Following a vandal incident in Sarajevo's Ferhadija, in which shop windows were smeared with red paint and "4S" symbols were drawn, the Republic of Srpska produced the well-known political choreography: before the investigation even began to provide answers, the political leadership of RS had already offered a ready-made interpretation of the event, its motive, historical context and civilizational significance.<h2>Sowing hatred</h2>RS Prime Minister Savo Minić claimed it was a "vandal incident directed at Serbian capital in Sarajevo", assessing the incident as an attempt at "intimidation and spreading hatred". SNSD delegate Radovan Kovačević went a step further, asking whether the event represented "an announcement of a new Crystal Night in Sarajevo", linking the incident to both 1914 and 1992, evoking images of marking Serbian houses and apartments. SNSD MP Miroslav Vujičić concluded that "Sarajevo has shown it has no tolerance for Serbs".As expected, Milorad Dodik went the furthest. He claimed that "Sarajevo's hatred toward Serbia, the Republic of Srpska and Serbs is stronger than economic interest and desire for cooperation", linking the event to "the darkest periods of European history", with a message that such things "will not stop". He even called on companies from Serbia and the Republic of Srpska to leave Sarajevo.All of this was said at a time when the public still knew virtually nothing: neither who was behind the incident, nor what its motive was, nor whether there was even a political or national background to the entire event.And then came a detail that makes the entire construction almost grotesque. The head of Stari Grad Municipality Irfan Čengić announced that the business premises were not owned by Serbian firms, that the tenant was not of Serbian nationality, and that it was an Italian brand. In other words, the political and media machinery from RS had produced an entire narrative about the persecution of Serbs based on assumptions that very quickly began to fall apart under the weight of elementary facts.But facts in such situations are anyway not decisive. Their function is mostly decorative. Because this is not about a few graffiti and spilled paint. This is about a political technology that has persisted for years on the same principle: every incident in Sarajevo must be presented as a symptom of deep and systemic hatred toward Serbs, regardless of the actual circumstances of the event. An isolated case immediately transforms into a collective diagnosis, and an individual incident into proof of alleged historical inevitability.Such rhetoric is not just irresponsible. It is deeply cynical. In a country that has behind it war experience, mass crimes and a permanently traumatized society, invoking the "Crystal Night", 1914 and 1992 is not political thoughtlessness, but conscious manipulation of fear emotions. It is an attempt to keep the public in a state of permanent threat, because it is precisely from that sense of fear that part of the political scene derives its own legitimacy.<h2>Scavenging over scavengers</h2>It is paradoxical that those same people who for years banalize war crimes, relativize historical facts and maintain ethnic paranoia as the dominant form of political communication, today act as concerned guardians of tolerance and coexistence.Of course, every vandal act should be condemned and investigated. If it turns out that national hatred toward Serbs is behind it all, those responsible must be sanctioned. But serious politics exists precisely so that in sensitive moments it calms society, insists on facts and refuses hysteria as a way of political action.Here the opposite happened. Before the investigation was completed, historical traumas were already invoked, collective wounds were opened and an atmosphere of almost existential threat was constructed. The incident served as raw material for new fear production.And that is precisely where the biggest problem lies. Not in a few hooligans with a can of paint, but in a political culture that turns every incident into moral panic, every fool into a political manifesto, and every social disturbance into a new opportunity for trading in collective fear.

Before the investigation was even completed, officials from RS were already talking about "Crystal Night", persecution of Serbs and Sarajevo's hatred

Political scavenging over Ferhadija: How Dodik and his followers make 1914 out of a little red paint

Nakon vandalskog incidenta u sarajevskoj Ferhadiji, u kojem su crvenom bojom išarani izlozi poslovnih prostora i iscrtani simboli “4S”, iz Republike Srpske uslijedila je dobro poznata politička koreografija: prije nego što je istraga i počela davati odgovore, politički vrh RS-a već je ponudio gotovu interpretaciju događaja, njegov motiv, historijski kontekst i civilizacijsko značenje.<h2>Sijanje mržnje</h2>Premijer RS Savo Minić ustvrdio je kako je riječ o “vandalskim ispadima usmjerenim prema srpskom kapitalu u Sarajevu”, ocijenivši incident pokušajem “zastrašivanja i širenja mržnje”. Delegat SNSD-a Radovan Kovačević otišao je korak dalje, pitajući predstavlja li događaj “najavu nove kristalne noći u Sarajevu”, pri čemu je incident povezao i sa 1914. i 1992. godinom, evocirajući slike obilježavanja srpskih kuća i stanova. Poslanik SNSD-a Miroslav Vujičić zaključio je da je “Sarajevo pokazalo da nema tolerancije prema Srbima”.Najdalje je, očekivano, otišao Milorad Dodik. On je ustvrdio kako je “mržnja Sarajeva prema Srbiji, Republici Srpskoj i Srbima jača od ekonomskog interesa i želje za saradnjom”, te događaj doveo u vezu s “najmračnijim razdobljima evropske historije”, uz poruku da se takve stvari “neće zaustaviti”. Na kraju je čak pozvao firme iz Srbije i Republike Srpske da napuste Sarajevo.Sve to izgovoreno je u trenutku kada javnost još nije znala gotovo ništa: ni ko stoji iza incidenta, ni koji je njegov motiv, ni postoji li uopće politička ili nacionalna pozadina cijelog događaja.A onda je uslijedio detalj koji cijelu konstrukciju čini gotovo grotesknom. Načelnik Općine Stari Grad Irfan Čengić saopćio je da poslovni prostor nije u vlasništvu srpskih firmi, da zakupac nije srpske nacionalnosti, te da se radi o italijanskom brendu. Drugim riječima, politička i medijska mašinerija iz RS-a proizvela je čitav narativ o progonu Srba na temelju pretpostavki koje su se vrlo brzo počele raspadati pod težinom elementarnih činjenica.No činjenice u ovakvim situacijama ionako nisu presudne. Njihova funkcija je uglavnom dekorativna. Jer ovdje nije riječ o nekoliko grafita i prosutoj farbi. Riječ je o političkoj tehnologiji koja godinama opstaje na istom principu: svaki incident u Sarajevu mora biti predstavljen kao simptom duboke i sistemske mržnje prema Srbima, bez obzira na stvarne okolnosti događaja. Izolovani slučaj momentalno se pretvara u kolektivnu dijagnozu, a pojedinačni incident u dokaz navodne istorijske zakonitosti.Takva retorika nije samo neodgovorna. Ona je duboko cinična. U zemlji koja iza sebe ima ratno iskustvo, masovne zločine i trajno traumatizirano društvo, prizivanje “Kristalne noći”, 1914. i 1992. godine nije politička nepromišljenost, nego svjesno upravljanje emocijama straha. To je pokušaj da se javnost zadrži u stanju permanentne ugroženosti, jer upravo iz tog osjećaja dio političke scene crpi vlastitu legitimaciju.<h2>Lešinarenje lešinara</h2>Paradoksalno je da isti oni koji godinama banaliziraju ratne zločine, relativiziraju historijske činjenice i održavaju etničku paranoju kao dominantan oblik političke komunikacije, danas nastupaju kao zabrinuti čuvari tolerancije i suživota.Naravno da svaki vandalski čin treba osuditi i istražiti. Ako se pokaže da iza svega stoji nacionalna mržnja prema Srbima, odgovorni moraju biti sankcionirani. Ali ozbiljna politika upravo zato postoji da bi u osjetljivim trenucima smirivala društvo, insistirala na činjenicama i odbijala histeriju kao način političkog djelovanja.Ovdje se dogodilo suprotno. Prije nego što je istraga završena, već su bile prizvane historijske traume, otvorene kolektivne rane i konstruisana atmosfera gotovo egzistencijalne prijetnje. Incident je poslužio kao sirovina za novu proizvodnju straha.I upravo tu leži najveći problem. Ne u nekoliko huligana sa kantom farbe, nego u političkoj kulturi koja od svakog incidenta pravi moralnu paniku, od svake budale politički manifest, a od svakog društvenog poremećaja novu priliku za trgovinu kolektivnim strahom.

Prije nego što je istraga i završena, funkcioneri iz RS-a već su govorili o “Kristalnoj noći”, progonu Srba i mržnji Sarajeva

Političko lešinarenje nad Ferhadijom: Kako Dodik i dodikovci od malo crvene farbe prave 1914.

