<a href="https://avaz.ba/tag/3586/zeljko-komsic">Aktueliziranje „Fileovog modela“ kao, postaje sve očitije, preferiranog modela međunarodne zajednice za novi Izborni zakon dovelo je do nesuglasica između Željka Komšića i Bakira Izetbegovića.</a>

- Pokušat ću uvjeriti Komšića da je bolje ići na direktni model&nbsp;- izjavio je Izetbegović.
-&nbsp;Već me nekoliko godina uvjerava i nije me mogao uvjeriti&nbsp;- uzvratio mu je Komšić.

Prethodno su Komšić i njegov kružok mudro odšutjeli, relativizirali ili branili sve one silne afere s respiratorima, falsificiranim diplomama, predajama Doma naroda, prepuštanjem državne vlasti Dodiku bez formiranja federalne, koja je blokirana, itd... Ali, eto, u vezi s pitanjem „Fileovog modela“ Komšić se prvi put drznuo suprotstaviti svom većem političkom partneru.
Zanimljivo je da je odluka Komšićevog ministra odbrane Sifeta Podžića da, svega nekoliko dana pred održavanje, na svoju ruku otkaže zajedničku vojnu vježbu između OSBiH i Vojske Srbije, koju su prethodno odobrila sva tri člana Predsjedništva, naišla na kritike u SDA-ovim glasilima.
Odnosi među partnerima se, čini se, mijenjaju. Dakako, “Fileov model” nije ključni razlog sukoba Komšića i Izetbegovića, no može poslužiti kao zgodna prilika da se Izetbegović Komšića otarasi. A to je upravo ono što se Izetbegoviću u datom trenutku nameće kao politička potreba.
Komšić je Izetbegoviću donedavno koristio kao visok politički ulog. S Komšićem kao kandidatom za hrvatskog člana Predsjedništva Izetbegović je bio u poziciji da vrši pritisak na Čovića i HDZ.
S druge strane, partner koji je sebe brendirao kao ljevicu i imao dovoljan broj glasova Izetbegoviću je služio i kao sjajno oružje u unutarbošnjačkim sukobima - od rušenja vlade šestorke u KS i zadržavanja klijentelističkih pozicija moći, preko zajedničkog pravljenja Državne vlade, do pokušaja ideološkog švercovanja SDA pod kišobran borbe za građansku BiH, o kojoj Komšić godinama populistički urla.
Komšić se, s druge strane, potpuno podredio tome da za šaku vlasti i budžetskih pozicija slijepo slijedi Izetbegovića u politički ambis, nastojeći uvjeriti građane da je filoislamistička i konzervativna SDA nekako partner za građansku BiH, posebno dok na drugoj strani stoji vječita prijetnja velikosrpskih i velikodržavnih projekata.

No, situacija za Izetbegovića danas nije ni približno bajna kao 2018. godine. Kanton Sarajevo i njegove općine izgubio je brutalnim izbornim porazom, SDA doživljava masovan egzodus članstva, a stranku potresaju brojne kriminalne i koruptivne afere. Gubitak vlasti za SDA, čini se, nikad nije bio izvjesniji, a s njom, sigurno je, pada i kompletna politička, interesna, ekonomska i koruptivna piramida koju je ova stranka godinama pomno gradila.

Kako je Izetbegoviću primarni interes očuvanje te piramide pod svaku cijenu, Komšić sada postaje pretežak, a suštinski beskoristan teret. Iako se odavno raspreda o mogućim koalicijama nakon izbora 2022., ono što se pomalo zapostavlja je činjenica da će HDZ BiH, vjerovatno, biti druga ili treća najjača stranka u FBiH i, moguće je, čak u poziciji da bira bošnjačke partnere za vlast. Radi opstanka na vlasti, Izetbegović će, vjerovatno, biti spreman Čoviću ponuditi mnogo toga, a Komšić će mu ponovo poslužiti kao najveći ulog, samo ovaj put u obrnutom smjeru. S druge strane, jasno je da je rušenjem šestorke i huškačkom retorikom prema njima Komšić sebi trajno zatvorio vrata kod stranaka trojke.

No, i bez toga, Komšićeva stranka DF u međuvremenu je potpuno desetkovana i organizaciono devastirana te je pitanje da li će na izborima uopće i prijeći cenzus. Čak i u slučaju da ne bude usvojen novi Izborni zakon, s obzirom na broj glasača koji je razočaran zbog njegovog koaliranja sa SDA, smanjenu podršku u medijima te činjenicu da ni SDA više nema luksuz da mu prepušta dio resursa, malo je vjerovatno da Komšić opet može ući u Predsjedništvo.Sve je izvjesnije da će Komšić nakon izbora krenuti putem „političke penzije“, tj. potpune marginalizacije u političkom životu.

Komšić će ostati upamćen kao političar koji je godinama vjerno služio kao unosan politički ulog za SDA

Izetbegović žrtvuje Komšića zarad vlasti

„A gdje ćemo, djeco, ja i vi, nama srce kuca za sve njih“, pjevala je zlokobna pjesma „Kanjon Drine“ “Zabranjenog pušenja” iz 1989., koja je proročanski najavljivala skori raspad <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Jugoslavije&amp;">Jugoslavije</a> i krvoproliće. Onog trenutka kada je započeo proces disolucije Jugoslavije, svaka etnička grupa krenula je s mobiliziranjem u svoje jato, one dvije najveće i s realizacijom svojih velikodržavnih projekata. Jugoslaveni su ostali duboka raspačana manjina. Jugoslaviju više nije imao ko da brani.
Poređenja Jugoslavije i Bosne i Hercegovine dakako su nezahvalna, često i kontraproduktivna, ali bazična činjenica ostaje da je BiH, kao i Jugoslavija - multietnička država. A multietničkim državama, da bi mogle biti snažne i složne, potreban je osjećaj zajedničkog identiteta koji ljude drži na okupu.
I dok je među bh. Srbima i Hrvatima situacija već godinama, nažalost, takva da u ogromnom broju zaziru od zajedničkog bosanskog identiteta, insistirajući na vlastitoj etničkoj posebnosti, među Bošnjacima, koji nemaju sukoba kada je u pitanju zalaganje za jedinstvenu i cjelovitu BiH, osjećaj pripadnosti Bosni, kao primarnom identitetu, naizgled ne bi trebao biti problematičan.
No, od početka devedesetih, pod vodstvom SDA, i među Bošnjacima se počeo odvijati svojevrsni proces „debosnizacije“, odnosno nastojanja da se i ova grupa što više učahuri u odvojeni identitet, obojen pretežno islamskim sentimentom i oslobođen osjećaja zajedničke pripadnosti i historijskog naslijeđa s drugim etničkim grupama. 
A odricanje od bosanstva i ograničavanje i učahurivanje u bošnjaštvo Bosnu i Hercegovinu dovodi upravo pred onu dobro poznatu opasnost da sutra ostane bez „Bosanaca“ i ideje za koju je moguće boriti se.
Stoga, ukoliko je multietnička, jedinstvena i cjelovita BiH zaista iskreni interes bošnjačkih elita, one bi upravo ideologiju državnog bosanstva, inkluzivnog, otvorenog i nadetničkog, trebale postaviti kao vrhunski politički ideal i projekt. To što većina bh. Srba i Hrvata u ovom historijskom trenutku ne želi slijediti takav koncept, nije razlog da se od njega odustane, naprotiv. Potrebno je stvoriti alternative postojećim etničkim politikama, čuvati ih u životu i dostupnima sve dok ono što se čini da je politički nemoguće ne postane politički neizbježno - bosanska nacija!

Da ono što se čini da je politički  nemoguće postane politički neizbježno

Multietnička, jedinstvena i cjelovita BiH

Bosanska nacija

<a href="https://avaz.ba/tag/3772/ausvic">Aušvic</a>- suština užasa najmonstruoznijeg režima u prošlom stoljeću. Najzloglasnija „fabrika smrti“ nacističke Njemačke. Ako ste imalo učili historiju, odgledali „Pijanistu“, „Šindlerovu listu“, „Život je lijep“ ili neki od stotina dokumentaraca, onda znate o čemu je riječ. A, zapravo, ne znate ništa, ma koliko slika, statičnih ili pokretnih, da ste vidjeli. 

Rediteljska ruka Spilberga ili Polanskog umije maestralno prenijeti dubinu ljudske patnje na veliko platno. No, sve to je neuporedivo s osjećajem jeze koji osjetite čim prijeđete onu čuvenu kapiju na kojoj stoji mudri, a zastrašujući natpis - „Arbeit Macht Frei“ (Rad oslobađa), koji vas uvodi u središte pakla.

