Iako su građani ove zemlje itekako svjesni da nam u termo i hidroelektranama ne cvjetaju ruže, poput šamara je odjeknula izjava resornog ministra Vedrana Lakića da su gubici Elektroprivrede BiH i Elektroprivrede HZHB premašili milijardu maraka.
Progutali smo i poskupljenja, plavu, zelenu i crvenu tarifu, nadajući se da će sistem do zelene grane i da će gubici od po pedesetak miliona maraka iz protekle dvije godine biti sanirani. Ali ... milijarda?! Ne treba sumnjati da su katastrofalnom bilansu doprinijeli dugogodišnji nerad i nemar, stranačka podobnost i zapošljavanje, neracionalno poslovanje i trošenje novca na sve drugo osim u opremu rudara i rudnika, rekonstrukciju termo-blokova i gradnju novih elektrana. Ipak, čini se da energetski sistem posustaje baš u mandatu vlasti koja je najavljivala revizije i krivične prijave i obećavala da će sve raditi drugačije. Zato će milijarda ostati tek podatak evidentiran u izvještajima, a zbog katastrofalnih gubitaka niko neće biti ni pozvan na odgovornost.
Tvrdnje da energetski sistem nije u „prekritičnoj situaciji“ nimalo ne ulijevaju povjerenje, a obećanje da će građani imati dovoljno električne energije ne mogu poslužiti kao utjeha. Na izvozu električne energije ova zemlja nekad je ostvarivala značajne prihode, a samo u prošloj godini struju iz uvoza EP BiH je platila više od 628 miliona KM.
I kao ni gubicima, ni uvozu nije kraj, pa je sigurno da ćemo struje imati, ali ako je skupo platimo. Pitanje je koliki teret leđa ovog naroda mogu nositi i do kada, jer milijarde maraka krvavo zarađujemo i šaljemo u svijet kupujući hranu, vodu, struju ... sve što možemo, trebamo i moramo sami proizvesti. Ako ćemo sve kupovati, onda se postavlja pitanje treba li nam i čemu služi tako brojna i dobro plaćena administracija u ministarstvima i u javnim preduzećima.
