Posljednjih dana mnogi kao problem navijanja za BiH ističu to što njeni navijači i dalje navijaju pod zastavom s ljiljanima ili, kako bi neki pejorativno rekli, „ratnom zastavom Armije BiH“. Takve zamjerke ističu i neki dobronamjerni ljudi koji su i sami navijali za bh. reprezentaciju, poput Nebojše Vukanovića.Razumijem da neko ovu zastavu doživljava kao „bošnjačku“, razumijem da nekom smeta što se za BiH ne navija isključivo pod zvaničnom zastavom, no, ljudi, budite realni.Ako su Bošnjaci morali prihvatiti da trobojka crveno-plavo-bijela, pod kojom je počinjen genocid u Srebrenici i koja je nacionalno obilježje jednog naroda, bude zvanična zastava na 49 posto teritorije BiH, zadnje što bi neko trebao spočitavati navijačima BiH jeste to što navijaju pod zastavom s ljiljanima.Ta zastava bila je zvanična zastava Bosne i Hercegovine do 1998. godine.Ta zastava vihorila se ispred UN-a.Ta zastava predstavlja historijsko srednjovjekovno obilježje Bosne koje sadrži kršćansku heraldiku.Stilizirani grb kralja Tvrtka kao zvanični simbol BiH zapravo je predložio HDZ BiH.Na kraju, pod tom zastavom izborena je nezavisnost i cjelovitost BiH, šta god neko mislio o tome, te je jasno da je mnoštvo ljudi emotivno vezano za nju.Da navijači BiH mašu zelenim zastavama s polumjesecom, prvi bih se bunio protiv toga, no u ljiljanima zaista ne postoji ništa ni kontroverzno, ni nacionalističko, ni ekskluzivističko.A ko hoće da nađe problem, uvijek ga u nečemu može naći.

U ljiljanima zaista ne postoji ništa ni kontroverzno, ni nacionalističko, ni ekskluzivističko

Kome smetaju ljiljani?

Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković ponovo je u centru pažnje javnosti, ali ovaj put ne zbog diplomatskih aktivnosti, već zbog oštrog verbalnog obračuna sa, kako njegovom intelektualnom habitusu i priliči – pjevačicom Jelena Karleuša na društvenim mrežama.Pokušavajući utažiti gnjev prema „Avazu“, jer mu sprječava pljačku BH Telecoma tešku preko 700 miliona, Konaković je udario na Jelenu Karleušu, s kojom je odlučio raspravljati o genocidu u Srebrenici.– Sve dok pljuješ po žrtvama genocida u Srebrenici, nećeš u ovoj zemlji biti dočekana raširenih ruku – napisao joj je Konaković.Ministar je podsjetio i na vlastito ratno iskustvo, navodeći da je njegova “guzica četiri godine provela u odbrani zemlje”, te istakao da je osudio svaki zločin, uključujući i one nad srpskim civilima.

Dok se vodi polemika s estradnim ličnostima, realna politika se odvija daleko od Facebook komentara o kojima je ministar ovisan.Naime, kako je potvrđeno za “Avaz”, u Banju Luku sutra dolazi Donald Trump Jr., sin američkog predsjednika i važna figura u političkom i poslovnom krugu porodice Trump.Prema dostupnim informacijama, planiran je sastanak s predstavnicima vlasti Republike Srpske.Drugim riječima, dok se ministar vanjskih poslova bavi javnim prepucavanjima s pjevačicom, jedan od najznačajnijih političkih kontakata iz SAD dolazi u BiH – ali ne u Sarajevo, nego u Banju Luku.<h2>Sjajni odnosi – ali gdje?</h2>Ova situacija dodatno dobija na težini ako se podsjetimo da je Konaković prije samo nekoliko dana uvjeravao javnost kako Bosna i Hercegovina ima “sjajne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama” i da je on u lobiranju naprosto razbio Milorada Dodika.– Ono što Dodik radi, mi radimo tri puta više, tri puta više energije ulažemo. Institucionalno djelujemo. Posebno Denis Bećirović, koji je u Vašingtonu bio. Mislim da smo on i ja u ova tri dana imali više sastanaka s vrhom State Departmenta, osim Rubija, sa svim drugim visokim zvaničnicima, više nego što je Bosna i Hercegovina u dvije decenije imala sastanaka – ubjeđivao nas je Konaković.Nije stao na tome, nego je u stilu izlapjelog jalijaša sa Soukbunara, s vječitim lovačkim pričama, nastavio hvaliti angažmane i silne uspjehe neimenovanih lobističkih kuća u Sjedinjenim Državama.– Dodik je angažovao Continental, lobističku kuću koja je radila za nas, kad su nas ismijavali. Mi smo taj dio završili. Mi smo taj dio koji nam je trebao da se upakujemo, da dobijemo informacije, da se fokusiramo na energetiku, da dobijemo neke sastanke u State Departmentu. U Bijeloj kući, tamo gdje sam bio prošle godine, šest puta sam bio. Imali smo super komunikaciju s Continentalom. On je skontao da ga mi pobjeđujemo. Mi završili, on uzeo njih. Mi sad uzimamo broj 1 lobističku kuću u Americi. Mislim da ćemo narednih dana potpisati taj ugovor – tješio nas je Konaković<h2>Vjerujte njegovim riječima, a ne svojim očima</h2>Elem, tom „pobijeđenom“ Dodiku, kojem su skinute sankcije SAD, sutra u posjetu dolazi Trumpov sin.Konaković i Denis Bećirović, s druge strane, jesu se po hodnicima sastajali s pojedinim američkim zvaničnicima tokom svojih putovanja u Vašington, uz niz protokolarnih sastanaka u State Departmentu.Kada je i da li će u Sarajevu doći neko i približno blizak američkom predsjedniku poput njegovog vlastitog sina?I ko u toj priči zaista vodi vanjsku politiku?No, Konaković u maniru političara koji vjeruje da se retorikom mogu nadomjestiti rezultati očigledno i dalje misli da se lijepim govorom i velikim riječima mogu riješiti svi izazovi s kojima se on i država suočavaju. Da se država vodi komentarima na društvenim mrežama, a diplomatija gradi u raspravama s estradom.A dok se Sarajevo bavi Karleušom, Banja Luka očito vodi ozbiljnije razgovore. I tu razlika postaje bolno vidljiva.

Dok se ministar bavi Karleušom, Banja Luka očito vodi ozbiljnije razgovore. I tu razlika postaje bolno vidljiva

Dok u Banju Luku dolazi Trampov sin, Konaković piše Karleuši o svojoj "gu*ici"