Ako ste laik, prizori koje zatječete nisu možda ono što ste gledali u filmovima. Dočekuje vas gomila ukusno poredanih zgrada od cigle, okruženih drvećem i uredno pokošenom travom.- Nemojte da vas ovaj prizor iznenadi. Znate, ove su barake izgrađene prije dolaska nacista, ovdje je boravila poljska vojska, Nijemci su po okupaciji ove objekte pretvorili u logore - govori mi vodič u Aušvicu Lukas Lipinski (Lukasz) kao da se pravda. Objašnjava da je logor prvo korišten za poljske zarobljenike, da bi nakon 20. januara 1942., kada je donesena odluka o „Konačnom rješenju“, tj. o potpunom istrebljenju Jevreja, bio ubrzano pretvaran u najveće jevrejsko stratište.
Ipak, kada uđete već u prvu od baraka dostupnih za javnost, nećete imati nikakve dileme na kakvom ste mjestu. Prvo što prođete je muzejski hodnik, u kome se nalaze fotografije izgladnjelih, obješenih, strijeljanih ljudi ili fotografije ljudi koji u rukama nose kofere, šerpe, namještaj… Očigledno potpuno nesvjesnih da idu pravo u smrt.
U sredini stoji mapa Poljske, s Aušvicom u sredini i ključnim centrima iz kojih su dovođeni zatvorenici. Neki su do Aušvica stizali za nekoliko sati, neki su putovali danima. Često uz malo vode i koru hljeba. Mnogi ne bi preživjeli sam put.
Obilazimo barake, danas muzeje, koje svjedoče o suštini izopačenog i monstruoznog karaktera nacističke ideologije. Sve ih nastoje očuvati u originalnom stanju.
Predmeti žrtava, kreveti, odjeća, koferi, gomila sačuvane obuće… Na koferima su žrtve ispisivale svoja imena, datume i mjesto rođenja. Vjerovali su da će jednog dana doći do njih, pa da ih prepoznaju i da se zna. Na jednom od njih piše Jena Bauman (Jenna Baumann), rođena 1939. Nije dugo poživjela.
Fotografije, stotine fotografija. Na jednoj od njih nacistički ljekar stoji ispred grupe tek pristiglih zatvorenika. Pokazuje rukom nadesno. Razvrstava ih. S desne strane fotografije vidimo drugu grupu zatvorenika kako odlaze u plinsku komoru. Put nadesno je put u smrt.

Zatim nailazite na zid s fotografijama žrtava, s njihovim datumom rođenja, zanimanjem, datumom dolaska u logor i datumom smrti. Stotinama njih. Pedantni Nijemci su ažurno vodili podatke o svima koje su ubili ili će tek ubiti. Fotografirali bi ih po dolasku radi identifikacije. Logorska izgladnjivanja, šišanja naćelavo i mučenja potpuno su izobličila ove ljude, tako da ih uskoro više nisu mogli po fotografijama identificirati. Nacisti su se sjetili novog rješenja - da ih tetoviraju u svrhu identifikacije. Neki su preživjeli svega nekoliko dana, pojedini i nekoliko mjeseci. Rijetko ko da je premašio godinu. - Sve smijete fotografirati, osim jedne prostorije - napominje vodič na početku obilaska.
- Šta je u toj prostoriji - upitah.
- Vidjet ćete kada dođemo do nje - odgovara on.

Dolazimo u tu prostoriju. Pokazuje na izlog s lijeve strane, svjestan da nije potrebno dodatno objašnjenje. Petnaestak metara prostora napunjeno je s nekoliko tona ljudske kose, mahom ženske. Primjećujem lijepo uvijene, plave pletenice? Kome li su pripadale? Nekoj djevojčici, djevojci, odrasloj ženi…? Ko li je u takvim stravičnim uvjetima razmišljao o uređivanju kose i želio biti lijep u najvećem paklu?

Nijemci nisu ništa prepuštali slučaju. Odmah po dolasku u logor, žrtve bi ostavljale na gomilu gotovo sve predmete koje bi ponijele sa sobom.
Nakon što bi ih ubili, revnosni njemački vojnici bi pregledali da nije kome eventualno ostao kakav prsten, lančić ili zlatni zub. I, dakako, ako bi plinsku komoru ili strijeljanje dočekali s kosom na glavi, ošišali bi je po ubijanju. Od kose su se pravili brojni predmet.
Bila je to čitava „industrija smrti“. Vodeće njemačke korporacije, od kojih većina djeluje i danas, aktivno su učestvovale u toj industriji. Logoraši bi danju odlazili u njihove fabrike kao besplatna radna snaga. Nakon što bi ih fizički istrošili, poslije nekoliko sedmica, maksimalno mjeseci, bili bi ubijeni. To su oni koji su zbog toga što su bili sposobni za rad imali sreću da požive malo duže. Mnoge bi ubili nekoliko dana po dolasku. Bolesne i nesposobne za rad ubijali bi odmah. Naravno, vojnici su industriji prodavali sve što se od žrtava moglo iskoristiti za daljnju proizvodnju - od tekstila, proteza do kose.

Odlazimo u zloglasni Blok 11. On je služio kao zatvor. Zamislite zatvor u paklu Aušvica? Svaki od zatvorenika koji bi napravio i „najmanji izgred“ bio bi poslan u zatvor. Iz njega, uglavnom, ne bi izlazio živ. Ćelije za izgladnjivanje, ćelije u kojima su pacijenti morali stajati uspravno svu noć nakon što bi danju radili… Unutra je bila i neka vrsta improviziranog suda, koji je vodio Gestapo. Presude su, uglavnom, bile smrtne. Ispred objekta je zid pred kojim su strijeljali žrtve u potiljak. To su bili oni sretni, koji su imali „lakšu“ smrt. Danas je tu spomen-obilježje na kojem se pale svijeće i ostavlja cvijeće. Posjetioci pred tim zidom stoje i mole se za ubijene.
Dalje nam Lukas pokazuje prostorije u kojima su vršili medicinska istraživanja nad zatvorenicima. Objašnjava da im je glavna preokupacija bila što brže pronaći način sterilizacije jevrejskih žena. Nacistima u luđačkoj, izopačenoj mržnji ni fizičko istrebljivanje Jevreja nije bilo dovoljno. I sterilizacija je mogla zatrebati.

Izlazimo izvan prostora bodljikave žice. Malo dalje, s desne strane, nalaze se barake u kojima su boravili njemački oficiri, a još malo dalje vila u kojoj je stolovao upravnik Aušvica, zloglasni Rudolf Hos (Hoss).

Ispred nas je plinska komora. Jedina sačuvana u cjelini. Ulazimo u nju. Razmišljam kako je desetinama hiljada ljudi to bio prvi, ali i posljednji ulazak. Kroz četiri otvora njemački vojnici ubacili bi otrovni plin ciklon B. Žrtve bi, usljed gušenja, trovanja i u najgorim mukama, umirale i po 20 minuta.

U Aušvicu je ubijeno više od milion ljudi.

- Koliko je bilo stražara - pitam vodiča.
- U početku oko hiljadu. Kasnije nešto više od četiri hiljade - odgovara on.
Da, dobro ste pročitali. Tih 4.000 stražara ubilo je više od milion i po ljudi, nemoćnih pred silom oružja, straha, izgladnjivanja i mučenja.
- Kao da sam došao u središte pakla - govorim vodiču.
- Ovo je tek prvi krug - reče on.
Ovo je bio tek Aušvic I, administrativni centar. Kompleks se sastajao od tri glavna logora. Najveći užas je bio u onom drugom logoru, Birkenauu.
Nastavit će se…

Ispred nas je plinska komora. Jedina sačuvana u cjelini. Ulazimo u nju. Razmišljam kako je desetinama hiljada ljudi to bio prvi, ali i posljednji ulazak

Aušvic- suština užasa najmonstruoznijeg režima u prošlom stoljeću

"Avaz" u paklu Aušvica: Kome li su pripadale lijepe plave pletenice...

Posljednjih mjeseci odveć jadna bh. politička kultura suočava se s novom pošasti, dimenzija strave i užasa kakve još nije iskusila - botovima. Dakako, botovsku scenu u zemlji potpuno je preuzela <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=SDA&amp;">Stranka demokratske akcije (SDA)</a>.
Bez obzira na to bili javna ličnost ili obični građanin, bilo koja kritika na bilo kom medijskom kanalu na račun SDA, Bakira ili Sebije, siguran vam je put da na sebe sručite gnjev armije stranačkih internet-ratnika koji će vas počastiti artiljerijom najogavnijim uvreda, napada i montaža, začinjenih ekstremnim šovinizmom, nacionalnom mržnjom i vjerskim fanatizmom.
Mnoge stranke, posebno one autokratskih sklonosti, imaju svoje botove zadužene da reže. No, čini se da se kod SDA dešava jedinstven slučaj u svijetu - da botovi dobivaju svoju stranku. 
Današnji kadrovi SDA očigledno su toliko bezidejni, neobrazovani i nepotkovani da im je ulogu ideološkog oblikovanja potpuno preuzela botovska armija. Gadosti koje danas čitamo u ispadima ludila raznih mulahusića i linda sutra u svojim govorima ponavljaju Izetbegović i DIA.
No, čini se da su botovi bolest koja bi mogla progutati i samu SDA. Naime, iako je prosječnom čovjeku svakako neugodno trpjeti divljačke napade, prijetnje i uvrede, botovi možda ipak imaju potencijalno korisnu ulogu.
Naime, panika i ludilo koje posljednjih mjeseci demonstrira SDA uveliko podsjećaju na svojevremeno ludilo Adolfa Hitlera. I dok je Hitler možda i relativno lako uspio savladati Francusku i manje evropske države, napad na Sovjetski savez, uključivanje SAD u rat i okretanje većeg dijela svijeta protiv sebe, demokratskog i nedemokratskog, komunističkog i kapitalističkog, značio je i kraj za nacističku Njemačku.
Ne znamo koji idiot je među zelenima pomislio da je pametno na svaku kritiku odgovarati puckanjem botovskih kerova da reže, psuju i prijete, no to već uveliko dovodi do sjajnih rezultata - ljudi koji do prije nekoliko mjeseci nisu mogli zamisliti ni da sjede u istoj prostoriji sada shvataju da sujete i animozitete valja ostaviti po strani i ujediniti snage protiv vodećeg zla koje osjete i na svojoj koži. Botovi će im, izgleda, doći glave. Zelenima.

