<p>Smjena Dragana Miokovića (Naša stranka) s mjesta predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH otvorila je mnogo šira politička pitanja od samog personalnog razrješenja. Glasanje u kojem je 58 zastupnika podržalo smjenu, 15 bilo protiv, a 12 suzdržano, pokazalo je da se političke linije u Federaciji ubrzano pomjeraju. Najznačajniji signal poslao je upravo SDP, koji nije podržao svog koalicionog partnera iz Trojke. Njihovi zastupnici ostali su uglavnom suzdržani, čime su jasno pokazali nezadovoljstvo trenutnim odnosima unutar vladajuće koalicije.</p><h2>Poruka SDP-a</h2><p>Iako njihov glas protiv ne bi mogao spasiti Miokovića, suzdržano glasanje nosi snažnu političku simboliku. U političkim krugovima ovakav potez se tumači kao jasna poruka Našoj stranci i NiP-u, posebno nakon turbulencija u Kantonu Sarajevo.</p><p>Podsjetimo, nedavna ostavka premijera KS Nihada Uka izazvala je ozbiljno nezadovoljstvo u SDP-u, jer je donesena bez šire konsultacije s partnerima u koaliciji. Uz to, dio nezadovoljstva javnosti i demonstranata prelio se i na ministra saobraćaja Adnana Štetu, jednog od najistaknutijih kadrova SDP-a.</p><p>U takvoj atmosferi mnogi u SDP-u smatraju da su političku cijenu krize počeli plaćati upravo njihovi kadrovi. Za razliku od SDP-a, lider NiP-a Elmedin Konaković nastavio je braniti Miokovića i projekt Trojke. Politički opstanak Konakovića, koji se od početka nameće kao neformalni lider cijelog projekta Trojke, direktno zavisi od opstanka Trojke. Naime, jasno je da unutar SDA, SBiH i DF-a nepovjerenje prema Konakoviću mnogo veće nego prema SDP-u te da se, posebno od njegove bivše stranke, Konaković tretira kao svojevrsni „izdajnik“.</p><h2>Sigurni u vlast</h2><p>Istovremeno, opozicija predvođena SDA, uz DF i Stranku za BiH, već računa na izvjesnost formiranja nove parlamentarne većine u Federaciji. Ipak, pitanje je kako bi takva vlast izgledala. Prema nezvaničnim informacijama iz političkih krugova, čak i ako bi osigurali potrebnu većinu s HDZ-om, iz ove „druge Trojke“ voljeli bi da u toj kombinaciji vide i SDP. Takav scenarij bi značio formiranje svojevrsne velike koalicije u Federaciji, dok bi NiP i Naša stranka ostali praktično usamljeni u opoziciji. Time bi Trojka bila i zvanično razbijena, a politički udarac za NiP bio bi izuzetno snažan. Za SDP je situacija posebno osjetljiva. Nakon četiri godine slasti vlasti, mnogi njihovi kadrovi bi zasigurno bili zainteresirani da ostane u vladajućim strukturama, pa i po cijenu koaliranja sa SDA. Međutim, ulazak u vlast sa SDA nosio bi ozbiljan politički rizik, jer bi dio birača takav potez mogao doživjeti kao gaženje svih principa, a sigurno je da bi i ogromni broj članova SDP-a bio protiv toga.</p><p>Upravo zbog toga naredni period mogao bi odlučiti, ne samo sudbinu federalne vlasti, nego i političku budućnost cijelog projekta Trojke. A pitanje koje sada lebdi nad političkom scenom nije više hoće li se odnosi unutar koalicije promijeniti – nego hoće li Trojka uopće politički preživjeti.</p><h2>Borba za novu većinu</h2><p>Političke stranke u Federaciji već kalkulišu s mogućim novim rasporedom snaga. Iako još nema formalnih pregovora, jasno je da se u političkim krugovima intenzivno razgovara o mogućim kombinacijama koje bi mogle promijeniti postojeći odnos snaga u vlasti.</p>

Kriza u Sarajevu prelila se na federalni nivo, dok se u političkim krugovima sve glasnije govori o budućim kombinatorikama

Pad Trojke je politički kraj Konakovića

<p>U međunarodnom online mediju Visegrád 24 objavljen je tekst izvjesnog Damira Omerbegovića koji Bosnu i Hercegovinu, a posebno Sarajevo i bošnjačko društvo, prikazuje kroz prizmu radikalizacije i navodnog približavanja Iranu.</p><p><a href="https://www.visegrad24.com/articles/sarajevo-s-islamist-drift-a-growing-concern">U tekstu pod naslovom “Sarajevo’s Islamist Drift: A Growing Concern”,</a> autor tvrdi da Sarajevo “klizi ka ekstremizmu” i da dolazi do “postepenog udaljavanja od sekularnih tradicija koje su historijski definirale bošnjačko društvo”. Pozivajući se na propagandistu s adresom u Sjedinjenim Američkim Državama Maxa Primorca, dodatno se naglašava narativ o “rastućem vehabijskom utjecaju” i “vezama sa stranim džihadističkim mrežama”. Naravno, autor ne ulazi u detalje da objasni kakva može biti veza između rasta "vehabijskog utjecaja" koji je sunitska radikalna struja i podrške prema većinski šitskom Iranu uzimajući u obzir da većina pripadnika selefijskog pokreta ima krajnje negativan odnos prema šitskom tumačenju vjere, pa i iranskom režimu kao njegovoj personifikaciji. Naime, on unaprijed računa u poslovičnu neupućenost da u te razlike radikalno desničarske publike kojoj se obraća.&nbsp; &nbsp;&nbsp;</p><p>Problem s ovim tekstom ne leži samo u njegovim tezama, nego u načinu na koji su one konstruisane.</p><h2>Od Facebook komentara do “društvenog trenda”</h2><p>Jedan od ključnih “dokaza” koje autor koristi jesu reakcije na društvenim mrežama povodom nedavnih geopolitičkih događaja. Omerbegović tvrdi da su “reakcije Bošnjaka bile dominantno proiranske”, uz navode da su mnogi napade na Iran doživjeli kao napad na “ummet” i izražavali podršku ajatolahu.</p><p>No, upravo tu dolazimo do suštine problema:</p><p>pojedinačni statusi i komentari s interneta predstavljeni su kao reprezentativan stav cijelog naroda.</p><p>U ozbiljnoj analizi, to je metodološki neodrživo. Internet amplificira najglasnije, često i najradikalnije (a nerijetko i najbesposlenije) glasove, ali ih ne čini većinom. Pretvarati takve primjere u “dokaz društvenog trenda” nije analiza – to je konstrukcija.<br><br>S druge strane, mnogo važnije je što se Bosna i Hercegovina zvanično pridružila državama koje su sponzorirale rezoluciju o osudi iranskih napada na zemlje Perzijskog zaljeva, što ju je u srijedu usvojilo Vijeće sigurnosti UN-a,</p><p><br></p>