Njemački sociolog, historičar i autor Rajner Citelman (Rainer Zitelmann) već godinama izaziva pažnju širom Evrope svojim knjigama o kapitalizmu, psihologiji uspjeha i mentalitetu postsocijalističkih društava. U razgovoru za „Dnevni avaz“ Citelman govori o Bosni i Hercegovini, mentalitetu postsocijalističkih društava, „ovisnosti o državi“, antikapitalističkom raspoloženju na Zapadu, ali i o tome zašto vjeruje da je zavist jedna od najvećih prepreka ekonomskom razvoju.U svojim posljednjim knjigama, „How Nations Escape Poverty“ i „Beauty Became a Crime“, bavite se veoma različitim temama – jedna govori o ekonomskom razvoju, druga o kulturnim i društvenim pritiscima. Postoji li zajednička nit koja povezuje ove dvije knjige?- Da, uvijek je riječ o slobodi nasuprot neslobodi, državnoj represiji i egalitarizmu. Vijetnam i Poljska bili su izrazito siromašne zemlje tokom komunističke ere. Kroz reforme slobodnog tržišta Poljska je postala evropski šampion ekonomskog rasta, dok je u Vijetnamu stopa siromaštva pala sa 80 posto na svega tri posto. U mom romanu glavna tema je kako egalitarna ideologija, koja nastoji ljude učiniti jednakima, zapravo proizvodi nesreću. U knjizi „How Nations Escape Poverty“ analizirate zašto neke zemlje uspijevaju pobjeći iz siromaštva, dok druge ostaju zarobljene u stagnaciji. Gdje vidite Bosnu i Hercegovinu u toj priči?- Bosna i Hercegovina se i dalje bori s mnogim problemima koji zemlje održavaju siromašnima: prevelikim utjecajem države, pretjeranom birokratijom i političkim sistemom koji obeshrabruje poduzetništvo i investicije. Zemlja ima ogroman ljudski potencijal, ali poduzetnici su često ugušeni regulacijama, političkim patronatom i fragmentiranom državnom strukturom s previše nivoa vlasti. Historija pokazuje da zemlje ne izlaze iz siromaštva kroz veću državnu kontrolu, nego kroz ekonomsku slobodu, sigurna vlasnička prava i konkurenciju. Poljska i Vijetnam nekada su bili siromašniji od Bosne, ali su ostvarili izuzetan napredak jer su prihvatili tržišno orijentirane reforme i smanjili prepreke privatnom sektoru.<h2>Neprijateljstvo prema poduzetnicima</h2>Često tvrdite da je psihologija važnija čak i od same ekonomske politike. U kojoj mjeri je mentalitet prepreka razvoju postsocijalističkih društava poput Bosne i Hercegovine?- Mentalitet je izuzetno važan, jer ekonomski napredak ne zavisi samo od zakona i institucija, nego i od kulturnog odnosa prema uspjehu, bogatstvu i poduzetništvu. U svojim istraživanjima otkrio sam da zemlje poput Poljske i Vijetnama imaju relativno nizak nivo zavisti i mnogo pozitivniji odnos prema ljudima koji uspiju zahvaljujući radu i poslovnom uspjehu. Nisam provodio uporediva istraživanja u Bosni i Hercegovini pa ne mogu iznositi naučne tvrdnje, ali moj je utisak da je zavist tamo mnogo raširenija, kao i u mnogim drugim postsocijalističkim društvima. To je štetno jer zavist dijeli ljude, stvara neprijateljstvo prema poduzetnicima i uspješnim pojedincima te jača podršku većoj državnoj intervenciji i preraspodjeli.<h2>Kapitalizam frustrira intelektualce</h2>U Evropi i SAD antikapitalistička i anti-biznis retorika postaje sve popularnija. Razvija li Zapad polako isti antikapitalistički mentalitet koji je nekada uništio socijalističke ekonomije?- Da, ali moramo razlikovati stari socijalizam od modernog socijalizma. U starim socijalističkim sistemima država je direktno posjedovala sredstva za proizvodnju, dok u modernim zapadnim društvima privatno vlasništvo formalno i dalje postoji, ali je poduzetnička sloboda sve više ograničena pretjeranom regulacijom, visokim porezima, subvencijama i političkim intervencionizmom. Njemačka je veoma alarmantan primjer. Decenijama je bila uzor ekonomskog uspjeha, industrijske konkurentnosti i inovacija, a danas se nalazi u dubokoj ekonomskoj krizi. Jedan od glavnih razloga je pretjerana regulacija kombinovana s ideološkim utjecajem na politiku, posebno uvjerenjem da vlade mogu „spasiti čovječanstvo“ od klimatskih promjena kroz kvaziplansku ekonomiju i ogromnu državnu intervenciju.Vaš roman „Beauty Became a Crime“ prikazuje društvo koje kažnjava ljepotu i uspjeh. Mislite li da savremena kultura sve više kriminalizira izvrsnost?- Mislim da je savremena kultura sve neprijateljskija prema izvrsnosti u različitim oblicima – ekonomskom uspjehu, fizičkoj privlačnosti, inteligenciji ili izuzetnim postignućima. Korijen problema je egalitarizam, ideja da je sama nejednakost nemoralna i da razlike među ljudima treba minimizirati politikom i društvenim pritiskom. Ali ljudski napredak je uvijek zavisio od izuzetnih pojedinaca – poduzetnika, izumitelja, umjetnika, naučnika i ambicioznih ljudi koji se izdvajaju iz prosjeka. Zašto su intelektualne elite često skeptičnije prema kapitalizmu od običnih ljudi koji su direktno profitirali od tržišne ekonomije?- Mnogi intelektualci ne vole kapitalizam jer to nije sistem koji su osmislili intelektualci, nego spontani poredak koji nastaje odozdo kroz pokušaje i greške. Socijalizam je, nasuprot tome, konstruisan sistem zasnovan na teorijama, planovima i vizijama, što ga čini privlačnijim ljudima čiji je posao razvijanje i artikulisanje ideja. Kapitalizam frustrira intelektualce i zato što ne nagrađuje ljude prema obrazovanju, elokventnosti ili akademskom prestižu, nego prema vrijednosti koju stvaraju za potrošače. <h2>Ovisnost o državi</h2>Nakon iskustava Njemačke i Istočne Evrope, mislite li da zemlja može formalno napustiti socijalizam, a da ga mentalno nikada stvarno ne ostavi iza sebe?- Da, apsolutno. Zemlja može formalno napustiti socijalizam, dok veliki dio stanovništva i dalje razmišlja u socijalističkim kategorijama. Jedan od najvećih problema je uvjerenje da je socijalizam propao samo zato što „nije bio pravi socijalizam“ ili zato što je pogrešno proveden, pa ljudi vjeruju da ga samo treba pokušati ponovo, ali na bolji način. Najveća prepreka u mnogim društvima je ono što nazivam „ovisnošću o državi“ – uvjerenje da vlada treba rješavati gotovo svaki ekonomski i društveni problem. Dok god taj mentalitet dominira, stvarna ekonomska sloboda i trajni prosperitet ostat će teško dostižni.<h2>Mentalitet je najvažniji</h2>Da danas imate 25 godina i živite u Bosni i Hercegovini, biste li ostali i pokušali izgraditi biznis ili biste otišli?- Iskreno, ne znam šta bih uradio. Ako bih odlučio otići, možda bih izabrao Poljsku ili Švedsku. Ali u suštini vjerujem da ljudi s poduzetničkim mentalitetom i snažnom orijentacijom prema uspjehu mogu uspjeti gotovo bilo gdje u svijetu. Vanjski uslovi su važni, naravno, ali mentalitet je još važniji. Ljudi nikada ne bi smjeli koristiti okolnosti kao izgovor za pasivnost ili neuspjeh. Historija je puna primjera uspješnih ljudi koji su počeli u veoma teškim uslovima, a ipak ostvarili velike stvari.

Upozorava da BiH ne guše samo birokratija i politički sistem, nego i mentalitet zavisti, nepovjerenje prema poduzetništvu i duboka zavisnost od države

Citelman: Mentalitet je važan za uspjeh društva

Rajner Citelman, njemački historičar, sociolog i publicista: Zavist prema uspješnim ljudima koči razvoj Bosne i Hercegovine

Nakon obrušavanja dijela Skenderije, u javnosti se ponovo otvorilo pitanje zbog čega kompleks nikada nije sistemski saniran, iako su kantonalne vlasti godinama najavljivale obnovu i govorile o „strateškim projektima“.<h2>Nikad provedeno</h2>Premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk još je 2023. godine tvrdio da bi „lično volio renovirati kompleks Skenderije, s akcentom na sigurnost posjetilaca i korisnika prostora“, naglašavajući da Vlada KS nema planove za rušenje kompleksa niti informacije o investitorima zainteresovanim za gradnju nebodera na toj lokaciji.Godinu kasnije, u septembru 2024., Uk je objavio da je Vlada KS osigurala sredstva za sanaciju i hidroizolaciju dijela platoa Skenderije, navodeći da je riječ o važnom projektu očuvanja jednog od simbola Sarajeva. Tada su on i ministri Kenan Magoda i Zlatko Mijatović obilazili radove i govorili o rješavanju dugogodišnjih problema objekta.Međutim, uprkos tim najavama i parcijalnim radovima, ključna rekonstrukcija kompleksa nikada nije provedena.<h2>Skromne popravke</h2>U opširnom demantu nakon posljednjeg urušavanja direktor KJP Centar Skenderija Šenaj Avdić naveo je da je jedini ozbiljniji kapitalni projekt posljednjih godina bila sanacija istočnog dijela platoa i kaskada, vrijedna gotovo 386.000 KM, dok od ranije sanacije centralnog dijela platoa 2016. godine nije bilo drugih velikih ulaganja u vanjske dijelove objekta.

Avdić tvrdi da su u međuvremenu rađeni uglavnom parcijalni zahvati – od sistema vatrodojave i protivpožarnih zavjesa do sanacije tribina, mokrih čvorova, stolarije i parking sistema – ali da nikada nije realizovana potpuna rekonstrukcija Skenderije.Avdić podsjeća kako je još u Strategiji razvoja Kantona Sarajevo 2021–2027. planiran projekt vrijedan 35 miliona KM za kompletnu rekonstrukciju Skenderije, uključujući sanaciju dvorana, platoa, fasade i konstruktivnih elemenata objekta.No taj projekt nikada nije ni započet.Kao razlog navodi se neriješen prijenos vlasništva nad dijelom zemljišta sa Zavoda za izgradnju KS na Centar Skenderija, zbog čega nije bilo moguće dobiti građevinske dozvole.

- Realizacija ovog strateškog projekta nikada nije započela – naveo je Avdić.Tako se danas postavlja pitanje kako je moguće da su političari godinama najavljivali obnovu Skenderije, obilazili radove i govorili o sigurnosti objekta, dok je jedan od najpoznatijih sarajevskih kompleksa nastavio propadati do tačke da dijelovi konstrukcije počnu padati.<h2>Namjerno puštanje da propada</h2>Urušavanje i dugogodišnje zapuštanje Skenderije dodatno podgrijava sumnje dijela javnosti da se kompleks godinama pušta da propada, dok se paralelno otvaraju priče o potencijalnim investicijama i novim građevinskim projektima na jednoj od najatraktivnijih lokacija u Sarajevu.