Botovi će im, izgleda, doći glave.  Zelenima

Bot pojeo SDA

<a href="https://avaz.ba/tag/7995/wolfgang-petritsch">U intervjuu za „Avaz“ bivši visoki predstavnik u BiH Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch) govori o problemu Izbornog zakona u BiH, Inckovoj (Inzko) nametnutoj odluci o zabrani negiranja genocida te međunarodnom položaju naše zemlje.</a>

Nedavno ste izjavili da bi bojkot sljedećih izbora u Bosni i Hercegovini od Srba i Hrvata značio de facto kraj ove zemlje. Što mislite da bi se tačno dogodilo u zemlji u slučaju bojkota? - Povlačenje svih političara RS iz državnih institucija kao odgovor na nametanje "Inckovog zakona" potrebno je ozbiljno shvatiti. Izbori u BiH zakazani su za iduću godinu, a pregovori koji se vode o Izbornom zakonu ulaze u kritičnu fazu. Posredovanje EU i SAD, uz podršku novog visokog predstavnika, mora uspjeti. Vrijeme istječe.
Izuzetno sam zabrinut što bi u ovoj fazi i Srbi i Hrvati, tačnije Dodik i Čović, mogli imati druge planove, planove koji bi mogli da znače daljnje slabljenje BiH. Iz dosadašnjeg iskustva znamo da čak i međunarodno priznate države jednostavno venu. Njihove institucije možda će neko vrijeme postojati, ali više nisu relevantne.
To sam htio izraziti u svom intervjuu za ugledni austrijski dnevnik „Die Presse“. Međunarodna zajednica, koja je toliko uložila u obnovu Bosne, ne smije bježati. Bosna nije Afganistan. Svi želimo i trebamo suverenu Bosnu - cijelu i slobodnu - kao članicu evropske porodice.
 &nbsp;Da li bi Kristijan Šmit (Christian Schmidt) trebao nametnuti Izborni zakon u slučaju izostanka dogovora?
- Prema mom mišljenju, to nije rješenje. To bi odmah pokrenulo još jedan bojkot i dodatno oslabilo ionako slabo stanje. OHR bi se trebao udružiti s EU i iskoristiti svoje odlične odnose sa Zagrebom za pronalazak rješenja.
 &nbsp;Kakav je Izborni zakon optimalno rješenje za BiH?
- Novi Izborni zakon treba pridonijeti minimiziranju postojeće disfunkcionalnosti političkog sistema. Bojim se da je za to potrebno podići novu političku generaciju koja prihvata evropsko građansko načelo. Međutim, tu ne vidim skoru promjenu.

&nbsp;Također ste kritizirali bivšeg visokog predstavnika Valentina Incka zbog nametanja zakona o zabrani negiranja genocida. Zašto mislite da je to bio nepotreban potez?
- Dopustite mi da ponovim da sam u potpunosti na strani žrtava i preživjelih koji nastavljaju patiti zbog tragične sudbine. Bio sam kritičan dugi niz godina što OHR nije nastavio s praćenjem uspostave spomen-obilježja i mezarja u Potočarima, koje smo osnovali još 2000./2001. godine, a čija je svrha bila odavanje počasti žrtvama i priprema za prihvatanje odgovornosti za počinjeni genocid.
Inače, ja sam bio prvi koji je Srebrenicu nazvao genocidom, čak i prije nego što su međunarodni sudovi presudili. No, nažalost, posljednjih 15 godina OHR nije učinio dovoljno da ubrza težak put do pomirenja. Sada je zbog tog zakona Dodik, koji je već bio politički oslabljen, ponovo uspostavio svoju negativnu moć nad sudbinom Bosne. To je ono što sam kritizirao.
 &nbsp;Mnogi su skloni tvrditi da ni međunarodni položaj BiH nije bio nikad gori...
- Dolazi nam još jedan potencijalni problem: Vijeće sigurnosti UN-a u novembru mora odlučiti o produženju mandata EUFOR-a i Ureda NATO-a. Kako će glasati Rusija (i Kina)? Hoće li upotrijebiti svoju moć veta da okončaju misiju? Ko će onda garantirati sigurnost Bosne i Hercegovine? NATO je upravo izgubio rat u Afganistanu, hoće li njegove članice biti spremne zakoračiti u još jedan vojni angažman?
Dopustite mi da vam kažem da nikada nisam bio toliko pesimističan u pogledu budućnosti Bosne. To je razlog zašto oglašavam budilicu. Prijatelji Bosne i Hercegovine moraju se hitno ujediniti.

- Moj je dojam da inicijativa EU/SAD za donošenje novog Izbornog zakona napreduje. Posebni predstavnik EU Johan Satler (Johann Sattler) do sada je obavio dobar posao. Očekuje se da će se novi američki ambasador i novi američki izaslanik za Balkan, koji dobro poznaje regiju, uskoro udružiti i donijeti rješenje. Jednako je važna konstruktivna uloga Zagreba u dovršavanju Izbornog zakona, koji, naravno, mora biti kompromis između prava grupe i prava građana. Bosna je posebna i to znači da politički sistem nužno mora biti složen. Međutim, ne previše složen - navodi Petrič.

- Incko nije uspio napredovati na teškom putu pomirenja u BiH. Trebao je uložiti više vremena i energije. No, nakon previše razočarenja i bez podrške, jednostavno, odustao je od Bosne. Zajedno s pokojnim Pedijem Ešdaunom (Paddyj Ashdown) i Kristijanom Švarc-Šilingom (Christian Schwarz-Schilling), pokrenuli smo kampanju kako bismo natjerali vlade Vijeća za provedbu mira da brane Incka od nemilosrdnih napada gospodina Dodika - ističe Petrič.

Povlačenje političara iz RS treba ozbiljno shvatiti. Prvi sam zločin u Srebrenici nazvao genocidom . Prijatelji Bosne i Hercegovine moraju se hitno ujediniti

Volfgang Petrič, bivši visoki predstavnik za "Avaz": Izuzetno sam zabrinut za BiH

„Ja, kada sam imenovan za direktora, on me sreo na cesti i rekao: ’Šta je, vi, paraobavještajci?’ Ja sam ga nabio nogom i ganjao ga dolje. On je onda išao u Ambasadu SAD, FUP, SIPA-u, podnio krivičnu prijavu protiv mene, pa se onda počeo „lizati“ sa mnom.“
Ovako se jalijaškim rječnikom, u teško razumljivim rečenicama, <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Osman%20Mehmedagi%C4%87%20Osmica&amp;">Osman Mehmedagić Osmica</a>, direktor OSA-e, pred glavnom državnom tužiteljicom Gordanom Tadić hvalio krivičnim djelom udaranje i maltretiranje novinara. Osmica, pritom, nije krio gađenje prema svom potčinjenom Avdi, koji se u međuvremenu počeo „lizati“ s njim.
Zastrašujuće je to da u jednoj državi šef obavještajne službe na ulici udara novinare, time se javno hvali i prođe bez apsolutno ikakvih sankcija. I to ne samo da prođe bez ikakvih sankcija nego udruženja novinara, borci za ljudska prava i ostali mediji kao zaliveni šute na ovo šokantno i uznemirujuće nasilje prvog obavještajca BiH. Uredu, razumijemo da Avdo nije omiljen u ostatku struke. Stalna promjena političkih nalogodavaca i samoubilačko služenje njihovim interesima, laganje, saradnja s obavještajnim službama, manipuliranje činjenicama, prisluškivanje ljudi, guranje mikrofona u nos, lažne vijesti... zasigurno nisu nešto što većina kolega odobrava, vjerovatno se i stide u njegovo ime.
No, lično mišljenje o Avdi nije razlog da se ne brani princip da je nedopustivo da obavještajci po ulici maltretiraju i tuku novinare.
Uostalom, čini se da je Avdo, u međuvremenu, uspio razviti i štokholmski sindrom pa je od Osmicine žrtve postao njegova medijska kamikaza, uvijek spremna za šefa i njegove šefove iz porodične oligarhije glavom ići tamo gdje oni sami ne bi ni kopačkom. 
A izgleda da mu se od udarca ni zadnjica još nije oporavila pa tako iz nje u medijski prostor istresa razne gadosti, od besramnog vrijeđanja Muriza Memića, koji traži istinu o ubistvu svog sina, preko izmišljenih terorističkih planova do još izmišljenijih njemačko-ruskih zavjera protiv BiH i ostalih bedastoća.
U svakom slučaju, Avdi treba naša podrška. Štokholmski sindrom ili posljedice od udarca nisu razlog da ga tretiramo kao manje vrijedno novinarsko biće.

Čini se da mu se od udarca zadnjica još nije oporavila

Pravda za Avdu

Slobodna Bosna čini se da ima novu rubriku.
Gotovo na dnevnoj osnovi na radar Slobodne Bosne dospijevaju moji tekstovi na koje se sipaju različite vrste kreativnih kleveta, optužbi i prepoznatih „skrivenih motiva“.