<h2>Historija kao alat za politički narativ</h2><p>Autor se vraća i na ratni period 1990-ih, ističući ulogu Irana i tvrdeći da je taj utjecaj ostao prisutan do danas. Iako je poznato da je Iran imao određenu ulogu tokom rata u naoružavanju Armije BiH, problem nastaje kada se ta činjenica koristi kao most za tvrdnju o savremenoj ideološkoj orijentaciji države i društva.</p><p>Time se pravi logički skok:</p><p>od historijske epizode - do tvrdnje o današnjoj političkoj realnosti.</p><p>Takav pristup zanemaruje ključnu činjenicu da je Bosna i Hercegovina danas institucionalno orijentisana ka Evropskoj uniji i NATO-u, sa sekularnim ustavnim okvirom i pluralnim političkim sistemom.</p><h2>Teške optužbe bez čvrstih dokaza</h2><p>Posebno je problematičan dio u kojem se ambasador BiH u SAD-u Sven Alkalaj optužuje da “svjesno predstavlja uljepšanu sliku” zemlje radi očuvanja međunarodne podrške.</p><p>Takve tvrdnje predstavljaju ozbiljnu optužbu, ali u tekstu nisu potkrijepljene konkretnim dokazima, već ostaju na nivou insinuacije.</p><h2>Alarmizam umjesto analize</h2><p>Najproblematičniji segment teksta jeste zaključak da Bosna i Hercegovina rizikuje da postane “iranski orijentirana enklava na pragu Evrope”.</p><p>Besmisao ove tvrdnje dodatno se pojačava kad se tome pripadaju već spomenute teze o "vehabijskom utjecaju" (ne može se istovremeno biti i provehabijski i prošitski).&nbsp;</p><p>To je formulacija koja više pripada sigurnosnim izvještajima ili političkim kampanjama nego novinarskom tekstu. Takav jezik ima jasan cilj - izazvati strah i oblikovati percepciju, a ne ponuditi uravnoteženu analizu.</p><h2>Šta je zapravo Visegrád 24?</h2><p>Medij Visegrád 24 u kojem je tekst objavljen ima veliki doseg na društvenim mrežama, posebno na platformi X, gdje okuplja stotine hiljada pratilaca i često učestvuje u oblikovanju globalnih političkih narativa.</p><p>Platformu je pokrenuo švedski poduzetnik i politički aktivista Stefan Tompson, dok ostatak tima nije u potpunosti transparentan. Iako naziv sugerira povezanost s Visegrád Group, ne postoji formalna institucionalna veza s državama članicama ove inicijative. Ova medijska platforma kombinuje elemente medija, aktivizma i političkog narativa, te je njen sadržaj često odražava specifične geopolitičke stavove, posebno u kontekstu odnosa Zapada prema Rusiji, Bliskom istoku i migracijama.</p><p>Platforma je ideološki profilisana i sklona konzervativnim i sigurnosno orijentisanim narativima, pri čemu se teme vezane za islam i muslimanske zajednice nerijetko predstavljaju kroz prizmu radikalizma i prijetnje, što može dovesti do generalizacija i jednostranih interpretacija.</p><h2>Između kritike i propagande</h2><p>Bosna i Hercegovina, kao i svako društvo, nije bez problema. Kao pluralno društvu, u BiH postoje i kompleksni politički i društveni izazovi. Među njima su svakako i islamizam, kao i simpatije za iranski režim.</p><p>Međutim, pretvarati te pojave u dominantnu sliku jednog društva i predstavljati ih međunarodnoj publici kao sigurnosnu prijetnju – to prelazi granicu legitimne kritike i ima za cilj propagandno crtanje mete bošnjačkom narodu pred zapadnom publikom.</p><p>U konačnici, Omerbegovićev tekst ne predstavlja ozbiljnu analizu stanja u Bosni i Hercegovini, već primjer kako se od selektivnih informacija i izolovanih slučajeva može konstruisati politički poželjan narativ.<br><br>Problem nije u kritici – već u svjesnom pretjerivanju kako bi se među zapadnom publikom Bošnjaci prikazali kao sigurnosna i islamistička prijetnja u srcu Evrope.<br><br></p><h2>Ko je Damir Omerbegović</h2><p>O samom <a href="https://www.facebook.com/damir.omerbegovic.33">Damiru Omerbegoviću</a> na internetu je nemoguće pronaći bilo kakve podrobnije informacije. Predstavlaj se kao "dugogodišnji kolumnist na portalima u BiH i regiji", iako nije poznato na kojim portalima je objavljivao. Po struci navodi da je bachelor poslovne informatike. Vodi porijeklo iz Tuzle, a danas navodno živi u Češkoj Republici.</p><p></p>

Omerbegovićev članak u utjecajnom mediju Visegrád 24 pun je selektivnih interpretacija i politički obojenih konstrukcija

Damir Omerbegović u utjecajnom listu objavio skandalozan tekst o Sarajevu: Bošnjake prikazuje kao islamističku prijetnju u Evropi!

<p>„Nećete više djecu svoju zapošljavati; ko zaposli svog, kunem se Bogom, odmah leti“. Ovo su bile riječi predsjednika Naroda i Pravde i ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića koje je samouvjereno izgovorio u aprilu 2023. godine.</p><h2>Bitno biti blizak</h2><p>Tri godine kasnije za direktora Aerodroma Sarajevo, jedne od najvažnijih institucija u državi, postavljen je Dino Selimović, Konakovićev savjetnik u Kabinetu ministra vanjskih poslova. Prethodno, Selimović je imao angažman u FK Sarajevo te je radio u BBI banci. Nije poznato kakve Selimović s takvim radnim iskustvom ima kompetencije za vanjsku politiku države, a još manje za vođenje jednog od ključnih javnih preduzeća.</p><p>No, to očito nije presudno. Dovoljno je da ste bliski Konakoviću i sve je moguće – od fudbala do aviona.</p><p>Prvobitno je Nadzorni odbor Aerodroma odbio prijedlog o imenovanju Selimovića, nakon što je utvrdio da ne ispunjava formalne uslove za ovu funkciju. Za poziciju direktora Aerodroma Sarajevo potrebno je visoko obrazovanje koje nosi najmanje 240 ECTS bodova, dok je Selimović, prema dostupnoj dokumentaciji, imao kvalifikaciju od 180 ECTS bodova. Ipak, nakon što je Ured za zakonodavstvo dao zeleno svjetlo, Nadzorni odbor je u četvrtak imenovao Selimovića za direktora.</p><p>Toliko o (ne)zapošljavanju svojih.</p>

<h2>Spisak podugačak</h2><p>Sličan slučaj zabilježen je i u „Sarajevo-šumama“, gdje je Halil Sulejmanović svojevremeno imenovan za izvršnog direktora općih poslova, iako je, prema Statutu tog preduzeća, kandidat morao imati najmanje pet godina radnog iskustva u struci i tri godine na rukovodnoj poziciji, što Sulejmanović nije imao. Naknadno je preuhljebljen, pogađate, u Ministarstvo vanjskih poslova BiH.</p><p>U Domu za socijalno i zdravstveno zbrinjavanje osoba s invaliditetom i drugih osoba Ured za borbu protiv korupcije također je podnio inicijativu za smjenu direktora Hazima Durmiševića zbog nepravilnosti u procesu imenovanja, ali je on uprkos tome ostao na funkciji.</p><p>Problemi s kadroviranjem posebno su vidljivi u komunalnim preduzećima Kantona Sarajevo.</p><p>U KJKP „Rad“ u posljednjih nekoliko godina smijenilo se više direktora – od Vere Arnautović i Mirsada Hošića do Nijaza Salamovića, koji je kasnije uhapšen zbog sumnji u malverzacije vezane za imenovanje na funkciju.</p><p>Ni KJKP „Vodovod i kanalizacija“ nije izuzetak. Preduzeće su vodili Rusmir Salić, Enver Hadžiahmetović i trenutno v.d. direktor Adnan Šerak – svi povezani s Narodom i Pravdom – dok se istovremeno gomilaju gubici, a problemi s kvarovima i redukcijama vode postaju svakodnevica.</p><p>U KJKP „Toplane Sarajevo“ direktor je postao Haris Džihanić, kadar SDP-a, protiv kojeg su zaposlenici podnijeli prijavu Uredu za borbu protiv korupcije zbog sumnje u krivotvorenje dokumentacije prilikom prijave na konkurs.</p><p>Slična situacija zabilježena je i u GRAS-u. Nakon tragične tramvajske nesreće u kojoj je poginuo student Erdoan Morankić, direktor Senad Mujagić podnio je ostavku tek pet dana kasnije, a ona ni tada nije odmah prihvaćena jer Nadzorni odbor nije imao kandidata za njegovog nasljednika.</p><h2>S liste na direktorsko mjesto</h2><p>U Studentskom centru Sarajevo direktor je postao Amar Dovadžija, bivši NiP-ov kandidat za načelnika Općine Ilijaš, iako je Ured za borbu protiv korupcije utvrdio da prilikom imenovanja nije ispunjavao uslove jer nije imao potrebno rukovodno iskustvo.</p><p>EGIDA</p><p>SELIMOVIĆ nije anomalija, nego nastavak prakse uhljebljivanja nekompetentnih Trojkinih kadrova</p>

Posljednji pokušaj instaliranja je Konakovićev savjetnik Dino Selimović 

Od fudbala do aviona kad si Dinov

<p>Galerija savremene umjetnosti Brodac je nakon nekoliko godina pauze ponovo otvorila vrata publici kroz novi programski koncept nazvan Projekt 7. O tome šta ovaj projekt donosi Galeriji, ali i o širem stanju savremene umjetničke scene u Sarajevu, razgovarali smo s Elmedinom Imamović, suosnivačicom i art direktoricom projekta.</p><p>Imamović objašnjava da Projekt 7 predstavlja novu fazu razvoja Galerije, koja već deset godina djeluje pod vodstvom osnivača i direktora Maka Hubjera. Nakon perioda mirovanja, Galerija sada ulazi u fazu redefinisanja svog identiteta i uloge na savremenoj umjetničkoj sceni.</p><h2>Nova etapa</h2><p>- Projekt 7 je zamišljen kao nova programska etapa Galerije. Ideja je da kroz spoj koncepta, historije i memorije prostora Galerije Brodac otvorimo novo poglavlje njenog djelovanja. Želimo unijeti novu energiju, dinamiku i proširiti spektar aktivnosti, ali i okupiti novu generaciju umjetnika, kustosa i saradnika – kaže Imamović.</p>