Uk i Vlada KS obilazili radove i govorili o obnovi kompleksa, dok ključna rekonstrukcija nikada nije počela

Objekt se urušava, rekonstrukcija nikad nije počela: Isparili milioni za sanaciju Skenderije

There is something profoundly symbolic in the fact that the new geopolitical battle between Washington and Brussels is once again being fought over Bosnia and Herzegovina. The history of the Balkans has often been the history of great powers demonstrating their own ambitions, frustrations, and strategic messages in small spaces. But what we are witnessing today may be even more dangerous: Bosnia and Herzegovina is becoming an experimental terrain for redefining relations between Donald Trump's America and the European Union.<h2>Telling words</h2>In that sense, the words of former High Representative Wolfgang Petritsch are not just another diplomatic lamentation of a retired European bureaucrat. They are an alarm. Petritsch openly claims that "since Donald Trump's arrival, the European Union has become Washington's enemy" and that the USA is trying to weaken Europe precisely through Bosnia and Herzegovina.At first glance, such a claim sounds exaggerated. America has for decades been the main protector of European security architecture, guarantor of the Dayton Agreement, and a key factor of stability in the Balkans. However, Trump's America is not the America of George Bush, Bill Clinton, Barack Obama, or even Joe Biden. Trump does not view international relations through ideological alliances, but through transactions of power. He sees the European Union as an economic competitor that exploits American military protection, rather than as a "civilizational partner."This is precisely why BiH becomes a perfect pressure point. Bosnia and Herzegovina is the weakest link in the European space: institutionally fragile, politically divided, economically dependent, and geopolitically unfinished. If you want to send a message to Europe that it is incapable of managing its own backyard, there is no better place than Sarajevo. Great powers rarely directly destroy their opponents; much more often they demonstrate their powerlessness in peripheral territories. The British Empire did this to the Ottomans in the Balkans in the 19th century, the Soviet Union did it to Americans in Africa and Latin America during the Cold War, and today Trump's America may be doing the same to the European Union—in Bosnia.This was demonstrated when, behind the European Union's back, the United States took over the South Interconnection project, secured the job for its own people, and forced domestic politicians from all three peoples to sign what was demanded of them, while the EU only sent confused and weak warnings that the entire procedure was not in accordance with European standards.It was demonstrated when, as reliable sources say, the United States forced Christian Schmidt to withdraw from his position as High Representative. Schmidt was a symbol of European management of Bosnia and Herzegovina. A German, a man of the CDU and CSU, politically deeply tied to the European establishment. His resignation was received with considerable shock among European representatives, while America was already considering its favorite for a successor.<h2>Europe's move</h2>Will EU representatives in the PIC have the courage to stand up to the USA and block the entire process? Given the divisions within the EU and its indecision regarding BiH, the probability of that happening is low. The Americans sense European weakness, and Donald Trump has proven throughout his career to be a master at attacking an opponent and finishing him off as soon as he senses even the slightest sign of weakness. That is precisely the case with European influence in BiH.Petritsch warns of exactly this when he says there is a US strategy to find a High Representative acceptable to Washington, Moscow, and the Republic of Srpska. In other words, the European Union is being removed from the entire process, but also, which is particularly damaging, the Bosniak political factor.Therefore, it sounded tragicomic when President Sabina Ćudić stated that BiH's goal is not the USA but the European Union, which was in a way also an admission by her and the Bosniak representation in power that America no longer particularly cares about their opinion.The European Union treats Bosnia and Herzegovina without a unified and clear policy, through a series of procedures, conditions, and negotiations with our country on the path toward membership and the improvement of the quality of institutions and systems, which is progressing too slowly and laboriously. Trump's America has no interest in such a project. It doesn't care about BiH's internal structure. What matters to it is that there exists a political structure through which it can achieve energy, security, and business interests—even if that means maintaining permanent instability. In other words, getting the job done.Until recently isolated from the West, Milorad Dodik, a man who was on the verge of prison, becomes the ideal symbol of a new era. A man who has real power, albeit over half of BiH, and with whom business "can be arranged," with a reconciliation of Russian and American interests while bypassing the EU. Once, the West had a clear hierarchy: America leads, Europe follows, Russia is contained. Today those lines are becoming blurred.And that may be perhaps the most important lesson Trump is teaching Europe through Bosnia and Herzegovina: that the European Union has no real sovereignty without American support.Because every time Brussels tries to pursue an independent policy in the Balkans, a few phone calls from Washington, one energy maneuver, or a change in the OHR are enough to show how fragile European power actually is.Bosnia and Herzegovina thus once again becomes what it has often been throughout history: not a subject of international politics, but a board on which others demonstrate their own strength. And perhaps the greatest irony lies in the fact that all of this is happening precisely at the moment when Europe is trying to prove that it can be a geopolitical force.If it cannot control processes in Sarajevo, how will it then control its own future?

If Europe cannot control processes in Sarajevo, how will it then control its own future?

Is Trump Leading a War Against Europe Through Bosnia?

Postoji nešto duboko simbolično u činjenici da se nova geopolitička bitka između Vašingtona i Brisela ponovo lomi preko Bosne i Hercegovine. Historija Balkana često je bila historija velikih sila koje na malim prostorima demonstriraju vlastite ambicije, frustracije i strateške poruke. Ali ono što danas gledamo možda je još opasnije: Bosna i Hercegovina postaje eksperimentalni teren za redefinisanje odnosa između Amerike Donalda Trampa i Evropske unije.<h2>Znakovite riječi</h2>U tom smislu, riječi bivšeg visokog predstavnika Volfgankga Petriča (Wolfgang Petritsch) nisu tek još jedna diplomatska lamentacija penzionisanog evropskog birokrate. One su alarm. Petrič otvoreno tvrdi da je “od dolaska Donalda Trampa neprijatelj Vašingtona postala Evropska unija” i da SAD pokušavaju oslabiti Evropu upravo preko Bosne i Hercegovine.Na prvi pogled, takva tvrdnja zvuči pretjerano. Amerika je decenijama bila glavni zaštitnik evropske sigurnosne arhitekture, garant Dejtonskog sporazuma i ključni faktor stabilnosti na Balkanu. Međutim, Trampova Amerika nije Amerika Džordža Buša, Bila Klintona, Baraka Obame ili čak Džoa Bajdena. Tramp međunarodne odnose ne posmatra kroz ideološke saveze, nego kroz transakcije moći. Evropsku uniju vidi kao ekonomskog konkurenta koji iskorištava američku vojnu zaštitu, a ne kao “civilizacijskog partnera”.Upravo zato BiH postaje savršena tačka pritiska. Bosna i Hercegovina je najslabija karika evropskog prostora: institucionalno krhka, politički podijeljena, ekonomski zavisna i geopolitički nedovršena. Ako želite poslati poruku Evropi da nije sposobna upravljati vlastitim dvorištem, nema boljeg mjesta od Sarajeva. Velike sile rijetko direktno ruše protivnika; mnogo češće demonstriraju njegovu nemoć na perifernim teritorijama. Britansko Carstvo je to radilo Osmanlijama na Balkanu u 19. stoljeću, Sovjetski Savez Amerikancima u Africi i Latinskoj Americi tokom Hladnog rata, a danas Trampova Amerika možda pokušava isto Evropskoj uniji – u Bosni.To je demonstrirano kada su iza leđa Evropskoj uniji Sjedinjene Američke Države preuzele projekat Južne interkonekcije, posao osigurale svojim ljudima i natjerale domaće političare iz sva tri naroda da potpišu ono što se od njih traži, dok je iz EU stiglo tek zbunjeno i mlako upozorenje da cijela procedura nije u skladu s evropskim standardima.Demonstrirano je to i kada su, kako pouzdani izvori govore, Sjedinjene Države natjerale Kristijana Šmita (Christian Schmidt) da se povuče s mjesta visokog predstavnika. Šmit je bio simbol evropskog upravljanja Bosnom i Hercegovinom. Nijemac, čovjek CDU-a i CSU-a, politički duboko vezan za evropski establišment. Njegova ostavka dočekana je prilično šokantno među evropskim predstavnicima, dok Amerika već razmatra svog favorita za nasljednika.<h2>Evropa na potezu</h2>Da li će predstavnici EU u PIC-u imati hrabrosti suprotstaviti se SAD-u i blokirati cijeli proces? Imajući u vidu podijeljenost EU i neodlučnost po pitanju BiH, mala je vjerovatnoća da će se to desiti. Amerikanci osjećaju evropsku slabost, a Donald Tramp je kroz svoju karijeru dokazao da je majstor da nasrne na protivnika i dotuče ga čim osjeti i najmanji znak slabosti. Upravo je to slučaj i s evropskim uplivom u BiH.Petrič upravo na to upozorava kada kaže da postoji strategija SAD-a da pronađu visokog predstavnika prihvatljivog Vašingtonu, Moskvi i Republici Srpskoj. Drugim riječima, iz cijelog procesa izbacuje se Evropska unija, ali i, što je posebno pogubno, bošnjački politički faktor.Stoga je tragikomično zvučala konstatacija predsjednice Sabina Ćudić da cilj BiH nisu SAD nego Evropska unija, što je u neku ruku bilo i priznanje nje i bošnjačke reprezentacije u vlasti da Amerika do njihovog mišljenja više pretjerano i ne drži.Evropska unija Bosnu i Hercegovinu tretira bez jedinstvene i jasne politike, kroz niz procedura, uslova i pregovora s našom zemljom na putu ka članstvu i poboljšanju kvaliteta institucija i sistema, što teče isuviše tromo i naporno. Trampova Amerika nema interesa za takav projekat. Nju ne zanima unutrašnja struktura BiH. Njoj je važnije da ovdje postoji politička struktura kroz koju može ostvarivati energetske, sigurnosne i poslovne interese – čak i ako to znači održavanje permanentne nestabilnosti. Drugim riječima, da se posao završi.Donedavno od Zapada izolovani Milorad Dodik, čovjek koji je bio na pragu zatvora, postaje idealan simbol nove epohe. Čovjek koji ima stvarnu moć, makar na polovini BiH, i s kojim se poslovi “mogu dogovoriti”, uz pomirenje ruskih i američkih interesa zaobilazeći EU. Nekada je Zapad imao jasnu hijerarhiju: Amerika vodi, Evropa prati, Rusija se suzbija. Danas te granice postaju mutne.I upravo je to možda najvažnija lekcija koju Tramp drži Evropi preko Bosne i Hercegovine: da Evropska unija nema stvarni suverenitet bez američke podrške.Jer svaki put kada Brisel pokuša voditi samostalnu politiku na Balkanu, dovoljno je nekoliko telefonskih poziva iz Vašingtona, jedna energetska kombinacija ili promjena u OHR-u da se pokaže koliko je evropska moć zapravo krhka.Bosna i Hercegovina tako ponovo postaje ono što je često bila kroz historiju: ne subjekt međunarodne politike, nego tabla na kojoj drugi demonstriraju vlastitu snagu. A možda je najveća ironija u tome što se sve ovo događa upravo u trenutku kada Evropa pokušava dokazati da može biti geopolitička sila.Ako ne može kontrolisati procese u Sarajevu, kako će onda kontrolisati vlastitu budućnost?

Ako Evropa ne može kontrolisati procese u Sarajevu, kako će onda kontrolisati vlastitu budućnost?

Vodi li Tramp preko Bosne rat protiv Evrope?

