U normalnim okolnostima, prizor ljudi koji satima stoje u redu da bi kupili komad poliestera s grbom na prsima djelovao bi kao kolektivno ludilo. 

Da vam je neko prije mjesec rekao da će se odrasli ljudi gurati po sarajevskim ulicama kako bi što prije došli do plavo-bijelog dresa, vjerovatno biste pomislili da je riječ o nekom novom ublehaškom socijalnom programu kršenja budžeta od kantonalne vlade ili podjeli besplatnih stanova.

Ali nije. To je fudbal. To je reprezentacija. To je ona rijetka sila koja uspijeva učiniti ono što ne mogu političari, intelektualci, profesori, aktivisti, vjerski lideri i svi silni samoproglašeni graditelji društva.

Natjerati ljude da požele biti dio iste priče. Pogledajte ta lica u redu. Nema tu ideoloških tabora.

Nema etiketiranja. Nema beskrajnih rasprava o tome ko je kome šta rekao na Facebooku. Samo obični ljudi koji žele biti dio nečega većeg od sebe. Djeca koja sanjaju. Očevi koji se ponašaju kao djeca. Starci koji se prisjećaju nekih davnih utakmica i vjeruju da bi baš ova sljedeća mogla biti posebna.

I zato me uvijek zabavlja kada neko sport svodi na "22 čovjeka koji trče za loptom". Ne, prijatelju. Sport je mnogo više od toga.

To je posljednji preostali sekularni ritual u kojem hiljade ljudi istovremeno vjeruju u istu stvar. Posljednja masovna ceremonija u kojoj se ljudi okupljaju ne zato što moraju, nego zato što žele. Zbog osjećaja da pripadaju nečemu što se ne može baš riječima opisati, ali što daje osjećaj da pripadaju nečemu mnogo većem od samih sebe.

U zemlji koja je postala ekspert za svađu, podjelu i cinizam, reprezentacija je rijedak trenutak kolektivne normalnosti. Trenutak kada se ljudi sjete da postoji nešto iznad dnevne politike i beskonačnog društvenomrežnog ratovanja.

Možda ćemo na kraju ispasti u grupi. Možda ćemo proći u drugi krug, pa primiti pet komada od neke sile i ispasti... Možda će se cijela bajka završiti brže nego što je počela. Pa šta? Rezultat će za deset godina biti fusnota. Ali ovaj osjećaj neće.

Ostat će uspomena na pune ulice, zastave na balkonima, nasmijana lica i onu rijetku, gotovo zaboravljenu emociju da pripadaš narodu koji diše kao jedno. A u vremenu kada je zajedništvo postalo egzotičnija pojava od jednoroga, to je vrijednost koju nijedan semafor ne može izmjeriti.