<p>Prema njenim riječima, cilj projekta nije samo intenziviranje izložbenog programa, već i stvaranje platforme za dijalog između različitih umjetničkih praksi.</p><p>- Ne govorimo samo o klasičnim izložbama. Želimo otvoriti prostor za interdisciplinarne formate koji povezuju vizuelne umjetnosti, performans, muziku i nove medije. Galerija treba biti mjesto susreta umjetnika, publike i ideja – dodaje art direktorica.</p><p>Razgovor se potom prirodno prebacuje na širu sliku – stanje savremene umjetničke scene u Sarajevu. Grad ima dugu umjetničku tradiciju i kontinuirano proizvodi kvalitetne autore, ali, kako Imamović ističe, postavlja se pitanje gdje se ta scena danas nalazi.</p><p>- Sarajevo ima snažnu umjetničku tradiciju i autentičnost. Umjetnici često reagiraju na društvene promjene na vrlo spontan i organski način. Međutim, ponekad se ne mogu oteti osjećaju da dio tog kvaliteta i progresivnosti pripada nekim prošlim vremenima. Zato je važno postaviti pitanje – gdje smo danas i ka čemu težimo kao scena – kaže Imamović.</p><h2>Zatvorenost zajednice</h2><p>Jedan od problema koje prepoznaje jeste zatvorenost određenih krugova unutar umjetničke zajednice.</p><p>- Često se stvara osjećaj ekskluzivnosti, kao da umjetnost pripada samo određenoj strukturi ili grupi ljudi. Takav pristup sužava prostor za eksperiment i nove ideje. Umjetnička scena treba otvoren dijalog, saradnju i kritički pristup – ističe Imamović.</p><p>Poseban izazov za mlade autore, dodaje, idalje je nedostatak prostora za izlaganje. Iako Sarajevo ima nekoliko važnih institucija i galerija, mogućnosti za kontinuirano predstavljanje novih radova su ograničene.</p><p>- Zato su nezavisni prostori izuzetno važni. Oni mogu fleksibilnije reagirati i omogućiti umjetnicima da eksperimentišu i razvijaju projekte. Galerija Brodac je od početka zamišljena kao takva platforma i mnogi umjetnici koji su danas prepoznati na sceni upravo su ovdje imali svoje prve izložbe – kaže Imamović.</p><p>U tom kontekstu posebno naglašava važnost saradnje između institucionalne i nezavisne scene.</p><p>- Institucije donose stabilnost i kontinuitet, dok nezavisne inicijative često pokreću nove ideje i eksperimentalne formate. Kada postoji otvorena saradnja između ta dva segmenta, kulturna scena postaje mnogo dinamičnija i zdravija – objašnjava.</p><p>Govoreći o planovima galerije, Imamović najavljuje raznovrstan program koji neće biti ograničen samo na tradicionalni izložbeni format.</p><p>- Publika može očekivati izložbe savremene umjetnosti, performanse, razgovore s umjetnicima i različite kolaborativne projekte. Cilj je transformirati galerijski prostor u mjesto susreta različitih umjetničkih praksi – kaže Imamović.</p><h2>Digitalna platforma</h2><p>Jedan od važnih projekata je i razvoj digitalne platforme galerije.</p><p>- Radimo na web-stranici koja će funkcionisati kao digitalni depo umjetničkih djela iz različitih medija. Na taj način želimo ojačati tržište umjetnina i približiti radove potencijalnim kolekcionarima – dodaje Imamović.</p>

Nova faza Galerije Brodac želi otvoriti prostor za mlade umjetnike

Imamović: Mjesto susreta umjetnika, publike i ideja

Elmedina Imamović, art direktorica Projekta 7, za "Dnevni avaz": Sarajevskoj umjetničkoj sceni treba više otvorenosti i prostora za eksperiment

<p>Objava zastupnika SDA u Gradskom vijeću Sarajeva Kerima Balića, koji je javnosti predočio odgovor Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine, otvorila je ozbiljna pitanja o zakonitosti izbora gradonačelnika Sarajeva Samira Avdića.</p><h2>CIK bez prijave</h2><p>Prema navodima iz odgovora CIK-a, ta institucija nikada nije zaprimila prijave kandidata za gradonačelnika Sarajeva na provjeru i ovjeru, zbog čega nikada nije ni izdala certifikat za tu funkciju. Također, izbor gradonačelnika, prema tim navodima, nije objavljen ni u Službenim novinama, što predstavlja zakonsku obavezu. Balić tvrdi da to znači da Avdić zapravo nikada nije legalno izabran za gradonačelnika, te da bi sve odluke koje je donio u tom svojstvu mogle biti dovedene u pitanje.</p><p>– CIK nije dobio prijave kandidata za gradonačelnika Grada Sarajeva na provjeru i ovjeru; CIK nikada nije izdao certifikat gradonačelniku; izbor gradonačelnika nikada nije objavljen u „Službenim novinama“. Dakle, Samir Avdić nije izabran u skladu sa zakonom – naveo je Balić.</p><p>On je dodao da će Klub SDA zatražiti provođenje novih posrednih izbora za gradonačelnika, u skladu sa zakonskim procedurama.</p><h2>Problem većine</h2><p>Međutim, čak i u slučaju da dođe do ponovnog izbora gradonačelnika, vladajuća većina u Gradskom vijeću Sarajeva mogla bi se suočiti s ozbiljnim političkim problemom – nedostatkom glasova. U Gradskom vijeću trenutno sjedi 28 vijećnika, što znači da je za izbor gradonačelnika potrebno najmanje 15 glasova.</p><p>Prema trenutnom odnosu snaga, stranke Trojke – SDP, Narod i pravda i Naša stranka – raspolažu sa ukupno 14 vijećnika. S druge strane, opozicioni blok koji čine SDA, Stranka za BiH i Demokratska fronta ima 13 vijećnika.</p><p>Za izbor gradonačelnika potrebno je 15 glasova. Većina sada zavisi od vijećnika Jasmina Ademovića koji je nedavno napustio Narod i Pravdu i sada djeluje kao nezavisni vijećnik. U takvoj konstelaciji odnosa, Trojci je za izbor gradonačelnika potreban najmanje još jedan glas. Bez podrške Ademovića ili prelaska nekog vijećnika iz opozicionog bloka, vladajuća većina nema potrebnih 15 ruku.</p><p>Prema dostupnim informacijama, SDA je zapravo namjerno sačekala da Ademović izađe iz NiP-a, kako bi pokrenuli cijelu proceduru. To znači da bi nakon proceduralne greške, stranke Trojke mogle ostati i bez gradonačelnika.</p><h2>Politička kriza</h2><p>Eventualni pad Avdićevog mandata mogao bi otvoriti i širu političku krizu u glavnom gradu, jer bez stabilne većine Gradskom vijeću prijeti institucionalna blokada.</p><p>U tom slučaju Sarajevo bi se moglo suočiti sa situacijom u kojoj nijedan politički blok nema dovoljno glasova za izbor gradonačelnika, što bi dodatno zakomplikovalo političke odnose u gradskoj vlasti.</p><p>Izbor gradonačelnika nije objavljen ni u „Službenim novinama“, što predstavlja zakonsku obavezu</p>

Bez Ademovića nema potrebnih 15 glasova za izbor novog gradonačelnika Sarajeva

Trojka bez dovoljno ruku za novog gradonačelnika?


<p>Na raskrsnici na Skenderiji večeras je došlo do saobraćajne nesreće.</p><p>Prema fotografijama s mjesta događaja, u sudaru su učestvovala dva vozila na kojima je pričinjena materijalna šteta.</p><p>Iz Operativnog centra MUP-a Kantona Sarajevo za portal "Avaza" kazali su da im ova nesreća nije prijavljena, što ukazuje na to da u incidentu najvjerovatnije nije bilo povrijeđenih</p>

Prema fotografijama s mjesta događaja, u sudaru su učestvovala dva vozila na kojima je pričinjena materijalna šteta

