, izvrši pritisak na institucije ili makar otvori ozbiljnu javnu raspravu o problemu?<h2>Državnik ili politikant</h2>Jer upravo tu se vidi razlika između državnika i politikanta. Politikant sakuplja simboličke pobjede, fotografije i međunarodna priznanja. Državnik se bavi rješavanjem dosadnih, komplikovanih i često nezahvalnih pitanjima koja direktno utječu na život građana.Kada se podvuče crta, teško je pobjeći od utiska da je Bećirovićev mandat obilježilo svojevrsno sakupljanje političkih sličica. Rezolucija ovdje, deklaracija tamo, međunarodni sastanak, diplomatski prijem, nova fotografija sa svjetskim zvaničnicima. Sve su to aktivnosti koje lijepo izgledaju u biografiji i na društvenim mrežama.Ali građani ne žive od rezolucija. Građani žive od plata, investicija, novih radnih mjesta, jeftinijih kredita, boljih puteva i efikasnijih institucija. Žive od ekonomije.ZBOG toga ostaje otvoreno pitanje: ako je Unsko-sanski kanton zaista toliko važan, ako su granični prelazi toliko važni, ako su razvoj aerodroma i kargo saobraćaja toliko važni, zašto su te teme postale prioritet tek tri mjeseca pred izbore?

Je li neko Bećiroviću javio da je BiH završila na sivoj listi Monivola


Denis Bećirović se sjetio ekonomije tri mjeseca pred izbore: "Novopečeni privrednik" ne progovara o Monival listi

Na današnji dan, 23. juna 1912. godine, u Londonu je rođen Alan Tjuring, britanski matematičar, logičar i kriptograf kojeg mnogi smatraju ocem modernog računarstva. Njegove ideje postavile su temelje digitalne revolucije, a njegov rad tokom Drugog svjetskog rata imao je presudan utjecaj na savezničku pobjedu nad nacističkom Njemačkom.Ipak, život čovjeka koji je pomogao spasiti milione ljudi završio je tragično. Samo nekoliko godina nakon završetka rata, britanske vlasti osudile su ga zbog homoseksualnosti, tadašnjeg krivičnog djela prema zakonima Ujedinjenog Kraljevstva. Dvije godine kasnije pronađen je mrtav u svom domu.Danas se Tjuringova sudbina smatra jednim od najpoznatijih primjera sukoba između naučnog genija i društvenih predrasuda svog vremena.<h2>Čovjek koji je razbio Enigmu</h2>Kada je 1939. godine počeo Drugi svjetski rat, njemačka vojska koristila je složeni sistem šifriranja poznat kao Enigma. Njemačka komanda vjerovala je da su poruke kodirane ovom mašinom praktično neprobojne.Britanska vlada okupila je tim vrhunskih matematičara, lingvista i kriptografa u tajnom centru Bletchley Park. Među njima se posebno istakao Alan Tjuring.Nastavljajući rad poljskih kriptografa koji su prije rata ostvarili prve prodore u razumijevanju Enigme, Tjuring je razvio metode i uređaje koji su omogućili sistematsko dešifriranje njemačkih vojnih komunikacija. Posebno važna bila je njegova uloga u razvoju elektromehaničke mašine poznate kao "Bombe", koja je drastično ubrzala proces otkrivanja dnevnih postavki Enigme.Saveznici su zahvaljujući tome dobili pristup ogromnoj količini njemačkih vojnih informacija, uključujući podatke o kretanju podmornica u Atlantskom okeanu, što je bilo ključno za očuvanje pomorskih linija snabdijevanja između Sjeverne Amerike i Evrope.Historičari procjenjuju da je uspješno razbijanje Enigme skratilo rat za najmanje dvije godine i spasilo milione života.<h2>Vizionar koji je zamislio računar prije računara</h2>Tjuringov doprinos nauci nije se završio ratom.Još 1936. godine objavio je rad "On Computable Numbers", jedno od najvažnijih djela u historiji matematike i računarstva. U tom radu predstavio je koncept koji će kasnije postati poznat kao Tjuringova mašina.Radilo se o teorijskom modelu uređaja sposobnog da izvršava matematičke operacije slijedeći unaprijed definisana pravila. Iako je bio zamišljen kao apstraktni matematički koncept, model je postao osnova za razumijevanje načina rada svih budućih računara.Većina današnjih računarskih sistema, od mobilnih telefona do superračunara i sistema vještačke inteligencije, zasniva se na principima koje je Tjuring definisao prije gotovo jednog stoljeća.Godine 1950. objavio je još jedan revolucionaran rad pod naslovom "Computing Machinery and Intelligence", u kojem je postavio pitanje koje i danas dominira raspravama o umjetnoj inteligenciji: "Mogu li mašine misliti?"U istom radu predstavio je koncept koji će kasnije postati poznat kao Tjuringov test. Ideja je bila jednostavna: ako čovjek tokom komunikacije ne može pouzdano razlikovati mašinu od drugog čovjeka, može li se reći da mašina pokazuje inteligenciju?Više od sedamdeset godina kasnije, razvoj velikih jezičkih modela i naprednih sistema umjetne inteligencije pokazuje koliko je Tjuring bio ispred svog vremena.<h2>Od ratnog heroja do državnog neprijatelja</h2>Uprkos ogromnom doprinosu britanskoj ratnoj pobjedi, Tjuring je početkom pedesetih godina postao meta vlastitog pravnog sistema.Homoseksualni odnosi između muškaraca u to vrijeme bili su kriminalizirani britanskim zakonodavstvom. Temelj za takve progone predstavljala je odredba o "gross indecency" iz Zakona o izmjenama krivičnog prava iz 1885. godine.Godine 1952. Tjuring je policiji prijavio provalu u svoj dom. Tokom istrage otkrivena je njegova veza s mladim muškarcem Arnoldom Murrayjem. Umjesto da bude tretiran kao žrtva krivičnog djela, Tjuring je završio na optuženičkoj klupi.Na sudu je priznao vezu i proglašen je krivim.Britanske vlasti ponudile su mu izbor između zatvorske kazne i hormonalne terapije čiji je cilj bio smanjivanje seksualnog nagona. Odlučio se za drugu opciju.Terapija je uključivala primjenu estrogena tokom približno godinu dana. Posljedice su bile ozbiljne: fizičke promjene, hormonalni poremećaji i značajan psihološki pritisak.Istovremeno mu je oduzeta sigurnosna dozvola, čime je praktično isključen iz najosjetljivijih državnih istraživačkih projekata u jeku Hladnog rata.<h2>&nbsp;Smrt i kontroverze</h2>Dana 7. juna 1954. godine Alan Tjuring pronađen je mrtav u svom domu u Wilmslowu, u blizini Manchestera. Imao je samo 41 godinu.Istraga je zaključila da je uzrok smrti trovanje cijanidom te je donesena presuda o samoubistvu.Pored njegovog kreveta pronađena je djelimično pojedena jabuka, što je tokom godina dovelo do brojnih spekulacija, uključujući i popularnu, ali nikada dokazanu teoriju da je upravo jabuka bila zatrovana cijanidom.Pojedini članovi porodice i dio istraživača kasnije su dovodili u pitanje službeni zaključak, sugerirajući mogućnost nesretnog slučaja povezanog s hemijskim eksperimentima koje je Tjuring provodio kod kuće.Ipak, većina historičara i dalje smatra da dostupni dokazi najviše upućuju na samoubistvo.<h2>Kasno priznanje</h2>Tek decenijama nakon njegove smrti britansko društvo počelo je preispitivati način na koji je tretiran.Premijer Gordon Brown je 2009. godine u ime britanske vlade uputio službeno izvinjenje zbog nepravde koja mu je nanesena.Četiri godine kasnije, 2013. godine, kraljica Elizabeta II posthumno ga je pomilovala.Godine 2017. stupio je na snagu zakon poznat kao "Turing Law", kojim su posthumno pomilovane hiljade muškaraca osuđenih prema istim ili sličnim zakonima.Danas se Tjuring nalazi među najpoštovanijim ličnostima britanske historije. Njegov lik od 2021. godine krasi novčanicu od 50 funti, što predstavlja simboličan zaokret u odnosu na period kada ga je ista država tretirala kao kriminalca.<h2>Naslijeđe koje je nadživjelo predrasude</h2>Sudbina Alana Tjuringa ostaje snažan podsjetnik na činjenicu da društva mogu istovremeno proizvoditi izuzetna naučna dostignuća i duboke nepravde.Čovjek koji je pomogao da se porazi nacizam, postavio temelje digitalne revolucije i među prvima razmišljao o vještačkoj inteligenciji nije stradao zbog nedostatka talenta ili doprinosa čovječanstvu. Njegov pad bio je posljedica društvenih normi i zakona koji su danas široko prepoznati kao diskriminatorni.U vremenu kada milijarde ljudi svakodnevno koriste računare, internet i sisteme zasnovane na umjetnoj inteligenciji, Tjuringovo naslijeđe postaje sve vidljivije. Njegove ideje oblikuju savremeni svijet, dok njegova životna priča ostaje upozorenje koliko visoku cijenu pojedinci mogu platiti kada se naučni napredak ne prati napretkom ljudskih sloboda.