Ako je prvi sloj priče u prethodna dva izdanja feljtona bio Iran, onda je drugi – mnogo važniji – Bosna i Hercegovina.Jer ključno pitanje nije šta radi Teheran, nego zašto takve aktivnosti uopće imaju prostor da djeluju. I odgovor je neugodno jednostavan: zato što u Bosni i Hercegovini gotovo da ne postoji sistem koji bi ih prepoznao, procijenio i – prema potrebi – ograničio.<h2>Pitanje za strategije</h2>U ozbiljnim državama, pitanje stranog utjecaja nije tema za teorije zavjere, nego za strategije. Postoje jasni mehanizmi koji razlikuju kulturnu diplomatiju od propagande, akademsku saradnju od ideološkog utjecaja, medijski pluralizam od koordiniranog plasiranja narativa. U Bosni i Hercegovini takva granica – praktično ne postoji.Nije problem što strane države pokušavaju širiti svoj utjecaj. To rade sve. Problem je što ovdje nailaze na prostor bez ikakvog filtera.U tom prostoru djeluju različiti akteri, svako na svoj način. Rusija godinama gradi medijski i politički narativ kroz portale, političke veze i otvorenu podršku određenim akterima. Turska ulaže u kulturnu i identitetsku povezanost kroz obrazovanje, religiju i popularnu kulturu. Kina koristi ekonomske projekte kao platformu za dugoročnu političku prisutnost.Iran je u toj slici samo jedan, relativno slab igrač. Ali upravo zato je indikativan.Jer ako i takav, ograničen i često neefikasan pokušaj utjecaja uspijeva opstati godinama – bez reakcije, bez javne rasprave, bez institucionalnog odgovora – onda problem očito nije u Iranu.Problem je u sistemu koji ne reagira ni na ono što vidi.U Bosni i Hercegovini propaganda ulazi kao gost, a ostaje kao domaćin.Ne postoji zakon koji jasno regulira prisustvo stranih državnih medija pod sankcijama. Ne postoji tijelo koje sistemski prati soft power aktivnosti stranih aktera. Ne postoji ni politička volja da se to pitanje uopće otvori.Rezultat je prostor u kojem se sadržaji plasiraju bez konteksta, bez kritičkog okvira i bez odgovornosti. Lokalni mediji, često potkapacitirani i pritisnuti svakodnevnom borbom za opstanak, nerijetko prenose takve materijale bez dublje analize. A publika, zatrpana informacijama, teško pravi razliku između izvještaja i propagande.U takvom ambijentu, granica između informiranja i utjecaja postaje zamagljena.Dodatni problem je što dio političkih i društvenih elita ovu temu ili ne razumije – ili je svjesno ignoriše. U nekim slučajevima, strani narativi se čak koriste kao alat u domaćim političkim obračunima, čime se dodatno legitimizira njihovo prisustvo.Tako se zatvara krug: strani akteri nude narativ, domaći ga preuzimaju, a institucije šute.A sve to bez ijednog jasnog pravila igre.<h2>Kap po kap</h2>U teoriji, Bosna i Hercegovina je kandidat za članstvo u Evropska unija i obavezala se usklađivati svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s evropskim standardima. U praksi, međutim, kada je riječ o informacijskoj sigurnosti i stranom utjecaju, taj proces gotovo da ne postoji.Evropske zemlje posljednjih godina razvile su cijeli spektar mehanizama za borbu protiv dezinformacija i propagande – od regulatornih tijela do specijaliziranih jedinica unutar sigurnosnih struktura. U Bosni i Hercegovini, takvi kapaciteti su ili minimalni ili potpuno odsutni.Zbog toga se ključna borba ne vodi na nivou institucija, nego – stihijski – na nivou pojedinaca i medija. A to je borba koju je teško dobiti.Jer savremeni utjecaj ne dolazi kroz spektakularne kampanje. Ne dolazi ni kroz otvorene političke poruke. Dolazi kroz kontinuirano, suptilno oblikovanje percepcije – kroz vijesti, emisije, kulturne sadržaje, obrazovne programe.Kap po kap. Dovoljno je da dio javnosti počne sumnjati u vlastite saveznike. Dovoljno je da se relativizira razlika između demokratskih sistema i autoritarnih režima. Dovoljno je da se u javni prostor ubaci ideja da je “istina negdje između”. To je uspjeh.I upravo zato je pogrešno posmatrati iranski utjecaj u Bosni i Hercegovini kao izoliran fenomen. On je dio šireg procesa u kojem se ova zemlja, zbog vlastitih slabosti, pretvara u otvoreni teren za različite narative. Bez jasnih pravila. Bez strategije. Bez odbrane.U takvom okruženju, pitanje više nije ko pokušava utjecati. Pitanje je – ko uopće kontroliše prostor.<h2>Linije fronta</h2>Front linije savremenih sukoba više nisu samo na geografskim mapama. One prolaze kroz medije, obrazovni sistem i svakodnevni život. Kroz ono što čitamo, gledamo i – na kraju – u šta vjerujemo. Bosna i Hercegovina danas nije bojno polje tenkova. Ona je bojno polje narativa. A u tom ratu, najopasniji protivnik nije onaj koji napada – nego onaj koji ni ne zna da je napadnut.

Iran je samo jedan primjer šireg fenomena u kojem BiH postaje prostor bez kontrole za strane narative

Bivši iranski ministar vanjskih poslova Hosein Amir-Abdolahian s Biserom Turković

Iranski utjecaj u BiH: Bosna bez odbrane od tuđih priča

Izjava Željka Komšića da je koalicija SDA i SDP-a „već viđena i da nije donijela ništa dobro“ na prvu zvuči kao politički napad. U stvarnosti, mnogo više liči na – pripremu terena.Jer u bosanskohercegovačkoj politici rijetko se javno problematizira nešto što nije realna opcija. Komšić formalno nije najavio takvu koaliciju, ali je uradio ono što je politički važnije – priznao je da ona postoji kao mogućnost. A to se obično ne radi bez razloga.<h2>Konkretan interes</h2>U pozadini te izjave nalazi se vrlo konkretan interes Demokratske fronte. Prethodnih godina DF se čvrsto držala saveza sa SDA i zbog njega u konačnici odbijala ulaziti u političke aranžmane sa SDA.No, u scenariju direktnog dogovora SDA i SDP-a, DF postaje politički višak. Čak i kada bi u najširoj mogućoj koaliciji ušli u vlast, u njoj bi DF-u sigurno pripao manji kolač sa SDP-om, nego što bi bez njega.Nije više neophodan ni kao “građanski korektiv”, ni kao faktor ravnoteže. Upravo zato Komšić pokušava unaprijed delegitimirati takvu kombinaciju, ali i poslati poruku da bez DF-a nema punog političkog legitimiteta.Istovremeno, u SDP-u se već neko vrijeme mogu primijetiti signali traženja alternativnog političkog puta. Sukobi s Našom strankom nakon ostavke Nihada Uka i Nikšićevo jasno distanciranje od pokušaja historijske pljačke BH Telecoma, koju pokušavaju izvesti koalicioni partneri iz NiP-a, govori o tome da je, kako se izbori bliže, Trojka sve manje postojana kao politički pokret. A računajući na činjenicu da NiP i Naša stranka nakon sljedećih izbora teško mogu biti dovoljni za formiranje većine, jedini način da SDP preživi na vlasti jeste SDA. A nakon četiri godine slasti vladanja nema sumnje da će mnogi kadrovi SDP-a biti neradi da napuste svoje fotelje u vlasti.<h2>Dodatne komplikacije</h2>Dodatnu komplikaciju unosi Semir Efendić, koji kandidaturom za Predsjedništvo već stvara moguće glavobolje SDA i koji ultimativno tvrdi da neće u koaliciju sa SDP-om, čime jasno, s jedne strane, pokušava izvršiti pritisak na SDA, ali, s druge, sebi povećati pregovoračku cijenu.Kako stvari stoje, najlagodniju poziciju trenutno ima SDA, za koju je izvjesno da će pojedinačno opet biti najjača stranka. Animozitet koji DF, SBB i SBiH imaju prema Trojki garant su da se većina bez njih teško može formirati, što im daje odriješene ruke da budu ti koji biraju partnere.S druge strane, koalicija sa SDP-om za SDA nosi i određene rizike – prije svega dijeljenje političkog prostora i moguće nezadovoljstvo dijela biračkog tijela obiju stranaka. No, u sistemu kakav je bosanskohercegovački, takvi rizici često su manji od koristi koje donosi stabilna vlast. S tim u vezi, velika koalicija bi možda bila i najbolje rješenje za SDA. Iako bi dobar dio vlasti morali prepustiti svojim partnerima, praktički bi eliminirali opoziciju, svodeći je na manje stranke poput NiP-a, NS-a i NES-a, dok bi to eventualno vodilo i ka dugoročnom slabljenju SDP-a jer njihovi glasači na to sve, vjerovatno, ne bi gledali blagonaklono.<h2>Jasna slika</h2>Kada se sve sabere, dobija se prilično jasna slika: Komšić pokušava spriječiti scenarij u kojem DF ostaje po strani, SDP traži izlaz iz političkog okvira koji ga ograničava i eventualno sačuvati vlast, Efendić dodatno razbija postojeće blokove, dok SDA u takvom raspletu dobija najviše prostora za manevrisanje.&nbsp;U takvom odnosu snaga, koalicija SDA i SDP-a više nije politička fikcija, nego jedna od realnih opcija.