There are people who lie for profit. There are those who lie out of fear. And there is a third kind – those for whom lying is a lifestyle, a social performance and a way of self-affirmation. In Sarajevo they are called by various names. These are the types who sit in front of shops and convince the crowd that they "passed Džeko between their legs in elementary school, 'that guy will'", were "on the verge of signing for Željezničar", that "one call separated them from millions", that "people from the top call them", that they "know everything", "can do everything" and "finish everything".Such characters exist in every neighborhood. Usually they have one common trait: life objectively hasn't turned out particularly impressive for them, so they try to upgrade reality with verbal scenography. And everyone knows it. Society knows. The one who is speaking knows. But the show continues because over time it has become a social ritual.<h2>The World of the Demi-Monde</h2>And it was from exactly this world that Elmedin Konaković emerged. Not from diplomatic schools. Not from serious political institutions. Not from the academic world. But from the Sarajevo transitional demi-monde – a world of small and somewhat larger crime, schemes, "buddy" connections, improvisation and storytelling as the basic capital for impressing the interlocutor.Konaković was never a serious basketball factor, despite subsequent attempts to transform his sports biography into an epic. He was a solid domestic player at a time when Bosnian-Herzegovinian basketball was on life support. After that he enters a series of jobs characteristic of transitional Sarajevo: shops, organizing tables at concerts, various schemes and attempts at private business. He left no serious mark in any of it.But then the SDA appears – a perfect machine for producing political careers without particular qualifications. And Konaković had the height, looks and rhetorical abilities. A perfect package for political marketing. And suddenly a mahala character gets serious positions. He even gets a university diploma from FESTO, although he still can't name who his mentor was on his thesis.He becomes the director of KK Bosnia, which he leads into the financial and organizational chaos from which the club was recovering for fifteen years. It didn't even hurt him, so they launch him to the top of cantonal politics where he soon becomes premier of Sarajevo Canton, with a mandate marked by water shortages, more media performance than reforms and policy that largely amounted to marketing and self-promotion.In the end he becomes president of his own party and, on the wings of the international community, the American ambassador and the high representative, he reaches the position of Minister of Foreign Affairs of BiH. And it is precisely here that the complete collision of the mahala mentality with the reality of geopolitics and serious politics begins.It might have worked at the cantonal level. In serious politics with serious players, hardly.Because diplomacy is not a shop on Soukbunar where a story passes that you "dried out" someone through buddies. International politics does not function on the principle of "it's done". And that is precisely how Konaković's entire foreign policy sounds today.While Christian Schmidt resigned under American pressure, and Milorad Dodik is jubilant because another long-time wish of his is coming true, while American representatives at the UN openly tell us that BiH can no longer count on the interventionism of the high representative, while relatives of lobbyists that Dodik pays in America are getting historic energy deals in BiH, while Washington's policy toward BiH is fundamentally changing – Konaković on podcasts and Facebook talks about how he "dried out" Dodik's lobbyists and "smashed" his efforts in America.Because don't believe your eyes. Believe Dino's stories.Believe him even when he says that SNSD was "swept away by a bulldozer" from state government, while that same party blocks the House of Peoples for months, European laws and BiH's European path. Believe him too when, while Dodik regularly goes to the Kremlin for meetings with Vladimir Putin, and Sarajevo in recent years is visited by serious international officials only by IShowSpeed, he talks about how BiH is a "champion of European integration" and a "jewel of European diplomacy".<h2>Washington is Not a Cafe</h2>Unfortunately, "patching", "drying", "smashing" and "sweeping with a bulldozer" may impress part of not particularly educated society from which Konaković came and with which he made his party of, but it will hardly improve by a millimeter the difficult position in which BiH and Bosniaks find themselves today.And while the international framework on which the Troika built its policy is collapsing, Konaković continues to pretend to be a man who "holds the strings". This is perhaps the biggest problem with his political profile: a complete inability to distinguish between media performance and actual power and actual politics.In a Sarajevo mahala, it is often enough to act confidently and talk louder than others. In serious geopolitics, it is not.Washington is not a cafe. The State Department is not a society from a stairwell. And international relations are not con artistry.That is why Bosnian-Herzegovinian diplomacy under Konaković, with the assistance of Denis Bećirović and Zlatko Lagumdžija, often looks like a bad Balkan remake of Monty Python: a man running through the corridors of international institutions, issuing bombastic statements, proclaiming victories that no one else sees, while actual political processes are taking place completely without him – and without other Bosniak representatives.And the worst part of all? It is possible that Konaković truly believes his own story.

How the mentality of Sarajevo's mahala collided with the reality of geopolitics

"Blustering", "drying out" and "patching": Minister of 'Mahala' Affairs

Postoje ljudi koji lažu iz koristi. Postoje oni koji lažu iz straha. A postoje i oni treći – oni kojima je laganje životni stil, društveni performans i način samopotvrđivanja. U Sarajevu ih zovu raznim imenima: šaner, šibicar, muljator, varijantaš. To su oni likovi što sjede ispred granapa i uvjeravaju društvo da su “prebacivali Džeki kroz noge u osnovnoj, ’ta će on”, bili “na pragu potpisa za Želju”, da ih je “jedan poziv dijelio od miliona”, da ih “zovu ljudi iz vrha”, da “znaju sve”, “mogu sve” i “završe sve”.Takvi likovi postoje u svakoj mahali. Obično imaju jednu zajedničku osobinu: život im objektivno nije ispao naročito impresivan, pa stvarnost pokušavaju nadograditi verbalnom scenografijom. I svi to znaju. Zna društvo. Zna i onaj što priča. Ali predstava se nastavlja jer je vremenom postala društveni ritual.<h2>Svijet polusvijeta</h2>I upravo iz tog svijeta potekao je Elmedin Konaković. Ne iz diplomatskih škola. Ne iz ozbiljnih političkih institucija. Ne iz akademskog miljea. Nego iz sarajevskog tranzicijskog polusvijeta – svijeta sitnog i nešto krupnijeg kriminala, kombinacija, “jaranskih” veza, improvizacije i priče kao osnovnog kapitala za impresioniranje sagovornika.Konaković nikada nije bio ozbiljan košarkaški faktor, uprkos naknadnim pokušajima da se sportska biografija pretvori u ep. Bio je solidan domaći igrač u vremenu kada je bh. košarka bila na aparatima. Nakon toga ulazi u niz poslova karakterističnih za tranzicijsko Sarajevo: granap, organizacija stolova po koncertima, razne kombinacije i pokušaji privatnog biznisa. Ni u čemu od toga nije ostavio ozbiljan trag.Ali onda se pojavljuje SDA – savršena mašina za proizvodnju političkih karijera bez naročitih kvalifikacija. A Konaković je imao visinu, izgled i retoričke sposobnosti. Savršen paket za politički marketing. I tako odjednom mahalski lik dobija ozbiljne funkcije. Dobija i fakultetsku diplomu, doduše s DIF-a, mada ni danas ne zna navesti ko mu je bio mentor na diplomskom radu.Postaje direktor KK Bosne koju odvodi u finansijski i organizacijski haos od kojeg se klub oporavljao petnaest godina. Nije mu ni to naštetilo, pa ga lansiraju u vrh kantonalne politike gdje ubrzo postaje premijer Kantona Sarajevo, uz mandat obilježen nestašicama vode, više medijskog performansa nego reformi i politikom koja se uglavnom svodila na marketing i samopromociju.Na kraju postaje predsjednik vlastite stranke i, na krilima međunarodne zajednice, američkog ambasadora i visokog predstavnika, dolazi do pozicije ministra vanjskih poslova BiH. I upravo tu počinje potpuni sudar mentaliteta mahale sa realnošću geopolitike i ozbiljne politike.Na kantonalnom nivou je možda i moglo prolaziti. U ozbiljnoj politici s ozbiljnim igračima teško.Jer diplomatija nije granap na Soukbunaru gdje prolazi priča da si nekoga “osušio” preko jarana. Međunarodna politika ne funkcioniše po principu “ma završeno je to”. A upravo tako danas zvuči kompletna Konakovićeva vanjska politika.Dok Christian Schmidt podnosi ostavku nakon američkog pritiska, a Milorad Dodik likuje jer mu se ostvaruje još jedna dugogodišnja želja, dok američki predstavnici u UN-u otvoreno poručuju da BiH više ne može računati na intervencionizam visokog predstavnika, dok srodnici lobista koje Dodik plaća u Americi dobivaju historijske energetske poslove u BiH, dok se politika Washingtona prema BiH iz temelja mijenja – Konaković po podcastima i Facebooku govori kako je “posušio” Dodikove lobiste i “razbio” njegove napore u Americi.Jer, ne vjerujte svojim očima. Vjerujte Dininim pričama.Vjerujte mu i kada govori da je SNSD “pometen bagerom” iz državne vlasti, dok ta ista stranka mjesecima blokira Dom naroda, evropske zakone i evropski put BiH. Vjerujte mu i kada, dok Dodik redovno odlazi u Kremlj na sastanke s Vladimirom Putinom, a Sarajevo od ozbiljnijih međunarodnih zvaničnika posljednjih godina posjećuje još jedino IShowSpeed, govori kako je BiH “šampion evropskih integracija” i “biser evropske diplomatije”.<h2>Vašington nije kafana</h2>Nažalost, “čepljenje”, “sušenje”, “razbijanje” i “pometanje bagerom” možda mogu impresionirati dio ne naročito educiranog društva iz kojeg je Konaković potekao i s kojim je pravio stranku, ali teško da će za milimetar popraviti težak položaj u kojem se danas nalaze BiH i Bošnjaci.I dok se međunarodni okvir na kojem je Trojka gradila svoju politiku raspada, Konaković nastavlja glumiti čovjeka koji “drži konce”. To je možda i najveći problem njegovog političkog profila: potpuna nesposobnost da razlikuje medijski performans od stvarne moći i stvarne politike.U sarajevskoj mahali često je dovoljno nastupiti samouvjereno i pričati glasnije od drugih. U ozbiljnoj geopolitici nije.Vašington nije kafana. State Department nije društvo iz haustora. A međunarodni odnosi nisu šibicarenje.Zato danas bh. diplomatija pod Konakovićem, uz asistenciju Denisa Bećirovića i Zlatka Lagumdžije, često izgleda kao loš balkanski remake Monty Pythona: čovjek trči hodnicima međunarodnih institucija, dijeli bombastične izjave, proglašava pobjede koje niko drugi ne vidi, dok se stvarni politički procesi odvijaju potpuno mimo njega – i mimo drugih bošnjačkih predstavnika.A najgore od svega? Moguće je da Konaković zaista vjeruje u vlastitu priču.