Samo nekoliko godina nakon završetka rata, britanske vlasti osudile su ga zbog homoseksualnosti, tadašnjeg krivičnog djela prema zakonima UK

Znate li ko je Alan Tjuning: Porazio je naciste, izmislio računar, a onda poslan u smrt samo zato što je homoseksualac

In the Kingdom of SHS/Yugoslavia, the political axis of the state was Serbian-Croatian conflict: centralism against federalization, republicanism against monarchy, Belgrade against Zagreb, Serbian state majority against Croatian demands for autonomy. In such an order, the Yugoslav Muslim Organization (JMO) often played the role of a parliamentary "language on the scales" that secured parliamentary majorities: sometimes with radicals when it needed to enter power, sometimes with the HSS when it needed to pressure Serbian political elites, seeking to extract protection for waqfs, land interests, and the political position of Bosnian Muslims.Although in its programmatic positions, advocating decentralization of the state and autonomy of Bosnia and Herzegovina, it was closer to Croatian federalist demands than to Serbian centralists, the JMO mostly chose a third way. Instead of openly siding with one side, it sought to mediate between opposing conceptions by offering compromise solutions, such as the idea of Yugoslavia organized as a federation of provinces.<h2>Without Spahe, it was often impossible to form a government</h2>Therein lay its political power. It was not numerous enough to shape the state on its own, but it was important enough that without it, it was often impossible to form a stable government. The JMO traded its support for protection of the interests of Bosnian Muslims. Its power did not derive from the number of representatives but from the fact that both sides needed it.But in 1939, it became clear that a minority arbiter is worth only as long as it is needed.The Cvetković–Maček Agreement, signed on August 26, 1939, created the Banate of Croatia and opened space for restructuring the state through direct agreement of Serbian and Croatian political elites. Bosnian Muslims were not an equal participant in this process, and Bosnia and Herzegovina was not treated as a special political entity whose interests should be respected.On the contrary, numerous parts of Bosnia and Herzegovina were included in the composition of the Banate of Croatia – among them the counties of Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, and Fojnica – making Bosnia practically become territorial material for compromise between Belgrade and Zagreb. The JMO suddenly lost its position as a key mediator. The moment the two largest political actors agreed without it, its influence dramatically diminished.Here an interesting parallel emerges with contemporary Bosnia and Herzegovina.HDZ BiH has for decades built its political power in large part on the fact that it represents an indispensable factor between two dominant political blocs in the country – the Bosniak and Serbian ones. When it needs a blockade of state institutions and pressure for concessions over the Election Law, it relies on the SNSD. When it needs power in the Federation and access to executive functions, it without major problems enters partnerships with the SDA, the Troika, or other Bosniak parties. When it needs international support, it presents itself as a guarantor of stability and the European path.After the 2014 elections, the HDZ formed federal government with the SDA, while at the state level it cooperated with the SDS and the PDP. After the 2022 elections, the HDZ without difficulty entered government with the SNSD and the Eightsome, while the SDA remained outside the coalition. In other words, HDZ very rarely chooses between Bosniak and Serbian partners on the basis of ideological closeness. Much more often it chooses partners according to who can provide it with the greatest political influence at any given moment.At the state level, HDZ and SNSD have for years functioned as natural allies within the House of Peoples. The quorum mechanism and ethnic-entity arithmetic enable institutions to be blocked when it suits one or the other bloc. It is not uncommon for them precisely through joint walkouts from sessions to break quorum and block decision-making processes. At the same time, HDZ without major problems participates in federal government with Bosniak partners when this ensures it control over ministries, public enterprises, and other centers of political power.Its greatest political advantage derives from the fact that it successfully presents itself as a "third pillar" without which there is no functional state, while not bearing full responsibility for the condition of that same state. Bosniak parties accuse it of ethnic exclusivism, opposition Serbian parties of interested partnership with the SNSD, the international community treats it as an indispensable interlocutor, and the HDZ from almost every political crisis seeks to extract additional institutional guarantees – from the House of Peoples, through the concept of legitimate representation, to changes in the Election Law.In this respect, HDZ may be even closer to the JMO between 1925 and 1935 than to the JMO of 1939. Just as the JMO traded its support for protection of the interests of Bosnian Muslims, so the HDZ uses its support for different coalitions to protect the interests of the Croatian political body and the concept of legitimate representation. Just as the JMO was often necessary for forming governments, so today is the HDZ often necessary for forming governments.<h2>Limited analogy</h2>Yet here we come to an important difference that limits any historical analogy.The JMO never had a constitutionally guaranteed position. It was a political party that represented Bosnian Muslims in a parliamentary system. When Belgrade and Zagreb agreed, there was no institutional mechanism that would require the consent of Muslims.HDZ today is not just a political party. It represents the dominant political force of one of three constituent peoples in Bosnia and Herzegovina. Croats possess a whole range of constitutional protection mechanisms – the House of Peoples, vital national interest, the cantonal structure of the Federation, participation in the Presidency, and the broader Dayton institutional framework. Because of this, the HDZ cannot find itself in the identical position in which the JMO found itself in 1939.But it can find itself in a situation where its negotiating power significantly weakens if the bulk of Bosniak and Serbian political elites were to one day reach a long-term compromise on the key issues of state functioning.Therein lies the essential lesson.Political power that derives primarily from the ability to mediate between two conflicting blocs always depends on the conflict lasting. The moment larger actors find a common interest, the mediator loses some of its value.Of course, there are also arguments against this analogy. Some could argue that today's Croats in Bosnia and Herzegovina are actually closer to the position of Croats in the Kingdom of Yugoslavia than to the position of Muslims at that time. Namely, Croatian political representatives today often use the argument that a numerically larger people can politically outvote them, which recalls the argumentation of the HSS from the interwar period.This objection is not without basis. However, the analogy is not drawn here on the basis of the content of political demands but on the basis of political function. It is not important whether the demands are the same, but whether the actor builds its power on the role of necessary mediator between larger political blocs. In this sense, the similarity between the JMO and the HDZ remains very pronounced.<h2>Long-term stable system</h2>Because of this, the solution is neither majorization of Croats, nor ethnic territorialization of Bosnia and Herzegovina, nor eternal politics of blockades and extortion. A long-term stable system must simultaneously respond to three legitimate demands: guarantee Croats that their representatives will not be chosen by a more numerous people, guarantee Bosniaks that the state will not turn into a confederation of ethnic territories, and enable citizens so that ethnic veto is not an excuse for permanent paralysis of institutions.The most realistic way out is found in a constitutional compromise that would reduce the jurisdiction of the houses of peoples to issues of real protection of vital national interests, precisely define what is and what is not a vital national interest, reform the election of Presidency members in a way that would reduce the feeling of being outvoted without creating new ethnic territorial units, and strengthen representative bodies of a civic character as places of real political responsibility.The greatest historical lesson of the JMO is not that minority actors in the end are always deceived. The lesson is that political power based exclusively on the ability to block and mediate has an expiration date. Only those political projects that manage to turn their interests into part of a broader social compromise survive in the long term.The JMO failed to do this in 1939. The question for HDZ BiH today is whether it can, together with other actors in BiH, fit its demands into a functional constitutional agreement or will it remain trapped in the role of eternal arbiter between Bosniak fear of state partition and Serbian separatism. Because history shows that a mediator's power lasts only as long as the mediator is needed.

History shows that a mediator's power lasts only as long as the mediator is needed

Lesson of the Cvetković-Maček Agreement: Why HDZ Owes Its Power to Bosniak-Serb Conflict