Jasno je zašto su im posebno moji tekstovi na meti. Nije sigurno u pitanju ništa lično. Barem vjerujem da nije. Razlog je vjerovatno još i banalniji od toga. Moje pisanje često je usmjereno na raskrinkavanje i kritiku pogubnih politika SDA i njihovih partnera. U Slobodnoj Bosni naročito su osjetljivi na kritike članova Predsjedništva Šefika Džaferovića i Željka Komšića. Nakon što objavite tekst koji na bilo koji način kritički govori o njihovom radu, u svega nekoliko sati možete očekivati odgovor Slobodne Bosne. Razlog zašto je Slobodna Bosna tako agilna u branjenju članova Predsjedništva, naročito Željka Komšića, leži u činjenici da takve članke najčešće i ne pišu novinari Slobodne Bosne. U najvećem broju slučajeva urednici SB iz kabineta dobijaju već napisane tekstove, čemu sam i lično u više navrata svjedočio. Pro-komšićevske tekstove za SB uglavnom piše Nihad Hebibović, nekoć novinar, a danas savjetnik Željka Komšića za medije.
Zašto u kabinetima dva SDA-ova člana Predsjedništva imaju potrebu preko lojalnih medija napadati novinare koji raskrinkavaju njihov nerad i pogubne rezultate njihove politike, jasno je. Zašto Slobodna Bosna pristaje neselektivno objavljivati njihove švrljotine, to vam ostavljam da zaključite sami.
Naravno, Slobodnoj Bosni ne zamjeram neosnovani otkaz koji su mi morali uručiti po nalogu političkih nalagodavaca, jer mi je to otvorilo vrata da radim u neuporedivo većem i ozbiljnijem mediju.
Ne zamjeram im ni što se u klevetničkim odgovorima na moje pisanje ne obraćaju meni lično, nego moje stavove pripisuju navodnim konspirativnim motivima „Dnevnog avaza“ ili Fahrudina Radončića, koji (a u to se mogu zakleti bilo gdje i na bilo šta) ne određuje teme o kojima pišem. Sve teme&nbsp; smišljam sam i predlažem uredništvu. (Ukoliko ne vjeruju, pozivam kolege iz Slobodne Bosne ili Komšićevog kabineta (svejedno je) da slobodno navrate do „Tornja“ i uvjere se).
No ipak, moram priznati da me duboko zabrinjava intelektualni nivo koji kroz tekstove na Slobodnoj Bosni demonstriraju njihovi novinari ili makar savjetnici iz kabineta Komšića i Džaferovića (svejedno je), a kad su potonji u pitanju, nimalo me ne iznenađuje što su s takvim kadrovima rezultati rada Predsjedništva takvi kakvi jesu – porazni i katastrofalni.

Izuzetno volim kvalitetnu polemiku i ozbiljnu razmjenu argumenata, no tekstovi koji se objavljuju u "Slobodnoj Bosni" ispod su svakog intelektualnog, novinarskog i ljudskog nivoa koji bi uopšte bio dostojan bilo kakvog odgovora, osim eventualno onog kojem nije mjesto u javnom prostoru. I ako nešto zamjeram Slobodnoj Bosni, onda je to samo ta jedna jedina stvar – što su nakon mog odlaska, nekada kultni i ugledni medij, sveli na nivo koji nije dostojan ni srbijanskog Informera.
Bez obzira o čemu ja pisao i koliko argumenata nudio – od činjenice da je Bosna i Hercegovina međunarodno izolovana i da nikada na čelu nismo imali u svijetu nepoznatije i neutjecajnije političare, preko toga da ne radimo ništa na lobiranju i sticanju novih saveznika, aferi „Respiratori“, maćehinskom prisvajanju i uništavanju resursa ovog društva od vladajuće zelene stranke, feudaliziranju ovog društva, prednostima regionalnog zajedničkog tržišta i regionalne saradnje, filmovima Felinija, igrama Edina Džeke, pogubnostima podaničke politike prema Erdoanu bez protuusluga, Sebijinih (ne)djela, ubistva Dženana Memića... – Slobodna Bosna uvijek i neumorno izliječe s jednim te istim glupavim tekstovima s još glupljim sadržajem čija se sva suština svodi na „vidi mu glave“, ili hajde, da budem konkretniji - na optužbe da služimo Vučiću i radimo na razbijanju jedinstva Bošnjake!
Drugačije nije bilo ni s jednom od posljednjih analiza koje sam objavio. U tekstu „<a href="https://avaz.ba/vijesti/bih/681541/nastavlja-se-jalova-i-stetocinska-politika-samoizolacije-komsic-sada-ljut-i-na-angelu-merkel?fbclid=IwAR2Uh_bWq4d-xyIxJnIne-sjuzC0dE9yGZ-9O0t4dxNC_2vlZguZsw4CYFE">Komšić sada ljut i na Angelu Merkel</a>“ osvrnuo sam se na sulude i katastrofalne političke poteze i izjave Željka Komšića. Naime, dok je Angela Merkel za jednog od posljednjih državnika s kojima će se susresti pred odlazak u političku penziju izabrala Aleksandra Vučičća, a dan poslije u Tirani održala sastanak sa svim premijerima država Zapadnog Balkana zajedno, šaljući tako jasan signal koga smatra svojim favoritom u regionu, Komšić je u sarajevske medije sipao pogrde i prijetećim tonom slao poruke njemačkoj kancelarki i njenom kolegi iz CSU-a, novom visokom predstavniku u BiH Kristijanu Šmitu (vjerujem da su se u Berlinu jako prepali). Ovome je prethodila svojevrsna kampanja koju su pokrenuli paraobavještajni i medijski krugovi bliski SDA i Komšiću, koji već danima vrše napade na novog visokog predstavnika u BiH, izvlačeći mu izjave iz konteksta i optužujući ga za sve i svašta, od navodne netrpeljivosti prema Bošnjacima do pripreme terena za prepuštanje kontrole Dodiku i Čoviću.&nbsp;Naravno, u tekstu sam skrenuo pažnju na logičnu stvar da, umjesto što svojom lažnom samuvjerenošću i neprimjerenim jalijaškim rječnikom sada pokušava izazivati tenzije sa vodećom silom u Evropi, Komšiću bi bilo pametnije da je za 12 godina sjedenja u Predsjedništvu nešto i radio, tj. stekao prijatelje i utjecaj u svijetu s kojim bi mogao poboljšati međunarodni položaj i snagu Bosne i Hercegovine.

„Slobodna Bosna“ ili Komšićev kabinet (svejedno je), na ovaj tekst su odgovorili, pogađate – klevetom da je članak napisan s ciljem da promovira interese „Aleksandra Vučića“ i „srpskog sveta“, pritom čak optužujući „Avaz“ da je postao Informer, iako upravo stil koji oni koriste liči na ljudski i novinarski mulj koji prevazilazi čak i notornog Dragana J. Vučićevića. Da autori iz „Slobodne Bosne“ ili Komšićevog kabineta (svejedno je) u sebi imaju intelektualni kapacitet koji prevazilazi sobnu temperaturu ili barem mrvicu ljudskog poštenja, shvatili bi da moj tekst, upravo suprotno, izražava zabrinutost što Srbija, uz sve zlonamjerne politike prema BiH, danas ima veoma snažnu diplomatsku poziciju u svijetu, dok je naša zemlja, zahvaljujući kadrovima poput Komšića, došla u situaciju da postaje izolirana crna rupa Evrope.No, umjesto smiješnih kleveta i jalovih optužbi, „Slobodnoj Bosni“ ili Komšićevom kabinetu (svejedno je), pametnije bi bilo da odgovore na sljedeća pitanja:
- S kojim stranim državnicima i koliko puta se Željko Komšić susreo od početka svog trećeg mandata u Predsjedništvu 2018. godine?
- Koliko je novca uloženo u lobiranje za interese Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Državama i drugim silama svijeta u posljednjih desetak godina?
- S kojim svjetskim državnicima, intelektualcima i lobistima Komšićev kabinet održava redovnu komunikaciju?
- Zašto je Komšić sa svojim partnerima dozvolio formiranje državne vlade bez federalne, te tako Dodiku pustio da preuzme državne institucije, a Čoviću da nastavi da blokira Federaciju?
- Zašto je dozvolio da Vojska Srbije održava vojnu vježbu u Bosni i Hercegovini, ali mu smeta ekonomska saradnja sa Srbijom? Zašto srbijansko oružje može na teritoriju BiH, ali roba i novac su problem?
- Zašto se protivi stvaranju zajedničkog regionalnog tržišta ? Ne kažem da nije u pravu, no volio bih pročitati jedan ozbiljan argument zašto je to loše za našu zemlju, a ne samo urlanje o izdajnicima i srpskim svetovima? Gdje je analiza o „mini Šengenu“ koju su Komšić i Džaferović tražili još u oktobru prošle godine? Je li godina dana nije dovoljna da se napiše analiza? Jedino ako su je dali Osmici da je napiše.Za sada dosta. Kada ozbiljno i argumentovano pokušaju odgovoriti na barem neka od ovih pitanja, možemo dalje polemisati.
A na smiješne optužbe i klevete, kao ni dosad, ne namjeravam odgovarati.

Kada ozbiljno i argumentovano pokušaju odgovoriti na ovo pitanje, možemo dalje razgovarati

Umjesto smiješnih kleveta, neka SB ili Komšićev kabinet (svejedno je) odgovore: Šta Željko tačno radi?

Nakon što je Tužilaštvo KS potvrdilo da je formiralo predmet te da će se provjeriti obrazovanje <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=sebija&amp;">Sebije Izetbegović direktorica KCUS-a</a> se napokon oglasila.
Veli Sebija - ili Seka, kako joj tepaju bližnji i potčinjeni - da je njena akademska karijera neupitna te da će tužiti sve one koji su je dovodili u pitanje. Također poziva na prekid „odvratne i agresivne“ hajke na nju te usput poručuje da ona neće zapošljavati preko veze i bez konkursa niti lagati pacijente o dijagnozama.
Ovo što ste upravo pročitali nije šala. Osoba koja je na mjesto direktorice najvažnijeg kliničkog centra u zemlji uhljebljena glasovima i „nesebičnim“ zalaganjem stranke koju vodi njen muž poručuje da se kod nje neće zapošljavati preko veze!
Osoba iz stranke čiji botovi godinama vrše zvjerski linč i napade prema svakom ko izjavi ili otkrije bilo šta negativno o njoj ili njenom suprugu, te zbog toga čak stižu i do krivičnih sudova, žali se na hajku, i to „odvratnu i agresivnu“!
Direktorica ustanove u kojoj se na intenzivnu njegu instaliraju kriminalno nabavljeni trulja respiratori, iako i njihovo uputstvo za upotrebu govori da su u pitanju prijenosni uređaji, a porodice preminulih tuže ovu instituciju i njenu direktoricu zbog nesavjesnog liječenja, drži pridike o laganju pacijenata i savjesnom liječenju!
Uistinu, kada bi se bezobrazluk mogao pretvoriti u energiju, BiH ne bi bili potrebni ni Blok 7 ni hidrocentrale. Bezobrazluk Izetbegovića mogao bi pokretati čitavu zemlju. 
Nažalost, jedina energija koju nam njihov bezobrazluk donosi je ona razarajuća - ona koja bolnice pustoši od nepodobnih ljekara i stručnjaka, koja devastira državne institucije, pustoši javne kompanije, tjera mlade iz zemlje te neprekidno emitira beznađe, tenzije, mržnju i letargiju.
I već je krajnje vrijeme da se tom bezobrazluku stane ukraj.