Kako se mentalitet sarajevske mahale sudario sa realnošću geopolitike

"Bagerisanje", "posušivanje" i "čepljenje": Ministar mahalskih poslova

Kada su prije nekoliko godina lideri Trojke uz podršku međunarodne zajednice preuzeli vlast uz poruku da donose “novu političku kulturu”, javnosti je obećavana efikasna i evropska Bosna i Hercegovina, oslobođena blokada, korupcije i stalnih političkih kriza. Danas, međutim, slika izgleda potpuno drugačije. Dok Milorad Dodik otvoreno pregovara s američkom administracijom i praktično diktira tempo političkih procesa u zemlji gledajući leđa visokom predstavniku, najviši bošnjački predstavnici Denis Bećirović i Elmedin Konaković o ključnim vanjskopolitičkim odlukama koje se tiču naše zemlje često saznaju tek kada budu javno objavljene. Uprkos godinama uvjeravanja da “znaju s Dodikom” i da je “problem bio Bakir”, evropski put Bosne i Hercegovine danas je gotovo potpuno blokiran upravo zbog SNSD-a, dok Dodik paralelno nastavlja vrijeđati i ponižavati partnere iz Sarajeva bez ozbiljnog odgovora.<h2>Ekonomski krah</h2>Istovremeno, ekonomski pokazatelji sve su lošiji. Elektroprivreda BiH bilježi višemilionske gubitke, dok je Bosna i Hercegovina od izvoznika postala ozbiljan uvoznik električne energije. Namjenska industrija Federacije, koja je usljed globalnih sukoba mogla doživjeti snažan rast, bilježi pad proizvodnje i izvoza. Dodatni udar predstavljala je obustava proizvodnje u Željezari Zenica, jednoj od najvažnijih firmi u historiji BiH i strateškoj industriji, što je izazvalo lančane posljedice za Željeznice FBiH i niz drugih industrija vezanih za metalni sektor. Prethodno je Željezaru kupio Gordan Pavlović, biznismen blizak Miloradu Dodiku. U Kantonu Sarajevo stanje dodatno kompromitiraju brojne afere i hapšenja. Trećina članova Vlade KS završila je pod istragama ili u pritvoru, dok su pojedini ministri smjenjivani ili procesuirani zbog različitih optužbi.Afera “Spengavanje”, vezana za sumnjive pokušaje hapšenja, zapošljavanje i pogodovanja, dodatno je urušila priču o “najpoštenijoj vlasti”. Istovremeno, javnost je ostala šokirana nakon katastrofalnih poplava u Jablanici, gdje su građani i stručnjaci otvoreno postavljali pitanje odgovornosti institucija i sistema zaštite. Posebne kritike izazvala je i obnova pruge prema Jablanici nakon poplava, koju, nakon što je sedmica visila u zraku, realizovala domaća operativa, već turski Cengiz, što je otvorilo pitanje zašto država i javna preduzeća nisu bila sposobna samostalno odgovoriti na krizu. U međuvremenu, dugovi rastu i u Federaciji i u Kantonu Sarajevo. Problem nije samo zaduživanje, nego činjenica da je najveći dio novca završio u tekućoj potrošnji, administraciji i budžetskom krpljenju, dok ozbiljnih infrastrukturnih projekata gotovo da nema.<h2>Pokušaj pljačke</h2>Sarajevo tako danas istovremeno svjedoči raspadu osnovne infrastrukture. Nakon urušavanja krova Skenderije, posljednjih dana obrušavaju se fasade i zidovi starih zgrada u centru grada, dok građani svakodnevno upozoravaju na haos sa smećem, komunalnim sistemom i javnim preduzećima.Jedna od najvećih kontroverzi posljednjih mjeseci vezana je za BH Telecom i pokušaj kupovine kablovskog operatera Telemach BiH za iznos koji dostiže nekoliko stotina miliona KM, što otvoreno zagovara i vodi Elmedin Konaković, i što je, kako je priznao i Nermin Nikšić, višestruko precijenjeno u odnosu na stvarnu vrijednost. Na ekonomskom planu vlast se hvalila povećanjem minimalne plaće na “hiljadu maraka”, ali istovremeno statistike pokazuju pad zaposlenosti u Federaciji nakon godina kontinuiranog rasta. Dodatne kritike izazvala je zabrana rada nedjeljom u trgovini, zbog čega je značajan dio prometa prebačen u Republiku Srpsku i pogranične gradove.<h2>Raspad sistema</h2>I dok se vlast pokušava održati političkim marketingom, kupovinom tramvaja i PR kampanjama o “historijskim uspjesima”, sve je više građana koji imaju osjećaj da Bosna i Hercegovina pod Trojkom ne izgleda kao moderna evropska država, nego kao sistem koji se polako raspada pod teretom nesposobnosti, improvizacije i političkog samohvalisanja.

Vlast koja je obećavala evropski zaokret danas iza sebe ostavlja političku paralizu, ekonomske probleme i niz afera

Šta je sve upropastila Trojka: Vanjskopolitički bankrot, dugovi i pritvori

Govor američke diplomatkinje Temi Brus (Bruce) u Vijeću sigurnosti UN-a nakon ostavke Kristijana Šmita (Christian Schmidt) vjerovatno je najvažnija poruka koju je Bosna i Hercegovina dobila iz Vašingtona u posljednjih nekoliko godina. I možda najbrutalnije otrežnjenje za domaću političku scenu.<h2>Politički manifest</h2>Jer iza diplomatskih fraza krila se vrlo jednostavna poruka: Amerika više ne želi upravljati Bosnom i Hercegovinom. Kada predstavnica SAD-a kaže da “OHR nije ni trebao biti trajna ustanova”, da međunarodna misija ulazi u “novu fazu”, da će novi visoki predstavnik imati “ograničene nadležnosti” i na kraju poruči građanima BiH da “uživaju u samoupravljanju i suverenitetu”, onda to nije obični oproštajni govor Šmitu. To je politički manifest nove američke politike prema BiH.

Predstavnica SAD u UN-u: Međunarodna misija u BiH prelazi u novu fazu, nasljednik Šmita će imati ograničene ovlasti

A ta politika se savršeno uklapa u povratak Donald Trump i njegov pogled na svijet. Trumpova Amerika, sa sloganom "America First" ne vjeruje u beskonačne međunarodne protektorate, skupe eksperimente “izgradnje demokratije” i upravljanje drugim državama preko ambasadora, visokih predstavnika i kolonijalnih administracija. Njegova politika je jednostavna: ili riješite probleme sami ili živite s posljedicama.Upravo zato Šmit odlazi sada, a ne prije dvije godine. Njegov mandat bio je proizvod prethodne američke administracije i politike bivšeg ambasadora Majkla Marfija (Michael Murphy). Šmit je godinama funkcionisao kao produžena politička ruka američke ambasade u Sarajevu. Kada je Vašington promijenio kurs, praktično je preko noći nestao i politički pogon iza OHR-a.To se vidjelo još nakon Trampovog povratka. Šmit je postao gotovo nevidljiv. Nestale su prijetnje, intervencije, politički obračuni i agresivni nastupi kakve je imao ranije. OHR je bukvalno prešao u stanje političkog hiberniranja.<h2>Zatvaranje faze</h2>Sada je samo formalno potvrđeno ono što je već mjesecima bilo jasno — Amerika zatvara jednu fazu svog prisustva u BiH.Najzanimljiviji dio govora nije čak ni zahvaljivanje Šmitu, nego način na koji je američka diplomatkinja opisala stanje u BiH. Rekla je da je “prijetnja secesijom povučena”, da je “autoritet Ustavnog suda priznat” i da je Milorad Dodik “napustio poziciju”.Drugim riječima, Vašington pokušava predstaviti situaciju dovoljno stabilnom da više nema potrebe za istim nivoom međunarodnog nadzora.To ne znači da su Amerikanci odjednom zavoljeli Dodika. Ali izvjesno znači da neće više ići u njegovo eliminiranje i da&nbsp; nisu spremni trošiti energiju na beskonačno upravljanje Bosnom i Hercegovinom te kažnjavanje "neposlušnih" momaka.I tu dolazi najveći problem za političko Sarajevo. Godinama je veliki dio bošnjačke politike funkcionisao uz uvjerenje da iza sebe ima snažan međunarodni aparat koji će u ključnim momentima intervenirati protiv Dodika i SNSD-a te. Šmitove odluke, Murfijev pritisak i američka ambasada doživljavani su kao svojevrsna politička sigurnosna mreža.Ta mreža sada očigledno nestaje. Zato ovaj govor nije samo oproštaj od Šmidta. Ovo je definitivni oproštaj Amerike od ideje da Bosnu i Hercegovinu treba politički voditi izvana. A to je možda najveća promjena za BiH od kraja rata.

Nakon Šmitove odluke, iz UN-a stigla možda najvažnija poruka za BiH u posljednjih deset godina — era međunarodnog tutorstva se završava

Amerika poručila Bosni i Hercegovini: Snađite se sami

Tri godine nakon formiranja Vlade Federacije BiH, bilans rada zvuči istovremeno i optimistično i poražavajuće: od gotovo 500 predizbornih obećanja vladajućih stranaka, u potpunosti su realizovana svega četiri. Tako barem tvrdi Istinomjer, platforma za provjeru činjenica, koja je analizirala rad federalne vlasti koju čine SDP, NiP, Naša stranka, HDZ BiH i HDZ 1990.<h2>Obećavano sve</h2>Vlada je formirana u aprilu 2023. godine, a građanima je prije izbora obećano praktično sve – od ekonomskih reformi i socijalne pravde do transparentnije države, razvoja nauke, turizma i borbe protiv korupcije. Problem je samo što je većina tih obećanja ostala na nivou političkog marketinga. Od ukupno 496 evidentiranih obećanja, tek četiri nose oznaku “ispunjeno”, 27 ih je “u progresu”, dok je kod više od polovine izostala bilo kakva ozbiljnija aktivnost. Najviše obećanja davali su u SDP-u – čak 227. NiP je imao 134, Naša stranka 84, dok su HDZ BiH i HDZ 1990 bili mnogo skromniji. I zanimljivo, upravo su oblasti ekonomije i socijalne politike jedine gdje se vide konkretniji pomaci. Tu su vlasti, ipak, mogle nešto uraditi uredbama, pravilnicima i administrativnim odlukama, bez prevelikih političkih potresa.