U Kraljevini SHS/Jugoslaviji politička osa države bila je srpsko-hrvatski sukob: centralizam protiv federalizacije, republikanizam protiv monarhizma, Beograd protiv Zagreba, srpska državna većina protiv hrvatskog zahtjeva za autonomijom. U takvom poretku Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) često je igrala ulogu parlamentarnog „jezička na vagi“ koji je osiguravao parlamentarne većine: čas uz radikale kada treba ući u vlast, čas uz HSS kada treba izvršiti pritisak na srpske političke elite, nastojeći izvući zaštitu vakufa, zemljišnih interesa i političkog položaja bosanskih muslimana.Iako je po svojim programskim stavovima, zagovarajući decentralizaciju države i autonomiju Bosne i Hercegovine, bila bliža hrvatskim federalističkim zahtjevima nego srpskim centralistima, JMO je uglavnom birala treći put. Umjesto otvorenog svrstavanja uz jednu stranu, nastojala je posredovati između suprotstavljenih koncepcija nudeći kompromisna rješenja, poput ideje Jugoslavije organizirane kao saveza pokrajina.<h2>Bez Spahe često nije bilo moguće formirati vlast</h2>Upravo u tome ležala je njena politička snaga. Nije bila dovoljno brojna da sama oblikuje državu, ali je bila dovoljno važna da bez nje često nije bilo moguće formirati stabilnu vlast. JMO je trgovala podrškom za zaštitu interesa bosanskih muslimana. Njena moć nije proizlazila iz broja zastupnika nego iz činjenice da su je obje strane trebale.Ali 1939. pokazalo se da manjinski arbitar vrijedi samo dok je potreban.Sporazum Cvetković–Maček, potpisan 26. augusta 1939. godine, stvorio je Banovinu Hrvatsku i otvorio prostor za preuređenje države direktnim dogovorom srpskih i hrvatskih političkih elita. Bosanski muslimani nisu bili ravnopravan učesnik tog procesa, a Bosna i Hercegovina nije tretirana kao posebna politička cjelina čije interese treba uvažiti.Naprotiv, u sastav Banovine Hrvatske uključeni su brojni dijelovi Bosne i Hercegovine – među njima kotari Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica – čime je Bosna praktično postala teritorijalna masa za kompromis između Beograda i Zagreba. JMO je odjednom izgubila poziciju ključnog posrednika. Onog trenutka kada su se dva najveća politička aktera dogovorila mimo nje, njen utjecaj se dramatično smanjio.Tu se nameće zanimljiva paralela sa savremenom Bosnom i Hercegovinom.HDZ BiH već decenijama svoju političku snagu dobrim dijelom gradi na činjenici da predstavlja nezaobilazan faktor između dva dominantna politička bloka u zemlji – bošnjačkog i srpskog. Kada mu treba blokada državnih institucija i pritisak za ustupke oko Izbornog zakona, oslanja se na SNSD. Kada mu treba vlast u Federaciji i pristup izvršnim funkcijama, bez većih problema ulazi u partnerstva sa SDA, Trojkom ili drugim bošnjačkim strankama. Kada treba međunarodnu podršku, predstavlja se kao garant stabilnosti i evropskog puta.Nakon izbora 2014. godine HDZ je formirao federalnu vlast sa SDA, dok je na državnom nivou sarađivao sa SDS-om i PDP-om. Nakon izbora 2022. godine HDZ je bez problema ušao u vlast sa SNSD-om i Osmorkom, dok je SDA ostala izvan koalicije. Drugim riječima, HDZ vrlo rijetko bira između bošnjačkih i srpskih partnera na temelju ideološke bliskosti. Mnogo češće bira partnere prema tome ko mu u datom trenutku može osigurati najveći politički utjecaj.Na državnom nivou HDZ i SNSD godinama funkcionišu kao prirodni saveznici unutar Doma naroda. Mehanizam kvoruma i etničko-entitetske aritmetike omogućava da institucije budu zaustavljene kada to odgovara jednom ili drugom bloku. Nije rijedak slučaj da upravo zajedničkim napuštanjem sjednica ruše kvorum i blokiraju procese odlučivanja. Istovremeno, HDZ bez većih problema učestvuje u federalnoj vlasti sa bošnjačkim partnerima kada mu to osigurava kontrolu nad ministarstvima, javnim preduzećima i drugim centrima političke moći.Njegova najveća politička prednost proizlazi iz činjenice da se uspješno predstavlja kao „treći stub“ bez kojeg nema funkcionalne države, a da pri tome ne snosi punu odgovornost za stanje u toj istoj državi. Bošnjačke stranke ga optužuju za etnički ekskluzivizam, opozicione srpske stranke za interesno partnerstvo sa SNSD-om, međunarodna zajednica ga tretira kao neizostavnog sagovornika, a HDZ iz gotovo svake političke krize nastoji izvući dodatne institucionalne garancije – od Doma naroda, preko koncepta legitimnog predstavljanja, do izmjena Izbornog zakona.Po tome je HDZ možda čak bliži JMO-u između 1925. i 1935. godine nego JMO-u iz 1939. godine. Kao što je JMO trgovala podrškom za zaštitu interesa bosanskih muslimana, tako HDZ svoju podršku različitim koalicijama koristi za zaštitu interesa hrvatskog političkog korpusa i koncepta legitimnog predstavljanja. Kao što je JMO često bila neophodna za formiranje vlada, tako je HDZ danas često neophodan za formiranje vlasti.<h2>Ograničena analogija</h2>Ipak, tu dolazimo do važne razlike koja ograničava svaku historijsku analogiju.JMO nikada nije imala ustavno zagarantovan položaj. Bila je politička stranka koja je predstavljala bosanske muslimane u parlamentarnom sistemu. Kada su se Beograd i Zagreb dogovorili, nije postojao nikakav institucionalni mehanizam koji bi zahtijevao saglasnost muslimana.HDZ danas nije samo politička stranka. On predstavlja dominantnu političku snagu jednog od tri ustavotvorna naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati posjeduju čitav niz ustavnih mehanizama zaštite – Dom naroda, vitalni nacionalni interes, kantonalnu strukturu Federacije, učešće u Predsjedništvu i širi dejtonski institucionalni okvir. Zbog toga se HDZ ne može naći u identičnoj poziciji u kojoj se JMO našla 1939. godine.Ali može se naći u situaciji da njegova pregovaračka moć značajno oslabi ukoliko bi najveći dio bošnjačkih i srpskih političkih elita jednog dana postigao dugoročan kompromis o ključnim pitanjima funkcionisanja države.Tu leži suštinska pouka.Politička moć koja proizlazi prvenstveno iz sposobnosti posredovanja između dva sukobljena bloka uvijek zavisi od toga da sukob traje. Onog trenutka kada veći akteri pronađu zajednički interes, posrednik gubi dio svoje vrijednosti.Naravno, postoje i argumenti protiv ove analogije. Neki bi mogli tvrditi da su današnji Hrvati u Bosni i Hercegovini zapravo bliži položaju Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji nego položaju tadašnjih muslimana. Naime, hrvatski politički predstavnici danas često koriste argument da ih brojčano veći narod može politički nadglasati, što podsjeća na argumentaciju HSS-a iz međuratnog perioda.Ta primjedba nije bez osnova. Međutim, analogija se ovdje ne pravi po sadržaju političkih zahtjeva nego po političkoj funkciji. Nije bitno da li su zahtjevi isti, nego da li akter svoju moć gradi na ulozi neophodnog posrednika između većih političkih blokova. U tom smislu sličnost između JMO-a i HDZ-a ostaje vrlo izražena.<h2>Dugoročno stabilan sistem</h2>Zbog toga rješenje nije ni majorizacija Hrvata, ni etnička teritorijalizacija Bosne i Hercegovine, ni vječna politika blokada i ucjena. Dugoročno stabilan sistem mora istovremeno odgovoriti na tri legitimna zahtjeva: Hrvatima garantovati da im predstavnike neće birati brojniji narod, Bošnjacima garantovati da se država neće pretvoriti u konfederaciju etničkih teritorija, a građanima omogućiti da etnički veto ne bude izgovor za trajnu paralizu institucija.Najrealniji izlaz nalazi se u ustavnom kompromisu koji bi reducirao nadležnosti domova naroda na pitanja stvarne zaštite vitalnih nacionalnih interesa, precizno definisao šta jeste a šta nije vitalni nacionalni interes, reformisao izbor članova Predsjedništva na način koji bi smanjio osjećaj preglasavanja bez stvaranja novih etničkih teritorijalnih jedinica te ojačao predstavnička tijela građanskog karaktera kao mjesta stvarne političke odgovornosti.Najveća historijska pouka JMO-a nije da manjinski akteri na kraju uvijek budu prevareni. Pouka je da politička moć koja počiva isključivo na sposobnosti blokade i posredovanja ima rok trajanja. Dugoročno opstaju samo oni politički projekti koji uspiju svoje interese pretvoriti u dio šireg društvenog kompromisa.JMO to nije uspjela 1939. godine. Pitanje za HDZ BiH danas jeste može li, zajedno s drugim akterima u BiH, svoje zahtjeve uklopiti u funkcionalan ustavni dogovor ili će ostati zarobljen u ulozi vječnog arbitra između bošnjačkog straha od podjele države i srpskog separatizma. Jer historija pokazuje da moć posrednika traje samo dok je posrednik potreban.

Historija pokazuje da moć posrednika traje samo dok je posrednik potreban

Lekcija sporazuma Cvetković-Maček: Zašto HDZ svoju moć duguje bošnjačko-srpskom sukobu

Da je Milorad Dodik lično režirao kampanju opozicije u Republici Srpskoj, teško da bi je mogao osmisliti bolje od onoga što opozicione stranke trenutno same rade sebi.Dok se Republika Srpska suočava s novim zaduženjima od stotina miliona maraka, ekonomskim problemima, odlaskom stanovništva i sve većim nepovjerenjem građana prema institucijama, opozicija već sedmicama javnosti servira beskrajnu sapunicu o kandidaturama, sujetama, međustranačkim obračunima i borbi za pozicije.<h2>Reality show</h2>Umjesto da iza zatvorenih vrata dogovore zajedničku strategiju i pred građane izađu s jasnim planom kako pobijediti SNSD, opozicioni lideri odlučili su cijeli proces pretvoriti u politički reality show.Građani su tako imali priliku pratiti pregovore između SDS-a i Pokreta Sigurna Srpska, medijska prepucavanja, curenje informacija sa sjednica, javna nagađanja o spajanju stranaka, međusobna podmetanja i otvorene sukobe unutar opozicionog bloka. Na kraju niko nije dobio ništa.Branko Blanuša ostao je kandidat SDS-a za predsjednika Republike Srpske. Draško Stanivuković nije dobio kandidaturu koju je želio. PDP je demonstrativno odbio učestvovati na sastancima. Nebojša Vukanović vodi vlastitu politiku. Ljubiša Petrović javno optužuje Stanivukovića da razbija SDS.Jedino što su birači dobili jeste utisak da opozicija više vremena provodi boreći se sama sa sobom nego protiv vlasti. To je možda i najveći problem.Političke stranke ne moraju biti jedinstvene. Nije sporno da postoje različita mišljenja, različite strategije i različite ambicije. Međutim, ozbiljne političke organizacije takve sukobe rješavaju unutar svojih organa, a ne pred kamerama. Građani ne žele gledati kako opozicija pregovara. Građani žele vidjeti rezultat pregovora.<h2>Mirno posmatrati</h2>Ne žele slušati ko je kome šta ponudio, ko je kome šta obećao i ko je kome šta odbio. Žele znati ko je kandidat, kakav je program i kako planira riješiti njihove probleme. Umjesto toga, opozicija sedmicama šalje poruku da ni sama nije sigurna ko treba da je predvodi.Takva poruka može biti pogubna. Ako političke stranke ne mogu postići dogovor među sobom, kako će sutra upravljati Republikom Srpskom? Ako ne mogu uskladiti interese nekoliko opozicionih lidera, kako će voditi institucije, budžete i javna preduzeća?Upravo zato najveći dobitnik posljednjih sedmica nije ni Branko Blanuša, ni Draško Stanivuković, ni bilo koja opoziciona stranka.Najveći dobitnik je Milorad Dodik.Dok opozicija javno demonstrira podjele, Dodik može mirno posmatrati kako njegovi protivnici troše političku energiju jedni na druge. Čak i kada kritikuju vlast, opozicione poruke ostaju u sjeni njihovih međusobnih sukoba. Umjesto da javnost govori o aferama, zaduženjima i problemima u Republici Srpskoj, glavna tema postaje pitanje ko će biti kandidat opozicije i ko je kome zabio nož u leđa.To je teren na kojem SNSD godinama pobjeđuje.<h2>Drama prije izbora</h2>Posebno zabrinjava činjenica da se cijela drama odvija svega nekoliko mjeseci prije izbora. Vrijeme koje opozicija troši na unutrašnje obračune više neće moći nadoknaditi. Još nije kasno da se stvari poprave. Opozicija i dalje ima značajan broj birača, razvijenu infrastrukturu i objektivne argumente protiv vlasti. Međutim, prvi korak mora biti prekid javnog političkog cirkusa. Jer birači možda mogu oprostiti poraz. Ali rijetko kada glasaju za one koji ostavljaju utisak da su se porazili sami prije nego što je utakmica uopšte počela.