Kada bi se bezobrazluk Izetbegovića  mogao pretvoriti u energiju, BiH ne bi bili potrebni ni Blok 7 ni hidrocentrale

Sebija protiv Seke

<a href="https://avaz.ba/tag/37/angela-merkel">Angela Merkel</a> broji posljednje dane na mjestu najmoćnije osobe Evrope. Njemačka kancelarka je kao jednu od lokacija za svoju „oproštajnu žurku“ odabrala Srbiju i njen glavni grad Beograd, gdje se sastala s predsjednikom Aleksandrom Vučićem. 

Dan poslije Merkel se u glavnom gradu Albanije Tirani sastala s ostalim liderima zapadnog Balkana. 
Dakle, prvo Vučić, pa onda svi ostali. Ovo je dakako veliki plus za Aleksandra Vučića, jer ovim potezom Merkel šalje jasan znak koga Njemačka smatra liderom i najvažnijim partnerom u ovom dijelu Evrope.

To je nakon susreta u Predsjedništvu BiH s novim visokim predstavnikom Kristijanom Šmitom (Christian Schmidt) prokomentirao i <a href="https://avaz.ba/tag/3586/zeljko-komsic">Željko Komšić</a>, kojem kancelarkino ponašanje očito nije po volji te je javno zapitao zašto „Merkel dolazi Vučiću na noge“. - Nemam dileme da u institucijama u Berlinu nedostaju neke informacije, samo je pitanje šta je cilj te politike. Ako je cilj praviti od Srbije regionalnog šefa, to neće ići. To sam rekao i Šmitu. Možemo biti jednaki i samo na toj osnovi možemo razgovarati. Nema više gazda na Balkanu - poručio je na kraju Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH.
Nije propustio priliku ni da „naruži“ Šmita, za kojeg je rekao da je „neupućen“.
I dok Merkel, kako Komšić kaže, „dolazi Vučiću na noge“, on u svom stilu daje bahate izjave pune lažne samouvjerenosti kako nešto ne može prolaziti i kako nema gazda. A pravo pitanje na koje bi Komšić i njegovi partneri iz SDA trebali odgovoriti je zašto Merkel dolazi Vučiću na noge, a ne njemu, odnosno njima.
Tačnije, koji su konkretni učinci njegovog sjedenja u Predsjedništvu koje je, kad uračunamo prethodna dva mandata, već ušlo u 12. godinu?
Tih 12 godina očito nije bilo dovoljno za Komšića da uspostavi bilo kakve ozbiljnije diplomatske odnose s bilo kojim državama ili državnikom svijeta. Članovi Predsjedništva od svjetskih lidera uglavnom nemaju susret ni s kim.
Gdje je i kome on gazda? Da ima gazdu i da nije nimalo impresivan, jer i sam robuje i vlastitoj ženi i turskom lideru, to znamo.Za razliku od Beograda, u Sarajevo odavno već ne dolazi niko od ozbiljnih državnika, osim povremeno Erdoana (Erdogan) da s Dodikom dogovara ozbiljnije projekte, a kod Izetbegovića učvrsti tradicionalnu lojalnost i servilnost.
Tipična Komšićeva reakcija na favoriziranje Srbije od Merkel i drugih evropskih lidera među Bošnjacima, nažalost, uglavnom nailazi na infantilne gnjevne reakcije o nepravednom i islamofobičnom svijetu.
Da, svijet u kojem živimo možda jeste nepravedan, no sami smo sebi krivi što u njemu nismo etablirali bolju poziciju.

Jedan primjer to odlično ilustrira. Organizacija “Bosnian Advocacy Center” (BAC) objavila je podatak da je RS na lobiranje samo u SAD potrošila 40 miliona KM. BiH, FBiH ili bilo koji kanton s bošnjačkom većinom na lobiranje u ovoj zemlji potrošili su - svi zajedno - nula KM. Dakle, to je slika angažmana i truda bošnjačkih „patriota“ i Komšića u vodećoj sili svijeta - nula KM. Sjetimo se, u poratnim godinama bh. diplomatija imala je dobar položaj u svijetu, svakako mnogo bolji od tada izolirane Srbije. U posljednjih petnaestak godina, pod vodstvom Bakira Izetbegovića i njegovih partnera sa Željkom Komšićem na čelu, desio se potpuni obrat, odnosno međunarodna marginalizacija i svojevrsna samoizolacija BiH i Bošnjaka.
Komšićeva ljutnja i populizam nikome neće pomoći, a najmanje državi BiH. Kao što ni isprazno bahaćenje i teške riječi prema političkim predstavnicima vodećih evropskih sila zasigurno nisu nešto što će ispraviti rezultate Komićevog i Izetbegovićevog dugogodišnjeg lošeg rada.

<h2> Prljava hajka režimskih medija na Šmita</h2>

&nbsp;Činjenica je da su Komšić i obavještajni i medijski krugovi bliski vladajućem SDA režimu posljednjih mjeseci počeli neselektivno „pucati“ na vodeću evropsku silu. Pokrenuli su svojevrsnu kampanju verbalnih napada na rukovodstvo Njemačke i novog visokog predstavnika Kristijana Šmita, sve uz optužbe da i Šmit i Merkel rade za neprijatelje BiH. Takva prljava hajka sigurno neće poboljšati položaj BiH i Bošnjaka. Naprotiv, može ih odvesti samo u još veću izolaciju.

Pravo pitanje na koje bi predsjedavajući Predsjedništva BiH i njegovi partneri iz SDA trebali odgovoriti je zašto Merkel dolazi Vučiću na noge, a ne njemu, odnosno njima

Komšić: Teške riječi na račun Šmita i Merkel

Nastavlja se jalova i štetočinska politika samoizolacije: Komšić sada ljut i na Angelu Merkel

Do općih izbora u Bosni i Hercegovini ostalo je nešto duže od godinu, a već uveliko se prave kombinatorike ko bi mogli biti ključni kandidati za članove Predsjedništva. Izbor u ovu instituciju, dakako, dobrim dijelom determinira koalicione križaljke i raspodjelu političkih pozicija na ostalim nivoima vlasti u BiH. 

&nbsp;

Da će se ponovo kandidirati za Predsjedništvo, više puta je javno nagovijestio predsjednik okrnjenje SDA <a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Bakir Izetbegović</a>. Ipak, i dalje je nepoznanica ko će na megdan Izetbegoviću, odnosno koga će i hoće li opozicione stranke izabrati zajedničkog kandidata. Nije nepoznanica da bi jedna struja iz Naroda i pravde, s Aljošom Čamparom na čelu, na ovom mjestu voljela vidjeti Denisa Zvizdića, koji je trenutno nezavisni zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Tome se, navodno, oštro protivi politički direktor NiP-a Kemo Ademović.
Protiv Zvizdića kao zajedničkog kandidata opozicije je i najjača stranka unutar trojke SDP, koja je takav stav obznanila na posljednjoj sjednici stranačkog predsjedništva.

Lider SDP-a Nermin Nikšić je naveo kako su spremni podržati zajedničkog kandidata za Predsjedništvo, ali da SDP ima pravo prvog izbora.

Kao logičan prvi izbor za kandidata SDP-a nametao se Denis Bećirović, koji je na prošlim izborima u utrci za Predsjedništvo, uz brojne zabilježene nepravilnosti, za dlaku izgubio od kandidata SDA Šefika Džaferovića. No, Bećirović je javno saopćio kako se neće ponovo kandidirati. No, ako neće Bećirović, ko će?
Najlogičniji izbor bi svakako bio sam predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, no, on je, kako saznajemo, mnogo zainteresiraniji za funkciju u izvršnoj vlasti ukoliko bi trojka bila u prilici formirati vlast. Za sada se kao najizgledniji kandidat SDP-a nameće Jasmin Imamović, dugogodišnji gradonačelnik Tuzle koji uživa veliku popularnost među građanima, ali sam Imamović o tome se javno još nije oglasio.

U javnosti se, također, pojavila informacija da SDP i NiP razmišljaju da kao zajedničkog kandidata istaknu uglednog advokata Ifeta Ferageta. Iako nema političko iskustvo, Feraget je stekao ogromno poštovanje među građanima zbog dugogodišnje herojske borbe na otkrivanju istine o ubistvu Dženana Memića. Naravno, lista imena koja se trenutno spominju u javnosti nije konačna, a godinu prije izbora pojedinačno licitiranje ima i efekt puštanja probnih balona.
U svakom slučaju, jasno je da veći broj kandidata opozicije povećava šanse Izetbegovića da ponovo zasjedne u stolicu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. S druge strane, izvjesno je da bi zajednički kandidat opozicije, ko god to bio, mogao računati na glatku pobjedu u srazu s kompromitiranim Izetbegovićem i njegovim režimom.