Među rijetkim potpuno realizovanim obećanjima našla se strategija razvoja turizma FBiH, sistem garancija porijekla električne energije, kao i podrška Povelji o zaštiti ljudskih prava u poslovanju. SDP kao najveća stranka koalicije može se pohvaliti i izmjenama Zakona o unutrašnjoj trgovini, odnosno uvođenjem neradne nedjelje.<h2>Sistem zapeo</h2>Minimalna plaća od 1.026 KM dobila je oznaku “u progresu”, baš kao i pojedine reforme socijalne zaštite, digitalizacija porodiljskih naknada i projekti socijalne karte.Ali čim se izađe iz sfere administrativnih odluka i uđe u ozbiljnije reforme, sistem počinje zapinjati. Tako su pojedini zakoni povučeni iz procedure, reforme zaustavljene, a neka obećanja potpuno prekršena. HDZ-u je, recimo, Istinomjer registrovao prekršeno obećanje vezano za Južnu plinsku interkonekciju jer nije formirano posebno javno preduzeće sa sjedištem u Mostaru, kako je ranije najavljivano. Još je gora situacija u oblastima pravne države, zdravstva i državnog uređenja, gdje konkretnih rezultata gotovo da nema. U zdravstvu, prema izvještaju, tokom treće godine mandata praktično nisu zabilježene značajnije aktivnosti.<h2>Vlada pravilnika</h2>Vlada FBiH najbolje funkcioniše tamo gdje treba donijeti pravilnik, strategiju ili aplikaciju. Kada treba dirnuti u ozbiljne političke, institucionalne i sistemske probleme – tempo naglo usporava. A upravo se po tome najlakše razlikuju administracije koje upravljaju državom od onih koje samo upravljaju saopćenjima.

Građanima je prije izbora obećano praktično sve, od ekonomskih reformi do razvoja nauke. Istina je da su reforme zaustavljene

Mandat političkog populizma Vlade FBiH: Trojka od 500 ispunila četiri obećanja


Bosna je ove sezone napravila najveći rezultat jednog bh. kluba u regionalnoj košarci nakon dugo vremena. Četvrtfinale ABA lige protiv KK Partizan i ukupno sedmo mjesto u prvoj povratničkoj sezoni nije mala stvar. To je dostizanje najboljeg rezultata koji je KK Bosna prethodno ostvarila nakon nezavisnosti Bosne i Hercegovine. I to ponavljanje rezultata nakon niza tegobnih godina u kojima je KK Bosna u jednom trenutku igrala i drugi rang takmičenja u BiH te bila pred gašenjem.To je rezultat koji bi, nakon brojnih pobjeda u ABA ligi i prolaska u drugi krug, u Sarajevu prije petnaest ili dvadeset godina bio društveni događaj najveće pažnje. O tome bi se pričalo po kafanama, tramvajima, fakultetima i redakcijama. Igrači Bosne bili bi gradske zvijezde. Danas je sve prošlo gotovo usputno — kao da je riječ o univerzitetskom turniru, a ne o klubu koji je nekada bio evropski prvak i simbol jednog grada. Zetra je u nedjelju, na utakmici protiv Partizana, redovnog učesnika Eurolige, vjerovatno najvažnijoj koju je KK Bosna igrala u posljednjih dvadesetak godina, bila poluprazna.I tu zapravo počinje prava priča o ovoj sezoni. Bosna se možda vratila u elitni rang regionalne košarke, ali Sarajevo nikada nije ponovo počelo punim plućima živjeti košarku.Nekada je odlazak u Skenderiju bio stvar identiteta (Inače, u toj danas potpuno neuslovnoj dvorani, aktuelni direktor ovog objekta Šenaj Avdić onemogućio je Bosni da igra, šaljući je u za košarku potpuno neadekvatnu Zetru).<h2>Dio urbanog ponosa</h2>Bosna nije bila samo klub nego dio urbanog sarajevskog ponosa. Generacije su odrasle uz imena poput Nenad Marković, Lance Williams i Kenana Bajramovića, nastavljajući tradiciju nedostižnih velikana poput Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Bogdan Tanjević ili Radovanovića. Ti ljudi nisu bili samo sportisti nego gradski likovi. Prepoznavali su ih na ulici, po kafićima i u medijima. Bili su zvijezde. Djeca su željela biti oni.Danas većina građana Sarajeva vjerovatno ne bi mogla nabrojati tri igrača Bosne. Nekada je košarkaš Bosne bio ozbiljna figura u društvu. Danas igrači kluba koji je među osam najboljih u regionu gotovo da ne postoje u javnom prostoru. Nema ih na naslovnicama, nema ih u televizijskim emisijama, nema interesa, nema klikova.I to nije problem samo Bosne. To je problem Sarajeva. Grad koji je nekada imao kulturu sporta, navijanja i identifikacije sa simbolima danas djeluje umorno, emocionalno ispražnjeno i potpuno ravnodušno prema vlastitim uspjesima. Zetra protiv Partizana nije trebala biti poluprazna. To je trebala biti noć u kojoj nema mjesta ni na stepenicama. U kojoj ljudi stoje po hodnicima samo da budu dio događaja. Umjesto toga, dobili smo atmosferu kao da se igra prijateljska utakmica usred jula.Paradoksalno, Sarajevo danas vjerovatno ima više “javnih ličnosti” nego ikada — influensera, TikTok zvijezda, podcast mudraca i Instagram eksperata — ali manje stvarnih gradskih heroja i institucija koje voli nego ikad.<h2>Rezultat bez priznanja</h2>A možda je najapsurdnije što ni ljudi koji su klub praktično vratili iz mrtvih ne dobijaju gotovo nikakvo priznanje. Predsjednik kluba Dubravko Barbarić i ljudi oko njega uspjeli su, uprkos finansijskim problemima i opštem beznađu bh. sporta, vratiti Bosnu u vrh regionalne košarke. U normalnom gradu to bi bila velika sportska i društvena priča. U Sarajevu je to tek fusnota između političkih prepucavanja i dnevnog skrolanja po društvenim mrežama.I zato ova sezona Bosne djeluje gotovo tužno i pored uspjeha.Jer pokazala je da je klub na dobrom putu da bude gospodar bh. košarke, ozbiljna regionalna priča i evropska činjenica. Da Bosna i dalje može igrati ozbiljnu košarku. Da Sarajevo još uvijek može dobiti veliki sportski događaj. Ali je istovremeno ogolila nešto mnogo dublje — koliko je grad izgubio sposobnost da osjeti entuzijazam prema bilo čemu zajedničkom. Toliko da mu je zanimljivije bilo pratiti i Dubai nego KK Bosnu.Klub se vratio među najbolje u regionu. Grad kao da više ne zna šta bi s tim.

 U Sarajevu je uspjeh "Bosne" danas tek fusnota između političkih prepucavanja i dnevnog skrolanja po društvenim mrežama

Poluprazna Zetra kao slika današnjeg Sarajeva: Ma koga je još briga za KK Bosnu i košarku

Općinski sud u Sarajevu donio je 16. aprila 2026. godine rješenje kojim se firmi „387 Rent a Car“, koja posluje na Međunarodnom aerodromu Sarajevo, nalaže da oštećenim korisnicima vrati novac koji je, kako je utvrđeno, skinut bez pravnog osnova, uz zatezne kamate i troškove postupka.Riječ je o slučaju koji je ranije izazvao pažnju javnosti nakon što su se redakciji „Dnevnog avaza“ obratili Jasmin Ibrahimović iz Kalifornije i Darko Marić iz Švedske, tvrdeći da su tokom boravka u Sarajevu bili žrtve, kako su naveli, nezakonitih praksi ove kompanije.<h2>Sporna naplata</h2>Marić je ispričao da je automobil iznajmio zbog povoljne cijene, ali da je već pri preuzimanju bio izložen pritiscima.– Zaposleni je insistirao da platim dodatno osiguranje od 200 eura, uz upozorenja na „katastrofalne troškove“. Odbio sam, ali sam morao ostaviti depozit od 2.400 KM – kazao je Marić.Dodaje da je vozilo preuzeo u lošem stanju, što je dokumentirao fotografijama, te da ga je vratio očišćenog i s punim rezervoarom. Ipak, dan kasnije s njegove kartice skinuto je 1.614,74 KM zbog navodne ogrebotine.– Bez pitanja, bez objašnjenja – samo hladna krađa – tvrdi Marić.Slično iskustvo iznio je i Ibrahimović, koji navodi da prilikom vraćanja vozila nije bilo predstavnika firme.– Rekli su mi da samo ostavim vozilo na parkingu. Nakon toga su mi skinuli 1.706 KM za navodnu štetu, iako nikakvih novih oštećenja nije bilo – istakao je.Njegov advokat Emir Kovačević tada je kompaniji uputio opomenu pred tužbu, nakon čega je, kako tvrdi, ponuđen povrat novca.<h2>Sud utvrdio nepravilnosti</h2>U sudskom postupku provedena su vještačenja i saslušanja svjedoka, nakon čega je sud utvrdio niz nepravilnosti u poslovanju firme. Između ostalog, konstatirano je da vozilo nakon vraćanja ostaje na javnom parkingu bez zajedničkog pregleda, čime se onemogućava provjera eventualne štete.Sud je također utvrdio da navodna oštećenja nisu nezavisno procijenjena, da naplaćene popravke nisu izvršene, kao i da firma nije vlasnik vozila koje iznajmljuje. Zaključeno je da je naplata izvršena bez pravnog osnova.Oštećeni tvrde da njihov slučaj nije izoliran, te da postoji ustaljena praksa naknadnog tereta za navodna oštećenja.

<h2>Poruka građanima</h2>Iako presuda još nije pravosnažna, oštećeni smatraju da predstavlja važan korak ka zaštiti korisnika.Pozvali su građane i turiste da prilikom vraćanja vozila insistiraju na prisustvu predstavnika firme i zapisniku o stanju vozila, te da sve dokumentiraju fotografijama i snimcima.– Ovo nije borba samo za novac, nego za javni interes i sprečavanje sličnih praksi – poručili su.Istovremeno, apelovali su na nadležne institucije da ozbiljnije pristupe ovakvim slučajevima, upozoravajući da ovakve prakse mogu narušiti ugled Sarajeva i države u očima stranih posjetilaca.<h2>Odgovor firme</h2>Direktor kompanije Sanin Salković ranije je negirao optužbe, navodeći da su korisnici bili upoznati s uslovima ugovora.– Šteta se naplaćuje prema kataloškim cijenama ovlaštenih servisa, uz administrativne troškove i vrijeme zadržavanja vozila – rekao je Salković, dodajući da će poduzeti pravne korake zbog, kako tvrdi, klevete.

