Visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit (Christian Schmidt) posegao je za bonskim ovlastima te poništio stupanje na snagu spornog zakona o nepokretnoj imovini&nbsp;kojim je bh. entitet Republika Srpska pokušao sebi prisvojiti imovinu države Bosne i Hercegovine. 

Iako je Šmit, napokon, upotrijebio bonske ovlasti, radi se o prilično blagom primjeru. On, najprije, nije poništio svakako neustavni zakon koji je usvojila NSRS, već je samo spriječio njegovu primjenu. No, Šmit je naglasio da je zaustavio primjenu do odluke Ustavnog suda, čime jasno naglašava namjeru da ovakve stvari prepusti u ruke domaćim institucijama.

Pitanje je, međutim, koliko su domaće institucije uopće u stanju funkcionirati u punom obimu te kvalitetno i uspješno provoditi odluke? Bosna i Hercegovina je - treba to otvoreno reći - nedovršena država. Dejtonskim mirovnim sporazumom BiH je imala ovlasti koje jedva da su je i činile državom. Primjera radi, iz Dejtona je BiH izašla kao država bez zajedničke granične službe, registarskih tablica, pasoša i tako dalje. Vijeće za provedbu mira (PIC) je krajem 1997. visokom predstavniku dalo tzv. bonske ovlasti, kojim je praktično dobio neograničenu moć da nameće odluke i smjenjuje političare.
Cilj je bio, posredstvom visokih predstavnika, stvoriti potrebne preduvjete da BiH profunkcionira kao država s potrebnim ovlastima.
Ipak, rušenje „aprilskog paketa“ ustavnih reformi 2006. predstavljalo je svojevrsnu prekretnicu. Od te godine pa nadalje, korištenje bonskih ovlasti je splasnulo. Procesi i uspjesi koji su ostvareni do te godine, u pogledu integracije države i jačanja njenih institucija, krenuli su u suprotnom pravcu. Milorad Dodik, koji je upravo te 2006. došao na vlast, započeo je dugotrajan i iscrpan proces slabljenja države i njenih institucija.

Taj rušilački poduhvat svoj vrhunac dostiže upravo posljednjih mjeseci. Stranke iz RS blokiraju rad državnih institucija, SNSD i HDZ blokiraju usvajanje budžeta BiH, a Narodna skupština RS protuustavno donosi zakone kojima pokušava oteti nadležnosti države. Možda je vrijeme da se ponovo razmisli o upotrebi bonskih ovlasti, ne stidljivo i neodlučno, nego donošenjem sveobuhvatnog seta zakona i mjera kojim bi se BiH omogućilo da dobije sve ovlasti i funkcije neophodne da profunkcionira kao stabilna država, te da se otkloni ili barem znatno ublaži prostor za blokade.
Primjeri iz prošlosti pokazuju da je korištenje bonskih ovlasti bilo uspješno i omogućilo je da BiH, bez većeg otpora, znatno ojača kao država.

Zahvaljujući bonskim ovlastima, visoki predstavnici nametnuli su više od 900 odluka. Bonske ovlasti omogućile su Bosni i Hercegovini da, između ostalog, dobije konvertibilnu marku kao valutu, zastavu, grb, registarske tablice, konstitutivnost naroda na teritoriji cijele države. Smijenjene su i desetine funkcionera koji su podrivali dejtonski ustav.

Primjeri iz prošlosti pokazuju da je korištenje bonskih ovlasti bilo uspješno i omogućilo je da BiH, bez većeg otpora, znatno ojača kao država

Šmit: Poništio stupanje na snagu spornog zakona

Uz bonske ovlasti dovršiti izgradnju BiH

Ruski predsjednik Vladimir Putin najavio je 24. februara početak vojnog napada na susjednu Ukrajinu. Rusko topništvo i zračni napadi udarili su na ukrajinske gradove, a trupe iz Kremlja prešle su granicu, potaknuvši masovni egzodus, koji je postao najveća evropska izbjeglička kriza od Drugog svjetskog rata.

Potresni prizori smrti, mučenja i razorenih gradova, uključujući otkrivanje masovnih grobnica, izazvali su šok kod ljudi diljem svijeta. Putin je označen ratnim zločincem, a nekoliko zapadnih čelnika optužilo je Rusiju da je „izvršila genocid“. Putinova invazija, također, ima posljedice daleko izvan Ukrajine. Natjerao je nacije da preispitaju neutralnost i politiku prema izbjeglicama te zaprijetio da destabilizira globalnu ekonomiju. Svijet se iz temelja promijenio u proteklih 50 dana.
Više od 4,6 miliona Ukrajinaca napustilo je zemlju, a mnogi su pobjegli u susjedne države, poput Poljske i Rumunije. Nisu sve ove vlade u prošlosti stavljale crveni tepih za izbjeglice, ali kako bi se prilagodili tom prilivu, evropski čelnici uspostavili su nova pravila, stvarajući politički konsenzus i pojednostavljujući proces traženja azila.
Čak je i Japan prihvatio desetine raseljenih Ukrajinaca - izvanredan potez zemlje koja je kroz historiju, uglavnom, zatvarala vrata za strance. Početkom aprila Tokio je primio više od 400 ljudi - od kojih su neki letjeli vladinim čarter-avionima iz Poljske.
Nekoliko zemalja koje su se pridružile finansijskom ratu protiv Rusije, predvođenog od Zapada, bile su ili tradicionalno politički neutralne ili su imale bliske ekonomske veze s ruskim oligarsima.
Jedna od takvih je Švicarska, koja je ubrzo nakon invazije najavila da će se pridružiti Evropskoj uniji u nametanju sankcija Moskvi, oštro odstupajući od svoje dugogodišnje neutralnosti. Monako, donedavno sigurno utočište za ruske bogate elite, također je krenuo u zamrzavanje imovine ruskih oligarha u skladu sa sankcijama Evropske unije. Sankcije je, čak, uveo i Singapur, koji nije imao običaj ulaziti u ovakve vrste sukoba.
Sankcije predstavljaju težak udar za rusku ekonomiju. Iako se ruska valuta oporavila nakon kolapsa poslije invazije, Svjetska banka predviđa da bi se ruska ekonomija ove godine mogla smanjiti za 11,2 posto.

Međunarodna reakcija na Putinovu aneksiju Krima 2014. najavila je početak odvajanja ruskog društva i ekonomije od zapadnog svijeta. Agresija na Ukrajinu galopirala je taj proces. Pod pritiskom svojih matičnih vlada i potrošača, velike firme i organizacije masovno su obustavile ili napustile svoje poslovanje u Putinovoj zemlji, uskraćujući Rusima pristup mnogim robama široke potrošnje. Iz Rusije su se povukli brendovi poput „McDonald'sa“, „Applea“, IKEA-e, „Coca-Cole“...
Međunarodni sportski događaji i istaknute kulturne institucije su, također, prekinuli veze s ruskim učesnicima, a Rusija je izbačena iz većine sportskih takmičenja.
Iako je najveća evropska ekonomija i utjecajna članica NATO-a, Njemačka već dugo pazi da svoju težinu stavi na svjetsku pozornicu. Također, nakon Hladnog rata Berlin je razvio čvrste energetske i ekonomske veze s Moskvom, u čemu mnogi vide i razlog širenja ruskog utjecaja u Evropi posljednjih godina.
Putinova agresija je, međutim, natjerala Njemačku da preokrene kurs. Krajem februara njemački kancelar Olaf Šolc (Olaf Scholz) rekao je da će njegova vlada znatno povećati izdatke za odbranu. Također je dao zeleno svjetlo za isporuke oružja Ukrajini - samo nekoliko sedmica nakon što je njegova zemlja ismijana jer je ponudila slanje kaciga u Kijev.
Uz dugoročne obaveze potrošnje, njemačka vojska će svoju blagajnu povećati jednokratnom injekcijom od 110 milijardi dolara, što je otprilike dvostruko više od prošlogodišnjeg budžeta za odbranu.
Prije rata Ukrajina je bila četvrti najveći svjetski izvoznik kukuruza i pšenice. Rusija, najveći svjetski izvoznik nafte, također je bila glavni dobavljač gnojiva. No, dugotrajni sukob podigao je globalne cijene roba, ugrozivši sigurnost hrane i napore za smanjenje siromaštva u Africi i na Bliskom istoku.
Prosječna cijena benzina u Sjedinjenim Državama blizu je svog najvišeg nivoa u posljednjih nekoliko godina.
Svjetska trgovinska organizacija smanjila je u utorak ovogodišnju prognozu rasta na 2,8 posto s 4,1 posto prije rata, rekavši da je sukob nanio "ozbiljan udarac" svjetskoj ekonomiji. A što se rat više oduži, stručnjaci predviđaju da će šteta samo rasti.

Rat u Ukrajini pokazao je sve slabosti i nepromišljenosti režima u Kremlju. Iako je, kako su obavještajni podaci pokazali, Putinov plan bio da, u svega nekoliko dana, razbije ukrajinski otpor, umaršira u Kijev, svrgne predsjednika Zelenskog i legalno izabranu vlast, naišao je na žestok otpor Ukrajinaca, a Rusi su pokazali sve slabosti svoje vojske. Stravični gubici ruske vojske (Ukrajinci tvrde da ih je poginulo oko 20.000), povlačenje iz predgrađa Kijeva, veoma loša logistika, demotiviranost i brojni zločini, ono je što karakterizira rusku agresiju na Ukrajinu. Rusija je sada svoju invaziju koncentrirala na južne i istočne dijelove Ukrajine.
S druge strane, ukrajinski otpor i držanje ove zemlje tokom rata izazvali su divljenje slobodnog svijeta, a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koji predvodi napadnutu zemlju, preko noći je postao heroj.

Putin je svojim činom natjerao države da preispitaju neutralnost i politiku prema izbjeglicama te zaprijetio da destabilizira globalnu ekonomiju

50 dana od agresije koja je promijenila svijet

Bosna i Hercegovina, čini se, nikada nije bila u većoj političkoj krizi. Neriješeno pitanje Izbornog zakona i provođenja presude “Sejdić - Finci”, bojkot državnih institucija od srpskih predstavnika, pitanje održavanja izbora te jednostrani i neustavni pokušaj otimanja državnih nadležnosti samo su vrh ledenog brijega među brojnim problemima i izazovima s kojima se naša zemlja suočava. 