Nesreća na Skenderiji: Sudarila se dva vozila

<p>Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela je odluku kojom su odbijeni zahtjevi osam lokalnih zajednica za izuzeće od primjene člana 18. Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisana zabrana rada prodajnih objekata nedjeljom i tokom praznika. Zahtjevi su odbijeni za općine Stari Grad Sarajevo, Drvar, Tešanj, Ustikolina, Velika Kladuša i Sapna, te za gradove Visoko i Konjic, a odluka je donesena na prijedlog Federalnog ministarstva trgovine.</p><h2>Odobravanje izuzeća</h2><p>U obrazloženju Vlade navodi se da u dostavljenim prijedlozima nisu ispunjeni objektivni kriteriji propisani uredbom koja reguliše mogućnost izuzeća od neradne nedjelje. Prema važećem zakonu, trgovci mogu samostalno određivati radno vrijeme prodajnih objekata od ponedjeljka do subote, u ukupnom trajanju do 90 sati sedmično, dok su prodajni objekti nedjeljom i na dane praznika obavezno zatvoreni. Ipak, zakon ostavlja mogućnost da Vlada Federacije BiH, na prijedlog gradskog ili općinskog vijeća, odobri izuzeće za određenu lokalnu zajednicu.</p><p>Ekonomista i zastupnik u Parlamentu Federacije BiH Admir Čavalić u razgovoru za „Avaz“ upozorava da način na koji se zakon trenutno primjenjuje otvara niz pravnih i ekonomskih dilema. Posebno problematičnim smatra činjenicu da su pojedini zahtjevi lokalnih zajednica čekali mjesecima na odlučivanje.</p><p>- Radi se o zahtjevima koji su podneseni još tokom 2024. godine, a na njih se čekalo veoma dugo. Sve to vrijeme držani su u ladici, da bi odluke bile donesene tek sada. Takav pristup ozbiljno narušava pravnu sigurnost i predvidljivost poslovnog okruženja - smatra Čavalić.</p><h2>Pravni paradoks</h2><p>On upozorava i na pravni paradoks koji se pojavio u primjeni ovog zakona. Naime, dok Vlada tvrdi da nijedna lokalna zajednica nije ispunila kriterije za izuzeće, općina Orašje već ima dozvolu za rad trgovina nedjeljom bez da je za to bilo potrebno ispunjavanje bilo kakvih kriterija.</p><p>- Imamo situaciju u kojoj su kriteriji za izuzeće usvojeni tek nakon što je Orašju već odobren drugačiji režim rada. To otvara ozbiljno pitanje jednakosti pred zakonom i stvara utisak selektivne primjene pravila - kaže Čavalić.</p><p>On dodaje da takva praksa može dovesti do pravne nesigurnosti i potencijalnih sporova.</p><p>- Vrlo je moguće da će poslodavci ili lokalne zajednice koje se smatraju oštećenima pokušati osporiti ovakav model pred sudovima, a na kraju i pred Ustavnim sudom Federacije BiH - navodi.</p><p>Kritičari tvrde da država na ovaj način administrativno određuje radno vrijeme privatnih preduzeća, umjesto da odluku o tome prepusti tržištu, odnosno odnosu između poslodavaca, radnika i potrošača.<br><br><h2>Dostaviti dokaze</h2></p><p>Uredbom je propisano da lokalne zajednice moraju dostaviti podatke o eventualnom padu prometa u sektoru trgovine u odnosu na isti period 2023. godine, smanjenju broja zaposlenih u toj djelatnosti, kao i obrazloženje sezonskog karaktera zahtjeva ukoliko se traži privremeno izuzeće. Prema obrazloženju Vlade, u zahtjevima općina i gradova koji su sada odbijeni takvi kriteriji nisu bili ispunjeni.</p>

Odluka Vlade FBiH ponovo je otvorila pitanje selektivne primjene zakona i ograničavanja slobode poslovanja u sektoru trgovine

Niko ne ispunjava kriterije koji za Orašje ne važe: Vlada FBiH s neradnom nedjeljom stvorila pravni haos?

<p>Već danima traje jedna neobična politička drama: predsjedavajući Predstavničkog doma FBiH Dragan Mioković obilazi medije, daje izjave, piše statuse, objašnjava, apeluje, kukumače, upozorava i samo što ne zaplače. Radi čega? Zbog mogućnosti vlastite smjene na današnjoj sjednici.</p><p>Ne nudi pritom neke naročito uvjerljive argumente protiv, niti pokušava objasniti zašto bi njegovo ostajanje na funkciji bilo od presudnog značaja za građane Federacije. Ne. Uglavnom nam samo daje do znanja da ga sve to jako pogađa i da je svako ko bi digao ruku za njegovu smjenu – u najmanju ruku nečovjek, a vjerovatno i politički izdajnik.</p><p>Gleda čovjek i ne može da se ne zapita: je li moguće da nekoga baš toliko pogađa gubitak funkcije, i to u ovim godinama?</p><p>U bh. politici smo vidjeli svašta. Ljudi su gubili izbore, padale su vlade, smjenjivali su se premijeri, ministri i direktori. Obično bi to trajalo jedno popodne, eventualno dva dana medijskih reakcija, pa bi život išao dalje. Ali ovo je, čini se, poseban slučaj. Teško je sjetiti se da je ikada neko ovako emotivno reagovao na mogućnost da više neće sjediti u predsjedavajućoj stolici.</p><p>Usput se pojavila i zanimljiva linija odbrane. Naime, sada odjednom slušamo kako bi smjena Miokovića otvorila vrata strašnom scenariju u kojem HDZ preuzima sve institucije. Apokalipsa, praktično.</p><p>Problem je samo jedan mali detalj: isti taj HDZ je koalicioni partner Naše stranke.</p><p>Štaviše, kada je trebalo izabrati Marina Vukoju u Ustavni sud, ruka Dragana Miokovića nije pokazivala nikakve znakove straha od te strašne dominacije HDZ-a. Naprotiv – uredno je bila podignuta. Tada HDZ očito nije bio prijetnja demokratiji, nego sasvim prihvatljiv partner u vlasti.</p><p>Ali politika zna biti vrlo fleksibilna disciplina. Kada je vlast sigurna, koalicioni partner je partner. Kada je funkcija ugrožena, isti taj partner postaje prijetnja državi, demokratiji i političkom poretku.</p><p>U međuvremenu, ako se pogleda sam učinak Miokovića kao predsjedavajućeg, teško je reći da je riječ o mandatu koji će se pamtiti po institucionalnom preporodu. Predstavnički dom je pod njim radio kako je radio: sporo, često haotično, uz sumnjivo poznavanje pravilnika i pokušaje blokiranje po vlast neugodnih rasprava poput one povodom afere „Spengavanje“. Ništa spektakularno. Ali ni naročito impresivno.</p><p>Pa ipak, gledajući ovu količinu javne patnje, medijskih nastupa i dramatičnih upozorenja, čovjek se gotovo mora smilovati.</p><p>Zato jedan skroman apel zastupnicima: ne dirajte nam Miokovića.</p><p>Nemojte čovjeku nanositi toliku duševnu bol. Nije humano. Ipak je to stariji gospodin, koji je očito razvio duboku emocionalnu vezu sa svojom funkcijom.</p><p>A svi znamo da su neke veze u životu jednostavno – teško raskidive.</p>

Ipak je to stariji gospodin, koji je očito razvio duboku emocionalnu vezu sa svojom funkcijom

Ne dirajte nam Miokovića

<p>U svijetu u kojem se politički poeni sakupljaju brzinom viralnog tvita, a činjenice često gube bitku pred senzacionalizmom, Milorad Dodik je otvorio još jedan front svoje političke kampanje. Ovoga puta meta nije neka dnevna politička tema, nego sama historijska uloga Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Kroz niz izjava – od komemoracija u Donjoj Gradini do intervjua u Vašingtonu – Dodik pokušava konstruirati novi politički narativ: Bošnjaci kao historijski saradnici nacizma, narod, navodno, obilježen antisemitizmom i prirodnim neprijateljstvom prema Izraelu i Zapadu.</p><h2>Pokušaj podvale</h2><p>Zanimljivo je da se ista teza pokušava podvaliti i od pojedinih hrvatskih nacionalističkih krugova, uprkos činjenica da je NDH redom vođena od Hrvata i u političkom i vojnom smislu bila, vjerovatno, i najkrvaviji nacistički marionetski režim u Drugom svjetskom ratu.</p><p>Jedan od ilustrativnih primjera ovog odnosa prema historiji jeste Dodikova nedavna izjava da bi Sarajevsku hagadu trebalo “vratiti Izraelu”. Prema njegovim riječima, riječ je o jevrejskom kulturnom blagu koje Sarajevo, navodno, politički zloupotrebljava. Problem je u tome što Sarajevska hagada nikada nije bila u Izraelu, da bi se tamo mogla vratiti. Riječ je o iluminiranom sefardskom rukopisu iz srednjovjekovne Španije koji je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine otkupio još 1894. godine od sarajevske porodice Koen. Hagada je vlasništvo Bosne i Hercegovine i jedan od najpoznatijih simbola multikulturalne tradicije Sarajeva.</p><h2>Gnusne laži</h2><p>Ali Dodikova izjava nije rezultat neznanja. Ona je politički signal. Predstavljanjem Hagade kao “zarobljenog” jevrejskog blaga u rukama muslimanskog Sarajeva, Dodik pokušava poslati poruku međunarodnoj javnosti da je upravo on taj koji štiti jevrejsku baštinu. Ironija je u tome što su upravo muslimani u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata spasili Hagadu od nacista. Bibliotekar Derviš Korkut sakrio ju je od okupacionih vlasti i tako sačuvao jedno od najvrednijih jevrejskih rukopisnih djela u Evropi.</p><p>Mnogo ozbiljnije od priče o Hagadi su Dodikove izjave iz Vašingtona u kojima tvrdi da su “muslimani u Bosni u Drugom svjetskom ratu bili na strani Hitlera” i da su organizovali koncentracione logore za djecu. Takve tvrdnje predstavljaju klasičan primjer ne više ni revizionizma, nego bezočnih laži. Koncentracioni logori na teritoriji Bosne i Hercegovine bili su dio sistema Nezavisne Države Hrvatske i nalazili su se pod upravom ustaškog režima iz Zagreba u kojem je tek nekolicina muslimana zauzimala rukovodeće pozicije. Bošnjaci kao narod nisu imali politički aparat niti državu koja bi mogla organizovati takav sistem.</p><p>Još važnije, Dodik prešućuje jedan fenomen koji je gotovo jedinstven u okupiranoj Evropi – Muslimanske rezolucije iz 1941. godine. Bošnjački uglednici iz Sarajeva, Tuzle, Mostara i Banje Luke tada su javno osudili ustaško nasilje nad Srbima i Jevrejima i zahtijevali njegov prekid. Muftija Muhamed Kurt u Tuzli spriječio je paljenje pravoslavne crkve, dok su porodice poput Korkuta i Hardaga spašavale jevrejske sugrađane.</p><p>Razlog Dodikove retorike nije historija nego politika. On pokušava uklopiti vlastiti narativ u širu ideološku sliku koja je danas popularna u dijelu zapadne desnice – sukob “hrišćanskog svijeta” i “radikalnog islama”. U toj konstrukciji Dodik sebe predstavlja kao branitelja zapadne civilizacije, dok Bošnjake pokušava prikazati kao potencijalnu sigurnosnu prijetnju.</p><h2>Nije bezazleno</h2><p>Ignorisati takvu propagandu bila bi ozbiljna greška. U svijetu u kojem se narativi šire brže nego činjenice, historija se vrlo lako pretvara u političko oružje. Upravo zato je važno stalno podsjećati na ono što je stvarna historija Bosne i Hercegovine: na Hagadu koju su Bošnjaci spasili od nacista, na rezolucije kojima su branili svoje komšije i na antifašističku borbu u kojoj su dali ogroman doprinos. Jer ako se laž dovoljno puta ponovi, ona na kraju počne zvučati kao istina.</p>