Općinski sud prvostepeni naložio povrat novca korisnicima, utvrđeno da su sredstva skidana bez pravnog osnova i bez validnog dokaza o šteti

Automobil koji su turisti iznajmljivali: Tvrde da su prevareni

Slučaj o kojem je "Dnevni avaz" izvještavao: Sud naložio povrat novca korisnicima sarajevske rent a car agencije

Kristijan Šmit (Christian Schmidt) odlazi iz Bosne i Hercegovine, a iza sebe ostavlja politički prostor zatrovan više nego razriješen. I dok će dio međunarodne zajednice njegov mandat pokušati predstaviti kao “period stabilizacije”, realnost je da BiH nakon Šmita ulazi u novu fazu neizvjesnosti – bez jasnih pravila, bez jasnog autoriteta i sa sve očiglednijim raskolom unutar samog Zapada.<h2>Nije bio Pedi</h2>Jer Šmit nije bio Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), koji bi čvrstom rukom i vlastitim autoritetom vodio procese, smjenjivao i nametao. Nije bio čak ni Valentin Incko (Inzko), koji je duže od decenije bio bez kormila i jasnih uputa šta da radi. Njegov mandat ostat će upamćen po jednoj stvari: potpunoj političkoj nesamostalnosti.Kristijan Šmit nikada nije djelovao kao visoki predstavnik koji vodi vlastitu politiku, nego kao činovnik američke ambasade u Sarajevu. U ključnim momentima nije donosio odluke on, nego američki ambasador Majkl Marfi (Michael Murphy). Od izmjena Izbornog zakona, preko suspendovanja Ustava FBiH kako bi se mogla birati nova Vlada bez SDA, do donošenja zakona na osnovu kojeg je osuđen Milorad Dodik, Šmit je bio samo ruka koja potpisuje ono što je prethodno politički definirano u američkoj administraciji. Zato nije ni slučajno da je njegov politički ritam gotovo savršeno pratio političke promjene u Vašingtonu.<h2>Kako je Šmit postao nevidljiv</h2>Dok je Bajdenova administracija preko Marfija agresivno intervenirala u bosanskohercegovačke procese, Šmit je bio aktivan, nametao odluke, prijetio, suspendovao političke procese i pokušavao disciplinirati domaće aktere. Onog trenutka kada je Donald Tramp (Trump) ponovo preuzeo vlast u SAD-u i kada se američka politika prema Balkanu počela mijenjati, Šmit praktično nestaje iz političkog života BiH. Visoki predstavnik koji je do jučer prijetio sankcijama, izmjenama ustava i “zaštitom institucija”, odjednom je postao gotovo nevidljiv.Upravo zato informacije da sada pod pritiskom nove administracije SAD-a odlazi sa funkcije djeluju više nego vjerovatno. To je nastavak dosadašnjeg trenda Trampa i njegovih ljudi da uklanjaju sve ostatke bivše administracije, uključujući i njihove vanjske saradnike. Jer svaki instrument traje onoliko koliko postoji politička potreba za njim.No, Šmitov odlazak otvara mnogo ozbiljnije pitanje od samog imena novog visokog predstavnika: postoji li uopće više jedinstvena zapadna politika prema Bosni i Hercegovini, posebno danas, u trenutku sve zategnutijih odnosa između SAD-a i Evropske unije?Ako novi visoki predstavnik bude imenovan bez ozbiljnog američkog interesa, OHR će prvi put nakon rata ostati bez stvarne političke sile iza sebe. A bez američke moći, bonske ovlasti postaju papir. Šmitov mandat je to najbolje pokazao. Nije snaga OHR-a u formalnim nadležnostima, nego u tome stoji li iza njih Vašington. Onog trenutka kada je američki fokus oslabio, oslabila je i Šmitova moć.Naravno, odlazak Šmita Milorad Dodik i SNSD predstavit će kao vlastitu pobjedu. I politički gledano, teško ih je spriječiti u tome. Godinama su Šmita predstavljali kao nelegalnog turistu, “njemačkog građanina” i lažnog visokog predstavnika, a sada upravo taj čovjek odlazi nakon višegodišnjeg sukoba s Republikom Srpskom. Bez obzira na to što je Dodik u praksi ipak provodio Šmitove odluke, politički narativ je već izgrađen: Šmit odlazi, Dodik ostaje.Ali tu počinje novi paradoks.Ako novi visoki predstavnik ponovo bude imenovan odlukom PIC-a, bez potvrde Vijeća sigurnosti UN-a, Dodik će se suočiti s vlastitim narativom. Ili će nastaviti osporavati legalitet OHR-a i ući u novi sukob sa Zapadom, ili će praktično priznati da problem nikada nije bio procedura imenovanja, nego politički sukob sa Šmitom lično i američkom administracijom koja je stajala iza njega.Istovremeno, odlazak Šmita mogao bi označiti i ozbiljno, dugoročno slabljenje njemačkog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Već same informacije da se razmatraju italijanski kandidati uz podršku SAD-a pokazuju da se unutar zapadnog bloka preslaguju odnosi moći. Njemačka je godinama pokušavala igrati vodeću ulogu u BiH, ali bez ozbiljne geopolitičke snage i bez jedinstva sa SAD-om njen utjecaj bi ostao krajnje ograničen.Najveći problem Šmitovog mandata nije čak ni to što je donosio kontroverzne odluke, nego što je dodatno cementirao političku kulturu u kojoj domaći politički procesi više zavise od ambasada nego od institucija, a odluke koje je donosio više ostavljaju utisak kreiranja privremenog haosa nego trajnog rješenja.<h2>Kontroverzne odluke</h2>Izmjene Izbornog zakona i Ustava na dan izbora 2022. pogodovale su HDZ-u, oskrnavile demokratski proces i izazvale veliko bošnjačko nezadovoljstvo, ali nisu otupile hrvatske zahtjeve za izmjenama Izbornog zakona niti promijenile odnose s HDZ-om. Suspendovanje Ustava FBiH kako bi se formirala Vlada FBiH sastavljena od Trojke i HDZ-a poslalo je ružnu poruku izigravanja bh. zakona i propisa te aktuelnu vlast trajno obilježilo kao nametnutu, mimo zvaničnih procedura. Presuda možda jeste uklonila Milorada Dodika s formalnih funkcija, ali nije bitno smanjila njegovu moć, s obzirom na to da on i dalje kao neformalni šef SNSD-a nastavlja upravljati procesima i susretati se sa svjetskim zvaničnicima.Zato njegov odlazak nije kraj jedne ere stabilnosti, nego produbljivanje haosa u kojem BiH dočekuje novi period neizvjesnosti.Grom iz vedra neba možda nije sama Šmitova ostavka. Grom je spoznaja da iza cijelog sistema, kada se politička svjetla ugase, možda nikada nije ni stajala ozbiljna strategija – nego samo trenutni interes velikih sila.&nbsp;

Dok je Bajdenova administracija  upravljala procesima u BiH, Šmit bio je aktivan i nametao odluke; dolaskom Trumpa gotovo je nestao, a sad odlazi