Kada je u pitanju posljednje, u Republici Srpskoj zvanično je stupio na snagu Zakon o nepokretnoj imovini RS, kojim ovaj entitet pokušava sebi prisvojiti imovinu za koju je Ustavni sud jasno naglasio da pripada državi.

Zbog svega su oči mnogih uprte u Kristijana Šmita (Christian Schmidt). Visoki predstavnik poručio je kako je ovaj zakon ništavan te pozvao vlasti u RS da ga povuku. Ipak, to je (za sada) izostalo. Lideri sarajevske trojke pismom su se obratili Šmitu tražeći od njega da koristi bonske ovlasti te smijeni Željku Cvijanović, koja je, kao predsjednica RS, svojim potpisom omogućila da zakon stupi na snagu.
Nije ovo prvi put u historiji BiH da određene političke strukture otvoreno provode antiustavno djelovanje i udaraju na državu. Mnogi poratni srpski političari sumnjičeni su za pomoć u skrivanju ratnih zločinaca, Ante Jelavić i HDZ pokušavali su praviti parapolitičke tvorevine s „Hrvatskom samoupravom“, opstruirani su povratak, vraćanje imovine...
Oštra ruka visokih predstavnika promijenila je i ponašanje političara u našoj zemlji. Politički protagonisti su shvatali da antidejtonsko djelovanje ne samo što je uzaludno, jer će biti poništeno, nego donosi i ozbiljne posljedice po njih lično. Stoga se prvih pet do šest godina ovog stoljeća pamti kao period relativne saradnje i mira između domaćih političara.
No, upravo je prestanak snažnog korištenja bonskih ovlasti doveo i do naglog rasta antidržavnih politika, prije svega onih Milorada Dodika.

Posljednja odluka visokih predstavnika bio je Inckov (Inzko) zakon o zabrani negiranja genocida, koji je poslužio kao izgovor Dodiku za blokiranje državnih institucija, a na koje nije bilo adekvatnog odgovora. Kristijan Šmit bi posezanjem za bonskim ovlastima mogao preko noći riješiti nagomilane sistemske probleme koji su pretežak uteg Bosni i Hercegovini. Tako bi trasirao put kojim zemlja treba ići te poslao jasnu poruku domaćim političkim akterima da se antidržavne politike i odbijanje saradnje više neće tolerirati.
Rat u Ukrajini i jedinstvenost Zapada o ovom pitanju pale alarm da je nužno BiH vratiti na stabilne noge i euroatlantski put.
A visoki predstavnik u svojim rukama posjeduje „čarobni štapić“ kojim to vrlo lako može provesti u djelo. Možda je vrijeme da ga konačno i upotrijebi.

Razlog zbog kojeg su raniji pokušaji udara na državu efikasno zaustavljani je u aktivnostima visokih predstavnika. Svaki političar koji se nakon rata odao antidejtonskim aktivnostima mogao je očekivati hitru reakciju i sprečavanje da nanese veću štetu. Najviše je za bonskim ovlastima posezao Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), koji je nametnuo 430 odluka, a najpoznatija je smjena čak 59 funkcionera RS u jednom danu.

Kristijan Šmit bi posezanjem za bonskim ovlastima mogao preko noći riješiti nagomilane probleme koji su pretežak uteg BiH.  Oštra ruka visokih predstavnika ranije je mijenjala ponašanje bh. političara

Bosna i Hercegovina više ne može čekati: Vrijeme je da Šmit upotrijebi bonske ovlasti

Danas je jedan od najtužnijih dana u historiji Sarajeva. 30. godišnjica početka opsade. Tri decenije od početka krvavog ubijanja našeg grada, na evropskom kontinentu ponovo bjesni rat i, pod sličnim izgovorima kao u BiH prije tri decenije, ruski agresor razara ukrajinske gradovi i ubija njegove građane. 
Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, a okončana je tek 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana, čime je postala najduža opsada jednog grada u modernoj historiji. Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnom teroru, najprije od pripadnika nekadašnje JNA i srpskih paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske.

Sarajlije su kao neselektivne mete svakodnevno ubijane, ranjavane i sakaćene iz skoro svih vrsta naoružanja, pamova, patova, haubica, snajpera..., sa položaja smještenih na okolnim brdima koje su kontrolisale Mladićeve zločinačke snage. Na grad je u prosjeku padalo 329 projektila dnevno.
Ipak, konačni cilj nisu ostvarili. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad. Ključni i najozbiljniji pokušaji propali su im već u maju 1992. godine. Sarajevska raja, dobrovoljci, heroji u farmerkama i patikama odbili su napade do zuba naoružanih profesionalaca iz JNA. Vojnu obučenost i najsavremeniji oružje pobijedili su ogromna volja, želja i nadljudski otpor branilaca, mahom običnih građana koji su se odazvali pozivu za odbranu. Kasnije je branilaca bilo mnogo više, postali su organizirana vojska, iako sve vrijeme nedovoljno naoružana. Osvajanje i pad Sarajeva za agresore je postalo nemoguća misija. Gnjev su iskaljavali masakriranjem njegovih civila i razaranjem&nbsp; građevina s okolnih brda.
Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika, skoro četiri petine od ukupnog broja poginulih, stradalo je u prve dvije godine rata.
Prve civilne žrtve opsade Sarajeva Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su na današnji dan 5. aprila na mostu Vrbanja, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije građana koji su tražili očuvanje mira. Naivni, pošteni, časni građani Sarajeva, svjetlo ovog grada, čiji je podvig odjekivao ključnim svjetskim medijima, povjerovali su da se mračni ratni planovi i barikade njihovih arhitekata mogu probiti mirnim protestima. Zapucali su na njih. Dvije žene su ubili.
&nbsp;Nekadašnji most Vrbanja danas nosi ime po Olgi i Suadi, a ploča na njegovoj sredini, okrenuta ka istoku, odakle se svaki dan ukazuje s izlaskom sunčevih zraka, podsjeća i upozorava namjerne i slučajne prolaznike na tešku prošlost grada.

Posljednja žrtva opsade Sarajeva bila je Mirsada Durić, koja je poginula u napadu na tramvaj 9. januara 1996. godine, kod Zemaljskog muzeja. Ubijena je nakon što je primirje bilo uveliko potpisano. Počinioci napada koji se dogodio prvog dana pokretanja tramvaja nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma nikad nisu otkriveni. Tromblon koji je pogodio tramvaj najvjerovatnije je ispaljen iz pravca naselja Grbavica i Vraca, koja su brojala posljednje dane pod kontrolom srpskih jedinica koji će uskoro odatle pobjeći u masovnom egzodusu.&nbsp; Na putnike koji su bježali iz tramvaja pucano je iz snajpera. Ni potpisano primirje zvjerima u ljudskom obličju nije bilo dovoljno da prekinu sa zvjerstvima.
U znak sjećanja na opsadu u Kulovića ulici, na 30. godišnjicu, postavljeno je bijelo platno, slično onome kakvo je postojalo tokom rata. Platno je služilo kao zaštita od snajpera. Na leđima svakog Sarajlije bila je „nacrtana“ meta svih 44 mjeseca opsade. Meta su bili svi izloženi koji bi se našli izloženi pogledu s Trebevića, Vraca, nebodera na Grbavici..&nbsp; Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice. Mnogi su ubijeni čak i u svojim domovima. Snajperski hici sezali su i do stanova.S ništa manjim žarom od ljudi, uništavani su i objekti u gradu. Zgrada gradskog porodilišta na Jezeru, centralna Pošta, Vijećnica sa desetinama hiljada vrijednih knjiga, Olimpijski muzej, zgrada dnevnog lista „Oslobođenje",,... samo su najpoznatiji primjeri zgrada koje su izgorjele do temelja nakon što su pogođeni minobcačkim i drugim vrstama projektila.
Neki drugi objekti, poput zgrade Radio-televizije Bosne i Hercegovine, uspjeli su odoliti i preživjeti desetine granata kojima su bili gađani. Nije ih ubio ni najubojitiji&nbsp;arsenal s kojim su zločinci raspolagali.Granatama su svakodnevno ubijali civile. Od eksplozije granate na Dobrinji, u Kvadrantu-5, 12. jula 1993. godine, poginulo je 14, a ranjeno 16 civila. Granata je ispaljena na mjesto na kojem se u privatnom dvorištu nalazio bunar i pumpa, dok su ljudi čekali s kanisterima da bi natočili vodu.
Od artiljerijskih projektila ginuli su građani i u redovima za hljeb. Najpoznatiji masakr desio se u Ulici Vase Miskina (danas Ferhadija), prekoputa Gradske tržnice, 27. maja 1992. godine.

Jedan od simbola cjelokupnog rata u BiH t postat će masakr na Markalama. Prvi put, od eksplozije granate na pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, ubijeno je 68, a ranjena su 144 civila. U masakru pred kraj rata, 28. augusta 1995. godine, zločinci iz VRS opet će ispaliti projekti na Markale i ubiti 43, a raniti 84 civila. Bila je to kap koja je prelila čašu i koja je i NATO natjerala na vojnu akciju na položaje VRS.

Zločinačke ruke nisu bila pošteđena ni djeca u školama. U naselju Alipašino Polje, na Trgu ZAVNOBIH-a, nalazile su se prostorije Osnovne škole „Prvi maj“ (danas OŠ „Fatima Gunić), koja je granatirana 9. novembra 1993. godine. Od gelera koji su ušli u učionicu kroz male otvore između zaštitne betonske pregrade, poginula je učiteljica Fatima Gunić i troje učenika, a ranjen 21 civil.
Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice ili u svojim domovima. Ubijali su Sarajevo, ali nisu ubili njegov duh. Sarajevo je, i pored činjenice da je svaki građanin opkoljenog grada bio svjestan da u svakom trenutku može poginuti, svojim kosmpolitizmom i držanjem zadivilo civiliziranim svijet. Na divljačku mržnju, šovinizam i želju da se uništi sve nesrpsko, Sarajevo nije odgovorilo jednakom mržnjom i radikalizmom, nego kosmpolitizmom i evropskim duhom. Bio je to, poput antičke tragedije, sukob civilizacije i barbarstva u realnom svijetu.Grad je u nemogućim uslovima nastavio živjeti. U nemogućim uslovima snimale su se pjesme, prikazivali su se filmove, igrale predstave, organizirali skupovi i igranke, radilo se i stvaralo, čak se i sportom bavilo.
I mnoga, hvale vrijedna umjetnička djela nastala se upravo u takvom opkoljenom Sarajevo.
Grad koji su opkolili, koji su ubijali, ali nikad pokorili. Grad koji je komspolitskim duhom pobijedio genocidno divljaštvo.
Sloboda je došla. Sarajevo je slobodno. Zločinci su u kazamatima, iako i dalje ne svi. Našim milima koje su ubili neka je rahmet i pokoj.