Koalicija koju niko ne najavljuje, ali svi pripremaju, dok Komšić pokušava spriječiti scenarij u kojem DF ostaje po strani

SDA i SDP: Je li moguće zakopavanje ratnih sjekira?

Preslagivanje na političkoj sceni: SDP signalizira otklon od 
Trojke, Efendić se boji ispadanja

Ako se stvari posmatraju hladno i bez političkih simpatija, jedna činjenica se teško može osporiti – Jelena Trivić i Draško Stanivuković trenutno jesu najprepoznatljivija i najjača imena opozicije u Republici Srpskoj.<h2>Traženje alternative</h2>Njihova kandidatura, bilo za predsjednika RS ili člana Predsjedništva BiH, imala bi realnu težinu i potencijal da mobiliše biračko tijelo koje traži alternativu vlasti SNSD-a. U tom smislu, prijedlog koji dolazi iz Stanivukovićevog političkog kruga nije bez logike.Ali politika u RS rijetko funkcioniše po principu čiste logike.Jer, paralelno s tim, postoji i druga jednako važna činjenica – Srpska demokratska stranka (SDS) i dalje je pojedinačno najjača opoziciona stranka. Bez obzira na nedostatak harizmatičnog lidera ili “zvučnog” kandidata, njihova infrastruktura, terenska mreža i biračka baza ostaju ključni faktor svake ozbiljne izborne računice.I tu dolazimo do suštine problema.Da bi opozicija imala šansu, SDS bi morao pristati da podrži kandidate koji ne dolaze iz njihovih redova. Drugim riječima – da popusti. A pitanje koje visi u zraku jeste: da li je ta stranka spremna na takav ustupak?Istovremeno, ni druga strana nije bez vlastitih ambicija.<h2>Momentum popularnosti</h2>Stanivukovićev politički blok očito računa na momentum popularnosti i želi kapitalizirati činjenicu da imaju najvidljivija lica opozicije. Njihova računica je jednostavna – birači ne glasaju za stranačku infrastrukturu, nego za ljude.No, ta logika ima ograničenje: bez organizacije na terenu, ni najjače ime ne znači mnogo.Dodatni sloj komplikacije unosi Nebojša Vukanović, koji je već najavio kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Njegova politička pozicija, bliža SDS-u nego Stanivukoviću, dodatno fragmentira opozicioni prostor i smanjuje šanse za jedinstven nastup.<h2>U prevodu – opozicija u RS danas ne vodi jednu bitku, nego nekoliko paralelnih. Jednu protiv vlasti, i nekoliko unutar sebe. Sastanak u Banjoj Luci mogao bi biti prvi ozbiljan test političke zrelosti opozicionih aktera. Ne u smislu ko će biti kandidat, nego u smislu ko je spreman staviti zajednički cilj ispred ličnih i stranačkih ambicija.&nbsp;Neumoljiva matematika</h2>Jer matematika je neumoljiva: podijeljena opozicija nema kapacitet da ugrozi SNSD. Zato je pravo pitanje svih pitanja jednostavno – hoće li neko prvi popustiti? Ako odgovor bude negativan, izborni rezultat će, kao i mnogo puta do sada, biti poznat i prije nego što kampanja ozbiljno počne.

Infrastruktura protiv popularnosti – opozicija na testu zrelosti

Trivić i Stanivuković najjači kandidati, ali bez SDS-a nema pobjede

Postoje trenuci u sportu kada rezultat nije samo rezultat. Kada pobjeda nije samo pobjeda. Kada se, kroz devedeset minuta igre, razbije čitav jedan narativ – i o ekipi, i o državi, i o čovjeku. Takav trenutak Bosna i Hercegovina je doživjela pod vodstvom Sergeja Barbareza.Jer, kada smo čuli da je postavljen za selektora, ruku na srce - malo ko je vjerovao. Nakon godina lutanja, poraza, razočarenja i poniženja – uključujući i gubitke od reprezentacija poput Luksemburga koje smo nekada smatrali statističkom greškom – javnost je bila ogorčena, skeptična i umorna. Kada je Barbarez imenovan za selektora, dominirala su pitanja, sumnje i podozrenje. Nije imao neko naročito trenersko iskustvo niti rezultate u toj branši, samo dugogodišnje kritike na račun Saveza i status igračke legende bh. tima.Postaviti Barbareza bio je rizik s kojim smo računali da će se nastaviti trend razočarenja i poraza. I još nešto: bio je čovjek kojeg je čaršija sve više radije procjenjivala po privatnom životu nego po fudbalu. Njegov odnos s medijima, često direktan i bez rukavica, dodatno je podizao tenzije. U takvoj atmosferi, malo ko je bio spreman da mu da vrijeme. Još manje – povjerenje. Blijedo izdanje u Ligi nacija i brutalan poraz od Njemačke 7:0 kao da su bili najava nove katastrofe.A onda su došle kvalifikacije koje su promijenile sliku reprezentacije. Barbarez je jasno postavio kriterije – forma, disciplina i uloga u timu bili su važniji od imena. U ekipu je uveo nekoliko mlađih igrača koji su brzo dobili konkretne minute i odgovornost, umjesto da ostanu samo “projekat za budućnost”.Reprezentacija je počela igrati direktnije i organizovanije, s jasnim zadacima u svakoj liniji. Nije se čekala greška protivnika, nego se pokušavalo nametnuti ritam. Umjesto lutanja i improvizacije, vidio se plan – i u odbrani i u napadu. U takvom sistemu novi igrači su isplivali jer su imali prostor i povjerenje, a ekipa je počela funkcionisati kao cjelina, a ne kao skup pojedinaca. Dječaci za koje nismo ni znali da postoje do prije godinu, danas su naši heroje.Imena poput Alajbegovića, Dedića, Bajraktarevića i Tarika Muharemovića više nisu samo potencijal – postali su kičma reprezentacije. To nije slučajnost. To je sjajna selekcija i to je vizija.I to je hrabrost. Rezultati su došli kao posljedica. Kvalifikacije su odigrane na nivou koji dugo nismo vidjeli. Bosna i Hercegovina nije bila prolaznik – bila je kandidat za prvo mjesto u grupi. Dvije pobjede nad Rumunijom, sigurna igra protiv Kipra, nesretan poraz protiv Austrije u Zenici i nesretno primljen gol u Beču za 1:1 – pokazali su kontinuitet i stabilnost – sve ono što je godinama nedostajalo.A onda baraž. Prvo Vels. Težak, čvrst, neumoran, brz, neugodan. Prošli smo. Vratili se iz minusa. Izjednačili. Pobijedili na penale. Možda po prvi smo pred očima u bh. dresu gledali momke, mlade, „neiskusne“, koji ne pokleknu kad gube, nego zagrizu, stignu, a onda na penalima hladnokrvno prelome. Je li to bio samo trenutak sreće i odvažnosti? Ne, to je bio kontinuitet.Jer na putu za Svjestsko prvenstvo stajala je još i Italija. Četverostruki prvak svijeta. Fudbalska aristokratija. Ekipa koja ovakve utakmice igra kao rutinu. I tu se desilo ono što će ostati zapisano kao najveća utakmica u historiji bh. fudbala.Bosna i Hercegovina je pobijedila. Ponovo je gubila 1:0 nakon vlastite greške, ponovo izjednačila i ponovo hladnokrvno riješila penale u svoju korist pogodivši sva četiri udarca. Peti im nije bio ni potreban. Sjećate se one vječite priče „malo je falilo“. E ovim momcima više ne fali malo. Oni ključne i kritične trenutke okreću u svoju korist.Bosna je po drugi put otišla na Svjetsko prvenstvo. I to kako. Ova reprezentacija, iako nikada mlađa i objektivno slabija od one koju je Safet Sušić vodio 2014. godine, igra fudbal koji ima identitet. Igra sa srcem. Grize. Bori se. Ne odustaje. Vraća se kad gubi i na kraju pobjeđuje. Taktika na terenu nije loša, ali ovdje je presudio mentalitet. A mentalitet dolazi odozgo.Kao što je nekada bio kapiten na terenu, Barbarez je danas kapiten na klupi. Njegova energija, tvrdoglavost i vjera prenijeli su se na ekipu. I prvi put nakon dugo vremena, reprezentacija ne izgleda kao skup pojedinaca – nego kao tim oblikovan po karakteru svog vođe.I tu dolazimo do onog najvažnijeg. Ovom čovjeku dugujemo izvinjenje. Jer nismo vjerovali. Jer smo sudili prije nego što je počeo. Jer smo tražili razloge za sumnju, umjesto da damo šansu za dokaz. A on je uradio ono što mnogi prije njega, sa jačim ekipama i većim iskustvom, nisu uspjeli. U svojim prvim kvalifikacijama.Zato danas, uz sve analize, statistike i emocije – ostaje jedna jednostavna rečenica:Hvala, Sergeje.

