U porodicama u kojima je samo jedno dijete, često postoje posebni izazovi s kojima se suočavaju.

Nedostatak osobe za poređenje

Bez braće i sestara jedinci ne mogu uporediti svoje percepcije porodičnih događaja ili tražiti podršku. U porodicama s više djece braća i sestre mogu potvrditi međusobna iskustva i pružiti međusobnu podršku, pogotovo u stresnim situacijama.

Jedinci se moraju oslanjati na vlastitu prosudbu i odgovore bez ove vrste podrške.

Intenzivnija triangulacija

Jedinci mogu doživjeti intenzivnije osjećaje kada ih roditelji uključe u svoje svađe. Mogu postati jedini posrednici, što je uloga koja ih stavlja u težak i stresan položaj.

Za razliku od djece koja imaju braću i sestre, oni nemaju nikoga tko bi podijelio ovaj teret ili tko bi im pomogao otkloniti dio roditeljskog sukoba.

Visoka očekivanja

Roditelji mogu postavljati velika očekivanja od svojeg djeteta jedinca da se ističe u područjima koja su im važna, što se dobro odražava na porodicu.

To može dovesti do toga da se dijete osjeća pod pritiskom da ispuni ta očekivanja i da se bori da uravnoteži vlastite želje s težnjama svojih roditelja. Kao odrasli, ovoj bi djeci moglo biti teško pomiriti svoje potrebe sa željama roditelja.

Odanost i borba 

Jedinci mogu imati snažan osjećaj odanosti svojim roditeljima, stvarajući mentalitet “mi protiv svijeta“. Ova lojalnost im može otežati izražavanje bilo kakvog nezadovoljstva svojim odgojem.

Na terapiji se mnogi jedinci osjećaju krivima govoreći o svojim poteškoćama, strahujući da su nelojalni ili se osjećaju izolirano u rješavanju tih problema.

Stres i briga

Kako roditelji stare, odgovornost brige često pada isključivo na djecu jedince. Bez braće i sestara koji dijele posao, jedinci se mogu osjećati preopterećenima dužnostima upravljanja dobrobiti svojih roditelja. Mogli bi osjećati pritisak da ostanu blizu svojih roditelja i teško pronaći dodatnu podršku.

Savjeti

Roditelji jedinaca mogu pomoći tako da vode računa o tome kako funkcionira porodična dinamika. Trebali bi izbjegavati uključivanje djeteta u sukobe, poticati dijete na razvoj vlastitog identiteta i izgraditi druge sustave podrške. 

Jedinci bi trebali otvoreno govoriti o svom stresu i potrebi za podrškom. Iako su ti izazovi uobičajeni, nisu neizbježni.