<h2> Komšić opet u trci s Čovićem?</h2>

Na mjesto u Predsjedništvu, i pored svih tenzija koje izaziva, izvjesno je, ponovo će ciljati i Željko Komšić. Prije nekoliko dana u intervjuu na FTV-u Komšić je najavio da će se kandidirati „ukoliko ostane ovakva situacija“.
Podsjetimo, isti argument Komšić je koristio i prije kandidature na prošlim izborima. Iako još nije javno obznanio i iako se špekulira čak i o mogućem bojkotu izbora, Dragan Čović nameće se kao najlogičniji kandidat HDZ-a.
Također, kada je u pitanju kandidatura za bošnjačkog člana Predsjedništva, špekulira se da bi se kao kandidat Stranke za BiH mogao pojaviti i njen bivši predsjednik i osnivač Haris Silajdžić.

Opozicija još nema i ne zna se hoće li imati zajedničkog kandidata. Nikšić smatra da njegova stranka ima pravo na ovu opoziciju. Podijeljena opozicija je najbolji adut Izetbegovića

Konaković, Nikšić i Kojović: Trojka i dalje neodlučna

Ko će na megdan Izetbegoviću?

Lokalni vlastelin udaje svoju kćerku za mladoženju koji za “<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=svadba%20izetbegovi%C4%87&amp;">kupovanje nevjeste</a>” plaća milion KM. Kako bi udaji dao najviši blagoslov, na vjenčanje stiže sultan prema kojem je vlastelin u vazalnom odnosu. Par vjenčava šef vjerske zajednice u centralnom vjerskom objektu u zemlji. Svi resursi su dignuti i cijeli grad je blokiran zbog vjenčanja prestolonasljednice.
Gosti su pomno probrane zvanice familijarno i interesno povezanih vlastelinovih saradnika iz politike, biznisa i vjerskog života. Nekima od njih sprema se namještanje višemilionskih poslova. Kmetovi na ulici veselo pozdravljaju vjenčanje kćerke svojih vladara.
Nije priča iz srednjeg vijeka, nego Sarajevo u 21. stoljeću. Eto, ono je u 21. stoljeću, ali oni koji ga vode posljednje dvije-tri decenije učinili su sve da grad, koliko god može, izgleda kao da je srednji vijek. Društvene resurse su, prema familijarnom i jaranskom osnovu, raspodijelili svojima i sebi bliskima. Svoje i sebi bliske su postavili na najviše političke, administrativne, kulturne, obrazovne, sportske funkcije u društvu.
Jedini kriterij je bio da budu njihovi. No, njihovi uglavnom nisu znali raditi. Završili smo s devastiranim institucijama, proseljačenom kulturom, uništenim sportom, obesmišljenim obrazovanjem... Oni, pak, koji nisu bili njihovi, imali su izbor ili da idu, ili da šute, ili da se lavovski opiru.
Sve to velmože previše ne brine. S kmetovima nemaju dodira. U situaciji dok kmetovi žive u jadu i bijedi, velmože su sebi izgradile paralelni svijet s vilama na Poljinama, unosnim državnim poslovima i višemilionskim svadbama za svoje prestolonasljednice. Sve to da blagosilja i sultan iz Turske, sklon jednakom feudalno-nepotističkom kriteriju vladanja i jednako nezabrinutom za kmetove. A kmetovi će svakako da im pune budžet i vraćaju kredite za unosne, od države osigurane poslove.
Neki od kmetova će svojim vladarima ushićeno da kliču na ulici. Drugi će osjećati bijes i gorčinu, ali i nemoć da sami nešto konkretno urade. U njima je nada. Čekamo Francusku revoluciju.

Dok kmetovi žive u jadu i bijedi,  velmože prave višemilionske svadbe  svojim prestolonasljednicama

Cijeli grad je blokiran zbog vjenčanja prestolonasljednice

Sultan i vazal

Vlast u Afganistanu ponovo je u rukama&nbsp;talibana. Ono od čega civilizirani svijet sada posebno strahuje jeste budućnost afganistanskih žena pod talibanskom vlašću. 

U vrijeme prošle talibanske vladavine, žene u Afganistanu bile su prisiljene nositi burke u javnosti. Nije im bilo dopušteno da rade, osim u zdravstvenom sektoru. Bilo im je zabranjeno obrazovanje nakon osme godine, a žene koje su se htjele obrazovati bile su prisiljene pohađati „podzemne škole“, gdje su one i njihovi učitelji riskirali da budu pogubljeni ako ih uhvate.&nbsp;Već prve najave jasno ukazuju na to da slični zakoni afganistanske žene očekuju i sada. 
I dok nama u BiH, iz današnje perspektive, ovakve prakse izgledaju barbarski i nečovječno, ne tako davno su i u našoj zemlji, zapravo sve do Drugog svjetskog rata, žene imale sličan tretman. Da stvar bude gora, on nije bio nametnut od države, nego od društva i porodice koji su, strogo se pridržavajući tradicije usvojene tokom osmanskog perioda, smatrali da otkrivanje ili obrazovanje žene trebaju biti strogo ograničeni.

<a href="https://avaz.ba/tag/123113/feredza">Žena je u porodici i društvu uglavnom tretirana kroz svoju dužnost da odgaja i podiže djecu, bude podrška mužu i stub porodice. Kreirala je život unutar kućnog prostora, a u javnom životu, uglavnom, nije bila prisutna.</a> Uobičajeno shvatanje bilo je da je krajnje nepristojno da se žena kreće po gradu otkrivena. Ipak, za razliku od gradskih, seoske muslimanke učestvovale su u poljoprivrednoj proizvodnji uz muškarce te se slobodno kretale po selu i rijetko su skrivale lice pred strancima. Za Bošnjake je austrougarska okupacija značila radikalni prijelom. Mnogi su je doživjeli kao katastrofu te su se trajno odselili u Tursku. U periodu od 1878. do 1918. nastupaju značajne promjene i za muslimanske žene. Rijetke gradske muslimanke koje uspijevaju doći do ekonomske nezavisnosti počinju otkrivati svoja lica. Međutim, kod mnogih muslimanki koje žive u tradicionalnim porodicama dolazi do dodatnog otuđenja i zatvaranja zbog promjena društvenih odnosa, u smislu preobražavanja i usklađivanja patrijarhalnog načina života spram zahtjeva jedne zapadnoevropske zemlje.
Vidljivo je povlačenje u zatvorenu muslimansku zajednicu, a posebno intenzivnije zatvaranje muslimanki prema vanjskom svijetu u strahu od gubljenja vlastitog identiteta usljed novih društvenih odnosa. Žensku populaciju su muslimanske porodice isključivale iz školstva, što ih je dovelo u sukob i s austrougarskim vlastima.

Vrhunac ovog sukoba s austrougarskim vlastima rezultirao je stvaranjem Pokreta za prosvjetno-vjersku autonomiju. Incijalna kapsula za ovaj pokret bio je odlazak od kuće Fate Omanović, šesnaestogodišnja kćerka Osmana Omanovića iz Bijelog Polja kod Mostara, u noći s 2. na 3. maj 1899. godine. Fata se protivila stupanju u brak koji su dogovorili njeni roditelji. S obzirom da se sakrila u katoličkom samostanu, te da je navodno pobjegla na nagovor svojih katoličkih komšinica, čitav slučaj je prerastao u međuvjerski skandal. U muslimanskim krugovima ovo se doživljavalo kao otmica te se od austrougarskih vlasti zahtijevalo da djevojku vrate roditeljima. Sve je pripisivano i negativnom utjecaju koji austrougarski obrazovni i politički sistem navodno vrši na muslimansko stanovništvo, te se u skladu s tim izrodio čitav pokret koji je zahtijevao vjersku i prosvjetnu ekonomiju, odnosno da obrazovanje muslimanske djece bude pod ingerencijom vakufa. 
Ovaj pokret vremenom je izrastao i u prvu političku stranku u BiH, Muslimansku narodnu organizaciju (MNO) osnovanu 1906. Ova stranka pored zahtjeva za prosvjetno-vjerskom autonomijom, političkom autonomijom BiH i priznavanjem sultana kao vrhovnog poglavara, također je kao i jedan ciljeva u programu imala i zahtjev da se ukine obavezno obrazovanje za žensku muslimansku djecu.
&nbsp;Nakon što je godine&nbsp;1908. godine Austro-Ugarska&nbsp;anektirala BiH, austro-ugarske vlasti su bosansko-hercegovačkim muslimanima&nbsp;1909. priznale vjersku autonomiju.

Kada je završen Drugi svjetski rat i uspostavljen socijalistički sistem ubrzo je došlo na red i pitanje muslimanske tradicionalne nošnje. Prvi put je ovo pitanje spomenuto na Drugom kongresu Antifašističkog fronta žena (AFŽ) koji je održan 1947. u Sarajevu, gdje je donesena rezolucija o pokretu muslimanki za skidanje zara i feredže. Cijelu akciju pokreće AFŽ, pod direktivom Komunističke partije, koja je bila zadužena za popravljanje položaja žene u Jugoslaviji. Sve je predstavljeno tako da se muslimanke trebaju same organizovati i promovisati ukidanje tradicionalne muslimanske nošnje. Iz izvještaja područnih organizacija AFŽ-a može se steći utisak o uspješnosti ove političke akcije: tokom jula i augusta 1947.,, u Banjoj Luci je zar skinulo 106 žena, Tuzli 115, Modriči 24, u srezu Lopare 62, u Doboju 2 žene, itd.
Zbog toga je komunistička vlast odlučila da djeluje- Zakon o zabrani nošenja zara i feredže donesen je 28. septembra 1950.
Ovim zakonom je zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar ili feredžu ili na drugi način pokriva lice. Marame nisu zakonom zabranjene, ali i one će postepeno nestajati prvo u gradskim, a potom i seoskim sredinama.
Nakon demokratskih promjena i rata za nezavisnost, došlo je do ponovnog jačanja vjerskih i tradicionalnih osjećanja u društvu te i pojave većeg broja bošnjačkih žena koje su počele da pokrivaju svoju kosu. Ipak, većina bošnjačkih žena danas hodaju otkriveno i oblače se kao i žene u ostatku Evrope. S današnje vremenske distance može zvučati čudno da je temelj za ovo predstavljala zabrana nošenja feredže od strane komunističkih vlasti iz 1950. i da je većina muslimanskih žena u BiH do tada u javnosti imala potpuno pokrivena lica.

