Suprotno uvriježenom mišljenju, odnos s odraslom djecom najčešće se ne narušava zbog grubosti ili zanemarivanja. Puno češći uzrok je pretjerana, tjeskobna uključenost – stalna potreba da se pomogne, savjetuje i nadzire, čak i kada to nije nužno.
Psiholog i terapeut Jeffrey Bernstein upozorava da takvo ponašanje često proizlazi iz ljubavi i straha od gubitka bliskosti, ali može imati suprotan učinak. Umjesto jačanja odnosa, pretjerana briga može potkopati poštovanje i udaljiti dijete.
Evo tri obrasca koja su posebno problematična.
Pretjerano razmišljanje
Kada roditelj stalno zamišlja najgore scenarije, hoće li se dijete snaći, hoće li pogriješiti, hoće li se ikada osamostaliti, ta se tjeskoba osjeti u komunikaciji. Djeca tada ne čuju podršku, nego nepovjerenje. Umjesto bliskosti, javlja se pritisak.
Reakcija na nesigurnost
Kada odraslo dijete preispituje posao, vezu ili finansije, prirodno je poželjeti ponuditi rješenje. No stalno tješenje i davanje savjeta koje niko nije tražio može djelovati kao naređivanje. Time se slabi djetetov osjećaj kompetentnosti i sposobnosti da samo rješava probleme.
Povlačenje unatrag
Ako se svaka situacija pretvara u zajedničku krizu, odnos postupno gubi ravnotežu. Dijete može izvana pristati na pomoć, ali se iznutra početi udaljavati. Dio roditeljske uloge je i povlačenje koraka unatrag – dopuštanje odraslom djetetu da griješi, uči i snosi posljedice vlastitih odluka.
