Postoje ljudi koji svoj posao rade dobro. Postoje oni koji ga rade vrhunski. A postoje i oni rijetki koji toliko vole ono što rade da njihova strast postane zarazna. Takav je bio Edin Avdić.

Kad smo kao tinejdžeri ustajali u tri ili četiri ujutro da gledamo NBA utakmice, nismo slušali običnog komentatora. Prvi put smo čuli čovjeka koji je istinski živio košarku. Znao je više nego što je bilo razumno, više nego što je bilo potrebno, više nego što je, vjerovatno, bilo zdravo.

Dok su drugi opisivali ono što vide na terenu, Avdić je pričao o svemu. O taktici, psihologiji igrača, vlasnicima klubova, draftovima, transferima i pričama koje su postojale iza kulisa. Za njega je i nekoliko sekundi televizijskog kadra bilo dovoljno da ispriča priču koju niko drugi nije znao.

Njegov kolega Adis Hadžić jednom mu je kroz smijeh dobacio: „Kolega, vi biste stvarno trebali poraditi na svom socijalnom životu“.

Bila je to šala, ali i savršen opis čovjeka koji nije samo pratio košarku. On je bio košarka. Zbog toga je vrlo brzo prerastao granice Bosne i Hercegovine i postao prepoznat širom regiona. Ovi prostori nisu imali boljeg košarkaškog komentatora. Nisu tada, a nemaju ga ni danas.

Sjećam se i njegovog iskrenog oduševljenja kada je Mirza Teletović protiv Litvanije pogađao trojku za trojkom. Tada Avdić više nije bio komentator. Bio je jedan od nas. Navijač kojem je mikrofon slučajno završio u rukama. U vremenu kada su mnogi komentatori zvučali kao da čitaju telefonski imenik, Avdić je zvučao kao prijatelj koji sjedi pored tebe na kauču i ne može vjerovati šta upravo gleda.

Počivaj u miru, Avdija. I hvala na svim neprospavanim noćima.