Sudili smo mu prije nego što smo mu dali šansu i na sreću - pogriješili

Ovom čovjeku dugujemo izvinjenje i – hvala

Zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske Igor Crnadak podijelio je na društvenim mrežama zanimljive reakcije koje je, kako navodi, čuo u kafani tokom gledanja utakmice između Bosne i Hercegovine i Italije.Crnadak je izdvojio dva komentara koja su, prema njegovim riječima, izazvala najviše pažnje i smijeha među prisutnima.

- Komentator kaže da je Gattuso izjavio da će odseliti iz Italije ako ispadnu, a jedan od gostiju dobacuje: ‘Ima dobar plac u Kuljanima! - naveo je Crnadak.Drugi komentar bio je još direktniji: “Pa, ovi Italijani su gori od nas!”, prenio je atmosferu iz kafane.Na kraju svoje objave, Crnadak je uputio i poruku podrške reprezentaciji Bosne i Hercegovine pred nastavak takmičenja u Sjedinjenim Američkim Državama.- Srećno momcima u Americi - poručio je.Objava je izazvala brojne reakcije na društvenim mrežama, gdje su korisnici dijelili slične anegdote i slavili veliki uspjeh reprezentacije BiH.

Crnadak je izdvojio dva komentara koja su, prema njegovim riječima, izazvala najviše pažnje i smijeha među prisutnima.

Crnadak prenio atmosferu iz kafane u Banjoj Luci: Za Gatusa ima plac u Kuljanima

Postoji nešto duboko simbolično u tome da Bosna i Hercegovina svoju sudbinu opet rješava kroz baraž. Kao da nam je historijski zapisano da nikada ne idemo direktno, nego uvijek kroz dodatni krug patnje, neizvjesnosti i kolektivnog stresa.No, ovo je jedan od najvećih izazova dosad. Nasuprot BiH stoji četverostruki prvak svijeta, simbol fudbalske aristokratije, ekipa koja je navikla da ovakve utakmice igra kao rutinu. A nasuprot njih stoji nikad mlađa, ali čini se i nikad potentnija bh. ekipa koja u ogromnoj mjeri pokazuje ono što je prethodnim generacijama uglavnom nedostajalo – m*da. Kada se gubi, onda se napada i preokreće, a ne poklekće, a kada se izvode penali, onda „znaju da će pogoditi“.I tu dolazimo do suštine: ovo nije samo utakmica. Ovo je sudar dva mentaliteta. Jer Italija će vjerovatno igrati onako kako Italija uvijek igra – hladno, strpljivo, bez panike. Njihov plan postoji i kada vode i kada gube. Kod njih nema lutanja, nema improvizacije, nema “haj'mo sad na silu”. Oni čekaju grešku, i kad je dobiju – kazne je.BiH, s druge strane, prvi put nakon dugo vremena ne izgleda kao skup dobrih pojedinaca koji čekaju inspiraciju jednog čovjeka. Ovo više nije reprezentacija koja traži spasioca. Ovo je ekipa koja vjeruje da sama može prelomiti utakmicu. I to je možda najveća promjena u odnosu na sve prethodne cikluse.Ranije smo gubili utakmice koje smo morali dobiti jer smo igrali sa strahom da ih ne izgubimo. Danas ova ekipa izgleda kao da nema taj luksuz. Igra se na rizik, na energiju, na osjećaj da je svaki napad prilika, a ne opasnost.Naravno, romantika ima svoje granice. Protiv Italije ne prolaze naivnosti. Svaka izgubljena lopta u pogrešnoj zoni, svako kasno zatvaranje, svaka sekunda nepažnje – to su detalji koji na ovom nivou odlučuju utakmicu. I upravo tu će se vidjeti koliko je ova nova generacija zaista sazrela.Ali postoji jedna stvar koja ide u korist BiH, a koju statistike ne bilježe. Ova ekipa ne izgleda impresionirano. Nema onog starog kompleksa “velikog protivnika”, nema spuštenih ramena prije početka. Ima nešto drugo – tiha drskost. Onaj stav da se protivnik poštuje, ali se ne priznaje unaprijed. I zato je ovo možda prvi baraž u kojem BiH ne ulazi kao autsajder u vlastitoj glavi.Ako Italija dobije – bit će to logika. Ako BiH dobije – bit će to karakter. A ponekad, u jednoj utakmici, karakter vrijedi više od cijele historije.

Mlada i drska bh. reprezentacija protiv hladne italijanske rutine – utakmica u kojoj karakter može vrijediti više od historije

Sad ili nikad

ko je slabo gledana televizija prvi i najvidljiviji kanal iranskog prisustva, onda su kulturne i obrazovne institucije njegov dugoročni temelj. Upravo tu Iran u Bosni i Hercegovini djeluje najtiše – ali i najupornije.<h2>Afirmacija islamske države</h2>U Sarajevu već godinama djeluje Iranski kulturni centar, koji organizira izložbe, filmske projekcije, promocije knjiga i različite kulturne događaje. Na prvi pogled, riječ je o standardnoj kulturnoj diplomatiji kakvu provode mnoge države. Međutim, razlika je u sadržaju i kontekstu – programi su gotovo isključivo usmjereni na afirmaciju iranskog društvenog modela, uz naglašenu ideološku komponentu.Kultura, u tom smislu, nije neutralna. Ona postaje produžetak politike.Sličnu funkciju imaju i obrazovne institucije. Posebnu pažnju javnosti privukao je Perzijsko-bosanski koledž nadomak Sarajeva, u vlasništvu Islamske Republike Iran. Fotografije iz škole na kojima se vidi portret Kasema Solejmanija (Qasem Soleimani) otvorile su pitanje kakve se vrijednosti i simboli prenose učenicima.Iako uprava škole izbjegava javne odgovore, činjenica da se u obrazovnom prostoru pojavljuju figure koje su na Zapadu označene kao sigurnosna prijetnja, jasno ukazuje da ovdje nije riječ samo o obrazovanju, već i o ideološkom pozicioniranju.Iranski utjecaj u BiH ne ide direktno kroz političke stranke – tu je, kako pokazuju i analize, uglavnom slab i ograničen. Umjesto toga, djeluje kroz mrežu vjerskih, humanitarnih i nevladinih organizacija.Tokom i nakon rata, Iran je u BiH izgradio određeni broj kontakata unutar religijskih i humanitarnih struktura. Danas su ti kanali znatno suženi, dijelom i zbog pritiska Zapada, ali nisu potpuno nestali.Dio tog utjecaja održava se kroz stipendije, obrazovne razmjene i vjerske programe. Mladi ljudi iz BiH povremeno odlaze na školovanje u Iran, gdje, osim formalnog obrazovanja, dolaze u kontakt i s ideološkim narativima režima. To nije masovna pojava, ali jeste kontinuirana.I upravo u tom kontinuitetu leži ključ: iranski pristup nije zasnovan na brzom političkom prodoru, nego na dugoročnom oblikovanju percepcije kroz male, ali stabilne kanale.Ti kanali potom jednog dana dovode do demonstranata koji organizuju proteste za Iran i u javnost plasiraju najpozitivniju sliku o njegovom režimu.Na političkom nivou, odnosi BiH i Irana danas su – formalno gledano – korektni, ali suštinski marginalni. Postoje bilateralni sporazumi, povremene posjete i diplomatski kontakti, ali bez ozbiljnijeg strateškog partnerstva.Ipak, pojedini potezi povremeno izazivaju pažnju. Susreti bh. zvaničnika s iranskim predstavnicima, poput vojnog izaslanika ili vladinih glasnogovornika, redovno izazivaju reakcije zapadnih partnera.