Međunarodni krivini tribunal za bivšu Jugoslaviju je za terorisanje građana Sarajeva na doživotnu kaznu zatvora osudio Stanislava Galića, nekadašnjeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Na zatvorsku kaznu od 29 godina osuđen je Galićev nasljednik na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević. Za teroriziraje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima, uz ostalo, bivši predsjednik Republike Srpske i Radovan Karadžić osuđen je na doživotni zatvor, kao i komandant VRS Ratko Mladić.
U presudama MKSJ-a je utvrđeno kako su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile sprovodeći kampanju terora koja je za cilj imala da izvrši pritisak na vlasti u Sarajevu.

Sloboda je došla. Sarajevo je slobodno. Zločinci su u kazamatima, iako i dalje ne svi. Našim milima koje su ubili neka je rahmet i pokoj

Sarajevski duh pobijedio je velikosrpsko divljaštvo: Grad koji su ubijali i opkolili, ali nikad pokorili

<a href="https://avaz.ba/tag/109/aleksandar-vucic">U nedjelju, 3. aprila, održat će se</a>&nbsp;izbori u Srbiji, na kojim će građani izabrati novog predsjednika države te novi saziv Narodne skupštine. Iako će i nakon ovih izbora, vrlo izvjesno, Aleksandar Vučić ostati predsjednik Srbije, a Srpska napredna stranka (SNS) vladajuća opcija, ovi izbori ipak bi mogli predstavljati značajnu prekretnicu u budućim odnosima u našoj susjednoj zemlji.

Još od 2012. godine, kada je SNS koaliranjem sa SPS-om izbacio Demokratsku stranku iz vlasti, SNS suvereno vlada Srbijom. Već od 2014. ova stranka osvajala je oko polovine svih glasova na izborima, dok je Aleksandar Vučić 2017. godine na posljednjim izborima za predsjednika pobijedio već u prvom krugu, što je u modernoj historiji Srbije polazilo za rukom još samo Slobodanu Miloševiću na izborima 1990. i 1992. Prema posljednjim podacima, predizborne ankete su pokazale kako Aleksandar Vučić ima podršku 51,7 posto građana, što predstavlja pad u odnosu na raniji period i u odnosu na predsjedničke izbore 2017., kada je imao 55 posto glasova u prvom krugu. Ipak, taj pad je tek neznatan, posebno ako se uzme u obzir dug period vladavine ove stranke.

S druge strane, Zdravko Ponoš trenutno ima podršku oko 28 posto građana, što je određeni rast kada su u pitanju kandidati opozicije. Poređenja radi, kandidat opozicije na izborima 2017. godine Saša Janković imao je svega 16,3 posto glasova. No, tada je opozicija bila daleko razjedinjenija nego danas. Kao treći na izborima tada je završio komičar Ljubiša Preletačević Beli, pravog imena Luka Maksimović, s 9,42 posto, čija je kandidatura bila svojevrsni komičarski performans, dok je Vuk Jeremić bio četvrti s 5,6 posto glasova.

Analizirajući ove podatke, jasno je da se po pitanju stanja u Srbiji u međuvremenu nije dosta toga promijenilo, tj. da pozicija i opozicija i dalje imaju približno jednak procent pristalica kao i u prethodnom periodu.
Iako ovakvi podaci i dalje idu u prilog Aleksandru Vučiću i vladajućoj strukturi, u opoziciji se i dalje nadaju da bi Vučić i Ponoš mogli otići u drugi krug izbora.

Naime, da bi se u Srbiji održao drugi krug predsjedničkih izbora, kandidati moraju imati manje od 50 posto glasova u prvom krugu. Prema posljednjim podacima, Vučić se nalazi „na granici“. Iako je pobjeda Vučića u drugom krugu izvjesna, samo održavanje drugog kruga bio bi veliki vjetar u leđa opoziciji i prvi znak da je jednodecenijska neprikosnovena vladavina Vučića barem okrnjena.
S druge strane, činjenica da istraživanja pokazuju da opozicija u Srbiji sada uživa podršku gotovo trećine glasača (kao i njihov povratak u Skupštinu na velika vrata), moglo bi u Srbiji na duge staze postaviti temelj za postepenu promjenu političkih odnosa u bližoj budućnosti, nakon što je izbore 2020. opozicija bojkotirala.
No, vlast SNS-a i Vučića će, vrlo izvjesno, i nakon ovih izbora ostati neupitna.

Osim Aleksandra Vučića i Zdravka Ponoša, državljani Srbije imat će mogućnost na predsjedničkim izborima birati još šest kandidata, i to Biljanu Stojković (Koalicija “Moramo”), Mišu Vacića (Grupa građana “Srpski patriota - Miša Vacić”), Branku Stamenković (Koalicija “Suverenisti”), Milicu Đurđević-Stamenkovski (Srpska stranka Zavetnici), Miloša Jovanovića (Za Kraljevinu Srbiju - DSS), te Boška Obradovića (Dveri).

Pozicija i opozicija i dalje imaju približno jednak procent podrške kao i u prethodnom periodu

Opredjeljenje glasača je gotovo identično kao i prije pet godina: Predsjednik Vučić veliki favorit

<a href="https://avaz.ba/tag/42499/madeleine-albright">Medlin Olbrajt (Madeleine Albright)</a> je umrla 23. marta u dobi od 84 godine. Bila je prva žena na poziciji američke državne sekretarke.

Ako se izuzme Balkan, godine njenog mandata bile su pomalo mirno razdoblje u međunarodnim odnosima, i to između kraja Hladnog rata i početka “globalnog rata protiv terorizma” izazvanog napadima El-Kaide na Ameriku 11. septembra 2001. Bilo je to vrijeme kada je Amerika bila jedina istinska supersila u svijetu. Olbrajt je preferirala koncept "neophodne nacije", izraz koji je trebao obuhvatiti ideju da je američko učestvovanje na globalnoj sceni ključno za funkcioniranje svijeta. Ta je ideja često bila motiv i za prijetnju vojnom akcijom, kao 1998., kada je Sadam Husein bio uključen u borbu s UN-om u vezi s inspekcijama oružja i sankcijama.
- Ako moramo upotrijebiti silu, to je zato što smo Amerika, mi smo nezaobilazna nacija. Stojimo visoko i vidimo dalje od drugih zemalja u budućnost i vidimo opasnost za sve nas - izjavila je Olbrajt.
Na isti način je odlučno zagovarala bombardiranje SR Jugoslavije 1999. i tako spriječila da obrisi zločina u ovoj republici poprime mjere onih u Bosni i Hercegovini.
Prije njenog dolaska na vlast Zapad je, s puno nesigurnosti, testirao pojmove liberalne intervencije. U decembru 1992., u svojim posljednjim sedmicama na vlasti, Džordž Buš stariji (George H.W. Bush) je poslao američke trupe u Somaliju kao dio širih mirovnih napora da se zaustave građanski rat i glad. Sljedeće godine, nakon što je Klintonova (Bill Clinton, op. a.) administracija preuzela vlast, ova se misija pretvorila u debakl koji je kasnije opisan u knjizi i filmu “Black Hawk Down”, kada je operacija zarobljavanja vojskovođe rezultirala smrću 18 američkih vojnika. Ubrzo nakon toga Klinton je povukao američke snage.
Iskustvo je dijelom objasnilo američku nevoljkost 1994. da intervenira kako bi zaustavili genocid nad stotinama hiljada stanovnika Ruande, većinom etničkih Tutsija, od hutuskih fanatika, ali i da spriječi genocid u BiH.
Godinama kasnije Olbrajt će se izviniti zbog ovih propusta:
- Moje najdublje žaljenje zbog godina provedenih u javnoj službi je neuspjeh Sjedinjenih Država i međunarodne zajednice da nešto poduzmu, i to što prije, kako bi zaustavili ove zločine.
U ratovima koji su proizašli iz raspada bivše Jugoslavije tjerala je nevoljnu Klintonovu administraciju da snažnije odgovori na srpske zločine u Bosni. Zagovarala je vojnu intervenciju te ukidanje embarga na naoružavanje Bosni i Hercegovini. Godine 1993. sukobila se s tadašnjim načelnikom generalštaba Kolinom Pauelom (Colin Powell), koji se kasnije u svojim memoarima prisjetio tog susreta.

„Moja stalna, nepoželjna poruka na svim sastancima o Bosni bila je jednostavno da ne možemo angažirati vojne snage dok nemamo jasan politički cilj“, ispričao je Pauel. Olbrajt je, primijetio je, upitala: „Koji je smisao imati ovu vrhunsku vojsku o kojoj uvijek govorite ako je ne možemo koristiti“. Mislio sam da ću imati aneurizmu.” Prikazivalo je to dubinsku razliku u karakterima. Pauel, čije je formativno iskustvo bilo katastrofa Vijetnamskog rata, nije želio da se američki vojnici ponovno upuste u ono što je nazvao "polovičnim ratovanjem iz polovičnih razloga". Olbrajt, rođena od jevrejskih roditelja koji su dvaput bježali od progona, prvo od nacista, a zatim od Sovjeta, favorizirala je „mišićavi“ internacionalizam. Na kraju je uspjela intervenirati na Balkanu, ali tek nakon genocida nad više od 8.000 Bošnjaka u Srebrenici. NATO-ova zračna kampanja vodila je do slamanja Vojske Republike Srpske i pristanka na Dejtonski mirovni sporazum koji je okončao rat. Njen "najponosniji trenutak" dogodio se četiri godine kasnije na Kosovu, kada je NATO ponovno intervenirao, što je vodilo do slamanja Miloševića i, naknadno, nezavisnosti ove republike.
- Postoji cijela generacija djevojčica čije je ime Medlin - prisjetila se Olbrajt svog statusa na Kosovu.
Van ureda, Olbrajt je inspirirala generaciju žena koje su tražile veći napredak. Podržala je kandidaturu Hilari Klinton (Hillary Clinton) za predsjednicu SAD, koja je bila sekretarka za vrijeme vlasti Baraka Obame (Barack). Pozvala je demokratkinje da podrže nju umjesto Bernija Sandersa (Bernie) specifičnim riječima: "Postoji posebno mjesto u paklu za žene koje ne pomažu jedna drugoj."
Bila je kritičarka jednostrane intervencije Džordža Buša mlađeg (George W. Bush) u Iraku, za koju je rekla da je "najveća katastrofa u američkoj vanjskoj politici", čak i gora od Vijetnama, u smislu štete nanesene američkom položaju u svijetu. Mislila je da je ideja o nametanju demokratije silom oksimoron.
Kasnije, dok je populizam zarazio zapadne demokratije, oglasila je uzbunu u svojoj posljednjoj knjizi "Fašizam: Upozorenje", objavljenoj 2018.
„Donald Tramp (Trump) je bio prvi antidemokratski predsjednik u modernoj historiji SAD“, izjavila je, „mnogo prije nego što su njegovi sljedbenici napali Kapitol u januaru 2021“.
Na putu u Evropu 23. marta na niz hitnih sastanaka o ratu u Ukrajini, predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) odao je počast Olbrajt: "Njene su ruke preokrenule tok historije."