Kako lider SNSD-a kroz revizionističke tvrdnje pokušava Bošnjacima pripisati nacističko naslijeđe i predstaviti ih kao prijetnju Zapadu

Kako Dodik pokušava od Bošnjaka napraviti Hitlerove saveznike

<p>Nedugo nakon završetka rata, Bosna i Hercegovina našla se pred jednim od prvih velikih geopolitičkih izbora u svojoj novijoj historiji – izborom između nastavka saradnje s Iranom, koji je tokom rata pomagao vlastima u Sarajevu, i strateškog partnerstva sa Sjedinjenim Američkim Državama.</p><h2>Važan saveznik, ali...</h2><p>Tokom ratnih godina Iran je bio jedna od rijetkih država koja je, uprkos međunarodnom embargu na oružje, pružala konkretnu pomoć Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Ta pomoć nije se ogledala samo u naoružanju. Iranski instruktori i operativci učestvovali su i u obuci pojedinih sigurnosnih struktura tadašnje Republike BiH.</p><p>Jedno od ključnih mjesta takve obuke bio je policijski trening-centar u Pogorelici kod Fojnice. Prema kasnijim navodima zapadnih obavještajnih službi, u tom centru iranski instruktori su učestvovali u obuci pripadnika tadašnje obavještajne službe AID, ali i pojedinih policijskih kadrova.</p><p>Američke i NATO službe procjenjivale su da je tokom rata u Bosni i Hercegovini djelovalo između 100 i 400 iranskih obavještajnih operativaca, koji su u zemlji uspostavili mrežu kontakata kroz diplomatske kanale, humanitarne organizacije i sigurnosne strukture.</p><p>U izvještaju Obavještajnog odbora Predstavničkog doma Američkog kongresa iz 1997. godine navodi se da je „Iran tokom rata uspostavio opsežnu obavještajnu mrežu u Bosni“.</p><p>Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i dolaska NATO snaga u Bosnu i Hercegovinu, pitanje iranskog prisustva postalo je ozbiljan problem u odnosima Sarajeva i Vašingtona. Američke vlasti smatrale su da prisustvo iranske obavještajne mreže predstavlja sigurnosni rizik za državu u kojoj djeluju međunarodne mirovne snage.</p><h2>Situacija kulminirala 1996.</h2><p>Situacija je kulminirala 1996. godine kada je izbio političko-sigurnosni skandal poznat kao afera „Pogorelica“. Zapadne obavještajne službe tvrdile su da su u tom centru iranski operativci obučavali kadrove za obavještajne operacije, konspirativni rad i specijalne sigurnosne zadatke.</p><p>Vašington je tada izvršio snažan pritisak na vlasti u Sarajevu da se iranski utjecaj ukloni iz sigurnosnog sektora Bosne i Hercegovine. Poruka američke administracije bila je vrlo jasna.</p><p>Kako je kasnije napisao američki diplomat Ričard Holbruk (Richard Holbrook) u knjizi „To End a War“, Sarajevo je bilo suočeno s jasnim izborom: „Bosna je morala izabrati između Irana i Sjedinjenih Država. Nije mogla imati oboje.“</p><p>U izvještaju Obavještajnog odbora Predstavničkog doma Američkog kongresa iz 1997. godine navodi se da je „Iran tokom rata uspostavio opsežnu obavještajnu mrežu u Bosni“. Američka administracija tada je otvoreno upozoravala da iransko obavještajno prisustvo nije kompatibilno s implementacijom Dejtonskog sporazuma.</p><p>Pod tim pritiskom centar u Pogorelici je zatvoren, a veći broj iranskih operativaca napustio je Bosnu i Hercegovinu. Uslijedile su i promjene unutar sigurnosnih struktura, uključujući smjene pojedinih kadrova povezanih s aferom.</p><p>Time je Bosna i Hercegovina faktički napravila jedan od prvih velikih strateških izbora u poslijeratnom periodu. Umjesto nastavka saradnje s Teheranom, Sarajevo je odlučilo da svoj sigurnosni i politički okvir veže uz Sjedinjene Američke Države i zapadne saveznike.</p><h2>Bolji izbor</h2><p>Odustajanje od saradnje s Iranom imao je dugoročne posljedice. Upravo su Sjedinjene Američke Države u narednim godinama postale ključni politički i sigurnosni partner Bosne i Hercegovine – od implementacije Dejtonskog sporazuma do reforme vojske i sigurnosnog sektora.</p>

Nakon afere „Pogorelica“ i snažnog pritiska Vašingtona, vlasti u Sarajevu krajem devedesetih prekinule su sigurnosnu saradnju s Teheranom i strateški se okrenule SAD

Alija Izetbegović s Hamneijem: Iran je bio važan saveznik u ratu, ali se u miru prešlo na kulturne veze

Geopolitički zaokret bošnjačkog rukovodstva nakon rata: Kako je BiH izabrala Ameriku umjesto Irana

<p>Prepucavanje ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića s vlasnikom Pink televizije Željkom Mitrovićem oko izbacivanja kanala Pink Media Group iz ponude BH Telecoma otvorilo je mnogo šire pitanje od pukog medijskog sukoba. Ono, zapravo, razotkriva način na koji politička klasa u Bosni i Hercegovini već decenijama doživljava državne kompanije – kao vlastiti politički resurs.</p><p>Da se ne lažemo: svima je odavno jasno da se kadrovi u državnim kompanijama postavljaju po političkoj liniji. Jasno je i da je direktor BH Telecoma Amel Kovačević njegov čovjek. Tako je bilo u vrijeme SDA, tako je bilo u kratkim epizodama vlasti SDP-a, a tako je i danas. Državna preduzeća u BiH već trideset godina služe kao politički plijen: mjesta na kojima se nagrađuju stranački kadrovi, učvršćuju političke mreže i raspodjeljuju resursi.</p><p>Ali je u toj praksi barem postojalo jedno nepisano pravilo. Političari su se trudili zadržati makar privid profesionalizma – do te mjere da o poslovnim odlukama firmi govore njihove uprave, a ne partijski šefovi.</p><p>No, narcisoidan kakav jeste i pritom neopterećen knjiškim znanjem, Konaković je odlučio postaviti nove standarde. Ministar vanjskih poslova već mjesecima javno komentira poslovne odluke BH Telecoma, najavljuje akvizicije i investicije, proziva konkurenciju, prijeti, nudi, kudi i hvali. Kao da je BH Telecom njegova naslijeđena babovina, a ne državna kompanija i „zlatna koka“ građana na čije odluke partijski lideri zakonski ne bi smjeli imati nikakav utjecaj.</p><p>Ironija je u tome što je upravo Konaković godinama gradio politički identitet na obećanju da će takav sistem promijeniti. Njegova stranka nastala je na kritici starog modela vlasti, posebno onog vezanog za Bakira Izetbegovića i dugogodišnju dominaciju Stranka demokratske akcije. Jedno od ključnih obećanja bilo je upravo prekidanje prakse nepotizma, uhljebljivanja i stranačkog porobljavanja društva.</p><p>Umjesto toga, danas gledamo samo novu – i još otvoreniju – verziju starog obrasca. Razlika je tek u tome što se ono što se ranije pokušavalo prikriti sada demonstrira gotovo bez ikakvog zazora.</p><p>Problem, naravno, nije u tome hoće li Pink biti u ponudi BH Telecoma ili neće. To je poslovna odluka o kojoj bi trebali odlučivati uprava i tržište. Problem nastaje kada ministar vanjskih poslova javno demonstrira da je to njegov lični projekt, kao što je ranije demonstrirao i u prepucavanju s televizijom Hayat i njenim rukovodstvom.</p><p>Drugim riječima: Telecom je moj, a svi u njemu moja produžena ruka.</p><p>Na kraju, cijela priča kod Konakovića svodi se na nešto mnogo prizemnije od politike ili principa upravljanja državom – demonstraciju moći. Na potrebu da pokaže ko je gazda i ko odlučuje. Vlast za njega nije služenje, nego sredstvo za liječenje vlastitih kompleksa i dokazivanje društvu vlastite sile.</p><p>Pojmovi poput demokratije, pravne države, institucionalne autonomije ili tržišne ekonomije za njega su ionako oduvijek bili nešto apstraktno i daleko. To jednostavno nije dio političke kulture iz koje dolazi. A takve stvari se, uostalom, i ne uče na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja.</p>

Vlast za njega nije služenje, nego sredstvo za liječenje vlastitih kompleksa i dokazivanje društvu vlastite sile

Je li BH Telecom Konakovićeva babovina?