To pokazuje da Iran, iako slab u ekonomskom i političkom smislu u BiH, ostaje osjetljivo pitanje u širem geopolitičkom kontekstu.Jer Bosna i Hercegovina nije izoliran prostor – ona je dio šireg sigurnosnog i političkog sistema u kojem se svaki kontakt s akterima pod sankcijama pažljivo prati.<h2>Ograničen domet, ali jasna namjera</h2>U konačnici, iranski utjecaj u Bosni i Hercegovini danas je – realno – ograničen. Nema značajne ekonomske razmjene, nema političkih savezništava, niti ozbiljnog društvenog uporišta.

Sahar TV: Slabo gledan kanal iranske državne televizije

Iranski utjecaj u BiH: Državna televizija kao alat propagande i oblikovanja narativa

Ali to ne znači da ne postoji.On se ne manifestira kroz spektakularne poteze, nego kroz niz sitnih, gotovo neprimjetnih aktivnosti: medijski sadržaj, kulturne programe, obrazovne inicijative i simboličke poruke.To je „soft power“ u svom najčišćem obliku – spor, strpljiv i često potcijenjen. I možda upravo zato opasan.<h2>Tihi utjecaj</h2>Jer dok se pažnja javnosti fokusira na velike sile i otvorene sukobe, utjecaj koji se gradi tiho – kroz sadržaj, obrazovanje i narative – ostaje ispod radara. A upravo tu se dugoročno oblikuju stavovi. U vremenu kada se geopolitika sve više seli iz institucija u medije, kulturu i svakodnevni život, pitanje iranskog prisustva u BiH više nije samo pitanje vanjske politike. To je pitanje informacione sigurnosti. I pitanje ko zapravo priča priču koju slušamo.

ako politički i ekonomski marginalan, iranski utjecaj opstaje kroz kulturu, obrazovanje i pažljivo oblikovane narative

Iranski utjecaj u BiH: Kulturni centri, škole i tiha propaganda za osvajanje bosanskih duša

Ako postoji nešto što savršeno ilustrira stanje bh. politike, onda je to saga o zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine – beskrajna, zamorna i na kraju potpuno besmislena.<h2>Ponovo novo</h2>Zastupnik Naše stranke u Parlamentarnoj skupštini BiH Predrag Kojović ponovo je uputio novi prijedlog zakona. Novi pokušaj, nova ambalaža, ali suštinski ista priča. Ovaj put zakon nosi nešto ozbiljniji i ambiciozniji naziv – „Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine i Apelacionom sudu Bosne i Hercegovine“ – kao da će promjena imena riješiti ono što politika godinama ne može.Podsjetimo, prethodni Kojovićev prijedlog doživio je sudbinu koja je već postala standard u bh. zakonodavstvu – kritike stručne javnosti, primjedbe samog Suda BiH i na kraju odbijanje u Zastupničkom domu. Sporno je bilo sve što može biti sporno: od izostavljenih nadležnosti do ideje da se apelacioni odjel smjesti na Pale. Kao kompromis? Kao politička poruka? Ili kao još jedan pokušaj da se zadovolji neko, a da se ne riješi ništa?Ovoga puta, Kojović koriguje kurs – apelacioni sud seli u Sarajevo. Nadležnosti Suda BiH ostaju iste. O broju sudija odlučivat će Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Dakle, formalno popravljanje forme, bez suštinskog rješavanja problema.Ali ono što ostaje konstanta jeste – izostanak svega onoga što bi jednom ozbiljnom zakonu dalo težinu. Nema mišljenja Venecijanske komisije. Nema stava Direkcije za evropske integracije. Nema procjene finansijskih troškova. Ukratko, nema onoga što bi pokazalo da se zakon pravi da bi funkcionisao, a ne da bi se politički „gurnuo“ u proceduru. I tako dolazimo do šire slike.<h2>Suštinska razlika</h2>Ovo je već peti pokušaj da se riješi pitanje koje Evropska unija godinama stavlja pred Bosnu i Hercegovinu – potreba za vrhovnom sudskom instancom na državnom nivou. Ali umjesto zakona o sudovima, koji EU traži, domaći politički akteri uporno nude zakon o Sudu. Razlika nije samo terminološka – ona je suštinska. Jedno je sistemsko rješenje, drugo je politička improvizacija.

Tri godine vlast na nivou BiH – HDZ, SNSD i Trojka – nisu u stanju postići dogovor. Ne zato što ne znaju šta treba uraditi, nego zato što znaju, ali ne žele. SNSD insistira na smanjenju nadležnosti Suda BiH, HDZ balansira između institucionalnog i političkog interesa, dok Trojka pokušava održati privid reformskog zamaha.Rezultat? Parada prijedloga.Kojovićev – odbijen. Opozicioni iz RS – odbijen. Pendešin – odbijen na komisiji, ali i dalje „živ“ u proceduri. Kolegij Doma naroda – na dnevnom redu, pa skinut, pa vraćen, pa opet prekinut.U međuvremenu, država stoji. Ironija je potpuna: zakon koji je jedan od ključnih evropskih prioriteta pretvoren je u unutrašnje političko nadmudrivanje. Umjesto da bude dokaz funkcionalnosti sistema, postao je dokaz njegove potpune disfunkcionalnosti.A Kojovićev novi prijedlog? On je samo još jedan list papira u toj beskrajnoj hrpi neuspjelih pokušaja.<h2>Stvar slučaja</h2>I dok se političari nadmudruju oko sjedišta Apelacionog suda – Sarajevo, Pale ili Istočno Novo Sarajevo – građani ostaju bez onoga što bi im trebalo biti najvažnije: efikasan, jasan i jedinstven pravosudni sistem i ispunjavanje EU zathjeva. U zemlji u kojoj se ni sud ne može dogovoriti – pravda ostaje stvar slučaja.

Novi pokušaj, nova ambalaža, ali suštinski ista priča

Uslov Evropske unije koji nikako da ispunimo: U Parlamentu BiH osvanuo još jedan ’evropski’ zakon o Sudu BiH

Članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović uputila je zahtjev za hitnu sjednicu na kojoj bi se osudili iranski napadi na zemlje Zaljeva i Jordan i razmotrilo kosponzorstvo rezolucije u UN-u. Na papiru – vanjska politika. U stvarnosti – unutrašnji politički potez koji direktno pogađa Denisa Bećirovića.<h2>Zeleno svjetlo</h2>Jer stvar više nije u tome šta BiH radi, nego kako to radi – i ko to zapravo odlučuje. SNSD i njegovi predstavnici u datom momentu nemaju pretjeranih izjava. U pokušaju kačenja za voz populističke desnice i saradnje s Izraelom, u sukobu su jasno stali na izraelsko-američku stranu.Dok Cvijanović sada insistira na institucionalnom izjašnjavanju, BiH se preko ambasadora u UN-u Zlatka Lagumdžije usaglasila da se pridruži Rezoluciji o osudi iranskih akcija koju je usvojilo Vijeće sigurnosti UN-a, kao i odluci Vijeća Evropske unije da se Iranski korpus islamske revolucionarne garde označi kao teroristička organizacija i nađe na crnoj listi Evropske unije.Za tu odluku zeleno svjetlo došlo je od ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića, ali i predsjedavajućeg Predsjedništva Denisa Bećirovića. Član Predsjedništva Željko Komšić je u svemu vjerovatno vidio političku priliku tako što je osudio osuđivanje Irana i umjesto toga zauzeo stav da je BiH trebala biti neutralna.<h2>Lagodnija pozicija</h2>Istina je, međutim, da je njegova pozicija mnogo lagodnija, s obzirom na to da, mimo njegove stolice u Predsjedništvu, DF ne učestvuje u vlasti te ne mora snositi odgovornost za izvršne odluke koje povlači Bosna i Hercegovina.U tom pogledu zahtjev Željke Cvijanović direktno pogađa Denisa Bećirovića. On u svojim nastupima bira zicer-teme za koje zna da mu se neće zamjeriti – red patriotizma, red odbrane države, red borbe protiv velikosrpskog nacionalizma... No, čim se dođe do teme oko koje bi mu šire glasačko tijelo moglo naći i najmanju zamjerku, Bećirović „mudro šuti“, vjerujući da će problem nestati ako ga dovoljno dugo ignoriše.Zahtjev Željke Cvijanović da se odlučuje o osudi Irana zapravo je prvenstveno vruć krompir u Bećirovićevom krilu – s jedne strane teško je očekivati da donese odluku koja će biti suprotna zvaničnom stavu Evropske unije i Sjedinjenih Država. S druge strane, još je teže očekivati da jasno kaže zašto je donio odluku kakvu jeste. Bosna i Hercegovina jeste kandidat za EU i potpisnik Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. To znači da usklađivanje sa zajedničkom vanjskom politikom Unije nije stvar izbora nego obaveze. Drugim riječima – strateški pravac je jasan.U pokušaju kačenja za voz populističke desnice i saradnje s Izraelom, iz SNSD-a su jasno stali na izraelsko-američku stranu. Bećirović&nbsp;u svojim nastupima bira zicer-teme za koje zna da mu se neće zamjeriti. Komšićeva&nbsp;pozicija je mnogo lagodnija, s obzirom na to da, mimo njegove stolice u Predsjedništvu, DF ne učestvuje u vlasti.

Lider koji se boji stava je kao pilot koji se boji turbulencije – možda će neko vrijeme držati avion u zraku, ali prije ili kasnije svi putnici shvate

Zahtjev da se osude iranski napadi na arapske zemlje: Cvijanović "baca vruć krompir" Bećiroviću

Još od 2020. godine Ministarstvo za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo suočava se s izraženom nestabilnošću u upravljanju, što se odražava i na ukupno stanje u sektoru visokog obrazovanja. U relativno kratkom periodu na čelu ovog resora smijenilo se više ministara, a nijedan mandat nije obilježen kontinuitetom ili dubljim reformskim iskorakom.<h2>Brojne rokade</h2>Prva u tom nizu bila je Melika Husić-Mehmedović, koja je na funkciju imenovana 2020. godine, ali je ubrzo podnijela ostavku nakon što prijedlog novog zakona o visokom obrazovanju nije dobio podršku u Skupštini Kantona Sarajevo. Njen dolazak bio je vezan za politički prijedlog Damira Marjanovića, tada nezavisnog zastupnika.Nakon nje, funkciju preuzima Aleksandra Nikolić, uz podršku Naše stranke. Ni njen mandat nije trajao do kraja, jer je 2023. godine napustila poziciju, navodeći privatne i zdravstvene razloge. Kratko rješenje uslijedilo je imenovanjem Pavla Krstića, također kadra Naše stranke, koji je na funkciji ostao manje od godinu, do smjene u novembru iste godine.Nova faza započinje dolaskom Adne Mesihović iz Pokreta za nove generacije, od koje se očekivalo da unese reformsku energiju i odgovori na dugogodišnje probleme u visokom obrazovanju. Međutim, njen mandat ubrzo su obilježili konflikti i kontroverze.Već tokom 2024. godine došlo je do prvih ozbiljnijih tenzija sa studentima, nakon odluke Ministarstva da Univerzitetu u Sarajevu naloži ukidanje instrukcije o oslobađanju školarine za 20 posto najboljih studenata. Ova odluka izazvala je nezadovoljstvo i prijetnje protestima, posebno u kontekstu već postojećih problema u studentskim domovima i općem stanju u visokom obrazovanju.<h2>Beskrajni sukobi</h2>Sukobi su se nastavili i na relaciji Ministarstvo – akademska zajednica. Rektor Univerziteta u Sarajevu Rifat Škrijelj podnio je krivičnu prijavu protiv ministrice, optužujući je za blokadu ključnih projekata i zapošljavanja asistenata. Istovremeno, došlo je i do javnog sukoba sa studentskim predstavnicima, uključujući i tužbu protiv predsjednika SPUS-a zbog izjava u medijima.Kulminacija događaja uslijedila je u aprilu 2025. godine, kada je Mesihović uhapšena u akciji „Koverta“, zajedno sa saradnicom Dženanitom Viteškićem, pod sumnjom za nezakonita zapošljavanja. Nakon višemjesečnog pritvora i suspenzije, političku karijeru nastavila je kao zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo.Nakon njenog odlaska, premijer Nihad Uk mjesecima je tražio novo rješenje za ovu poziciju, da bi u oktobru 2025. godine ministricom bila imenovana Dušanka Bošković, univerzitetska profesorica. Međutim, ni njen mandat za sada nije donio vidljive pomake, a izostanak javnih inicijativa i konkretnih mjera dodatno produbljuje percepciju institucionalne pasivnosti.U međuvremenu, problemi studenata ostaju neriješeni. Protesti su izbili zbog loših uslova u studentskim domovima – od nedostatka osnovnih higijenskih i tehničkih uvjeta, poput tople vode i stabilnog interneta, do pojave glodara u objektima na Bjelavama i u Nedžarićima. Posebnu zabrinutost izazvao je incident s curenjem plina u kotlovnici na Bjelavama krajem 2025. godine, koji je mogao imati ozbiljne posljedice.<h2>Izostanak reformi</h2>U takvom ambijentu, česte smjene u vrhu Ministarstva, odsustvo dugoročnih politika i izostanak reformi ostavljaju sektor visokog obrazovanja u Kantonu Sarajevo bez jasnog pravca razvoja. Dok se kadrovi mijenjaju, problemi ostaju isti, a studenti povremeno reagiraju protestima, bez vidljivih naznaka sistemskog rješenja.

Od ostavki i smjena do hapšenja i protesta – visoko obrazovanje u Kantonu Sarajevo godinama bez stabilnog upravljanja i konkretnih reformi

U visokom obrazovanju u KS vlada potpuni haos: Smjene, rokade, štrajkovi i hapšenja