Rođena kao Mari Jana Korbelova (Marie) u Pragu 15. maja 1937. godine, bila je najstarija od troje djece Josefa i Ane Korbel. Njen otac, diplomata, pobjegao je u London 1939. godine kada je Njemačka okupirala Čehoslovačku. Preobratili su se na katoličanstvo 1941., dali krstiti svoju djecu i čak su smišljali priče o kršćanskim sjećanjima kako bi se zaštitili. Kao djevojčica, prisjetila se Olbrajt, bila je “vrlo ozbiljna katolkinja” koja je voljela Djevicu Mariju. Za svoje jevrejsko porijeklo saznala je tek kada ga je „Washington Post“ iskopao. Nakon rata njen otac je bio čehoslovački ambasador u Beogradu, ali je kćerku poslao u privatnu školu u Švicarsku.
Kada su komunisti preuzeli vlast u Pragu, preselio se u London, a zatim u Ameriku, gdje je predavao međunarodne studije na Univerzitetu Denver. Uz engleski, Olbrajt je govorila češki, francuski, poljski i ruski.

U ratovima koji su proizašli iz raspada bivše Jugoslavije tjerala je nevoljnu Klintonovu administraciju da snažnije odgovori na srpske zločine u Bosni

Odlazak Medlin Olbrajt, bivše američke državne sekretarke: Žena koja je zaustavila rat u BiH i spasila Kosovo

<a href="https://avaz.ba/tag/105591/milroad-dodik">Milorad Dodik</a> nam je ove sedmice, u svom prepoznatljivom krkansko-kabadahijskom stilu, priredio novi skandal. Kroz prozor službenog automobila pokazao je srednji prst novinarima „Dnevnog avaza“ i BN televizije. 

Kasnije je na pres-konferenciji u Lukavici Dodik rekao da mu je u Tužilaštvu predočeno ono što je objavljeno u "Dnevnom avazu".&nbsp;
- Meni je predočeno ono što ste danas mogli da pročitate u "Avazu". Od riječi do riječi, ovo što piše u "Avazu", to mi je predočeno u Tužilaštvu BiH - rekao je Dodik.&nbsp;

U svakoj normalnoj državi pokazivanje srednjeg prsta trajno bi eliminiralo političara s političke scene. Jednostavno, u civilizaciji postoje neka pravila ponašanja, kojima, ako ih kršite, eliminirate sami sebe od mogućnosti da obavljate neki društveno odgovoran posao. Dakako, Dodik je daleko od civilizacije, kao i društvo u kojem djeluje, čemu je uveliko i sam doprinio svojim djelovanjem. Godinama je Dodik vrijeđao novinare, posebno novinarke, kojima se nije libio davati mizoginističke komentare, psovao svojim političkim protivnicima, prijetio građanima da će ostati bez posla ako ne glasaju za njega i vremenom nam je to postalo gotovo pa normalno.
Ipak, ovog puta, čini se da Dodik ima i više nego dovoljno razloga za nervozu koju iskazuje preko srednjeg prsta. Naime, razlog najnovijeg ispada krkanluka jeste upravo istraga koja se protiv njega vodi u Tužilaštvu BiH zbog kupovine viletine u Beogradu putem „Pavlović banke“. Dodika, očito, uzrujava, a pomalo i plaši, to što „Avaz“ detaljno izvještava o ovom slučaju i javnost upoznaje sa sumnjivim radnjama koje su vezane za ovu kupovinu. Na već spomenutoj konferenciji Dodik je kazao i kako mu je odlazeći britanski ambasador u BiH Metju Fild (Matthew Field) direktno rekao da će biti uhapšen.

Ipak, iako je nebrojeno puta govorio kako on ne priznaje Sud i Tužilaštvo BiH, Dodik se pokunjeno odazivao pozivima Tužilaštva i davao iskaz u svojstvu osumnjičenog. „Zgurdumilo“ se sirotom Dodiku. Em se sumnjiči za kriminal, em mu se ruski pokrovitelj nakon agresije na Ukrajinu suočava sa žestokim odgovorom Zapada koji se beskorisno obračunava s ruskim utjecajem i njihovim satelitima na kontinentu, em je isti taj utjecaj naglo porastao.
Koliko je vrag odnio šalu, stvar izmakla kontroli, a histerija pomutila razum, pokazuje i činjenica da su mediji sa sjedištem u RS u četvrtak redom prenosili nevjerovatnu dezinformaciju - da je Milorada Dodika, ni manje ni više, oteo NATO savez.
Kada se uzmu u obzir okolnosti u kojima sa nalazi, očigledno je da Milorad Dodik ima i više nego dovoljno razloga da bude nervozan, ali otmica je vjerovatno posljednja stvar koja se mora riješiti. U civiliziranom svijetu, protiv kojeg se godinama sistemski borio, s korumpiranim političkim štetočinama ne obračunava se tako, nego zakonskim procesuiranjem njihovih krivičnih nedjela, kakva Dodiku, sasvim sigurno, ne nedostaju.
S te strane, srednji prst bi se mogao ispostaviti kao jedan od završnih performansa političkog siledžije i primitivca.

Milorad Dodik rođen je 12. marta 1959. godine u Banjoj Luci. Prvi put na vlast Dodik je došao 1998., kada je, uz pomoć glasova stranke Biljane Plavšić, izabran za premijera RS. Na ovoj poziciji je ostao do 2001. godine. Na vlast se ponovo vraća nakon pobjede na izborima 2006., otkad suvereno vlada manjim entitetom. U međuvremenu je prešao put od 180 stepeni, pa je od umjerenog i proevropski orijentiranog političara postao srpski ultranacionalista.

Kada se uzmu u obzir okolnosti u kojima sa nalazi, očigledno je da Milorad Dodik ima i više nego dovoljno razloga da bude nervozan

Milorad Dodik, političar na zalasku: Srednji prst za kraj

Lider Rusije <a href="https://avaz.ba/tag/284/vladimir-putin">Vladimir Putin</a> zatražio je od ministara da mu sastave popis zemalja koje su uvele sankcije Rusiji, njenim kompanijama, organizacijama i pojedincima zbog napada na Ukrajinu. Za aviokompanije registrirane u Rusiji 32 zemlje zatvorile su svoj zračni prostor. 

Dosad su SAD, Velika Britanija, države Evropske unije te njihovi saveznici, poput Tajvana, Australije i Japana, uveli sankcije Rusiji.

Te sankcije već sada dovode do fatalnih rezultata. Rublja je izgubila jednu trećinu svoje vrijednosti. Očekuje se da će inflacija u Rusiji uskoro dosegnuti 15 posto, uz pad BDP-a za pet posto ove godine. Čak 40 posto deviznih rezervi Centralne banke Rusije je zamrznuto, čime je ozbiljno ograničena njena sposobnost da se bori protiv kolapsa rublje. Vodeće ruske kompanije se, također, suočavaju s brutalnim udarom na svoje poslovanje. „Sberbank“ je izgubila nevjerovatnih 99,99 posto svoje vrijednosti i trenutna cijena dionice je 0,01 dolar, odnosno jedan cent. U 2022. banka je ušla s cijenom dionice od 16 dolara, a već 28. februara bila je 1,06 dolara. Trenutno je trgovanje blokirano, pa se ipak ne mogu kupovati dionice najveće ruske banke za jedan cent.
Evropska centralna banka (ECB) objavila je da će „Sberbank Europe“, banka kćerka ruskog „Sberbanka“, uskoro propasti. Ruski „Sberbank“ drži trećinu ukupne imovine svih banaka u Rusiji i njegova propast će sigurno urušiti cijeli finansijski sektor u Rusiji. Kako je vlasnik „Sberbanka“ u Rusiji državni fond, koji se velikim dijelom bavi penzionom štednjom, domino-efektom će propasti i penzije mnogih Rusa.
Sankcije uvedene Centralnoj banci Rusije, odnosno zamrzavanje 40 posto deviznih rezervi, dovele su Rusiju u stanje da je prestala vraćati neke dugove, što znači da državi već prijeti opasnost od bankrota.
Rusija je uvijek pretpostavljala da će moći pristupiti stranoj valuti za odbranu rublje. To ni sada nije potpuno prekinuto. Naime, ruski izvoz energije uveliko je izbjegao zapadne zabrane, tako da još pritječe nešto dolara. Ali zbog sankcija 65 posto ruskih rezervi zapravo može vrijediti nula dolara. Ostalih 35 posto u zlatu i juanima ne može se koristiti za odbranu valute na tržištu dolara i eura.