Na III zasjedanju održanom 3. augusta 1947. Vakufsko-mearifski sabor je donio rezoluciju u kojoj sabor, duboko prožet principima islama smatra da je potrebno da ukaže na to da je pogrešno i štetno pomiješati principe islamske vjere s običajima, koji su kočili razvoj naše muslimanke do danas. Vakufsko-mearifski sabor konstatuje da nema nikakve zapreke otkrivanju muslimanke i krajnje je vrijeme da naša muslimanka slobodnom voljom bez ikakve sile kao ravnopravan član naše narodne i vjerske zajednice nađe svoje mjesto u privrednom i državnom životu nove Jugoslavije”.

Sve do Drugog svjetskog rata, većina muslimanki u BiH hodala je pod feredžom. Ova praksa odbačena je tek nakon zakona iz 1950., kojim je zabranjeno pokrivanje lica

Kako su Bošnjakinje prestale nositi feredže

Milorad Dodik jučer popodne sletio je na sarajevskim aerodrom kako bi se kao član Predsjedništva BiH susreo s predsjednikom Turske <a href="https://avaz.ba/tag/30/recep-tayyip-erdogan">Redžepom Tajipom Erdoanom (Recep Tayyip Erdogan).</a>

No, člana Predsjedništva ubrzo je dočekao „hladan tuš“. Turski predsjednik sastao se s Željkom Komšićem i Šefikom Džaferovićem, ali je rezultno odbio biti u društvu Milorada Dodika.- Nažalost, ne mogu se susretati s nekim ko moju braće Bošnjake rasistički vrijeđa nazivajući ih genetskim konvertitima, ko negira genocid i ko učestalo prijeti raspadom Bosne i Hercegovine. Ne želim davati legitimitet takvih politikama - jasno je poručio Erdoan.Ova gesta, kojom je Erdoan oduševio sve bh. patriote, još jedan je dokaz istinskog prijateljstva i neupitne podrške koju turski predsjednik pruža Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. To prijateljstvo dokazano je i kad je Turska, među prvim državama, usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Naravno, ne treba zaboraviti ni ona žestoka lobiranja Turske 2015. godine prema njenom savezniku Rusiji, koja je namjeravala uložiti veto u Vijeću sigurnosti na britansku Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Zahvaljujući nesebičnom angažmanu Erdoana i njegove diplomatije, Rusija je na kraju ipak odustala od upotrebe veta i Rezolucija je usvojena.

Da mu nije samo stalo do bliskih porodičnih odnosa s Bakirom Izetbegovićem, nego i do ekonomskog prosperiteta i blagostanja bošnjačkog naroda i Bosne i Hercegovine, Erdoan je jučer demonstrirao i tako što je, uz lijepu gestu da bude kum na vjenčanju Izetbegovićeve kćerke, u BiH sa sobom poveo i 200 najprominentnijih turskih biznismena, koji su s predstavnicima bh. vlasti i privrednicima razgovarali o ulaganjima u našu zemlju. Erdoan je izjavio kako je spreman učiniti sve što treba da Bosna i Hercegovina prestane biti jedna od najsiromašnijih država Evrope te da doživi snažan investicioni zamah.Naravno, sve ovo što se pročitali potpuna je laž.

Erdoan, normalno, nije odbio susret s Miloradom Dodikom koji je, za razliku od Turske, davno stavljen na crnu listu SAD-a, a i predstavnici evropskih zemalja godinama ga zaobilaze u širokom luku. Erdoan je zapravo jedan od izuzetno rijetkih svjetskih državnika s kojima bojkotovani član Predsjedništva ima uopšte priliku da se sastane. Turska nikada nije usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici nad Bošnjacima, kao što nije učinila ništa ni na sprječavanju ruskog veta u Vijeću sigurnosti na britansku Rezoluciju, jer ne želi „čačkati mečku“ pitanja turskog genocida u Armeniji. Naravno, Erdoan nije vodio ni turske investitore sa sobom u BiH.
No, upravo je 200 broj investitora koje je Erdoan vodio sa sobom u Srbiju prije dvije godine povodom susreta s Vučićem.&nbsp;Turske nema ni među 10 najvećih investitora u Bosni i Hercegovini, i pored sve lijepe priče o historijskim vezama i bratstvu.&nbsp;Pa u čemu se tačno konkretizuje ta ljubav i podrška Erdoana prema Bošnjacima?

Kao što nam gornji primjeri jasno demonstriraju, posebno onaj o rezolucijama o genocidu u Srebrenici, Turska prvenstveno gleda svoj vlastiti geopolitički interes. Prema Bošnjacima gaji odnos sličan onom koji nevjerni suprug gaji prema nekoj od svojih manje važnih švalerki.&nbsp;Kako bi je držao uza se, povremeno je obasipa lijepim riječima, održava joj nadu nerealnim obećanjima, nađe se tu i poneki poklon, no svakako mu ne pada na pamet da s njom dugoročno ostane i gradi neki dublji odnos, ali je svakako dobro da mu se nađe kad se zaželi. S obzirom da ona i pored svega toga želi pod svaku cijenu biti s njim i spreman je trpiti sva moguća poniženja, on i ne osjeća motiv da ponudi nešto više od toga.A ta uloga posljedica je bezumne Izetbegovićeve politike. Teško je naći primjer u svijetu da lider jedne države ili naroda zauzme tako otvoreno snishodljiv i podanički stav prema lideru druge države, ekvivalentan podaničkom strahopoštovanju koji su niži vlastelini imali prema svojim carskim gospodarima.
Podsjetimo, za Erdoanovu ljubav Izetbegović je, između ostalog, preko svoje mašinerije vlasti po BiH nelegalno hapsio turske profesore koje je Erdoanov režim optuživao da su „gulenovci“, prepuštao mu duboku penetraciju u medijsko-informativni sektor u BiH, namještao poslove za njegove ljude kad je trebalo, organizirao raznorazne samoponižavajuće i karikaturalne manifestacije odanosti Turskoj, a u ušima još odzvanja Izetbegovićev govor kada je, tada kao član Predsjedništva, dakle lider BiH, tokom Erdoganovog skupa u Zetri izjavio da je turski predsjednik „njegov lider“ te da ga je „sam Allah poslao“.
Jesmo li se za to borili za nezavisnu državu? Je li za to desetine hiljada mladića dalo svoj život? I je li to primitivno, karikaturalno i degutantno feudalno podaništvo ono što želimo da nam država i njena vlast budu u 21. stoljeću?
Odgovor zašto Erdoan i pored sve proklamirane odanosti i povremenih gesti privrženosti prema Bošnjacima, suštinski zapravo jako malo čini išta za ovaj narod i njegovu zemlju Bosnu i Hercegovinu, jasan je. Nema potrebe za tim. Bošnjačko rukovodstvo predvođeno Izetbegovićem spremno je na slijepu odanost i služenje Erdoanu bez da išta i traži zauzvrat.&nbsp;Pa zašto bi se Erdoan trudio?
Dovoljno je povremeno, kao znak dobre volje, otići kćerki svog podanika na vjenčanje.&nbsp;A turske investicije će ići u Srbiju.

Bošnjačko rukovodstvo predvođeno Izetbegovićem spremno je na slijepu odanost i služenje Erdoanu bez da išta i traži zauzvrat. Pa zašto bi se Erdoan trudio?

Posljedice Bakirove podaničke politike: Bošnjacima feudalna vjenčanja, Srbiji investicije

<a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik opet je rek’o, pa porek’o.</a> Nije prošlo ni mjesec kako je, nakon odluke bivšeg visokog predstavnika Valentina Incka (Inzko) da nametne zakon o zabrani negiranja genocida, najavio da u znak protesta obustavlja svoj rad u Predsjedništvu, a njegova stranka u institucijama BiH. Osim toga, Dodik je najavio da se nametnuti zakon neće primjenjivati u RS. Ekspresno su usvojena i dva zakona, jedan o neprimjenjivanju nametnutog zakona, drugi da nazivanje Republike Srpske „genocidnom“ u ovom entitetu postaje krivično djelo. Za sobom je Dodik poveo i čitavu bulumentu političkih stranaka iz RS, kompletnu i poziciju i opoziciju, koje su se pridružile u „bojkotu institucija“, što je bilo simbolično oličeno i u nedolasku na posljednju sjednicu Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.