<p>Na današnji dan, 5. marta 1940. godine, sovjetsko rukovodstvo donijelo je jednu od najhladnijih i najciničnijih odluka u historiji Drugog svjetskog rata. Tog dana Politbiro Komunističke partije Sovjetskog Saveza odobrio je prijedlog šefa NKVD-a Lavrentiy Beria da se bez suđenja likvidiraju hiljade poljskih ratnih zarobljenika i civila koje je Sovjetski Savez držao nakon okupacije istočne Poljske 1939. godine.</p><h2>Potpis Staljin</h2><p>Odluku su potpisali najviši sovjetski lideri, među njima i Joseph Stalin, čime je zapečaćena sudbina poljske vojne i intelektualne elite koja se našla u sovjetskim logorima.</p><p>U dokumentu koji je Berija dostavio Politbirou navodi se da se radi o „okorjelim i nepopravljivim neprijateljima sovjetske vlasti“ te se predlaže njihovo pogubljenje „posebnim postupkom“, bez ikakvog sudskog procesa. Politbiro je prijedlog prihvatio.</p><p>U narednim sedmicama NKVD je započeo sistematska pogubljenja. Tokom aprila i maja 1940. godine ubijeno je oko 22.000 Poljaka – uglavnom oficira poljske vojske, policajaca, državnih službenika, profesora, advokata i drugih pripadnika društvene elite. Egzekucije su izvršene na više lokacija, ali je najpoznatija postala Katyn Forest, po kojoj je cijeli zločin dobio ime.</p><h2>Uništiti elitu društva</h2><p>Cilj operacije bio je jasan: uništiti sloj ljudi koji bi mogao predstavljati jezgro buduće poljske države i otpora sovjetskoj vlasti.</p><p>Masovne grobnice otkrivene su 1943. godine, kada je područje Smolenska bilo pod kontrolom nacističke Njemačke. Moskva je tada odgovornost prebacila na Nijemce i tu verziju događaja branila gotovo pola stoljeća. Tek 1990. godine sovjetske vlasti su službeno priznale da je zločin počinio NKVD po naredbi vrha države.</p><p>Katinski masakr ostao je simbol brutalnosti totalitarnih režima i podsjetnik na to koliko lako politička ideologija može pretvoriti birokratsku odluku u masovno ubistvo.</p><p>Danas, više od osam decenija kasnije, Katinska šuma ostaje mjesto sjećanja – ali i opomena da historija nikada ne počinje zločinom samim po sebi, nego odlukom da se zločin naredi.</p><p>Ukupno je ubijeno oko 22.000 Poljaka, uključujući:</p><p>- oko 8.000 oficira poljske vojske</p><p>- 6.000 policajaca</p><p>- hiljade profesora, advokata, ljekara i drugih pripadnika elite.</p>

Odlukom Politbiroa Sovjetskog Saveza 5. marta 1940. naređena je likvidacija više od 22.000 poljskih oficira, intelektualaca i državnih službenika 

Kad su komunisti bili u savezu s nacistima: Na današnji dan Sovjetski savez naredio je ubistvo više od 20.000 Poljaka

<p>Svako malo se pojavi neki mali, samozvani čuvar morala, koji u odbrani teokratskih satrapija poput Irana posegne za najjeftinijim argumentom: “Bolje to nego Zapad gdje vladaju blud, droga, alkohol i prostitucija.”</p><h2>Poroci iza svetih parola</h2><p>Zanimljivo je da nijedan od tih moralnih puritanaca nikada nije emigrirao u Teheran. Niti planira. Ne traže vizu za Kom, nego za Berlin. Ne konkurišu za posao u Isfahanu, nego u Beču. Ne šalju djecu na studij u Teheran, nego u Ljubljanu ili Minhen. Taj “pokvareni Zapad” im je i dalje destinacija, ali nekako ga mrze. Stomak im nekako drugačije razmišlja od mozga koji svakako ne razmišlja, a oni uvijek poslušaju stomak.</p><p>Pa hajde da raščlanimo tu priču.</p><p>To što su zapadna društva liberalnija – u smislu da dozvoljavaju pojedincu izbor i otvoreno govore o stvarima koje postoje – ne znači da su moralno propalija. Razlika je u sljedećem: na Zapadu se poroci ne skrivaju iza svetih parola. Oni se tretiraju kao društveni problemi, individualne odluke ili javnozdravstvena pitanja.</p><p>U mnogim zaljevskim zemljama, koje se često uzimaju kao uzor “moralne čistoće”, prostitucija je itekako prisutna – samo što je uvezena i prešućena. U Iranu se možete oženiti maloljetnicom, ali ćete završiti u zatvoru ako se usudite kritizirati režim. Prostitucija je legalizovana kroz "instant brakove" (vjenčaju vas, obavite "posao", pa vas razvedu), ali bi vas šerijatska policija kao ženu mogla na ulici pretući ako ste "nepropisno pokrivene". </p><p>Je li to moral? Ili kontrola i nasilje s vrlo upitnim kriterijima?</p><p>Postoji ta infantilna predstava da se ljudi na Zapadu cijeli dan drogiraju i prostituišu. Da je čitava civilizacija jedna beskonačna noć u Las Vegasu.</p><p>U stvarnosti, ogromna većina ljudi na Zapadu radi, plaća poreze, odgaja djecu, ide u školu, štedi, planira budućnost. "Poroci" ogromne većine su kratkotrajni i povremeni, ako i to, nikakav način života.</p><p>Posebna kategorija meni jakih moralista kod nas su oni koji su prije 10–15 godina bili sve ono što danas javno osuđuju. Bivši partijaneri, alkosi, drogeraši – sada gorljivi zagovornici država u kojima bi za vlastite biografije vjerovatno visili s krana. Ima među onih za koje znam da privatno vuku, piju, o lopovlucima da ne pričam, ali slomiše se da nam javno svima popiju mozak sa svojim propovijedima o moralu i vjeri.</p><h2>Paradoks BiH</h2><p>To je taj fascinantni fenomen: privatni grijesi se zaborave, ali se javno propovijeda stroga kazna za tuđe. Kome vi tačno držite lekcije? I je li vas imalo stid vlastitog dosjea?</p><p>I jedno pitanje koje ne prestaje da fascinira, ali naši moralisti izgleda ga sebi nikad ne postavljaju.</p><p>Od 1990. imamo nagli porast deklarativne religioznosti. Na popisu se gotovo svi izjašnjavaju kao vjernici, njih skoro 97%. Evropski smo šampioni u tome.</p><p>Istovremeno imamo sistemsku korupciju, politički kriminal, masovnu konzumaciju droga, nasilje i organizovani kriminal, stranačko zapošljavanje i klijentelizam.</p><h2>Kako to?</h2><p>Ako je religioznost automatski garant morala, zašto s njenim rastom ne raste i poštenje?</p><p>Možda zato što deklarativna vjera nije isto što i unutrašnja etika. Možda zato što je lakše vikati protiv “nemoralnog Zapada” nego suočiti se s vlastitom odgovornošću. Ako vidimo na šta nam liči društvo, nedvojbeni zaključak se nameće da je naš čovjek u prosjeku mnogo nemoralniji i pokvareniji od tog zapadnjaka kojem bi kao dijelio neke lekcije.</p><p>Zapadna društva su izabrala model u kojem pojedinac ima pravo na izbor – i da pogriješi. To nosi rizik. Ali nosi i dostojanstvo. U teokratskim sistemima država odlučuje umjesto vas – šta je dopušteno, kako se oblačite, šta smijete reći, s kim smijete biti.</p><p>Pitanje je jednostavno: želite li društvo u kojem je sve “moralno” jer je zabranjeno – ili društvo u kojem ljudi imaju slobodu, ali i odgovornost?</p><p>I na kraju, ako je Zapad zaista tako truo i nemoralan – zašto su avioni puni onih koji tamo žele otići, a prazni u suprotnom smjeru?</p><p>Možda zato što ljudi, uprkos svim manama liberalnih društava, ipak biraju slobodu.</p>