Prije nekoliko mjeseci, gotovo ispod radara, Vlada Federacije vratila je verbalni delikt u krivični zakon - samo pod novim, uljepšanim imenom: „psihičko nasilje“.U starom sistemu barem si znao na čemu si. Postojala je Partija, postojao je Tito i postojao je jasan okvir šta se smije, a šta ne smije reći. Danas je stvar mnogo gora - jer je sve nejasno, rastezljivo i proizvoljno.Više nije potrebno vrijeđati državu, rušiti poredak ili napadati vlast. Dovoljno je da se neko - bilo ko, a najbolje političar na funkciji ili barem njegova supruga - osjeti pogođenim vašim pisanjem ili izgovorenom riječju. I to je to. Otvara se prostor za krivičnu prijavu.Ne govorimo ovdje o prijetnjama, uhođenju ili kontinuiranom maltretiranju - jer je to već regulisano zakonima. Govorimo o tome da sada možete završiti u krivičnom postupku zato što ste nekome nanijeli “psihičku bol”, kategoriju koja je toliko široka da u nju može stati sve - od kolumne do govora na TikToku.Ako vam to zvuči kao alat za zloupotrebu - u pravu ste.Jer upravo tako je i uveden. Hinjski. U paketu sa zakonom o femicidu, bez javne rasprave, bez ozbiljne debate, bez objašnjenja. Kao da su i sami znali da ovo ne može proći na svjetlu dana.I sada imamo apsurdnu situaciju: u Republici Srpskoj se digla kuka i motika zbog kriminalizacije klevete - gdje je predviđena drakonska novčana kazna - dok se u Federaciji šuti na zakon koji otvara mogućnost zatvora zbog riječi. Ne zbog laži. Ne zbog prijetnje. Nego zbog “osjećaja”.Valjda zbog toga što je kao prva žrtva ovog zakona pala osoba koja je često bila s one strane zakona. Drže ga u pritvoru već skoro pola godine. A novinari se valjda boje da se kritika samog zakona ne protumači kao podrška toj osobi.Čak i da niko nikada ne bude osuđen, šteta je već napravljena. Jer zakon nije samo ono što se primjenjuje - nego i ono što visi nad glavom. Dovoljno je da vas neko prijavi, da vas razvlače po policiji i tužilaštvu, da vam šalju poruku: pazi šta govoriš.A ovi na vlasti su izgleda jedva dočekali takvu mogućnost što pokazuje i aktuelni proces, dok njihove režimske analitičarke javno prijete da će prijavljivati svakog ko ih kritikuje.Ovo nije zakon koji štiti građane. Ovo je zakon koji štiti vlast od kritike i javnost od slobode. I zato ga treba nazvati pravim imenom: povratak verbalnog delikta. I zato ga treba ukinuti.

Imamo zakon koji pretvara uvrijeđenost u krivično djelo... I svi šute

Verbalni delikt 2.0

Nakon što je svijet obišla vijest da je u izraelsko-američkim napadima na Iran ubijen vrhovni vođa Ali Hamnei (Khamenei), gotovo istovremeno stigla je i druga, tiša poruka – ona koja ne dolazi s bojišta, nego iz propagandnog aparata.<h2>Poruka medijima</h2>Na email adrese medija u Sarajevu pristigao je materijal iz Teherana. Pošiljalac: IRIB, iranski državni medijski servis. Sadržaj: snimci „spontanih masovnih okupljanja“ građana širom Irana koji, prema narativu režima, izražavaju jedinstvo i podršku sistemu čak i u trenutku političkog potresa. Podsjetilo je to na one trenutke kada nam je, nakon početka agresije Rusije na Ukrajinu, stigao mail od njihovog ministarstva vanjskih poslova u kojem su nudili intervjue s nekim svojim državnim savjetnicima da nam objasne „pravu istinu“ o napadu na Ukrajinu.Ovo nije prvi put da IRIB pokušava izvoziti vlastitu verziju istine. Samo nekoliko sedmica ranije, dok su iranske sigurnosne snage brutalno gušile antirežimske proteste, isti taj servis slao je bh. medijima materijale s pažljivo režiranih provladinih skupova. U tim izvještajima demonstranti nisu bili građani nezadovoljni ekonomijom, represijom i sistemom – bili su „izgrednici“, „teroristi“, pa čak i navodni saveznici Islamske države.

U tom svijetu, protest nije politički čin nego sigurnosna prijetnja. A svaka unutrašnja kriza – rezultat je zavjere Zapada.Takav narativ nije specifičnost Irana. To je standardni obrazac autoritarnih režima: delegitimirati unutrašnje nezadovoljstvo i pretvoriti ga u geopolitičku priču. IRIB u tome ima ključnu ulogu. Riječ je o medijskoj instituciji koja ne funkcionira kao javni servis u evropskom smislu, već kao produžena ruka političke moći, direktno podređena vrhovnom vođi.Zbog toga su Sjedinjene Američke Države, Evropska unija i druge zapadne zemlje uvele sankcije IRIB-u i njegovim zvaničnicima, optužujući ih za širenje propagande, cenzuru i emitiranje prisilnih priznanja političkih zatvorenika.<h2>Sadržaj koji niko ne gleda</h2>Ipak, IRIB je i dalje prisutan u Bosni i Hercegovini.Njegov kanal Sahar Balkan već godinama proizvodi i distribuira sadržaj na bosanskom jeziku. Program se ne emituje samo online, već pronalazi put i do lokalnih televizija, uključujući i javne servise na općinskom nivou. Sadržaj je predvidljiv: afirmacija iranskog režima, kritika Zapada i pažljivo filtrirana slika međunarodnih događaja.U teoriji, to ne bi bio problem – pluralizam medija podrazumijeva različite perspektive. U praksi, međutim, postavlja se pitanje granice između legitimnog informiranja i organizirane propagande strane države.Bosna i Hercegovina je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji i formalno se obavezala usklađivati svoju vanjsku politiku s evropskom. EU, s druge strane, ima jasan stav prema IRIB-u. No, na domaćem terenu, institucije zasad nemaju konkretne mehanizme niti upute kako tretirati sadržaj medija pod sankcijama.

Rezultat je pravni i politički vakuum. U tom prostoru djeluju akteri poput IRIB-a – tiho, uporno i bez velikog otpora. Ne kroz spektakularne kampanje, već kroz kontinuirano plasiranje sadržaja koji, kap po kap, pokušava oblikovati percepciju.Ruku na srce, iranski mediji u BiH nikad nisu uspjeli ostvariti veći utjecaj i praćenost u bh. društvu. Razlog za to sigurni leži i u kadrovima koje su birali za tu misiju, a za koje se baš i ne može reći da su novinarski bardovi ili naročiti medijski znalci.No, iranski mediji samo su kap u moru šire mreže koju je Iran izgradio u Bosni i Hercegovini s ciljem preoblikovanja javnog mnijenja u našoj zemlji. A nešto od toga, sasvim sigurno, vremenom počinje i utjecati na umove i srce pojedinih ljudi u našoj zemlji.U trenutnoj globalnoj borbi, front linije nisu samo na Bliskom istoku. One prolaze i kroz inboxe redakcija u Sarajevu.<h2>Globalna borba</h2>Javni medijski servis Irana najprije je distribuirao radijski program na bosanskom jeziku kroz testnu fazu u maju 1994. godine, ali se značajno razvio u godinama poslije rata. Ubrzo je, 1995., s radom počela i iranska televizija, kao dio IRIB-a, pod imenom Sahar Balkan TV na bosanskom jeziku, koja djeluje i danas, dok je radijski program ugašen. Osim na vlastitim digitalnim platformama, Sahar Balkan TV program emitira i na lokalnoj televiziji TV Vogošća u Sarajevu u dnevnom terminu u trajanju od nekoliko sati.

Državni iranski medijski servis IRIB putem sadržaja na bosanskom pokušava oblikovati javno mnijenje, dok domaće institucije ne slijede prakse EU po tom pitanju