No, Dodikove pompezne najave nepriznavanja, blokada i nepoštivanja rasplinule su se u svega nekoliko dana. Najprije smo saznali da je Srđan Obradović, načelnik Uprave za pravne i kadrovske poslove MUP-a RS, poslao 9. avgusta ove godine svim organizacionim jedinicama MUP-a RS depešu u kojoj se navodi da su dužni primjenjivati odredbe iz Krivičnog zakona BiH o zabrani negiranja genocida. Zatim je Dodik, koji, je li, ne priznaje novog visokog predstavnika, najavio da će se sastati s Kristijanom Šmitom (Christian Schmidt) na Jahorini, ali kao s „bivšim njemačkim ministrom“. Potom je već početkom avgusta ''provaljeno'' da je Dodik učestvovao u radu Predsjedništva na sjednici na kojoj se odlučivalo o imenovanju Upravnog vijeća Centralne banke BiH.
A da Dodik, definitivno, učestvuje u radu Predsjedništva, objelodanjeno je posljednjom viješću da će se, zajedno s ostalim članovima Predsjedništva, u petak sastati s turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoanom (Recep Tayyip Erdogan).
Ima Dodik taj običaj. S jedne strane se bahati, prijeti, vrijeđa, najavljuje raspade, blokade i haos. S druge, u praksi, zapravo ne provodi gotovo ništa od pompeznih i prijetećih najava, nego - uz svu buku -pokunjeno povlači ručnu i pravi „konstruktivne geste“. Uostalom, sjeća li se iko silno najavljivanih Dodikovih referenduma, od otcjepljenja, preko Suda i Tužilaštva BiH, do vraćanja entitetskih nadležnosti...? Ne treba sumnjati ni da će Dodikove posljednje najave blokada i negiranja završiti isto tako - kao prazno retoričko lajanje, što se već i potvrđuje.
U jakoj konkurenciji teško je naći političara u regionu, a vjerovatno i šire, s više izrečenih neistina, nekonzistentnosti i lažnih obećanja od Milorada Dodika. Čovjek koji jedno govori (ono najgore), posve drugo radi u praksi, a šta tačno misli, teško je reći, s obzirom na to da je njegovo mišljenje relativno i sklono hokejaškim promjenama.

Pa kako onda objasniti da takav političar neprikosnoveno uspijeva vladati Republikom Srpskom posljednjih 15 godina? Dio odgovora, svakako, leži u kontroli koju, putem institucija, budžeta i uvezanih firmi, ima nad životima dobrog dijela građana ovog entiteta. No, značajniji faktor je sama opozicija, koja pred ovakvim neprincipijelnim i haotičnim Dodikom pokazuje amatersku nemoć i nesposobnost. Posljednji igrokaz s napuštanjem institucija, u kojem je opozicija pohitala da srčano učestvuje, da ne bi, ne daj Bože, neko doveo u pitanje njihovo srpstvo, omogućila je Dodiku da sebe neprikosnoveno nametne kao vođu srpskog naroda. To što je Dodik na kraju, po običaju, odustao od svega, ne čini opoziciju ništa boljom i časnijom, dapače, ostavlja samo utisak da je riječ o amaterima nedostojnim i nesposobnim za vođenje.
A to vodstvo - proizvodnjom nacionalističkih spletki - Dodik suvereno preuzima nad svim strankama u RS i tako ih stavlja u sebi podređen položaj. Činjenica da obično stane negdje na početku puta ne mijenja suštinu.

- Ne mogu dopustiti da samo Komšić i Džaferović pričaju. Želim Erdoana obavijestiti da Srbi ne prihvataju da stranac može donositi zakon i da je srpska strana u tome veoma ozbiljna. Godišnji odmori mogu nekome biti izgovor za nerješavanje ovog problema, nama nije - ovako je Dodik u javnosti pokušao opravdati svoju nekonzistentnost i odluku da se susretne s Erdoanom.

Dodikove pompezne najave nepriznavanja, blokada i nepoštivanja rasplinule su se u svega nekoliko dana. Informacije da će se susresti s Erdoanom definitivno potvrdile da i dalje učestvuje u radu Predsjedništva BiH

Kako je Dodik za manje od mjesec odustao od svega: Novi lažni ustanak političkog prevaranta

Vlasti u BiH razmišljaju o uvođenju restrikcija za nevakcinisane. Takva odluka je potrebna.Naravno, u društvu gdje caruju teorije zavjere, nepovjerenje u nauku, ali i čvrsta vjera u razne torabije, salijevanje strave, gatare, najava ove mogućnosti naišla je na niz negodovanja.Ipak, dužnost vlasti u ovakvim situacijama je da bude pametnija od svog stanovništva i zaštiti ljudske živote od ljudske gluposti.Vlastima u BiH svakako ne ide naruku činjenica da mjesecima nisu uspjele nabaviti vakcine za naše građane. No, sada kada ih ima, odziv na <a href="https://avaz.ba/tag/95585/vakcinacija">vakcinisanje</a> je sramotno nizak. Stoga, razumno je, a zapravo i imperativno da vlasti ograniče sposobnost onih koji nisu imunizirani protiv COVID-19 da šire infekciju u situaciji kada nam se bliži četvrti val i prijeti scenarij iz maja. Ipak, vlasti moraju pažljivo koračati u tom pravcu. Sve restrikcije moraju biti izrađene strateški i suosjećajno - i s jasnom porukom da je to privremena mjera.Svima je potreban pristup namirnicama i lijekovima i ulazak u samoposluge ili apoteke ne bi trebao biti zabranjen nikome.No, ono bez čega nevakcinisani mogu živjeti je gledanje filma u kinu, odlazak u pozorište ili večera u restoranu (mada oni koji zaziru od vakcina, vjerovatno, ne idu često u kino, pozorište ili restorane).Uvođenje restrikcija za nevakcinisane svakako je daleko manje zlo nego da zbog neodgovornih pojedinaca svi mi zajedno odemo u zaključavanje i tako zadamo novi težak udarac ekonomiji.S obzirom na to da broj zaraženih eksponencijalno raste u cijeloj BiH, važno je što brže djelovati. Za one koji ne žele da se vakcinišu, vrijeme igranja tuđim životima mora završiti.

Za one koji se ne žele vakcinisati, vrijeme igranja tuđim životima mora završiti

Restrikcije za nevakcinisane

Počinje Sarajevo Film Festival (SFF). Nakon koronaške pauze 2020. godine, glavni grad <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=sff&amp;">Bosne i Hercegovine</a> ponovo dobiva priliku da sedam dana „glumi“ da je metropola. S bosanskog ćilima smiješit će nam se manje i više poznata lica svjetske kinematografije. Smiješit će nam se i od organizatora pomno probrana domaća „elita“, heroji tranzicije iz političke i poslovne kaste, estradne zvijezde ili oni koji bi to željeli biti. U svakom uglu centra grada, osim filmova, moći ćemo birati i između gomile koncerata, radionica, partija... Ponosno ćemo „kačiti“ fotografije po društvenim mrežama da svima damo do znanja kako se super provodimo u super gradu, u kojem sve buja. Brojni turisti uživat će u vrhunskoj ponudi. Gazde ugostiteljskih objekata će zadovoljno trljati ruke. Osjećat ćemo se energično, živo, sretno i ponosno. A onda će proći tih sedam dana i Sarajevo će se vratiti u svoje prirodno stanje.
Stanje grada poroboljenog od primitivnih političkih oligarhija koje ga već tri decenije kroje po mjeri svog neukusa i nesposobnosti. Grada bez ijedne ozbiljne firme koja igra neku važniju ulogu na regionalnom, a kamoli na evropskom nivou. Grada bez muzičke produkcije, koji godinama nije dao nijednu značajniju grupu ili pjevača. Grada koji ima najbolji regionalni filmski festival, ali filmove snima svake prestupne godine. Grada u kojem su sportski klubovi propali i nisu više ozbiljni ni na bh., kamoli na regionalnom nivou, a nekad su bili evropski prvaci. 
Grada iz kojeg se internacionalna kultura protjerala. Grada u kojem su propali muzeji, pozorišta, koncertne i sportske dvorane, ali mu cvjetaju „nargilhane“. Grada čiji su danas najveći „simboli napretka“ arapski tržni centri izgrađeni sumnjivim parama. 
Grada koji će, zbog nesposobne vlasti, ovogodišnji SFF dočekati zatrpan smećem i s redukcijama vode. I neka će, neka nas barem to podsjeća na naše stvarno stanje dok se jednu sedmicu u godini budemo lažno „furali“ da živimo u metropoli.

A onda će proći SFF i Sarajevo će se vratiti u svoje prirodno stanje

Počinje Sarajevo Film Festival: Problem sa smećem ostaje

Izetbegović žrtvuje Komšića zarad vlasti

Bosanska nacija

"Avaz" u paklu Aušvica: Kome li su pripadale lijepe plave pletenice...

Bot pojeo SDA

Volfgang Petrič, bivši visoki predstavnik za "Avaz": Izuzetno sam zabrinut za BiH

Pravda za Avdu

Umjesto smiješnih kleveta, neka SB ili Komšićev kabinet (svejedno je) odgovore: Šta Željko tačno radi?

Sebija protiv Seke

Nastavlja se jalova i štetočinska politika samoizolacije: Komšić sada ljut i na Angelu Merkel

Ko će na megdan Izetbegoviću?

Sultan i vazal

Kako su Bošnjakinje prestale nositi feredže

Posljedice Bakirove podaničke politike: Bošnjacima feudalna vjenčanja, Srbiji investicije

Kako je Dodik za manje od mjesec odustao od svega: Novi lažni ustanak političkog prevaranta

Restrikcije za nevakcinisane

Bosanski ćilim preko fekalija

Izetbegović žrtvuje Komšića zarad vlasti

Bosanska nacija

"Avaz" u paklu Aušvica: Kome li su pripadale lijepe plave pletenice...

Bot pojeo SDA

Volfgang Petrič, bivši visoki predstavnik za "Avaz": Izuzetno sam zabrinut za BiH

Pravda za Avdu

Umjesto smiješnih kleveta, neka SB ili Komšićev kabinet (svejedno je) odgovore: Šta Željko tačno radi?

Sebija protiv Seke

Nastavlja se jalova i štetočinska politika samoizolacije: Komšić sada ljut i na Angelu Merkel

Ko će na megdan Izetbegoviću?

Sultan i vazal

Kako su Bošnjakinje prestale nositi feredže

Posljedice Bakirove podaničke politike: Bošnjacima feudalna vjenčanja, Srbiji investicije

Kako je Dodik za manje od mjesec odustao od svega: Novi lažni ustanak političkog prevaranta

Restrikcije za nevakcinisane

Bosanski ćilim preko fekalija