Poteškoće Rusije će se vremenom samo pogoršavati. Isključivanje iz sistema SWIFT naštetit će trgovini; SPFS, rival koji podržava Rusija, i dalje je daleko manje popularan. Rusiji su i dalje potrebni dolari za plaćanje trećine svog uvoza, što je problem, jer im je odjednom postalo teže doći do njih. Čak i u uvozu iz Kine oko 60 posto transakcija se još odvija uz pomoć dolara. Kada bi i ostvarili sve vojne ciljeve u Ukrajini, cijena koju će Rusija platiti zbog rata bit će astronomska, što znači da će se suočiti s ekonomskim kolapsom od kojeg će se oporavljati godinama.
Pitanje je samo da li to Putina uopće brine. Temeljno načelo putinizma je preživljavanje, gdje se ekonomski rat posmatra kao test snage ruske države i samoodrživosti ove zemlje u sukobu sa Zapadom. Rusija se suočava s dubokom recesijom. Ali, umjesto da popusti, Putin bi mogao udvostručiti svoje pokušaje da Rusiju odvoji od vanjskog svijeta. Možda Putin neće biti oduševljen bijesom oligarha, ali je pitanje da li će se neki od njih zaista usuditi povisiti glas, s obzirom na to da Putin računa na ratnu psihozu, u kojoj nacija stoji ujedinjeno uz svog vođu protiv vanjskih neprijatelja, a svako odudaranje od toga tretira se kao izdaja.

Rusija je i dalje velikim dijelom ovisna o stranim investitorima. Njihovi kratkoročni posjedi imovine u Rusiji (uključujući bankovne zajmove i dionice), u odnosu na BDP, otprilike su jednako visoki kao i na drugim tržištima u nastajanju i ostali su stabilni od 2014. Sada se investitori masovno rješavaju ruske imovine.

Osim država, brojne evropske i svjetske kompanije uvode sankcije Rusiji. Prvo je švedski „Volvo Cars“ saopćio kako će do daljnjeg zaustaviti isporuku vozila na rusko tržište. „Volvo Trucks“, koji proizvodi kamione i nije povezan s „Volvo Cars“, donio je identičnu odluku. Nakon toga su veze s Rusijom prekinuli „Ford“ i „General Motors“, a njemački „Volkswagen“ je najavio da neće nove automobile slati trgovcima u Rusiju. Poslovanje s Rusijom obustavili su i drugi giganti, poput „Applea, „Exxona“ i „Della“.

Rusiji već prijeti opasnost od bankrota.  Umjesto da popusti, Putin bi mogao udvostručiti svoje pokušaje da zemlju odvoji od vanjskog svijeta

Ruska Federacija plaća astronomsku cijenu

Sankcije uništavaju Rusiju

Agresija Rusije na Ukrajinu dovela je do tektonskih promjena u evropskoj politici. Na kontinentu se desilo ono o čemu smo godinama mogli samo maštati – Evropa je ujedinjena.

Naime, napad na Ukrajinu crvena je linija koja je pred evropske vlade, od kojih su mnoge i bile sklone koketirati sa Putinovim interesima, stavila jasan izbor – ili ste za zapadnu civilizaciju i vrijednosti ili ste za Putinovu agresiju. Odlučnost vodećih zapadnih sila da s jedne strane naoružaju i pruže punu pomoć Ukrajini, a s druge nametnu brutalne sankcije Rusiji, preko noći je učinilo opasnim održavati bilo kakvu vrstu saradnje s ruskim diktatorom.

Mađarski premijer Viktor Orban, do sada jedan od najbližih Putinovih saradnika, naglasio je kako neće uložiti veto na sankcije koje EU uvodi Rusiji. Susjedna Srbija, tradicionalno u bliskim odnosima s Rusijom, nakon što se u početku nećkala i insistirala na svojoj neutralnosti, na kraju se ipak pridružila članicama euroatlanskog bloka, te je u Ujedinjenim nacijama glasala za Rezoluciju kojom se osuđuje napad Rusije na Ukrajinu.
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji je do prije samo koji dan govorio kako je BiH „nikakva država“ i kako „nikad neće ući u NATO“, sada je pak javno predložio da se Ukrajini, Bosni i Hercegovini i Kosovu što brže omogući kandidatski status za EU, a da se Sjevernom Makedonijom i Albanijom započnu pristupni pregovori.
- BiH mora ući u status kandidata EU. To je nada debela kao deblo preko rijeke, to im fali, vuče ih se za nos već 20 godina - rekao je hrvatski predsjednik, pritom pozivajući i Dodika da se vrati u institucije i govoreći da je BiH mjesto na Zapadu.Za Bosnu i Hercegovinu ovaj razvoj situacije je krajnje povoljan. U Evropi se, naime, godinama odvijao tihi sukob između liberalno demokratskih opcija koje su težile nastavku globalizacije, proširenja granica EU i NATO i integraciji zasnovanoj na zajedničkim vrijednostima i onih snaga koje su, u manjoj ili većoj mjeri, sa skepsom gledale na ideju širenja evroatlantskog saveza zbog sigurnosnih i kulturoloških neprilika koje bi to navodno moglo donijeti. Mnogi među potonjim upravo su na ruskog autokratu i njegove politike gledali sa simpatijama, kao na simbol očuvanja snage nacionalne države nasuprot globalizacijskim procesima.

Ipak, agresija na Ukrajinu ove odnose mijenja iz temelja. Činjenica da se jedan istočni autokrat drzne napadati svog susjeda koji nije član ni EU ni NATO saveza, pokazuje zašto je širenje ovih saveza ne samo poželjno, nego i nužno za osiguranje sigurnosti i stabilnosti na evropskom kontinentu. Naime, teško da bi se Putin usudio napasti Ukrajinu da je članica NATO-a, s obzirom na čuveni član 5. Ugovora koji kaže da napad na jednu članicu znači napad na sve njih.

S te strane, nakon ove agresije realno je očekivati ubrzanje procesa integrisanja u EU i NATO evropskih država koje nisu njihov dio. Desio se sukob sistema, liberalno demokratskog i autokratskog. Ni države čije su vlasti koketirale s ovim drugim, nakon napada na Ukrajinu, bile su primorane pridružiti se svojim najvećim zapadnim saveznicima. To im se naprosto nametnulo kao uvjet opstanka. I to je u konačnici navelo Zorana Milanovića da promijeni retoriku, ali i Aleksandra Vučića da osudi rusku agresiju, iako i dalje insistira na tome da Srbija ne uvodi u sankcije. Ipak, s izolovanom Rusijom i okružena članicama NATO-a, jasno je da će i Srbija, u jednom trenutku morati prelomiti. Ovakva Rusija, s Putinom na čelu, trajno je sebe prekrižila kao faktor koji i na koji način može u budućnosti djelovati i sarađivati s ostatkom Evrope. Samim tim, rusofilstvo među istočnim komšijama i općenito u Evropu, postaje sada ne samo deplasirano, nego u ovakvim odnosima praktično i nemoguće.

Koliko god da im možemo zamjerati na prethodnim politikama, za Bosnu i Hercegovinu je svakako dobrodošao i pozitivan znak što su i Milanović i Vučić na kraju jasno prelomili da u novom evropskom sukobu stanu na stranu Zapada, bez obzira na motiv.

S izuzetkom bjeloruskog diktatora Aleksandra Lukašenka, Putinu ostaje samo jedan saveznik s vlasti u Evropi – Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH. Nervozni Dodik, sada ostavljen i od Vučića, posljednjih dana se tugaljivo bori s vjetrenjačama pružajući podršku Putinu i sipajući drvlje i kamenje na odluke predstavnika BiH da se pridruže zapadnom savezu i osude rusku agresiju na Ukrajinu.
Ako se u Dodiku zbog nezainteresiranosti i pojedinačnih interesa prethodnih godina i žmirilo na činjenicu da se stavio pod Putinovu kontrolu i blokirao procese u BiH, sada u trenutku kada se u Evropi vodi rat, teško da će Zapad tolerisati Putinovog satelita u srcu NATO saveza i Evropske unije.

Koliko Dodik, Putinov poltron, može još politički preživjeti u srcu Evrope koja je u ratu protiv tog Putina?

Milanović i Vučić stali na stranu Zapada, Dodik čeka svoj kraj

<a href="https://avaz.ba/tag/27713/zoran-milanovic">Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović</a> smatra kako Ukrajini treba dati status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji što je prije moguće, ali i Bosni i Hercegovini i Kosovu. 
-	Hrvatski je strateški i nacionalni interes da i zemlje jugoistočne Evrope, koje su deklarirale i dokazale svoju namjeru i spremnost ulaska u EU, što prije postanu članice Evropske unije – kazao je Zoran Milanović.

Ipak, za razliku od BiH i Kosova, Milanović je pokazao daleko veću skepsu prema evropskom putu Srbije, otvoreno osuđujući njenu politiku pokušaja sjedenja na dvije stolice.

- Što se tiče Srbije, u ovom, za europski mir, važnom trenutku, ta se država mora odlučiti želi li stvarno članstvo u EU ili ne i prema tome voditi svoju politiku. EU joj mora dati do znanja da je ovo trenutak odluke – izričit je bio Milanović.
Oštru i jasnu poruku Milanović je u današnjem istupu poslao i Republici Srpskoj.
- Republika Srpska se ne može izvući iz BiH, to je nemoguće. Njihovo mjesto je na zapadu, mjesto srpskog naroda je na Zapadu, ne u Rusiji. Ja razumijem te veze, ali to je daleko - kazao je.
Nakon ovih posljednjih izjava, pitanje koje si moramo postaviti je – šta se desilo Milanoviću, predsjedniku Hrvatske pa je (opet) postao normalan?
Naime, prije samo nekoliko dana, kada još nije bilo izvjesno da će Rusija izvršiti invaziju na Ukrajinu, Milanović je prijeteći poručivao da BiH nikad neće ući u NATO, nazivajući je „nikakvom državom“ i obećavajući da će kao predsjednik Hrvatske BiH blokirati sve moguće integracije sve dok Čoviću ne isporuči izborni zakon po njegovoj želji. Ovo je, naravno, bila samo jedna u nizu uvreda i prijetnji na račun BiH i prije svega bošnjačkog naroda, od „parfema i sapuna“ do „nemaju 'leba da jedu“.
Da stvar bude zanimljivija, još krajem januara Milanović je za ruske medije izjavljivao da "Ukrajini nije mjesto u NATO-u", "Hrvatska će povući svoju vojsku iz NATO-a u slučaju sukoba", "Odgovornost za eskalaciju je na Washingtonu“, što je zgrozilo demokratsku javnost u svijetu, ali i hrvatskoj državi stvorilo ozbiljne probleme.