Dok se SDS, PSS, PDP i ostatak opozicije međusobno prepucavaju oko kandidatura i funkcija

Opozicija u RS već je pobijedila samu sebe: Dok oni javnosti priređuju rijaliti, Dodik zadovoljno trlja ruke

Postoji jedna stara politička istina: kada vlast kritikuju njeni protivnici, to nije ništa neobično. Ali kada je počnu kritikovati njeni osnivači, simpatizeri i ljudi koji su joj godinama davali kredibilitet, tada je problem mnogo ozbiljniji.Zato su riječi Danisa Tanovića mnogo više od još jedne kritike vlasti. Riječ je o oskarovcu, jednom od najpoznatijih bh. umjetnika i jednom od osnivača Naše stranke, političkog projekta koji je godinama predstavljao nadu za urbanu, građansku i reformsku Bosnu i Hercegovinu. Upravo zato njegove riječi izrečene u podcastu „Manifest“ kod Frenkija imaju posebnu političku težinu.<h2>Optužbe na račun NiP-a</h2>„Nikad gore nije bilo“, rekao je Tanović govoreći o stanju u kulturi i odnosu vlasti prema umjetnosti.Nije se zaustavio na tome. Optužio je Narod i pravdu da je dolaskom na čelo BH Telecoma zaustavila zamah domaće filmske i serijske produkcije. Kazao je da je Trojka kulturu ponovo prepustila HDZ-u. Za federalnu ministricu kulture Sanju Vlaisavljević rekao je da se „uopšte ne zna gdje je“ i da ne vidi šta radi, dok je za Fondaciju za kinematografiju ustvrdio da godinama praktično ne funkcioniše.A onda je uslijedila možda i najteža rečenica za vlast:„Stvarno sam se nadao da će dolaskom Trojke nešto da se promijeni, a zapravo – nikad gore nije bilo.“Ta ocjena ima težinu upravo zato što dolazi od čovjeka koji je bio dio političkog i društvenog miljea iz kojeg je Trojka nastala. Tanović zapravo artikulira razočarenje dijela birača koji su prije nekoliko godina slavili promjenu vlasti.Trojka je na vlast došla na talasu ogromnih očekivanja. Nakon godina dominacije SDA, mnogi građani, intelektualci, umjetnici i ljudi iz nevladinog sektora vjerovali su da dolazi generacija političara koja će donijeti drugačiji stil upravljanja. Očekivala se profesionalizacija institucija, više transparentnosti, manje stranačkog kadroviranja i snažnija podrška oblastima koje su godinama bile na margini, poput kulture, obrazovanja i nauke.Nekoliko godina kasnije, teško je govoriti o velikim reformskim uspjesima koji bi opravdali taj entuzijazam. Federacija i dalje ima među najvećim opterećenjima rada u Evropi. Javna uprava nije reformisana. Javna preduzeća ostala su predmet političkih raspodjela. Nezaposlenost je porasla nakon naglog povećanja minimalne plaće bez istovremenog smanjenja doprinosa. Evropski put BiH blokiran je političkim krizama, a Dom naroda mjesecima ne funkcioniše zbog nedostatka kvoruma.Veliki infrastrukturni projekti za kojima zemlja godinama vapi i dalje su uglavnom na nivou najava i projekcija. Istovremeno, i Vlada Federacije i Vlada Kantona Sarajevo posljednjih godina značajno su povećale zaduženost kako bi finansirale tekuću potrošnju. BHRT je pred finansijskim kolapsom, dok je međunarodna pozicija Bosne i Hercegovine ozbiljno oslabljena. Vanjskopolitička pozicija za Bošnjake nikad nije bila gora. Dodik je skinut s crne liste Sjedinjenih Država. Sarajevo je guši u smeću, haosu, raskopanim ulicama i fasadama koje padaju na ulicu.

Oskarovac Danis Tanović kritikovao Trojku: Oni uopće nisu normalni, ne znam hoće li im tetka glasati za njih

<h2>Korupcijski skandali</h2>Uz sve to, mandat Trojke obilježili su brojni politički i korupcijski skandali – od optužbi za veze pojedinih kadrova s nakrokartlerima do pokušaja pljačke BH Telecoma preko kriminalne kupovine Telemacha.Posebno je problematično što Trojka više ne može tvrditi da nije imala vremena. Nakon nekoliko godina na vlasti izgovori polako prestaju vrijediti. Građani s pravom postavljaju jednostavno pitanje: šta je konkretno promijenjeno?U tom kontekstu, Tanovićeve riječi predstavljaju mnogo više od kritike kulturne politike. One su simptom šireg razočarenja ljudi koji su od Trojke očekivali suštinske promjene. Trojka je prije nekoliko godina bila simbol nade. Danas sve češće postaje simbol propuštene prilike.A u politici nema gore presude od toga da razočarate upravo one koji su od vas najviše očekivali.

U politici nema gore presude od toga da razočarate upravo one koji su od vas najviše očekivali

Kada i Danis Tanović kaže da je „nikad gore“, onda Trojka ima ozbiljan problem

Ko će naslijediti Krisitjana Šmita (Christian Schmidt) na čelu Ureda visokog predstavnika moglo bi biti poznato već do kraja mjeseca. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos pozvala je države Evropske unije da se ujedine oko zajedničkog kandidata, dok iz Vasšingtona stižu poruke da vrijeme za dogovor ističe.<h2>Rijedak stav</h2>U Bosni i Hercegovini se, očekivano, već vodi rasprava o tome ko bi mogao preuzeti funkciju visokog predstavnika, hoće li imati isti pristup kao Šmit i da li će ga politički akteri u zemlji priznati. Međutim, možda je važnije pitanje zašto je Bosni i Hercegovini gotovo tri decenije nakon rata i dalje potreban visoki predstavnik.Marta Kos je ovih dana iznijela stav koji se rijetko može čuti od evropskih zvaničnika. Novi visoki predstavnik, poručila je, trebao bi raditi tako da njegova funkcija što prije postane suvišna. Drugim riječima, cilj ne bi trebao biti jačanje međunarodnog nadzora, nego njegovo postepeno gašenje.To je vjerovatno jedina dugoročno održiva vizija. Nijedna država ne može ozbiljno govoriti o evropskim integracijama, punom suverenitetu i demokratskoj zrelosti, a istovremeno zavisiti od institucije koja ima ovlasti da nameće zakone, smjenjuje zvaničnike i interveniše kada domaći politički sistem prestane funkcionisati.<h2>Međunarodno tutorstvo</h2>Problem je, međutim, što Bosna i Hercegovina ni danas ne pokazuje da može funkcionisati bez takve vrste međunarodnog tutorstva.Dovoljno je pogledati posljednjih nekoliko mjeseci. Zemlja nije uspjela usvojiti ključne zakone potrebne za nastavak evropskog puta, nije imenovala glavnog pregovarača s Evropskom unijom, niti je iskoristila sredstva iz evropskog Plana rasta. Umjesto reformi, politička scena uglavnom je proizvela nove blokade, međusobne optužbe i još jednu rundu institucionalne paralize.U takvim okolnostima nije iznenađenje što dio međunarodne zajednice smatra da OHR i dalje ima svoju svrhu.Paradoks je da upravo oni političari koji najglasnije govore o suverenitetu Bosne i Hercegovine često svojim ponašanjem pružaju najjače argumente za nastavak međunarodnog nadzora. Kada institucije mjesecima ne mogu donijeti odluke koje su same preuzele kao obavezu, teško je uvjeriti bilo koga da je zemlja spremna za potpunu samostalnost.Zbog toga pitanje novog visokog predstavnika možda i nije najvažnija politička tema narednih sedmica.Mnogo važnije biće ono što će domaći političari uraditi do sredine jula, kada se očekuje sjednica Doma naroda na kojoj bi se trebali naći Zakon o sudu BiH i Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću. Upravo na tim zakonima vidjet će se da li je Bosna i Hercegovina sposobna sama donositi odluke ili će ponovo potvrditi da bez intervencije međunarodne zajednice ne može napraviti ni minimalan reformski iskorak.<h2>Višak političara</h2>Ako politički lideri još jednom propuste priliku da ispune obaveze koje su sami prihvatili, tada će rasprava o tome ko dolazi nakon Šmita postati sporedna. Jer problem Bosne i Hercegovine nikada nije bio nedostatak međunarodnih predstavnika, nego višak domaćih političara koji odgovornost za vlastite neuspjehe godinama prebacuju na druge.Novi visoki predstavnik može ubrzati ili usporiti određene procese. Može nametnuti odluku, deblokirati instituciju ili izvršiti politički pritisak. Ono što ne može jeste zamijeniti političku volju koje u Bosni i Hercegovini hronično nedostaje.I upravo zato budućnost zemlje neće odrediti ime novog visokog predstavnika, nego sposobnost domaćih lidera da konačno počnu raditi posao za koji su izabrani.