Pitanje je jednostavno: želite li društvo u kojem je sve “moralno” jer je zabranjeno – ili društvo u kojem ljudi imaju slobodu, ali i odgovornost

Sex, droga, alkohol i nemoralni Zapad

<p>Šutnja najviših bošnjačkih funkcionera o ratu Sjedinjenih Američkih Država i Irana nije diplomatska suzdržanost – ona je politički opasna prije svega za Bošnjake. U trenutku kada se globalni poredak preslaguje, a ključni sigurnosni saveznik Bosne i Hercegovine ulazi u otvoreni vojni sukob s režimom u Teheranu, izostanak jasne pozicije šalje poruku strateške dezorijentacije. A narod koji nema jasnu vanjskopolitičku orijentaciju u kriznim vremenima vrlo brzo postaje kolateral tuđih kalkulacija.</p><p>Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković do danas nisu artikulirali politički stav o američkoj intervenciji u kojoj je likvidiran vrhovni i višedecenijsko vođe Irana Ali Hamenei (Khamenei). Ne govorimo o tehničkim saopštenjima da se „prati situacija“, niti o konzularnim linijama za građane u UAE. Govorimo o jasnoj političkoj poruci – gdje stoji Bosna i Hercegovina u odnosu na svog najvažnijeg saveznika od 1995. do danas.</p><h2>Zašto je to opasno?</h2><p>Prvo, zato što Bošnjaci, više nego bilo koji drugi narod u BiH, objektivno zavise od zapadne političke i sigurnosne arhitekture. Dejtonski sporazum, NATO prisustvo, međunarodna supervizija i kontinuirana diplomatska podrška teritorijalnom integritetu države – sve to dolazi prije svega iz Vašingtona. Slanje signala neodlučnosti ili kalkulantske šutnje u trenutku kada SAD vode rat protiv režima u Teheranu znači slabljenje percepcije pouzdanosti.</p><p>Drugo, zato što ta šutnja nije neutralna, nego proizvod unutrašnjeg straha. U dijelu bošnjačke političke i medijske scene godinama se njeguje ambivalentan odnos prema Zapadu – kombinacija zavisnosti i latentnog resentimana. Postoje krugovi koji romantiziraju „otpor imperijalizmu“, zatvaraju oči pred represijom režima koji žene kažnjavaju zbog „nepropisne marame“ i svaki potez Vašingtona tumače isključivo kroz prizmu agresije.</p><p>Ako Denis Bećirović jasno podrži SAD, rizikuje gubitak simpatija tog dijela biračkog tijela. Ako Elmedin Konaković stane otvoreno uz američku intervenciju, naljutit će radikalne krugove oko sebe koji brižljivo njeguju antiameričke narative. A ako kritikuju Vašington, dovode u pitanje odnos s državom bez koje danas ne bi bilo ni minimalne međunarodne sigurnosne garancije za BiH.</p><p>Zato biraju treću opciju – tišinu.</p><h2>Vakum nikad ne ostaje prazan</h2><p>Problem je što Bosna i Hercegovina nema luksuz strateške neutralnosti. Nije regionalna sila koja balansira između velikih blokova. Ona je mala, institucionalno krhka država, čija sigurnost i međunarodni kredibilitet počivaju na jasnoj zapadnoj orijentaciji. U takvom kontekstu, neizjašnjavanje u trenutku globalnog sukoba ne izgleda kao mudra diplomatija, nego kao odsustvo hrabrosti da se preuzme politička odgovornost.</p><p>U međuvremenu, javnost svjedoči kako se ministar vanjskih poslova bavi BH Telecomom, medijskim polemikama i unutrašnjim prepucavanjima, dok pitanje rata koji reshuflira globalne odnose ostaje bez političke artikulacije. Time se šalje poruka da su PR bitke važnije od strateške orijentacije.</p><p>U vanjskoj politici vakuum nikada ne ostaje prazan. Ako ga ne popune državni predstavnici jasnim i odgovornim stavom, popunit će ga drugi akteri – entitetski lideri, regionalne sile ili globalni centri moći sa vlastitim interesima. A tada Bošnjaci, koji su najviše vezani za zapadni sigurnosni kišobran, mogu ostati bez jasnog oslonca u trenutku kada im je on najpotrebniji.</p><p>Šutnja možda donosi kratkoročnu političku komociju. Dugoročno, ona proizvodi stratešku slabost. A to je luksuz koji Bošnjaci, historijski gledano, nikada nisu mogli sebi priuštiti.</p>

Izostanak jasne pozicije o ratu SAD-a i Irana pokazuje politički strah i stratešku dezorijentaciju u trenutku kada se preslaguje globalni poredak

Bez stava u presudnom trenutku: Kuda vodi tišina bošnjačkog vrha?

<p>Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine još uvijek nema jasan i zvaničan stav o intervenciji Sjedinjenih Američkih Država u Iranu – intervenciji zemlje koja je, sviđalo se to nekome ili ne, najvažniji politički i sigurnosni saveznik BiH od 1995. do danas. Treći dan nakon američke intervenvije u kojoj je likvidiran vrhovni poglavar Irana ajatolah Hamnei i koja trajno mijenja svijet – od bošnjačkog rukovodstva i ministra vanjskih poslova – ni mukajet. </p><h2>Ne može protiv svojih radikala</h2><p>Doduše, uspio je danas objaviti jedno saopštenje tehničkog karaktera u kojem nas je obavijestio da Ministarstvo „prati situaciju“ i da su otvorene telefonske linije i formirana WhatsApp grupa za podršku građanima u UAE.</p><p>Ali zato ima vremena da se bavi BH Telecomom. I Željkom Mitrovićem, vlasnikom Pinka i njegovim Facebook objavama. I da optužuje „Dnevni avaz“ da podržava Mitrovića time što je samo prenio njegovo saopštenje. I upravom javnih preduzeća. I svime onim što formalno nema nikakve veze s njegovim resorom. I da snima video klipove u kojima komentariše Mitrovića, Pink i poslovnu politiku BH Telecoma koju očigledno tretira kao da je njegova privatna.</p><p>Dok Srbija, koliko god balansirala, vodi računa da ne antagonizira ni Vašhington ni Moskvu, dok Kosovo zna ko mu je saveznik i otvoreno je stalo uz SAD, dok je Crna Gora kao članica NATO-a podržala zapadnu liniju, a Hrvatska jasno uskladila svoju poziciju s EU i američkom politikom – Bosna i Hercegovina šuti. Tačnije, šuti njen ministar vanjskih poslova.</p><p>I to ne zato što nema mišljenje. Nego zato što zna da kakvo god mišljenje javno izgovori, neko će mu zamjeriti.</p><p>Ako podrži SAD, naljutit će radikalne krugove koje brižljivo uzgaja oko sebe i koji godinama koketiraju s antiameričkim narativima i romantiziraju režime koji žene zatvaraju zbog „nepropisne marame“. Ako kritikuje američku intervenciju, konfrontirat će se s najvažnijim saveznikom države koju predstavlja. Pa je najlakše – šutjeti. Računati da će vijest proći. Da će se pažnja javnosti prebaciti na nešto drugo. Na Željka Mitrovića i „Dnevni avaz“.</p><p>U međuvremenu, ministar vanjskih poslova ponaša se kao da je BH Telecom njegova babovina. Kao da je riječ o privatnoj firmi čiji je suvlasnik, a ne o javnom preduzeću sa upravom, nadzornim odborom i jasno definisanim institucionalnim nadležnostima. Kakve tačno veze ima ministar vanjskih poslova s operativnim upravljanjem Telecomom? Od kada je to dio diplomatskog portfelja?</p><p>I zašto se on, pobogu, u jeku najvažnijeg vojnog sukoba u ovom desetljeću ministar vanjskih poslova BiH bavi državnim kompanijama i privatnim televizijama?</p><p>Influenser u ministarskoj fotelji bavi se svime osim vlastitim poslom.</p><h2>Nestat će ako šuti</h2><p>Sjetimo se i protesta mladih u Sarajevu nakon pogibije Erdoana Morankića. Mladi su tada direktno prozivali njega i njegove kadrove, tražeći političku odgovornost. Dani su prolazili bez jasne reakcije Konakovića. Bez političke težine. Bez preuzimanja odgovornosti. Tišina. Dok na kraju nije završio kao Dinocchio na transparentu, čime su mu mladi jasno poručili šta misle o njemu.</p>