Šta se se Milanoviću desilo pa je, najprije, nakon pobjede na izborima nad Kolindom Grabar-Kitarović s umjerenom i prozapadnom retorikom, najprije zauzeo poziciju šovinističkog proruskog kabadahije čija retorika mnogo više podsjeća na Milorada Dodika nego na modernog i pristojnog evropskog političara, da bi potom, nakon napada Rusije na Ukrajinu, priču ponovo okrenuo za 180 stepeni i od „Ukrajini nije mjesto u NATO-u“ i „BiH nikad neće ući u NATO“, postao predlagač da se BiH, Ukrajina i Kosovo nagrade statusom kandidata za članstvo u EU?

Razlog Milanovićeve promjene je, ma koliko se činilo maglovitim, zapravo krajnje jasan – Rusija.
Sada postaje krajnje očigledno da sve Milanovićeve antizapadne izjave, zaoštrena retorika, izigravanje nacionalnog lidera, uvrede na račun BiH i podrška Čoviću i Dodiku, su pozadinu imali u široj javnosti nevidljivim vezama i interesima koji su sezali do Kremlja.
Još do prije koji dan, dok su ruski gas i nafta slobodno tekli u Evropu, a ruskom kapitalu i propagandi bilo omogućeno relativno slobodno djelovanje, mogla se istolerisati i poneka proruska veza.
Ipak, agresija na Ukrajinu naišla je na žestok, beskompromisan i jedinstven odgovor SAD i ključnih evropskih sila koji ukratko podrazumijeva potpuno protjerivanje ruskog utjecaja svake vrste iz zapadnog civilizacijskog prostora.
Jasno je da će u tom stampedu teško moći opstati bilo koji političar ili moćnik koji bude pokušao i dalje održavati blizak odnos s Rusijom i zastupati njene interese ili slijediti njenu retoriku.
Milanović je to, dakako, odmah shvatio, te je preko noći požurio da brže-bolje promijeni i pokaže da je na pravoj strani. To je, ukratko, Milanovićev uvjet opstanka, a vlastita koža i pozicija su mu nesumnjivo preći od Rusije.
Za nas u Bosni i Hercegovini istiskivanje ruskog utjecaja s evropskog kontinenta, ali i ovakav zaokret Milanovića u retorici, može samo biti dobrodošao.
Russia Goodbye!

Republika Srpska se ne može izvući iz BiH, to je nemoguće. Njihovo mjesto je na zapadu, mjesto srpskog naroda je na Zapadu, ne u Rusiji. Ja razumijem te veze, ali to je daleko - kazao je

Šta se desilo Milanoviću: Od "BiH nikad neće u NATO" do zagovaranja da BiH uđe u EU

Čak i prije nego što je Rusija pokrenula svoju invaziju na Ukrajinu, nekoliko komentatora, uključujući bivšu državnu sekretarku SAD Medlin Olbrajt (Madeleine Albright), uvjerljivo je tvrdilo da bi ruska okupacija većeg dijela Ukrajine, možda uključujući Kijev, dovela do pobune poput one s kojom se Sovjetski savez suočio u Afganistanu 80-ih. 

Poraz u Afganistanu bio je glavni faktor u raspadu Varšavskog pakta i konačno Saveza sovjetskih socijalističkih republika, što je ruski predsjednik <a href="https://avaz.ba/tag/284/vladimir-putin">Vladimir Putin</a> nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom stoljeća". Važno je razumjeti kako su sovjeti poraženi od mudžahedina 80-ih da bi se shvatilo može li im se isto ponoviti u Ukrajini.

„Afganistanski otpor“ vodio je gotovo sve borbe protiv ruske 40. armije koja je okupirala Afganistan. Te 1979. sovjeti su relativno lako zauzeli Kabul, ali onda je uslijedio masivan i spontan otpor. Predsjednik Džimi Karter (Jimmy Carter) brzo je mobilizirao strateški savez za borbu protiv Rusa. U roku od dvije sedmice uvjerio je pakistanskog vođu Muhameda Zija ul-Haka da podrži mudžahedine utočištem, bazama i obukom u Pakistanu. Za Vašington i Rijad operacija je bila prilično jeftina. Šef saudijske obavještajne službe, princ Turki el-Fejsal nedavno je napisao da su Saudijci potrošili 2,7 milijardi dolara podržavajući Afganistance. CIA je potrošila otprilike isto. Saudijski privatni izvori, predvođeni tadašnjim guvernerom provincije Rijad, sada kraljem Salmanom, prikupili su još četiri milijarde dolara za pobunjenike.
Saudijski građani, uključujući Osamu bin Ladena, pridružili su se mudžahedinima, ali je vrlo malo njih stvarno učestvovalo u borbi.
Afganistanski narod je platio užasnu cijenu rata. Najmanje milion Afganistanaca je umrlo, pet miliona su postali izbjeglice u Pakistanu i Iranu, a milioni su raseljeni u svojoj zemlji. Ali oni su pobijedili.
Sovjeti nikada nisu poslali dovoljno vojnika da poraze pobunjenike i nisu mogli regrutirati dovoljno Afganistanaca da se bore za njih. Afganistanski narod se izborio za svoju nezavisnost.

Ruska vojska pokrenula je munjevitu akciju protiv Ukrajine. Iako je uspjela stići do Kijeva i zauzeti brojne gradove, mnogi analitičari već sada zaključuju da se Putin preračunao. Prvobitni silovit udar je, čini se, zaustavljen, a ruski vojnici ulaze sada u teške borbe na ulicama ukrajinskih gradova i naselja. Također, 100.000 ruskih vojnika, koliko je krenulo u akciju, sada se čini nedostatnim za zauzimanje države od 40 miliona stanovnika. Također, Ukrajina nije sama. Države članice NATO-a Ukrajincima šalju izdašnu pomoć u naoružanju, a Rusiji su nametnute brutalne sankcije.
Poljska i Rumunija su države najbliže Ukrajini. Obje su članice NATO-a s američkim trupama raspoređenim na njihovoj teritoriji. SAD imaju eksplicitnu obavezu da će stati u njihovu odbranu prema članu pet Ugovora o NATO-u.
Putinova odluka da napadne Ukrajinu mogla bi se pokazati kao još jedna geopolitička katastrofa za Rusiju, ali samo ako NATO zemlje pruže svu moguću podršku ukrajinskom otporu.

Sjedinjene Države i Saudijska Arabija zajedno su finansirale pobunu protiv sovjeta u Afganistanu. Pakistanska obavještajna služba ISI (Inter-Services Intelligence) bila je pokrovitelj mudžahedina; CIA i saudijska obavještajna služba bi bile finansijeri i intendanti rata.

Odluka predsjednika Rusije da napadne Ukrajinu mogla bi se pokazati kao još jedna geopolitička katastrofa za njegovu zemlju

Ukrajina je Putinov Afganistan

<a href="https://avaz.ba/tag/133008/andrew-shpakov">Andrej Špakov (Andrew Shpakov)</a>&nbsp;je ekonomista i aktivista iz Ukrajine kojeg je početak ruske agresije na njegovu zemlju zatekao u Kijevu. Od 2015. do 2017. bio je savjetnik u ukrajinskom ministarstvu ekonomskog razvoja i trgovine.

U razgovoru za „Avaz“ ističe kako je Kijev glavni cilj ruske invazije.

- Kao što smo već mogli čuti od gradonačelnika Vitalija Klička, Kijev je okružen od ruskih okupatora i ljudi iz Kijeva ne mogu biti evakuirani. Čujemo mnogo raketa koje padaju na grad u posljednja četiri dana. Noći su posebno opasne. Mnogi ljudi su napustili Kijev prvi dan invazije, ja sam bio među njima. Trebalo nam je više od dana da stignemo do zapadnog dijela Ukrajine, gdje se sada nalazim. Područja blizu Poljske su manje rizična - navodi Špakov. Prema njegovim riječima, podrška koju je Ukrajina dobila od zapadnih saveznika nije bila dostatna.
- Iskreno, Ukrajinci i predsjednik Zelenski su umorni od duboke zabrinutosti zapadnih saveznika, s izuzetkom zemalja koje su odmah zatražile da se Rusija izbaci iz SWIFT sistema. S druge strane, nismo zadovoljni rješenjem blokiranja samo nekoliko ruskih banaka. Druga stvar koju Ukrajinci, vojska i diplomati zagovaraju širom svijeta sa svojim saveznicima jeste da nam pruže zračnu pomoć. Bili bismo snažniji kada bismo imali i avione i helikoptere koji se mogu suprotstaviti ruskoj armiji - smatra Špakov.

Dodaje da nije napadnuta samo Ukrajina nego i kompletna zapadna civilizacija. - Ne borimo se samo protiv Rusije nego i Bjelorusije i sve je izvjesnije da će im se pridružiti u invaziji. Ukrajina se ne bori samo za sebe nego za čitav zapadni svijet. Mi smo brana daljnjem širenju Rusije i zato nam je potrebna sva moguća pomoć zapadnih saveznika, koja mora biti veća, hitnija i odlučnija - kaže Špakov.
Navodi da narod Ukrajine u potpunosti stoji iza predsjednika Zelenskog, čije držanje predstavlja nadahnuće za mnoge.

Špakov je pozvao i građane iz ostatka Evrope da u ovim teškim trenucima budu uz Ukrajinu. - Ne tražimo od običnih ljudi da dođu ovdje i bore se. Ali pokažite jedinstvo s nama, pružite nam podršku i omogućite nam podršku, od finansijske pomoći do donacija - navodi u svom komentaru.

Mi smo brana daljnjem širenju Rusije i zato nam je potrebna sva moguća pomoć zapadnih saveznika

Andrej Šakov iz Ukrajine za "Avaz": Borimo se za cijeli zapadni svijet

Predsjednik Rusije Vladimir Putin u ponedjeljak je&nbsp;priznao nezavisnost samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk na krajnjem istoku Ukrajine. 

Dok mnogi sada strahuju od potpune eskalacije rata u Ukrajini, ono što je Putin učinio ovim potezom zapravo je taktika koju on koristi već vrlo dugo.