Različiti pogledi SAD-a i Evropske unije na budućnost OHR-a ponovo su otvorili pitanje da li je BiH spremna za punu odgovornost 

Dvije vizije za BiH: Evropa traži tranziciju, Amerika kraj ere visokih predstavnika

Među zahtjevima koje su organizatori ovogodišnje Bh. povorke ponosa uputili vlastima nalazi se i usvajanje zakona o rodnom identitetu. Za razliku od zahtjeva za zakonsko priznanje istospolnih zajednica, koji je javnosti uglavnom razumljiv, sadržaj zakona o rodnom identitetu ostao je relativno nepoznat širem krugu građana.Iako Bosna i Hercegovina nema takav zakon, <a href="https://soc.ba/site/wp-content/uploads/2016/12/Prijedlog-zakona-o-rodnom-identitetu_web.pdf">Sarajevski otvoreni centar još je 2016. godine objavio model zakona koji pokazuje kako zagovornici ove inicijative vide njegovo buduće uređenje.</a>Analiza tog dokumenta pokazuje da se ne radi samo o administrativnom pitanju promjene podataka u ličnim dokumentima, nego o širem definisanju odnosa između biološkog spola, rodnog identiteta i uloge države u njihovom priznavanju.<h2>Promjena oznake spola bez operacije</h2>Najvažnija promjena koju predviđa prijedlog odnosi se na mogućnost promjene oznake spola u službenim dokumentima bez obavezne operativne promjene spola.Prema važećoj praksi, promjena podataka u matičnim knjigama uglavnom je povezana s medicinskom tranzicijom. Predloženi zakon izričito navodi da operacija, sterilizacija ili hormonska terapija ne mogu biti zakonski uslov za pravno priznanje rodnog identiteta.To znači da bi osoba mogla promijeniti oznaku spola u dokumentima iako nije prošla potpunu fizičku promjenu spola.Zagovornici takvog rješenja tvrde da država ne bi smjela uslovljavati ostvarivanje prava medicinskim zahvatima, dok kritičari smatraju da se na taj način pravna kategorija spola odvaja od biološke stvarnosti.<h2>Rodni identitet postaje posebna pravna kategorija</h2>Prijedlog zakona rodni identitet definiše kao lični doživljaj vlastitog roda, koji može, ali ne mora odgovarati spolu dodijeljenom pri rođenju.Time rodni identitet postaje zasebna pravna kategorija koju država priznaje i štiti.Praktično, zakon polazi od pretpostavke da spol nije jedina relevantna kategorija za određivanje identiteta pojedinca, nego da i subjektivni doživljaj vlastitog roda može imati pravni značaj.Upravo je ovo jedna od ključnih razlika između tradicionalnog pravnog pristupa i modela koji zagovaraju LGBT organizacije.<h2>Posebna zaštita od diskriminacije</h2>Zakon predviđa da niko ne može biti diskriminisan zbog svog rodnog identiteta ili načina njegovog izražavanja.To bi značilo dodatne obaveze za javne institucije, obrazovni sistem, zdravstvene ustanove i poslodavce da u svom radu poštuju rodni identitet osobe kojem je dato pravno priznanje.Drugim riječima, zakon ne bi regulisao samo pitanje ličnih dokumenata nego i širi odnos institucija prema transrodnim osobama.<h2>Šta je s maloljetnicima?</h2>Jedan od osjetljivijih dijelova prijedloga odnosi se na djecu i maloljetnike.Dokument navodi da svaka osoba ima pravo na rodni identitet i njegovo slobodno izražavanje, dok se postupci koji uključuju maloljetne osobe provode uz dodatne zaštitne mehanizme i uključivanje roditelja ili zakonskih zastupnika.Ipak, upravo je pitanje rodnog identiteta djece i maloljetnika posljednjih godina postalo jedno od najkontroverznijih političkih pitanja u državama koje su usvajale slične zakone.<h2>Ne uvodi "desetine rodova"</h2>Istovremeno, analiza prijedloga pokazuje da dokument ne sadrži odredbe o priznavanju desetina ili stotina različitih rodova, što se često može čuti u javnim raspravama.Također, prijedlog ne predviđa da osoba može promijeniti podatke u dokumentima jednostavnom izjavom bez ikakve procedure. Za promjenu je predviđen postupak koji uključuje mišljenja stručnjaka i odluku posebne komisije.<h2>Zašto je zahtjev važan?</h2>Iako se često predstavlja kao pitanje koje pogađa relativno mali broj ljudi, zakon o rodnom identitetu zadire u mnogo šira društvena i pravna pitanja.Njegovim usvajanjem Bosna i Hercegovina bi prvi put formalno priznala rodni identitet kao kategoriju odvojenu od biološkog spola i omogućila pravno priznanje tog identiteta bez obavezne operativne promjene spola.Upravo zato ovaj zahtjev predstavlja jednu od najznačajnijih političkih inicijativa koje LGBT organizacije posljednjih godina stavljaju pred domaće institucije, a rasprava o njemu vjerovatno će se voditi daleko šire od pitanja same administrativne procedure promjene ličnih dokumenata.

Prijedlog zakona rodni identitet definiše kao lični doživljaj vlastitog roda, koji može, ali ne mora odgovarati spolu dodijeljenom pri rođenju

Šta predviđa zakon o rodnom identitetu koji traže organizatori Bh. povorke ponosa: Pravo na promjenu oznake spola u dokumentima

Iako su iz KJKP-a Vodovod i kanalizacija početkom juna saopćili da su uspješno završeni radovi na rekonstrukciji vodovodne i kanalizacione mreže u Radićevoj ulici, stanje na terenu skoro tri sedmice kasnije govori nešto sasvim drugo.<h2>Nedovršeno gradilište</h2>Fotografije snimljene u petak pokazuju da jedna od najprometnijih sarajevskih ulica i dalje izgleda kao nedovršeno gradilište. Umjesto obnovljene saobraćajnice, vozače i pješake dočekuju nasipi šljunka, neravna podloga, prašina i vidljivo oštećen kolovoz.Podsjetimo, radovi su počeli početkom marta, kada je zbog rekonstrukcije vodovodne i kanalizacione mreže uvedena privremena izmjena režima saobraćaja. Iz ViK-a su tada najavili da će radovi trajati do kraja maja, a početkom juna saopćili su da je projekt uspješno okončan nakon 60 dana izvođenja radova.Prema njihovim podacima, rekonstruisano je više od 330 metara kanalizacione mreže, 193 metra vodovodnih cijevi, izvedeni su novi priključci i reviziona okna, a ukupna vrijednost projekta premašila je 520.000 KM.<h2>Oblaci prašine</h2>Međutim, iako su podzemni radovi očigledno završeni, završna sanacija kolovoza još nije urađena. Ulica je i dalje prekrivena tucanikom, a svaki prolazak vozila podiže oblake prašine. Na pojedinim dijelovima vidljive su velike neravnine i privremeni slojevi materijala koji otežavaju normalno odvijanje saobraćaja.Poseban problem predstavlja činjenica da se Radićeva nalazi u samom centru Sarajeva, svega nekoliko desetina metara od pješačke zone i brojnih ugostiteljskih objekata. Građani i vozači koji svakodnevno koriste ovu ulicu s pravom se pitaju zašto završetak radova nije podrazumijevao i vraćanje saobraćajnice u prvobitno stanje.<h2>&nbsp;Loš utisak</h2>Dok nadležni govore o završenom projektu, prizori iz Radićeve ostavljaju sasvim drugačiji utisak. Skoro četiri mjeseca nakon početka radova i tri sedmice nakon službenog proglašenja njihovog završetka, jedna od centralnih sarajevskih ulica i dalje izgleda kao da radnici tek trebaju otići s gradilišta.Ostaje da se vidi kada će uslijediti završno asfaltiranje i potpuna sanacija kolovoza, kako bi Radićeva konačno prestala biti usko grlo saobraćaja u centru gradaPuno bolja situacija nije ni sa izgradnjom Južne longitudinale ponovo je u centru pažnje nakon što su otvorena pitanja o kašnjenju radova na kružnom toku na Grbavici, preostalim stubovima trolejbuske kontaktne mreže i dodatnih 700.000 KM koje su za projekt osigurale Ceste Federacije BiH.<h2>Sastanak s direktorom</h2>Prošle sedmice ministar saobraćaja Kantona Sarajevo Adnan Šteta sastao se s direktorom JP Ceste Federacije BiH Ljubom Pravdićem, a tom prilikom potpisan je sporazum o sufinansiranju nastavka izgradnje dijela Južne longitudinale između Cesta FBiH i Direkcije za puteve KS. Saopćeno je da će Ceste Federacije BiH za projekt izdvojiti 700.000 KM, dok će njegovu realizaciju voditi Kanton Sarajevo.Riječ je o jednom od najvažnijih saobraćajnih projekata u Kantonu Sarajevo, čija bi potpuna realizacija trebala značajno rasteretiti saobraćaj na potezu od Skenderije do Mojmila.Međutim, istovremeno s najavama o nastavku ulaganja, u javnosti su se pojavile kritike zbog dinamike radova na Grbavici. Iako je ranije najavljivano da bi izgradnja kružnog toka mogla biti završena do početka ljeta, novi rok pomjeren je do kraja ljetne sezone.Posebnu pažnju izazvale su fotografije s gradilišta na kojima se vidi da se stubovi trolejbuske kontaktne mreže i dalje nalaze na dijelu novoizgrađene saobraćajnice, iako je na proširenoj trasi Južne longitudinale već postavljen prvi sloj asfalta.<h2>Prolongiranje radova</h2>Pojedini medijski izvještaji doveli su u pitanje da li će njihovo naknadno izmještanje izazvati dodatne troškove i novo prolongiranje radova, posebno nakon što je objavljeno da su za nastavak projekta osigurana dodatna sredstva.Tim povodom reagovao je direktor Direkcije za puteve Kantona Sarajevo Selmir Kovač, koji odbacuje tvrdnje da se radi o neplaniranim radovima.- Važećom projektnom dokumentacijom od samog početka je predviđeno izmještanje stubova kontaktne mreže u okviru planiranih aktivnosti na realizaciji projekta. Tvrdnje da će navedeni radovi uzrokovati dodatne troškove ili produženje rokova predstavljaju proizvoljne zaključke bez uporišta u tehničkoj dokumentaciji i stvarnom stanju na terenu – naveo je Kovač. Prema njegovim riječima, stubovi još nisu izmješteni isključivo zbog potrebe da se osigura nesmetano odvijanje trolejbuskog saobraćaja na toj dionici.- Navedeni radovi bit će realizirani u jednoj od narednih faza projekta, u trenutku koji bude ocijenjen kao tehnički najpovoljniji za kratkotrajnu obustavu saobraćaja, s ciljem minimiziranja zastoja i saobraćajnih gužvi te smanjenja negativnih posljedica po građane – istakao je. Kovač je reagovao i na navode da je vrijednost projekta značajno povećana.- Kategorički odbacujemo konstatacije da je vrijednost projekta naglo porasla, budući da takve tvrdnje nisu potkrijepljene relevantnim činjenicama niti zvaničnim informacijama – poručio je. <h2>Jedan od ključnih projekata</h2>Južna longitudinala godinama se smatra jednim od ključnih infrastrukturnih projekata u Sarajevu. Jedan od najvećih problema i dalje predstavlja stambena zgrada u Grbavičkoj ulici, zbog koje nije moguće u potpunosti spojiti trasu na dijelu između Grbavičke i Zagrebačke ulice. Upravo na tom području svakodnevno nastaju velike saobraćajne gužve, zbog čega građani s posebnom pažnjom prate svaku novu informaciju o nastavku radova i rokovima za njihov završetak.<h2>Ars Aevi - bruka Novog Sarajeva</h2>I naravno, tu je most Ars Aevi čija je izgradnja odavno probila sve rokove, a radnike posljednjih dana ni ne vidimo na gradilištu.Nezadovoljni građani Sarajeva zatražili su hitno postupanje nadležnih institucija i inspekcijski nadzor nad projektom rekonstrukcije pješačkog mosta Ars Aevi, upozoravajući da su radovi praktično obustavljeni, iako je rok za završetak projekta odavno istekao.U zahtjevu koji su uputili nadležnim općinskim službama navodi se da se na gradilištu već sedmicama ne nalazi nijedan radnik te da je prostor potpuno pust. Gradonačelnica Karić pak s druge strane ubjeđuje građane da će most biti gotov do kraja mjeseca.