Šmit odlazi, haos ostaje: Marfi upravljao, Tramp presudio

Madrid je jedan od onih gradova koji vas ne impresionira samo arhitekturom, stadionima ili muzejima. Impresionira vas mentalitetom. Načinom na koji funkcioniše. Energijom koju proizvodi. Osjećajem da ste u gradu koji je odavno odlučio da mu je važnije stvarati bogatstvo nego voditi beskrajne ideološke rasprave o tome da li je bogatstvo moralno. To možda najbolje osjetite već prvog maja.P<h2>Nije spektakl, ali...</h2>Madrid je jedan od onih gradova koje ne razumijete odmah. Nije spektakl koji vas obori s nogu u prvih pola sata kao Pariz, niti razglednica Mediterana poput Barcelone. Madrid djeluje suptilnije. Polako vas uvlači u svoj ritam, a onda shvatite da ste se potpuno prepustili gradu.Možda se to najbolje osjeti u običnim situacijama. Sjedenje na terasi usred radne sedmice, ručak u tri popodne, čaša vina, ljudi koji prolaze ulicama bez žurbe i nervoze. Madrid ima taj poseban osjećaj neopterećenog uživanja u svakodnevnom životu. Grad ne djeluje kao mjesto koje stalno nešto dokazuje. Funkcioniše prirodno, samouvjereno i živo.I upravo je to njegova najveća snaga.Iako je riječ o glavnom gradu Španije, Madrid često ostaje u sjeni drugih evropskih destinacija. Turisti se zaljubljuju u barcelonske plaže, flamenko Sevilje ili gastronomiju San Sebastiana, dok Madrid nekako ostaje po strani. A zapravo je riječ o jednom od najkompletnijih evropskih gradova.Madrid ima sve što čovjek očekuje od velike evropske prijestonice – vrhunske muzeje, impresivnu arhitekturu, parkove, noćni život, sport, gastronomiju i energiju koju je teško objasniti dok je ne doživite.<h2>Impresivna scena</h2>Posebno je impresivna njegova umjetnička scena. Grad posjeduje jednu od najboljih koncentracija muzeja na svijetu. Čuveni „Zlatni trougao umjetnosti“ čine Museo del Prado, Museo Reina Sofía i Thyssen-Bornemisza Museum.Prado je praktično hram evropske umjetnosti. Velázquez, Goya, El Greco, Rubens i Titian nalaze se na nekoliko minuta hoda jedni od drugih. Gojine (Goya) mračne slike ili Velaskezove (Velázquez) „Las Meninas“ ostavljaju utisak čak i na ljude koji inače nisu opsjednuti galerijama.U Reina Sofiji nalazi se Pikasova (Picasso) „Guernica“, jedna od najvažnijih antiratnih slika modernog doba. Uživo djeluje mnogo moćnije nego na fotografijama. Ogromna, mračna i emocionalno teška, pokazuje koliko umjetnost može biti politički snažna bez propagandnog kiča.Ali Madrid nije samo grad muzeja. On je prije svega grad života.Hrana u Madridu nije stvar prestiža nego kulture življenja. Tapasi nisu turistička atrakcija nego način na koji ljudi jedu i druže se. U četvrtima poput La Latine ljudi satima obilaze barove, jedu male porcije hrane, piju vino ili vermut i razgovaraju.Mercado de San Miguel vjerovatno je najbolje mjesto za prvi susret s tom kulturom. Smješten u elegantnoj željezno-staklenoj hali, pun je malih restorana i štandova na kojima možete probati sve – od iberijskog pršuta do morskih plodova i churrosa s toplom čokoladom.Madrid ima i svoja tradicionalna jela. Cocido madrileno, gusto varivo od slanutka i mesa, jedno je od najpoznatijih. Tu su i čuveni bocadillo de calamares – sendviči s prženim lignjama koji se prodaju oko Plaza Mayora. A ako želite desert poslije ponoći, Chocolatería San Ginés već više od sto godina služi churrose i gustu toplu čokoladu.<h2>Grad od 24 sata</h2>Ono što Madrid posebno razlikuje od mnogih evropskih gradova jeste energija nakon ponoći.Dok veliki dio Evrope navečer polako utihne, Madrid tada tek počinje živjeti. Restorani puni, trgovi puni, porodice s djecom sjede vani u ponoć, stariji ljudi šetaju ulicama, muzeji i prodavnice rade dugo. Grad djeluje kao mjesto koje ne živi pod stalnim stresom i nervozom.Ta energija nije haotična niti agresivna. Ljudi jednostavno vole biti vani. Madrid ima kulturu društvenog života kakva se danas rijetko viđa u velikim evropskim gradovima.Veliki dio identiteta grada vezan je i za Real Madrid. Tek kada dođete u Madrid shvatite da Real nije samo fudbalski klub nego simbol grada. Dresovi, zastave, murali, suvenirnice – Real je svuda. Čak i ljudi koji ne prate fudbal osjete koliko je klub važan za identitet Madrida.Novi stadion Santiago Bernabéu danas je jedna od glavnih turističkih atrakcija grada. Čak i bez utakmice, stadion djeluje impresivno i simbolizuje ambiciju Madrida da uvijek bude među najvećima.Grad je impresivan i arhitektonski. Gran Vía, glavna madridska avenija, prepuna je monumentalnih zgrada iz 19. i početka 20. stoljeća. Navečer, kada se upale svjetla i ulice napune ljudima, Madrid izgleda poput scene iz starog filma.Plaza Mayor i Puerta del Sol predstavljaju srce grada. Sol je službeni centar Španije, mjesto od kojeg se računaju sve udaljenosti u zemlji. Trg je uvijek pun života – uličnih svirača, turista, lokalaca i ljudi koji jednostavno prolaze kroz grad.<h2>Urbani park</h2>Za predah od gradske gužve tu je El Retiro Park, jedan od najljepših urbanih parkova Evrope. Ljudi tamo trče, čitaju, voze čamce ili jednostavno sjede pod drvećem. Park djeluje kao produžetak gradskog života, a ne samo turistička atrakcija.Velika prednost Madrida jeste i njegova pozicija. Brzi vozovi povezuju ga s nekim od najljepših gradova Španije. Toledo, Segovia i El Escorial udaljeni su manje od sat. Tako Madrid postaje savršena baza za istraživanje ostatka zemlje.Za razliku od mnogih evropskih metropola, Madrid je i dalje relativno pristupačan. Hrana, piće, javni prevoz i muzeji osjetno su jeftiniji nego u Londonu ili Parizu. Grad omogućava i turistima s manjim budžetom da se osjećaju komforno.Naravno, Madrid nije savršen. Ljeti temperature često prelaze 35 stepeni i grad zna biti iscrpljujuće vruć. Nema more ni plaže. Džeparenje u turističkim zonama predstavlja realan problem. Ali njegove vrline daleko nadmašuju mane.<h2>Grad za življenje</h2>Možda je najbolji opis Madrida to što nije grad koji vas fascinira jednim velikim trenutkom. On vas osvaja ritmom. Prvog dana se snalazite. Drugog dana počinjete razumijevati grad. Trećeg već sjedite na terasi iza ponoći, pijete vino i razmišljate kako biste se ovdje mogli lako naviknuti na život.POSTOJI stara madridska izreka: „De Madrid al cielo“ – „Iz Madrida pravo u raj“. Nakon nekoliko dana u ovom gradu, čovjek počne razumijevati zašto

Glavni grad Španije nudi vrhunske muzeje, fantastičnu hranu, živu noćnu scenu, impresivnu arhitekturu i energiju 

Madrid, grad koji nije odustao od života

Načelnik Općine Centar Srđan Mandić ne odustaje od izgradnje poslovnog objekta kompanije Lidl na području Koševa, nedaleko od stadiona „Asim Ferhatović Hase“.Planirana lokacija obuhvata 1,34 hektara zemljišta na potezu od raskrsnice kod stadiona prema naselju Šip. Osim samog objekta, bila je predviđena i izgradnja parkinga s više od 100 mjesta.<h2>'Sve ide u prilog investitoru'</h2>Mandić je rekao da je formalno predlagač odluke, ali da je nosilac izrade svake izmjene ili novog regulacionog plana Zavod za planiranje, putem općinske službe. Ipak, naglasio je da u ovom konkretnom slučaju zagovara ovu vrstu investicije.Prema njegovim riječima, svi važni argumenti idu u prilog investitoru, naročito jer je riječ o renomiranom evropskom trgovačkom lancu. Istakao je da je nakon sjednice uslijedila i afirmativna reakcija građana koji smatraju da je općini Centar potrebna ovakva investicija.Mandić je naglasio da bi projekt imao konkretne finansijske i ekonomske efekte za lokalnu zajednicu. Naveo je da bi Općina kroz građevinsku rentu ostvarila značajan prihod u budžet, iz kojeg se finansiraju drugi projekti. Dodao je i da Lidl ima politiku zapošljavanja ljudi iz lokalne zajednice, što bi, kako kaže, značilo nova radna mjesta.Posebno je istakao važnost konkurencije u maloprodaji.- Svi zagovaramo Evropsku uniju i dolazak stranih investitora, a onda kada oni dođu, Općinsko vijeće nije bilo na visini zadatka – rekao je Mandić.

<h2>&nbsp;Čudno glasanje</h2>Najviše ga je, kako je naveo, frustrirao način glasanja. U prvom glasanju Nacrt je dobio podršku: 18 vijećnika bilo je za, šest suzdržano, jedan protiv, dok dvoje nije glasalo. Međutim, nakon zahtjeva šefa Kluba SDP-a Dževada Vrapca glasanje je ponovljeno pojedinačno. Tada je 15 vijećnika bilo za, 12 suzdržanih i jedan protiv, pa Nacrt nije usvojen.Posebno je zanimljivo da su vijećnici Stranke za BiH u prvom glasanju bili za, a u ponovljenom suzdržani.Mandić je naglasio da se nije glasalo o konačnoj odluci o gradnji, nego samo o Nacrtu koji bi omogućio javnu raspravu.- Ovim smo onemogućili da građani i struka daju svoj sud. Na kraju smo mogli donijeti i negativnu odluku, ali sada nismo ni otvorili raspravu – poručio je.Mandić je najavio da će tražiti da se ova tačka ponovo uvrsti na dnevni red naredne sjednice Vijeća, uz obrazloženje hitnosti. <h2>Ademović najglasniji</h2>Najglasniji protivnik izmjena bio je vijećnik Jasmin Ademović, koji je rekao da nije protiv Lidla niti protiv investicija, ali jeste protiv ove lokacije. Prema njegovim riječima, riječ je o zelenoj površini i prostoru sa saobraćajnom infrastrukturom koja je već opterećena, dok se u blizini nalaze Bingo, Konzum i Robot.&nbsp;

Political scavenging over Ferhadija: How Dodik and his followers make 1914 out of a little red paint

Političko lešinarenje nad Ferhadijom: Kako Dodik i dodikovci od malo crvene farbe prave 1914.

Rajner Citelman, njemački historičar, sociolog i publicista: Zavist prema uspješnim ljudima koči razvoj Bosne i Hercegovine

Objekt se urušava, rekonstrukcija nikad nije počela: Isparili milioni za sanaciju Skenderije

Is Trump Leading a War Against Europe Through Bosnia?

Vodi li Tramp preko Bosne rat protiv Evrope?

"Blustering", "drying out" and "patching": Minister of 'Mahala' Affairs

"Bagerisanje", "posušivanje" i "čepljenje": Ministar mahalskih poslova

Šta je sve upropastila Trojka: Vanjskopolitički bankrot, dugovi i pritvori

Amerika poručila Bosni i Hercegovini: Snađite se sami

Mandat političkog populizma Vlade FBiH: Trojka od 500 ispunila četiri obećanja

Poluprazna Zetra kao slika današnjeg Sarajeva: Ma koga je još briga za KK Bosnu i košarku

Slučaj o kojem je "Dnevni avaz" izvještavao: Sud naložio povrat novca korisnicima sarajevske rent a car agencije

Šmit odlazi, haos ostaje: Marfi upravljao, Tramp presudio

Madrid, grad koji nije odustao od života

Nakon velikog obrata u glasanju: Ko sprečava dolazak Lidla u općinu Centar?

Political scavenging over Ferhadija: How Dodik and his followers make 1914 out of a little red paint

Političko lešinarenje nad Ferhadijom: Kako Dodik i dodikovci od malo crvene farbe prave 1914.

Rajner Citelman, njemački historičar, sociolog i publicista: Zavist prema uspješnim ljudima koči razvoj Bosne i Hercegovine

Objekt se urušava, rekonstrukcija nikad nije počela: Isparili milioni za sanaciju Skenderije

Is Trump Leading a War Against Europe Through Bosnia?

Vodi li Tramp preko Bosne rat protiv Evrope?

"Blustering", "drying out" and "patching": Minister of 'Mahala' Affairs

"Bagerisanje", "posušivanje" i "čepljenje": Ministar mahalskih poslova

Šta je sve upropastila Trojka: Vanjskopolitički bankrot, dugovi i pritvori

Amerika poručila Bosni i Hercegovini: Snađite se sami

Mandat političkog populizma Vlade FBiH: Trojka od 500 ispunila četiri obećanja

Poluprazna Zetra kao slika današnjeg Sarajeva: Ma koga je još briga za KK Bosnu i košarku

Slučaj o kojem je "Dnevni avaz" izvještavao: Sud naložio povrat novca korisnicima sarajevske rent a car agencije

Šmit odlazi, haos ostaje: Marfi upravljao, Tramp presudio

Madrid, grad koji nije odustao od života

Nakon velikog obrata u glasanju: Ko sprečava dolazak Lidla u općinu Centar?