Strategija je svuda identična: u državi koja odbija biti poslušna ili pod kontrolom Rusije dešava se pobuna proruskog stanovništva protiv centralne vlasti. Potom dotična regija proglašava svoju nezavisnost, a Rusija, koja sve vrijeme stoji uz pobunjenike, nakon određenog vremena priznaje nezavisnost pobunjene regije. Ova strategija savremene Rusije počela je s Pridnjestrovskom Moldavskom Republikom. Naime, u jeku raspada Sovjetskog saveza ova moldavska regija proglasila je svoju nezavisnost u septembru 1991. godine. Pridnjestrovlje je dobilo otvorenu podršku Rusije te, nakon kratkotrajnih oružanih sukoba, moldavske snage nisu uspjele povratiti pobunjenu teritoriju. Iako de facto funkcionira kao nezavisna država, ovu republiku nije priznala niti jedna suverena država, uključujući Rusiju, koja je podupire.
Abhazija i Južna Osetija također su u jeku raspada Sovjetskog saveza proglasile svoju nezavisnost od Gruzije, republike unutar koje su se nalazile. Južna Osetija je to učinila 1990., a Abhazija 1991. godine.
Tokom 1991. Gruzija je bezuspješno pokušala oružanom silom vratiti ove teritorije pod državnu kontrolu. Kada je, 2008. godine, gruzijska vlast ponovo pokušala povratiti ove odmetnute teritorije, uslijedio je direktni napad na Gruziju regularnih trupa Rusije.
Dakle, ono što se desilo u Ukrajini s priznanjem nezavisnosti Donjecka i Luganska od Rusije već je stara, dobro uhodana taktika Rusije - potakni pobunu, podrži pobunjenike, destabiliziraj neposlušnu državu i u konačnici priznaj pobunjene regije.

Ipak, nama, vjerovatno, najvažnije pitanje jeste možemo li ovakav scenarij očekivati i u Bosni i Hercegovini. Naime, činjenica da su blokada državnih institucija od Milorada Dodika i njegova najava jednostranog preuzimanja nadležnosti od institucija BiH započele baš u jeku zaoštravanja ukrajinske krize jasno otkriva iz kojeg političkog centra se rukovodi ovim udarom. Možemo li očekivati da RS, jednako poput Donjecka i Luganska, u jednom trenutku proglasi svoju nezavisnost, a da to otvoreno podrži i prizna Putinova Rusija?

Ako se želi spriječiti da Putin u BiH pokuša ponoviti scenarij iz Abhazije ili Donjecka, onda zapadne sile našoj državi trebaju pružiti, u najmanju ruku, onu vrstu podrške koju Putin pruža svojim proruskim saveznicima. Potezi koje vuče Dodik po svemu podsjećaju na poteze koje su vukle druge pobunjene proruske regije preko kojih je Rusija destabilizirala države koje su se željele otrgnuti njenoj kontroli.

U državi koja odbija biti poslušna ili pod kontrolom Rusije dešava se pobuna proruskog stanovništva

Putin sprema ukrajinski scenarij i u BiH!?

Osam godina nakon početka rata u Ukrajini i pokušaja otcjepljenja predsjednik Rusije <a href="https://avaz.ba/tag/284/vladimir-putin">Vladimir Putin</a> priznao je nezavisnost samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk. Pobuna proruskih pobunjenika te 2014. godine počela je&nbsp;zbacivanjem s vlasti Viktora Janukoviča, Putinove marionete koja je vladala Ukrajinom. 

Pod krinkom ugroženosti ruskog stanovništva od nove prozapadne vlasti, Rusija je aneksirala Krim, potakla pobunu proruskog stanovništva, koje je do zuba naoružala, i Ukrajinu otvoreno počela svojatati kao svoju historijsku teritoriju. Zvuči poznato?

„Slobodan Milošević s nuklearnim arsenalom“. Ovako je Vladimira Putina svojevrsno opisao novinar “New York Timesa”, što je preksinoć dobilo i svoju završnu javnu potvrdu. Političke karijere i taktika Miloševića i Putina imaju zapanjujuće sličnosti. Nijedan nije demokratski zasjeo na tron. Predsjednik Srbije Ivan Stambolić postavio je Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije. Milošević mu je preuzeo vlast, a mnogo godina kasnije ga i likvidirao. Putina je podržao Boris Jeljcin za nasljednika na mjestu predsjednika Rusije 1999. godine.
Milošević i Putin učvrstili su svoju moć iskorištavanjem etničkog sukoba. Milošević je tvrdnje o tobožnjoj ugroženosti i napade na Srbe u procesu raspada Jugoslavije iskoristio za pokretanje krvavih ratnih sukoba u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, a uz iste argumente Putin je izvršio napad na Gruziju 2008., okupirao Krim 2014. te potakao pobunu u Ukrajini.
Milošević je nastupao pod egidom da su AVNOJ-evske granice nepravedne i da Srbi izvan Srbije imaju pravo sami odrediti u kojoj državi žele živjeti. Putin je tvrdio da je raspadom Sovjetskog saveza, koji naziva „propašću historijske Rusije“, nanesena velika nepravda Rusima. U nedavnom govoru o Ukrajini Putin je osudio zadiranje "u našu domovinu ili teritorije koje su historijski bile naše".
Kao što je Miloševićeva propagandna mašinerija sukob s Hrvatima prikazivala kao borbu protiv povampirenog ustaštva ili sukob s Bošnjacima kao borbu protiv islamskog fundamentalizma, tako i ruski državni mediji demokratske vlasti u Kijevu u svojim izvještavanjima redovno kite imenima „nacionalisti, neonacisti, rusofobi, antisemiti izvršili su ovaj puč”.

 Miloševićev projekt bio je stvaranje “velike Srbije” iz pepela Jugoslavije, uime kojeg je ubijeno gotovo 150 hiljada ljudi, a milioni su raseljeni.
Putin nastoji obnoviti carsku Rusiju, ponovo ujedinjujući izgubljenu teritoriju na kojoj žive Rusi.
- Kijev je majka ruskih gradova. Drevna Rusija je naš zajednički izvor i ne možemo živjeti jedni bez drugih - govorio je Putin, jasno izražavajući pretenzije prema Ukrajini.

No, čini se da Zapad iz primjera Miloševića ne uči kada je u pitanju Putin. Milošević je godinama hinio diplomatiju, kupovao sebi vrijeme, predstavljao se kao konstruktivan faktor, dok su se u BiH lili hektolitri krvi, da bi tek intervencije NATO-a na položaje VRS 1995. te bombardovanje SR Jugoslavije doveli i do okončanja ratova, ali i Miloševićevog pada. S Putinom će to ići malo teže, s obzirom na već spomenutu atomsku bombu, ali ono što Zapad ovaj put mora učiniti jeste pružiti bezrezervnu podršku svim onima koji su se našli na udaru Putina te ukloniti njegove političke pijune gdje god je moguće, uključujući našu zemlju. Naime, nema više ni najmanje sumnje ko je stvarni arhitekta i nalogodavac Dodikovih udara na državu i njen ustavni poredak koji se dešava baš u jeku ukrajinske krize.

Miloševićev projekt bio je stvaranje “velike Srbije” iz pepela Jugoslavije, uime kojeg je ubijeno gotovo 150.000 ljudi

Putin je Milošević s atomskom bombom!

Na prvu, izbori za članove savjeta mjesnih zajednica u nekom gradu ne zvuči nimalo privlačno niti vrijedno prostora većeg od omanjeg stupca u novini. Ipak, posljednje koji su održani u Banjoj Luci pozicija i opozicija shvatile su kao pitanje od najveće važnosti. Stranke su vodile intenzivne kampanje, u kreštanju su se međusobno nadjačivali Tanja Savić i Nataša Bekvalac, jer su ovi izbori prije svega bili pokazatelj za stranke šta mogu očekivati na općim izborima najesen.

Nakon uvjerljivog poraza ujedinjene opozicije na vanrednim izborima u Prijedoru krajem prošle godine, novi šok za opoziciju u RS: na izborima za članove savjeta mjesnih zajednica u Banjoj Luci SNSD ih je devastirao, otpuhao, ponizio pobjedivši na čak 44 od 57 biračkih mjesta.

Poraz u Banjoj Luci 2020. za SNSD-a je bio poput udarca u Ahilovu petu. Upravo je ovaj grad bio bastion ove stranke još od Dejtona, kada se manji entitet podijelio na istočni dio sa SDS-om na čelu, te zapadni s centrom u Banjoj Luci koji su u početku predvodili Dodik i Biljana Plavšić. Ipak, valja se zapitati šta se desilo pa da samo dvije godine nakon velikog trijumfa Draška Stanivukovića, njegova opcija bude deklasirana. Prvi razlog je svakako tehničke prirode, što se mnogi građani Banja Luke žale da se i nije najbolje snašao na novom radnom mjestu i da je grad danas mnogo prljaviji, zapušteniji i neuredniji nego u vrijeme Radojičića.
S druge strane, nešto je i do ideologije i politika. Bivši gradonačelnik Banja Luke jeste bio oportunist koji se nikada javno nije suprotstavio Dodiku, ali on ipak nije bio Dodik. Radojičić je pripadao onoj staroj feli SNSD-ovaca, prije radikalno nacionalističkog zaokreta ove stranke. Iz njegovih usta nikada se nije moglo čuti huškanje ili plasiranje mržnje. Tako se ni lokalni izbori u Banjoj Luci 2020. nisu ticali nacionalnih pitanja, nego izbora između održavanja postojećih oligarhija i promjene, pri čemu se aktuelna vlast posebno kompromitovala nakon ubistva Davida Dragičevića i svih pokušaja zataškavanja i omalovažavanja njegovog oca koja su uslijedila.

S druge strane, nešto je i do ideologije i politika.&nbsp;Bivši gradonačelnik Banja Luke jeste bio oportunist koji se nikada javno nije suprotstavio Dodiku, ali on ipak nije bio Dodik.&nbsp;Radojičić je pripadao onoj staroj feli SNSD-ovaca, prije radikalno nacionalističkog zaokreta ove stranke. Iz njegovih usta nikada se nije moglo čuti huškanje ili plasiranje mržnje. Tako se ni lokalni izbori u Banjoj Luci 2020. nisu ticali nacionalnih pitanja, nego izbora između održavanja postojećih oligarhija i promjene, pri čemu se aktuelna vlast posebno kompromitovala nakon ubistva Davida Dragičevića i svih pokušaja zataškavanja i omalovažavanja njegovog oca koja su uslijedila.