Dok nadležni najavljuju završetak radova, građani i dalje obilaze raskopane ulice, nedovršena gradilišta i projekte koji mjesecima kasne

Izrovareni grad: Radićeva raskopana, Južna longitudinala kasni, Ars Aevi bez radnika

Sarajevom će danas proći sedma Bh. povorka ponosa, manifestacija koja je prije nekoliko godina izazivala žestoke političke rasprave, proteste i sigurnosne dileme, a koja je danas postala događaj koji se uglavnom odvija bez većih tenzija i incidenata.Pod sloganom „Sve nam boje dobro stoje“, učesnici će se okupiti na Trgu Susan Sontag ispred Narodnog pozorišta, odakle će u 18 sati krenuti prema Parku Kemal Monteno kod Austrijske kuće. Organizatori navode da je cilj skrenuti pažnju na prava i položaj LGBTIQ+ osoba u Bosni i Hercegovini te poslati poruku jednakosti i prihvatanja različitosti.Za razliku od prvih godina održavanja, kada je Povorka ponosa bila jedna od dominantnih društvenih i političkih tema u zemlji, ovogodišnje izdanje dočekuje se u znatno mirnijoj atmosferi. Iako i dalje postoje različiti stavovi o ovom događaju, interes javnosti i političke polemike nisu ni približno intenzivni kao 2019. godine, kada je održana prva povorka.

<div class="strawpoll-embed" id="strawpoll_LVyK2O0o7Z0" style="height: 580px; max-width: 640px; width: 100%; margin: 0 auto; display: flex; flex-direction: column;"><iframe title="StrawPoll Embed" id="strawpoll_iframe_LVyK2O0o7Z0" src="https://strawpoll.com/embed/LVyK2O0o7Z0" style="position: static; visibility: visible; display: block; width: 100%; flex-grow: 1;" frameborder="0" allowfullscreen allowtransparency>Loading...</iframe><script nonce="NmQwZWQyNWUxOGNmMjBiNDkxMDljNzBmNzY2MjM2Y2I5ODVhMWVhMQ==" async src="https://cdn.strawpoll.com/dist/widgets.js" charset="utf-8"></script></div>

Dio razloga leži i u činjenici da je Sarajevo u međuvremenu naviklo na održavanje ove manifestacije. Povorka se već godinama održava bez ozbiljnijih sigurnosnih problema, a policijske i gradske službe razvile su rutine koje omogućavaju njeno nesmetano odvijanje.Ovogodišnja ruta razlikuje se od prethodnih godina. Umjesto šetnje dijelovima Obale Kulina bana, Titove i Zmaja od Bosne, učesnici će se kretati ulicama Obala Kulina bana, Reisa Džemaludina Čauševića, Maršala Tita i Koševo do Parka Kemal Monteno.Zbog održavanja manifestacije doći će do privremenih izmjena u odvijanju javnog gradskog prijevoza, dok će pojedine saobraćajnice u centru grada biti povremeno zatvarane od 12 do 21 sat, u skladu s procjenama policije i potrebama osiguranja događaja.Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo regulisat će saobraćaj tokom prolaska kolone, a po završetku manifestacije očekuje se uspostavljanje redovnog režima odvijanja saobraćaja.Dok se sedma Bh. povorka ponosa priprema za još jedno izdanje, ostaje činjenica da je događaj koji je nekada bio simbol dubokih društvenih podjela danas postao dio sarajevske svakodnevice, bez dramatičnih scena i velikih političkih sukoba koji su ga pratili na početku.

Sedma Bh. povorka ponosa bit će održana danas u Sarajevu

Anketa / Podržavate li održavanje Povorke ponosa u Sarajevu

Elmedin Konaković je prije neku noć svečano i ponosno isključio četvoricu vijećnika iz Naroda i pravde. Problem je samo jedan: oni su njega tog jutra već pretekli.Edis Trumić, Sead Alibašić, Asmir Trumić i Adis Bajrić napustili su NiP i prešli u SBB, što je predsjednik te stranke Fahrudin Radončić i javno objavio. Nekoliko sati kasnije uslijedila je reakcija Naroda i pravde koja je odlučila saopćiti da ih isključuje iz stranke.<h2>Suština problema</h2>Upravo u toj epizodi sadržana je suština političkog problema koji već mjesecima prati Elmedina Konakovića. Ljudi mu masovno odlaze, a rukovodstvo stranke se ponaša kao da ih je ono otjeralo. Politički porazi se predstavljaju kao disciplinske pobjede, a osipanje kadrova kao navodno čišćenje redova. Ne treba to čuditi od Konakovića. U silnom očaju, laganje mu je u posljednje vrijeme postalo jedno od glavnih političkih oružja, poput izjave da siva lista MONEYVAL-a na koji je BiH dospjela i nije tako loše, jer smo navodno mogli dospjeti na crnu na kojoj se nalaze svega četiri države.

No, problem za Konakovića je što se više ne radi o izolovanim slučajevima. Narod i pravdu prethodno su napustili državna zastupnica Mija Karamehić-Abazović, zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona Šuhret Fazlić, član Predsjedništva NiP-a i jedan od osnivača stranke u Kalesiji Mujo Mujkić, a potom i cijeli niz istaknutih kadrova.Posebno je indikativno ono što se dešava u Kantonu Sarajevo. Jasmin Ademović, Rusmir Pobrić, Emina Džano, Enis Bogilović, Dženan Mulić, Nermin Kapo, Emina Hasanović i Salko Salkić su također napustili Narod i pravdu.Naknadno otišao je i Kemal Ademović, jedan od osnivača stranke i čovjek koji je godinama važio za njenog možda čak i najmoćnijeg čovjeka. Kada stranku počnu napuštati njeni osnivači, članovi Predsjedništva, zastupnici, vijećnici i ljudi koji su stvarali njenu infrastrukturu, onda se više ne može govoriti o individualnim neslaganjima ili slučajnim incidentima.<h2>Zajednički imenitelj</h2>Tada se postavlja mnogo jednostavnije pitanje: šta je zajednički imenitelj svih tih odlazaka? Konaković već mjesecima pokušava uvjeriti javnost da su problem svi koji odlaze. Jedni su izdajnici, drugi su interesdžije, treći su navodno imali skrivene motive. Međutim, kada se lista ljudi koji odlaze iz dana u dan produžava, a među njima se nalaze osnivači, dugogodišnji saradnici i ljudi koji su godinama bili najbliži vrhu stranke, takvo objašnjenje postaje sve manje uvjerljivo.Stranke ne propadaju kada ih napuste pojedinci. Stranke počinju propadati kada ljudi sistematski gube povjerenje u način na koji se vode. Upravo zato odlasci iz NiP-a predstavljaju mnogo više od još jednog kadrovskog potresa. Oni pokazuju da Narod i pravda, suočeni s katastrofalnim rezultatima u vlasti, brojnim aferama, kriminalnim kadrovskim rješenjima i sumnjama u veze s narkokartelima, ulazi u izbornu kampanju kao jedna sve praznija ljuštura.Konaković može nastaviti isključivati ljude koji su ga već napustili i predstavljati svaki odlazak kao vlastitu pobjedu. Može objavljivati saopćenja o jedinstvu i stabilnosti. Ali politička stvarnost je neumoljiva. Bliži se kraj.<h2>Traženje izlaza</h2>Stranka iz koje odlaze osnivači, članovi Predsjedništva, zastupnici i vijećnici ne izgleda kao politička organizacija u usponu. Izgleda kao organizacija iz koje sve više ljudi traži izlaz. A kada gotovo svi putevi odlaska vode do istog zaključka, onda problem možda nije u onima koji odlaze. Možda je problem u onome koji ostaje.