<p>Sada je opet tišina – ali na mnogo ozbiljnijoj temi. Na pitanju globalne sigurnosti i odnosa sa državom bez koje danas ne bi bilo ni Dejtona, ni NATO puta, ni međunarodnog kredibiliteta BiH.</p><p>Bosna i Hercegovina je možda jedina država u regionu u kojoj bošnjački rukovodioci nemaju jasan zvaničan stav o pitanju koje direktno utiče na međunarodni poredak. Država koja zavisi od zapadne političke i sigurnosne arhitekture ponaša se kao da je to unutrašnja tema BH Telecoma.</p><p>Problem neće nestati zato što se o njemu šuti.</p><p>Ali izgleda da je to nova doktrina – ako se ne oglasiš, možda će proći. Ako se baviš sporednim temama, možda niko neće primijetiti da izostaje suština.</p><p>Samo što u vanjskoj politici praznina nikad ne ostaje prazna. Nju uvijek neko popuni. Poput Milorada Dodika npr.</p>

BiH ostaje bez zvanične političke rečenice o eskalaciji na Bliskom istoku, ali se Konaković bavi tv programom

Konaković nema stav o američkoj intervenciji u Iranu, ali ima o Željku Mitroviću i kanalima na BH Telecomu

<p>Rat u Bosni i Hercegovini nije počeo samo razaranjem gradova, nego i razaranjem svakodnevice. U proljeće 1992. godine, u zemlji koja je donedavno bila dio jedne države i jednog sistema, granice su se odjednom pojavile između naselja, ulica, pa i među ljudima koji su do jučer dijelili isti život. Sarajevo je dospjelo pod brutalnu opsadu i četverogodišnje razaranje, infrastruktura je bila uništena, a svakodnevni ritam sveden na potragu za vodom, hranom i sigurnošću. U takvim okolnostima, kultura nije nestala - promijenila je oblik.</p><h2>Simbolička težina</h2><p>Muzika je postala jedan od najdirektnijih i najdostupnijih načina izražavanja iskustva rata. Nastajala je bez velikih produkcija, često u improviziranim uslovima, ali je imala snažan odjek među ljudima koji su u tim pjesmama prepoznavali vlastitu stvarnost, a nekih od tih pjesama vjerovatno se ne bi ni MTV postidio. Neke su bile posvete gradovima pod opsadom, neke konkretno borcima i jedinicama, a neke su govorile o gubitku, rastanku i neizvjesnosti. Zajedno su činile neformalni zvučni zapis rata - paralelnu historiju, ispričanu ne kroz izvještaje i dokumente, nego kroz glasove onih koji su ga živjeli.</p><p><br></p>

<p>Jedna od najpoznatijih među njima bila je „Vojnik sreće“ Dine Merlina, objavljena početkom rata i ubrzo prihvaćena kao jedna od ključnih pjesama tog perioda. Njen videospot nosi dodatnu simboličku težinu: u njemu su se pojavili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Republike Bosne i Hercegovine, Odreda Bosna, pod komandom Dragana Vikića, jedne od centralnih figura odbrane Sarajeva. U vremenu kada su međunarodne televizijske mreže rijetko prikazivale bosansku perspektivu rata, ovaj spot je emitovan i izvan zemlje, dokumentujući postojanje organizovanog otpora.</p><p>Ako je Merlinova pjesma predstavljala univerzalnu priču o pojedincu u ratu, onda je „Ponesi zastavu“, u interpretaciji Mladena Vojičića Tife, bila direktnija posveta konkretnim ljudima i jedinicama. Njeni stihovi, koji se obraćaju Draganu Vikiću po imenu, pretvorili su pjesmu u muzički spomenik jednoj od najvažnijih jedinica koje su branile Sarajevo u prvim, najneizvjesnijim mjesecima rata i njenom legendarnom komandantu.</p><p><br></p>

<p>U opkoljenom gradu, gdje je svakodnevni život bio sveden na preživljavanje između granata, nastajale su i intimnije, tiše pjesme. Kemal Monteno, jedan od najvažnijih kantautora Sarajeva, snimio je 1992. godine „Pismo prijatelju“, s tekstom Zlatana Fazlića Fazle. Pjesma nije bila borbena, niti je pozivala na mobilizaciju. Bila je lična, gotovo privatna refleksija o ratu koji je razdvojio ljude, pretvarajući prijatelje u stanovnike različitih svjetova.</p>

<h2>Emotivna dimenzija</h2><p>Sličnu emotivnu dimenziju nosile su i pjesme Mugdima Avdića Hende, posebno one s albuma „Zaboravljeni grad“ iz 1993. godine. Njegove pjesme poput „Sviraj mi, sviraj brate“ i „Sarajevska raja“ nisu slavile rat, nego su dokumentovale njegovu psihološku cijenu. Njegova muzika postala je dio svakodnevice grada, zvučna pozadina života pod opsadom.</p>

<p>Paralelno s tim intimnim izrazima, postojala je i tradicija patriotskih budnica. Jedna od najpoznatijih bila je „Ja ti odoh majku Bosnu braniti“, autora Zaima Poturića, koja je pripadala starijem obrascu ratnih oproštajnih pjesama, u kojima pojedinac napušta dom svjestan rizika koji ga čeka. Kantautor Nazif Gljiva napisao je niz pjesama posvećenih braniocima Sarajeva, dajući muzički oblik kolektivnom iskustvu odbrane grada, među kojima su svakako najpoznatiji stihovi „Šta se ono tamo čuje/Ko to tamo pjesmu pjeva/To heroji idu majko/Branioci Sarajeva!“.</p>

<p>Među kolektivnim projektima posebno se izdvojila pjesma „Mojoj dragoj BiH“, autora Ismeta i Fikreta Kurtovića, prvi put emitovana u Zagrebu 1992. godine. U njenom snimanju učestvovalo je više izvođača i horova, a pjesma je nastala kao izraz podrške zemlji koja se nalazila pod opsadom. Njena televizijska verzija, snimljena u ratnim uslovima, postala je jedan od najprepoznatljivijih vizuelnih i muzičkih zapisa tog perioda.</p>

<p>U istom vremenu, tradicionalna melodija poznata kao „Nizamski rastanak“ dobila je novi tekst. Benjamin Isović napisao je riječi koje će postati „Šehidski rastanak“, a pjesmu je otpjevao Safet Isović, jedan od najvažnijih interpretatora bosanske tradicionalne muzike. Rezultat nije bila borbena pjesma, nego elegija, pjesma rastanka, gubitka i pamćenja.</p>

Pad Trojke je politički kraj Konakovića

Damir Omerbegović u utjecajnom listu objavio skandalozan tekst o Sarajevu: Bošnjake prikazuje kao islamističku prijetnju u Evropi!

Od fudbala do aviona kad si Dinov

Elmedina Imamović, art direktorica Projekta 7, za "Dnevni avaz": Sarajevskoj umjetničkoj sceni treba više otvorenosti i prostora za eksperiment

Trojka bez dovoljno ruku za novog gradonačelnika?

Nesreća na Skenderiji: Sudarila se dva vozila

Niko ne ispunjava kriterije koji za Orašje ne važe: Vlada FBiH s neradnom nedjeljom stvorila pravni haos?

Ne dirajte nam Miokovića

Kako Dodik pokušava od Bošnjaka napraviti Hitlerove saveznike

Geopolitički zaokret bošnjačkog rukovodstva nakon rata: Kako je BiH izabrala Ameriku umjesto Irana

Je li BH Telecom Konakovićeva babovina?

Kad su komunisti bili u savezu s nacistima: Na današnji dan Sovjetski savez naredio je ubistvo više od 20.000 Poljaka

Sex, droga, alkohol i nemoralni Zapad

Bez stava u presudnom trenutku: Kuda vodi tišina bošnjačkog vrha?

Konaković nema stav o američkoj intervenciji u Iranu, ali ima o Željku Mitroviću i kanalima na BH Telecomu

Uz ove pjesme se odbranila Bosna

Pad Trojke je politički kraj Konakovića

Damir Omerbegović u utjecajnom listu objavio skandalozan tekst o Sarajevu: Bošnjake prikazuje kao islamističku prijetnju u Evropi!

Od fudbala do aviona kad si Dinov

Elmedina Imamović, art direktorica Projekta 7, za "Dnevni avaz": Sarajevskoj umjetničkoj sceni treba više otvorenosti i prostora za eksperiment

Trojka bez dovoljno ruku za novog gradonačelnika?

Nesreća na Skenderiji: Sudarila se dva vozila

Niko ne ispunjava kriterije koji za Orašje ne važe: Vlada FBiH s neradnom nedjeljom stvorila pravni haos?

Ne dirajte nam Miokovića

Kako Dodik pokušava od Bošnjaka napraviti Hitlerove saveznike

Geopolitički zaokret bošnjačkog rukovodstva nakon rata: Kako je BiH izabrala Ameriku umjesto Irana

Je li BH Telecom Konakovićeva babovina?

Kad su komunisti bili u savezu s nacistima: Na današnji dan Sovjetski savez naredio je ubistvo više od 20.000 Poljaka

Sex, droga, alkohol i nemoralni Zapad

Bez stava u presudnom trenutku: Kuda vodi tišina bošnjačkog vrha?

Konaković nema stav o američkoj intervenciji u Iranu, ali ima o Željku Mitroviću i kanalima na BH Telecomu

Uz ove pjesme se odbranila Bosna