Na posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, koja je formalno sazvana kako bi se raspravljalo o osudi i zabrani promovisanja ideologije i simbola NDH te ustaške, nacističke i fašističke ideologije, javnost je, očekivano, dobila nešto sasvim drugo.Umjesto ozbiljne rasprave o totalitarnim ideologijama, sjednica se pretvorila u demonstraciju historijskog revizionizma i političke improvizacije. U polemici s delegatom SDP-a Mirsadom Duratovićem, šef Kluba SDS-a Ognjen Bodiroga odlučio je otići korak dalje – ne samo relativizirati četničke zločine i veličati četnički pokret nego i otvoreno braniti narative koji nemaju nikakvo uporište u relevantnoj historiografiji.Tako smo, između ostalog, mogli čuti da je čuveni Valter Perić u Sarajevu bio četnik iz Beograda, da bitka na Sutjesci “ne postoji” i da su četnici zapravo bili regularna vojska, a ne pokret čiji su zločini dokumentovani u brojnim historijskim izvorima. Ukratko: kompletan paket mitova, poluistina i potpunih nebuloza, izrečen bez ikakvog osjećaja odgovornosti.Vladimir Perić Valter nije bio nikakav četnik, nego jedan od ključnih ljudi partizanskog ilegalnog pokreta u okupiranom Sarajevu, član Komunističke partije i organizator otpora protiv nacista i njihovih saradnika. Poginuo je 1945. u završnim operacijama za oslobođenje grada i proglašen je narodnim herojem. Njegova uloga nije stvar interpretacije, nego historijske činjenice koja je višestruko dokumentovana – u arhivima, svjedočenjima i ozbiljnoj historiografiji.Pa odakle onda priča o “četničkom Valteru”?Iz klasične zamjene teza. Da, postojao je i drugi čovjek s nadimkom “Valter” – četnički oficir Žarko Todorović iz Beograda u kojem je djelovao i u Drugom svjetskom ratu, ali on nije imao nikakve veze ni sa Sarajevom ni sa onim Valterom iz filma (a koji je uglavnom plod čiste umjetničke slobode fikcije).Naravno, to nije spriječilo srpski „Telegraf“ da 2013. objavi senzacionalistički tekst da je upravo Todorvić „pravi Valter“ po kojem je snimljen čuveni film. U tabloidnoj verziji historije to nije ništa neobično: uzme se ime, izbriše kontekst, malo se slaže, malo se nakiti i onda se cijela priča preokrene.Problem nastaje, međutim, kad tabloidi postanu izvor znanja i informisanja onih koji hoće da vode državu.Dobro je ovdje kamen na kamenu.

Od lažnog Valtera do stvarnih gluposti u Narodnoj skupštini RS

Seks, droga, Bodiroga

Smjena Dragana Miokovića (Naša stranka) s mjesta predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH otvorila je mnogo šira politička pitanja od samog personalnog razrješenja. Glasanje u kojem je 58 zastupnika podržalo smjenu, 15 bilo protiv, a 12 suzdržano, pokazalo je da se političke linije u Federaciji ubrzano pomjeraju. Najznačajniji signal poslao je upravo SDP, koji nije podržao svog koalicionog partnera iz Trojke. Njihovi zastupnici ostali su uglavnom suzdržani, čime su jasno pokazali nezadovoljstvo trenutnim odnosima unutar vladajuće koalicije.<h2>Poruka SDP-a</h2>Iako njihov glas protiv ne bi mogao spasiti Miokovića, suzdržano glasanje nosi snažnu političku simboliku. U političkim krugovima ovakav potez se tumači kao jasna poruka Našoj stranci i NiP-u, posebno nakon turbulencija u Kantonu Sarajevo.Podsjetimo, nedavna ostavka premijera KS Nihada Uka izazvala je ozbiljno nezadovoljstvo u SDP-u, jer je donesena bez šire konsultacije s partnerima u koaliciji. Uz to, dio nezadovoljstva javnosti i demonstranata prelio se i na ministra saobraćaja Adnana Štetu, jednog od najistaknutijih kadrova SDP-a.U takvoj atmosferi mnogi u SDP-u smatraju da su političku cijenu krize počeli plaćati upravo njihovi kadrovi. Za razliku od SDP-a, lider NiP-a Elmedin Konaković nastavio je braniti Miokovića i projekt Trojke. Politički opstanak Konakovića, koji se od početka nameće kao neformalni lider cijelog projekta Trojke, direktno zavisi od opstanka Trojke. Naime, jasno je da unutar SDA, SBiH i DF-a nepovjerenje prema Konakoviću mnogo veće nego prema SDP-u te da se, posebno od njegove bivše stranke, Konaković tretira kao svojevrsni „izdajnik“.<h2>Sigurni u vlast</h2>Istovremeno, opozicija predvođena SDA, uz DF i Stranku za BiH, već računa na izvjesnost formiranja nove parlamentarne većine u Federaciji. Ipak, pitanje je kako bi takva vlast izgledala. Prema nezvaničnim informacijama iz političkih krugova, čak i ako bi osigurali potrebnu većinu s HDZ-om, iz ove „druge Trojke“ voljeli bi da u toj kombinaciji vide i SDP. Takav scenarij bi značio formiranje svojevrsne velike koalicije u Federaciji, dok bi NiP i Naša stranka ostali praktično usamljeni u opoziciji. Time bi Trojka bila i zvanično razbijena, a politički udarac za NiP bio bi izuzetno snažan. Za SDP je situacija posebno osjetljiva. Nakon četiri godine slasti vlasti, mnogi njihovi kadrovi bi zasigurno bili zainteresirani da ostane u vladajućim strukturama, pa i po cijenu koaliranja sa SDA. Međutim, ulazak u vlast sa SDA nosio bi ozbiljan politički rizik, jer bi dio birača takav potez mogao doživjeti kao gaženje svih principa, a sigurno je da bi i ogromni broj članova SDP-a bio protiv toga.Upravo zbog toga naredni period mogao bi odlučiti, ne samo sudbinu federalne vlasti, nego i političku budućnost cijelog projekta Trojke. A pitanje koje sada lebdi nad političkom scenom nije više hoće li se odnosi unutar koalicije promijeniti – nego hoće li Trojka uopće politički preživjeti.<h2>Borba za novu većinu</h2>Političke stranke u Federaciji već kalkulišu s mogućim novim rasporedom snaga. Iako još nema formalnih pregovora, jasno je da se u političkim krugovima intenzivno razgovara o mogućim kombinacijama koje bi mogle promijeniti postojeći odnos snaga u vlasti.

Kome smetaju ljiljani?

Dok u Banju Luku dolazi Trampov sin, Konaković piše Karleuši o svojoj "gu*ici"

Iranski utjecaj u BiH: Bosna bez odbrane od tuđih priča

Preslagivanje na političkoj sceni: SDP signalizira otklon od Trojke, Efendić se boji ispadanja

Trivić i Stanivuković najjači kandidati, ali bez SDS-a nema pobjede

Ovom čovjeku dugujemo izvinjenje i – hvala

Crnadak prenio atmosferu iz kafane u Banjoj Luci: Za Gatusa ima plac u Kuljanima

Sad ili nikad

Iranski utjecaj u BiH: Kulturni centri, škole i tiha propaganda za osvajanje bosanskih duša

Uslov Evropske unije koji nikako da ispunimo: U Parlamentu BiH osvanuo još jedan ’evropski’ zakon o Sudu BiH

Zahtjev da se osude iranski napadi na arapske zemlje: Cvijanović "baca vruć krompir" Bećiroviću

U visokom obrazovanju u KS vlada potpuni haos: Smjene, rokade, štrajkovi i hapšenja

Verbalni delikt 2.0

Iranski utjecaj u BiH: Državna televizija kao alat propagande i oblikovanja narativa

Seks, droga, Bodiroga

Pad Trojke je politički kraj Konakovića

Kome smetaju ljiljani?

Dok u Banju Luku dolazi Trampov sin, Konaković piše Karleuši o svojoj "gu*ici"

Iranski utjecaj u BiH: Bosna bez odbrane od tuđih priča

Preslagivanje na političkoj sceni: SDP signalizira otklon od Trojke, Efendić se boji ispadanja

Trivić i Stanivuković najjači kandidati, ali bez SDS-a nema pobjede

Ovom čovjeku dugujemo izvinjenje i – hvala

Crnadak prenio atmosferu iz kafane u Banjoj Luci: Za Gatusa ima plac u Kuljanima

Sad ili nikad

Iranski utjecaj u BiH: Kulturni centri, škole i tiha propaganda za osvajanje bosanskih duša

Uslov Evropske unije koji nikako da ispunimo: U Parlamentu BiH osvanuo još jedan ’evropski’ zakon o Sudu BiH

Zahtjev da se osude iranski napadi na arapske zemlje: Cvijanović "baca vruć krompir" Bećiroviću

U visokom obrazovanju u KS vlada potpuni haos: Smjene, rokade, štrajkovi i hapšenja

Verbalni delikt 2.0

Iranski utjecaj u BiH: Državna televizija kao alat propagande i oblikovanja narativa

Seks, droga, Bodiroga

Pad Trojke je politički kraj Konakovića