Nakon osnivača, članova Predsjedništva, zastupnika i vijećnika, Narod i pravdu napuštaju i kadrovi koji su godinama gradili stranku

Ostalo je još samo da i Konaković napusti NiP

Ministar komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine Edin Forto poručio je sa Samita o investicijama u prometnu infrastrukturu u Solunu da BiH, uz nastavak izgradnje cestovne mreže, mora mnogo ozbiljnije pristupiti pripremi i realizaciji investicija u željeznički sektor.<h2>Legitimno pitanje</h2>Govoreći o regionalnom povezivanju i budućim infrastrukturnim ulaganjima, Forto je istakao da „dok realizujemo velike cestovne projekte, istovremeno moramo pripremati naredni ciklus investicija u željezničku infrastrukturu“.Teško je, međutim, ne postaviti pitanje: koje to velike cestovne projekte Bosna i Hercegovina danas realizuje?Koridor Vc, najveći infrastrukturni projekat u zemlji, gradi se već više od dvije decenije. Iako su određene dionice završene i puštene u promet, cijeli projekat još je daleko od okončanja. Rokovi su više puta pomjerani, a pojedini dijelovi trase i dalje čekaju početak radova.Istovremeno, brojni drugi projekti koji se godinama predstavljaju kao prioriteti uglavnom postoje na nivou najava i planova. Brza cesta Sarajevo – Goražde godinama se spominje kao strateški važna saobraćajnica za istočni dio Federacije BiH, ali građani još ne vide njene konkretne obrise.Slično je i s cestovnim povezivanjem Sarajeva i Tuzle, dva najveća urbana centra u Federaciji BiH. Uprkos višedecenijskim obećanjima, dvije najrazvijenije i najveće regije u FBiH povezane su cestom koja je nerijetko opasna po život.&nbsp;Ni Krajina nije u mnogo boljem položaju. O ozbiljnijim projektima autoceste ili brze ceste prema Bihaću govori se godinama, ali bez značajnijih pomaka na terenu.<h2>Obmanjujuće izjave</h2>Zbog toga Fortina konstatacija da BiH istovremeno realizuje velike cestovne projekte i treba da se okrene željeznicama zvuči pomalo obmanjujuće. Nema sumnje da je modernizacija željezničke infrastrukture neophodna. Bosna i Hercegovina raspolaže mrežom od oko 1.000 kilometara pruga kojima je potrebna obnova, a efikasniji željeznički transport mogao bi donijeti značajne koristi privredi i građanima.Međutim, sam ministar je ukazao na možda i najveći problem – nedostatak spremne projektne dokumentacije. Prema njegovim riječima, BiH trenutno nema dovoljno pripremljenih projekata koji bi se mogli odmah kandidovati prema međunarodnim finansijskim institucijama i fondovima.Upravo tu leži suština problema bh. infrastrukture. Nije riječ samo o nedostatku novca. Evropska unija, EBRD, EIB i druge međunarodne institucije godinama iskazuju spremnost da finansiraju projekte u regionu. Problem je što BiH često nema pripremljene projekte, riješene imovinsko-pravne odnose, potrebne dozvole, jasne rokove realizacije, ali ni političku volju i sposobnost da se išta uradi.&nbsp;Zbog toga pitanje razvoja željeznica nije samo pitanje novih investicija, nego i sposobnosti domaćih institucija da planiraju, pripremaju i provode velike infrastrukturne projekte.Dok se ne riješe ti problemi, Bosna i Hercegovina će teško sustići zemlje regiona, bez obzira na to da li govorimo o cestama ili željeznicama. A građani će i dalje slušati najave o velikim investicionim ciklusima dok čekaju da se završe projekti koji su obećani prije deset ili dvadeset godina.

Teško je,međutim, ne postaviti pitanje: o čemu Forto tačno priča, tj. koje to velike cestovne projekte Bosna i Hercegovina danas realizuje?

Edin Forto kazao da BiH mora graditi i željeznice, a ne samo ceste: Koje tačno ceste?

U normalnim okolnostima, prizor ljudi koji satima stoje u redu da bi kupili komad poliestera s grbom na prsima djelovao bi kao kolektivno ludilo.&nbsp;Da vam je neko prije mjesec rekao da će se odrasli ljudi gurati po sarajevskim ulicama kako bi što prije došli do plavo-bijelog dresa, vjerovatno biste pomislili da je riječ o nekom novom ublehaškom socijalnom programu kršenja budžeta od kantonalne vlade ili podjeli besplatnih stanova.Ali nije. To je fudbal. To je reprezentacija. To je ona rijetka sila koja uspijeva učiniti ono što ne mogu političari, intelektualci, profesori, aktivisti, vjerski lideri i svi silni samoproglašeni graditelji društva.Natjerati ljude da požele biti dio iste priče. Pogledajte ta lica u redu. Nema tu ideoloških tabora.Nema etiketiranja. Nema beskrajnih rasprava o tome ko je kome šta rekao na Facebooku. Samo obični ljudi koji žele biti dio nečega većeg od sebe. Djeca koja sanjaju. Očevi koji se ponašaju kao djeca. Starci koji se prisjećaju nekih davnih utakmica i vjeruju da bi baš ova sljedeća mogla biti posebna.I zato me uvijek zabavlja kada neko sport svodi na "22 čovjeka koji trče za loptom". Ne, prijatelju. Sport je mnogo više od toga.To je posljednji preostali sekularni ritual u kojem hiljade ljudi istovremeno vjeruju u istu stvar. Posljednja masovna ceremonija u kojoj se ljudi okupljaju ne zato što moraju, nego zato što žele. Zbog osjećaja da pripadaju nečemu što se ne može baš riječima opisati, ali što daje osjećaj da pripadaju nečemu mnogo većem od samih sebe.U zemlji koja je postala ekspert za svađu, podjelu i cinizam, reprezentacija je rijedak trenutak kolektivne normalnosti. Trenutak kada se ljudi sjete da postoji nešto iznad dnevne politike i beskonačnog društvenomrežnog ratovanja.Možda ćemo na kraju ispasti u grupi. Možda ćemo proći u drugi krug, pa primiti pet komada od neke sile i ispasti... Možda će se cijela bajka završiti brže nego što je počela. Pa šta? Rezultat će za deset godina biti fusnota. Ali ovaj osjećaj neće.Ostat će uspomena na pune ulice, zastave na balkonima, nasmijana lica i onu rijetku, gotovo zaboravljenu emociju da pripadaš narodu koji diše kao jedno. A u vremenu kada je zajedništvo postalo egzotičnija pojava od jednoroga, to je vrijednost koju nijedan semafor ne može izmjeriti.

I zato me uvijek zabavlja kada neko sport svodi na „22 čovjeka koji trče za loptom“. Ne, prijatelju, sport je mnogo više od toga