A onda, nakon što je zasjeo u stolicu gradonačelnika, Stanivujović je, umjesto konkretnih rezultata u vođenju grada i korištenja toga kao zaloga za opće izbor da je drugačija, bogatija, uspješnija i pravednija RS moguća, odlučio da pokuša nadsrbovati Dodika. Slikao se ispred četničkih zastava, plivao za „krst časni“, litijašio po Crnoj Gori...I na kraju izgubio. Jer Dodika je nemoguće nadsrbovati. Ne samo da je oko sebe već skupio i skoncentrirao sav srpski nacionalistički, antizapadni i radikalistički ološ koji se može naći s obje strane Drine, nego i čini ono što svakom srpskom šovenu srce grije – blokira državu Bosnu i Hercegovinu, kao prst i nokat sarađuje s Rusima, pljuje po Zapadu, veliča ratne zločince, najavljuje otcjepljenje RS.
Jedini mogući odgovor za nacionalističko takmičenej opozicije s pozicijom mogao bi se kriti u zaključku da je ona civilizirana i razumna RS koja ne nasjeda na Dodikov radikalizam, haos i tenzije brojčano zanemariva te da na njoj ne vrijedi graditi političku platformu.
No, ako je to zaista slučaj, onda je i opozicija u RS sama po sebi besmislena, a Dodik trajna personifikacija većinske volje u ovom entitetu. Ipak, rezultati izbora u Banjoj Luci 2020., ali i onaj nekadašnji, stari SNSD koji se na proevropskim politikama uspio se etablirati kao stranka, pokazuje da to i nije baš slučaj, nego da su Draško i PDP naprosto odlučili igrati na pogrešnu kartu.

Jedini mogući odgovor za nacionalističko takmičenje opozicije s pozicijom mogao bi se kriti u zaključku da je ona civilizirana i razumna RS koja ne nasjeda na Dodikov radikalizam, haos i tenzije brojčano zanemariva te da na njoj ne vrijedi graditi političku platformu.

No, ako je to zaista slučaj, onda je i opozicija u RS sama po sebi besmislena, a Dodik trajna personifikacija većinske volje u ovom entitetu. Ipak, rezultati izbora u Banjoj Luci 2020., ali i onaj nekadašnji, stari SNSD koji se na proevropskim politikama uspio etablirati kao stranka, pokazuje da to i nije baš slučaj, nego da su Draško i PDP naprosto odlučili igrati na pogrešnu kartu.

Ekstremistička pozicija već je zauzeta i i ko god je u PDP-u procijenio da na tu kartu treba igrati (jer zanimljivo je da SDS na tu kartu više ne igra), očito se grdno prevario

Kako je Dodik nadsrbovao Stanivukovića

Zaborav, potiskivanje, brisanje - tako se režim u Moskvi nosio s ubistvom istraživačke novinarke i aktivistice za ljudska prava <a href="https://avaz.ba/tag/35554/ana-politkovskaja">Ane Politkovskaje</a>. Ruske vlasti ne bi ništa više željele nego da svijet zaboravi na ovo ubistvo.
U Kremlju se vrijeđaju kada ih pitaju zašto nalogodavci ubistva nikada nisu uhvaćeni i kažnjeni. Ruska država danas predstavlja ono što je Politkovskaja prije smrti opisivala kao „zemlja s najkorumpiranijim pravosuđem na svijetu“.

U junu 2014. dvojica muškaraca osuđena su na doživotnu kaznu zatvora na moskovskom sudu zbog ubistva Politkovskaje. No, kritičari tvrde da su nalogodavci ubistva i dalje nepoznati.
Čak i 2006. godine, kada je Politkovskaja ubijena, još je postojala nada da bi se Rusija mogla razviti u demokratiju. Postojali su počeci civilnog društva puni nade.
Danas je bolno vidjeti da se Rusija pretvorila u rigidnu autokratiju.
Medijske stupce svjetskih medija često pune naslovi kako se truju i ubijaju oni Rusi koji se bore za slobodu, ljudska prava i dostojanstven život. Posljednji upečatljiv primjer je pokušaj ubistva trovanjem, a potom drakonska zatvorska kazna izrečena kritičaru i protivniku Vladimira Putina Alekseju Navaljnom. U zatvoru je i borac za ljudska prava Ojub Titijev, dobitnik prestižne nagrade „Vaclav Havel“, koja se dodjeljuje za izvanredne rezultate u borbi za ljudska prava.

Manje sreće imao je Boris Nemcov, ruski opozicionar, koji je 2015. u centru Moskve ubijen hicima iz pištolja, u pitanju je bilo sedam ili osam metaka. Četiri metka pogodila su Borisa Nemcova u glavu, srce, jetru i želudac, ubivši ga gotovo istog trenutka. Umro je nekoliko sati nakon što je pozvao javnost da podrži marš protiv ruskog rata u Ukrajini.
Na lokalnom nivou postoje stotine drugih disidenata koji su se suočili s represijom, iako njihovi slučajevi imaju manje pažnje svjetskih medija.
Svako ko se usudi napisati istinu o režimu u Rusiji, riskira bijes ruskog režima. Nevjerovatno, ali to je na svojoj koži osjetio i „Dnevni avaz“, najutjecajniji i najtiražniji list u državi, ali ipak medij u jednoj maloj Bosni i Hercegovini. Nezadovoljni i bijesni zbog našeg izvještavanja o mogućoj ruskoj agresiji na Ukrajinu, iz Ambasade Ruske Federacije našoj redakciji su upućene prijeteće riječi, kojima, između ostalog, poručuju:„ I ako ćemo biti prisiljeni da odgovorimo udarcem na provokacije cinika, licemjera i manipulatora, to će biti udarac iz dubine ruske duše.“
Da li ruska ruka može dosegnuti i do BiH? Naime, novinari u BiH imaju jednu veliku privilegiju koju njihove kolege u Rusiji nemaju. Mi, uprkos svim pritiscima i prijetnjama s kojima se suočavamo svakodnevno, imamo medijsku slobodu da pišemo i izvještavamo o čemu hoćemo, a da zbog toga ne trebamo strahovati za svoje živote i sigurnost. Prema Indeksu medijskih sloboda „Reportera bez granica“, BiH je rangirana na 58. mjesto u svijetu, Rusija na 150.
Zato većina novinara u Rusiji izbjegava ili zataškava pitanja poput neobuzdane korupcije, pada životnog standarda, namještenih parlamentarnih i predsjedničkih izbora, korupcije, destabiliziranja drugih država ili bijega stotina hiljada često dobro obrazovanih ljudi iz Rusije. Sve su to pitanja o kojima mi u BiH, uprkos svemu, možemo slobodno pisati.
Kolegica Ana Politkovskaja se nije bojala. Bila je drugačija. Pisala je o zločinima u Čečenskom ratu i korupciji među vojskom i tajnim službama. Kao rezultat toga, ruski mediji pod državnom kontrolom označili su je kao izdajicu svoje zemlje i subverzivnu silu koja radi za strane države (zvuči li vam poznato).
Ipak, Politkovskaja je bila najveći mogući ruski patriota - neko ko je bio spreman žrtvovati se za opće dobro. Drugim riječima, suprotnost kremaljskim propagandistima koji se obogaćuju na račun naroda. Ana Politkovskaja je prije ubistva dobila nekoliko prijetnji smrću, ali nije dopustila da je to zastraši. Mogla je voditi lagodan život na Zapadu. Ona je ipak nastavila boriti se za bolju Rusiju i to je platila svojom glavom.
Neka nam njen primjer bude svjetionik, ali i opomena.

Novinari u BiH, s ovim medijem na čelu, nastavit će se boriti za bolju, pravedniju, demokratsku i slobodnu Bosnu i Hercegovinu u kojoj niti jedan građanin neće morati strahovati zbog svog stava ili mišljenja. Nismo se zbog toga bojali domaćih silnika, paraobavještajnih struktura i njihovih „pudlica“, nećemo se prepasti ni ekspozitura kremljaskog režima. Iako smo svjesni da, za razliku od Bosne i Hercegovine u kojoj nijedan novinar nikada nije platio životom, iako su mnogi napadani, naše kolege u Rusiji rade u uvjetima u kojima je od 1992. do danas ubijeno 58 novinara.

Uz bonske ovlasti dovršiti izgradnju BiH

50 dana od agresije koja je promijenila svijet

Bosna i Hercegovina više ne može čekati: Vrijeme je da Šmit upotrijebi bonske ovlasti

Sarajevski duh pobijedio je velikosrpsko divljaštvo: Grad koji su ubijali i opkolili, ali nikad pokorili

Opredjeljenje glasača je gotovo identično kao i prije pet godina: Predsjednik Vučić veliki favorit

Odlazak Medlin Olbrajt, bivše američke državne sekretarke: Žena koja je zaustavila rat u BiH i spasila Kosovo

Milorad Dodik, političar na zalasku: Srednji prst za kraj

Sankcije uništavaju Rusiju

Milanović i Vučić stali na stranu Zapada, Dodik čeka svoj kraj

Šta se desilo Milanoviću: Od "BiH nikad neće u NATO" do zagovaranja da BiH uđe u EU

Ukrajina je Putinov Afganistan

Andrej Šakov iz Ukrajine za "Avaz": Borimo se za cijeli zapadni svijet

Putin sprema ukrajinski scenarij i u BiH!?

Putin je Milošević s atomskom bombom!

Kako je Dodik nadsrbovao Stanivukovića

Ana Politkovskaja glavom platila borbu za bolju Rusiju

Uz bonske ovlasti dovršiti izgradnju BiH

50 dana od agresije koja je promijenila svijet

Bosna i Hercegovina više ne može čekati: Vrijeme je da Šmit upotrijebi bonske ovlasti

Sarajevski duh pobijedio je velikosrpsko divljaštvo: Grad koji su ubijali i opkolili, ali nikad pokorili

Opredjeljenje glasača je gotovo identično kao i prije pet godina: Predsjednik Vučić veliki favorit

Odlazak Medlin Olbrajt, bivše američke državne sekretarke: Žena koja je zaustavila rat u BiH i spasila Kosovo

Milorad Dodik, političar na zalasku: Srednji prst za kraj

Sankcije uništavaju Rusiju

Milanović i Vučić stali na stranu Zapada, Dodik čeka svoj kraj

Šta se desilo Milanoviću: Od "BiH nikad neće u NATO" do zagovaranja da BiH uđe u EU

Ukrajina je Putinov Afganistan

Andrej Šakov iz Ukrajine za "Avaz": Borimo se za cijeli zapadni svijet

Putin sprema ukrajinski scenarij i u BiH!?

Putin je Milošević s atomskom bombom!

Kako je Dodik nadsrbovao Stanivukovića

Ana Politkovskaja glavom platila borbu za bolju Rusiju