Nacija u redu za dres

Samit G7 u francuskom Evijanu pokazao je da se svijet više ne preslaguje iza kulisa, nego pred kamerama. Klub sedam najrazvijenijih demokratija, koji je nekada uglavnom služio za usaglašavanje ekonomskih politika, danas sve više liči na krizni štab zapadnog poretka.<h2>Mnoge teme na stolu</h2>Na stolu su istovremeno bili Ukrajina, Rusija, Iran, energetska sigurnost, Kina, umjetna inteligencija i Bliski istok. Drugim riječima, gotovo sve velike pukotine današnjeg svijeta.Centralna poruka samita bila je nastavak podrške Ukrajini. Lideri G7 potvrdili su da će nastaviti politički, vojno i finansijski pomagati Kijev, uz najavu dodatnog pritiska na rusku ratnu ekonomiju. Posebno je važna ideja da se podrška Ukrajini sve više veže za zamrznutu rusku imovinu i prihode koji iz nje proizlaze.To je možda i najvažniji simbol novog geopolitičkog trenutka: Zapad želi da Rusija, barem djelimično, sama finansira otpor zemlji koju je napala. Poruka Moskvi je jasna: cijena agresije neće biti samo sankcije, izolacija i vojni gubici, nego i dugoročno plaćanje ukrajinske odbrane i obnove.Istovremeno, samit je pokazao i koliko se Zapad prilagođava povratku Donalda Trampa (Trump) u centar globalne politike. Evropski lideri, svjesni da bez SAD-a nema ozbiljne sigurnosne arhitekture ni za Ukrajinu ni za Bliski istok, nastojali su izbjeći sukob s američkim predsjednikom. Umjesto otvorenog pritiska, izabrali su taktiku komplimenata, simboličnih gesti i pokušaja da ga zadrže unutar zajedničkog fronta.<h2>Izostanak Izraela</h2>Trampov dogovor s Iranom dodatno je promijenio dinamiku samita. G7 je pozdravio preliminarni sporazum Vašingtona i Teherana kao šansu da se spriječi iransko nuklearno oružje i stabilizira Hormuški moreuz, jedan od ključnih energetskih prolaza svijeta. Međutim, sam Tramp je istovremeno slao dvije poruke: da je dogovor „vrlo snažan“, ali i da će SAD ponovo bombardirati Iran ako ne budu zadovoljne njegovom provedbom.To je nova realnost međunarodne politike: diplomatija i prijetnja silom više ne dolaze odvojeno, nego u istoj rečenici.Zanimljivo je i pitanje gostiju na G7. Među pozvanima su bili lideri Indije, Egipta, Brazila, Kenije, Južne Koreje i drugih država. Izrael, iako je često tema razgovora G7, posebno zbog Gaze, Irana i sigurnosti Bliskog istoka, nije bio gost.Razlog nije u tome što Izrael nije važan, nego upravo u tome što je previše osjetljiva tema. Pozivanje Egipta ima diplomatsku logiku jer Kairo ima ulogu posrednika u Gazi i šire u arapskom svijetu. Indija je važna zbog ekonomije, Kine, Globalnog juga i ravnoteže snaga. Izrael bi, s druge strane, samit dodatno pretvorio u raspravu o Gazi i izazvao otpor velikog dijela međunarodne javnosti.<h2>&nbsp;Ostatak svijeta</h2>G7 tako pokušava balansirati između starih savezništava i nove realnosti. Zapad više ne može samostalno diktirati pravila igre, ali još ima dovoljno moći da oblikuje ključne odluke. Zato u Evijanu nisu sjedili samo lideri najbogatijih demokratija, nego i države koje predstavljaju širi, nestabilniji i sve važniji ostatak svijeta.SAMIT je pokazao da se globalni poredak ne ruši preko noći. On se pregovara, krpi, prilagođava i brani – ruskim parama za Ukrajinu, američkim pritiskom na Iran, evropskim strahom od Trampa i pozivanjem novih partnera za sto za kojim se odlučuje o budućnosti svijeta

Podrška Ukrajini ruskim novcem, Trampov dogovor s Iranom i novi saveznici za stolom otkrivaju kako se pred očima svijeta mijenja globalni poredak

Samit G7 kao krizni štab zapadnog poretka: Zapadne sile zbijaju redove

Nastavak izgradnje Južne longitudinale ponovo je u centru pažnje nakon što su otvorena pitanja o kašnjenju radova na kružnom toku na Grbavici, preostalim stubovima trolejbuske kontaktne mreže i dodatnih 700.000 KM koje su za projekt osigurale Ceste Federacije BiH.<h2>Rasterećenje saobraćaja</h2>Prošle sedmice ministar saobraćaja Kantona Sarajevo Adnan Šteta sastao se s direktorom JP Ceste Federacije BiH Ljubom Pravdićem, a tom prilikom potpisan je sporazum o sufinansiranju nastavka izgradnje dijela Južne longitudinale između Cesta FBiH i Direkcije za puteve KS. Saopćeno je da će Ceste Federacije BiH za projekt izdvojiti 700.000 KM, dok će njegovu realizaciju voditi Kanton Sarajevo.Riječ je o jednom od najvažnijih saobraćajnih projekata u Kantonu Sarajevo, čija bi potpuna realizacija trebala značajno rasteretiti saobraćaj na potezu od Skenderije do Mojmila.Međutim, istovremeno s najavama o nastavku ulaganja, u javnosti su se pojavile kritike zbog dinamike radova na Grbavici. Iako je ranije najavljivano da bi izgradnja kružnog toka mogla biti završena do početka ljeta, novi rok pomjeren je do kraja ljetne sezone.Posebnu pažnju izazvale su fotografije s gradilišta na kojima se vidi da se stubovi trolejbuske kontaktne mreže i dalje nalaze na dijelu novoizgrađene saobraćajnice, iako je na proširenoj trasi Južne longitudinale već postavljen prvi sloj asfalta.<h2>Prolongiranje radova</h2>Pojedini medijski izvještaji doveli su u pitanje da li će njihovo naknadno izmještanje izazvati dodatne troškove i novo prolongiranje radova, posebno nakon što je objavljeno da su za nastavak projekta osigurana dodatna sredstva.Tim povodom reagovao je direktor Direkcije za puteve Kantona Sarajevo Selmir Kovač, koji odbacuje tvrdnje da se radi o neplaniranim radovima.- Važećom projektnom dokumentacijom od samog početka je predviđeno izmještanje stubova kontaktne mreže u okviru planiranih aktivnosti na realizaciji projekta. Tvrdnje da će navedeni radovi uzrokovati dodatne troškove ili produženje rokova predstavljaju proizvoljne zaključke bez uporišta u tehničkoj dokumentaciji i stvarnom stanju na terenu – naveo je Kovač. Prema njegovim riječima, stubovi još nisu izmješteni isključivo zbog potrebe da se osigura nesmetano odvijanje trolejbuskog saobraćaja na toj dionici.- Navedeni radovi bit će realizirani u jednoj od narednih faza projekta, u trenutku koji bude ocijenjen kao tehnički najpovoljniji za kratkotrajnu obustavu saobraćaja, s ciljem minimiziranja zastoja i saobraćajnih gužvi te smanjenja negativnih posljedica po građane – istakao je. Kovač je reagovao i na navode da je vrijednost projekta značajno povećana.- Kategorički odbacujemo konstatacije da je vrijednost projekta naglo porasla, budući da takve tvrdnje nisu potkrijepljene relevantnim činjenicama niti zvaničnim informacijama – poručio je. <h2>Jedan od ključnih projekata</h2>Južna longitudinala godinama se smatra jednim od ključnih infrastrukturnih projekata u Sarajevu. Jedan od najvećih problema i dalje predstavlja stambena zgrada u Grbavičkoj ulici, zbog koje nije moguće u potpunosti spojiti trasu na dijelu između Grbavičke i Zagrebačke ulice. Upravo na tom području svakodnevno nastaju velike saobraćajne gužve, zbog čega građani s posebnom pažnjom prate svaku novu informaciju o nastavku radova i rokovima za njihov završetak.

Zašto Hasičević promet poredi s 2016. godinom: Kako vlast fingira statistiku

Denis Bećirović se sjetio ekonomije tri mjeseca pred izbore: "Novopečeni privrednik" ne progovara o Monival listi

Znate li ko je Alan Tjuning: Porazio je naciste, izmislio računar, a onda poslan u smrt samo zato što je homoseksualac

Lesson of the Cvetković-Maček Agreement: Why HDZ Owes Its Power to Bosniak-Serb Conflict

Lekcija sporazuma Cvetković-Maček: Zašto HDZ svoju moć duguje bošnjačko-srpskom sukobu

Opozicija u RS već je pobijedila samu sebe: Dok oni javnosti priređuju rijaliti, Dodik zadovoljno trlja ruke

Kada i Danis Tanović kaže da je „nikad gore“, onda Trojka ima ozbiljan problem

Dvije vizije za BiH: Evropa traži tranziciju, Amerika kraj ere visokih predstavnika

Šta predviđa zakon o rodnom identitetu koji traže organizatori Bh. povorke ponosa: Pravo na promjenu oznake spola u dokumentima

Izrovareni grad: Radićeva raskopana, Južna longitudinala kasni, Ars Aevi bez radnika

Anketa / Podržavate li održavanje Povorke ponosa u Sarajevu

Ostalo je još samo da i Konaković napusti NiP

Edin Forto kazao da BiH mora graditi i željeznice, a ne samo ceste: Koje tačno ceste?

Nacija u redu za dres

Samit G7 kao krizni štab zapadnog poretka: Zapadne sile zbijaju redove

Pitanja u vezi s izgradnjom krucijalnog projekta ne jenjavaju: Zašto su stubovi ostali na trasi Južne longitudinale?

Zašto Hasičević promet poredi s 2016. godinom: Kako vlast fingira statistiku

Denis Bećirović se sjetio ekonomije tri mjeseca pred izbore: "Novopečeni privrednik" ne progovara o Monival listi

Znate li ko je Alan Tjuning: Porazio je naciste, izmislio računar, a onda poslan u smrt samo zato što je homoseksualac

Lesson of the Cvetković-Maček Agreement: Why HDZ Owes Its Power to Bosniak-Serb Conflict

Lekcija sporazuma Cvetković-Maček: Zašto HDZ svoju moć duguje bošnjačko-srpskom sukobu

Opozicija u RS već je pobijedila samu sebe: Dok oni javnosti priređuju rijaliti, Dodik zadovoljno trlja ruke

Kada i Danis Tanović kaže da je „nikad gore“, onda Trojka ima ozbiljan problem

Dvije vizije za BiH: Evropa traži tranziciju, Amerika kraj ere visokih predstavnika

Šta predviđa zakon o rodnom identitetu koji traže organizatori Bh. povorke ponosa: Pravo na promjenu oznake spola u dokumentima

Izrovareni grad: Radićeva raskopana, Južna longitudinala kasni, Ars Aevi bez radnika

Anketa / Podržavate li održavanje Povorke ponosa u Sarajevu

Ostalo je još samo da i Konaković napusti NiP

Edin Forto kazao da BiH mora graditi i željeznice, a ne samo ceste: Koje tačno ceste?

Nacija u redu za dres

Samit G7 kao krizni štab zapadnog poretka: Zapadne sile zbijaju redove

Pitanja u vezi s izgradnjom krucijalnog projekta ne jenjavaju: Zašto su stubovi ostali na trasi Južne longitudinale?