<a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Reditelj Dino Mustafić je odlukom Vlade Kantona Sarajevo (KS) imenovan za direktora Narodnog pozorišta Sarajevo</a>. Nedugo prije toga, za film „Transforming tomorrow“, koji govori o ekološkim problemima, dobio je Gran pri na festivalu u Crnoj Gori, a priprema još dva igrana filma.&nbsp;S Mustafićem smo razgovarali o njegovim projektima, političkoj situaciji u BiH te nametanju Zakona o zabrani negiranja genocida.U posljednjem filmu bavite se tematikom zagađenja na konkretnom primjeru djelovanja jedne multinacionalne korporacije u BiH, koja krši sve ekološke standarde, bez da iko išta čini protiv toga. Kakva je budućnost svijeta u kojem živimo?- Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche) je govorio: „Zemlja ima kožu, a ta koža ima bolesti. Jedna od bolesti se zove čovjek.“ Čarls Senders Pers (Charles Peirce) je govorio o tome zašto je čovjek bolest Zemlje. Koristio je termin „evanđelje pohlepe“. Materijalna dobit pod svaku cijenu, o čemu govori moj film, put je za pakao, posebno u sprezi korumpirane vlasti i korporativnih fašista. Onaj ko danas sječe šume, zagađuje rijeke i zrak je naš dušmanin. To bezdušno uništenje prirodne okoline, za koje nadmeno mislimo da samo nas ne pogađa, odvija se sve većom brzinom, srazmjerno kojoj istraživači sve zabrinutije gledaju na budućnost u koju, misleći samo na sebe, slobodno se može reći - srljamo.

Poslije mnogo godina vraćate se dugometražnom igranom filmu. Prema scenariju Viktora Ivančića, radite film „Paviljon“. Također, u pripremnoj je fazi snimanje filma o masakru nad Bošnjacima u Prijedoru prema scenariju Zlatka Topčića. Kakva su Vaša očekivanja od ovih projekata?
- Ne postoji reditelj koji nema nekoliko scenarija u ladici. „Paviljon“ sam planirao snimati sljedeće godine. Uz bosanskohercegovačku podršku, dobio je koprodukcijski prolaz u Srbiji i Makedoniji. Sada čekamo rezultate iz Slovenije i Hrvatske. „Paviljon“ je crno-humoristički film koji slika revoluciju generacije 65+. Ustanak u „Paviljonu“ za posljedicu ima uspostavu novog unutrašnjeg poretka čiji kreatori ne prezaju od brutalnog nasilja u pokušaju da se osvete za svu nepravdu i patnju koju su preživjeli. Dok policija i politika traže način da ustanak uguše, ustanicima naruku ide vlastita starost u kojoj, za razliku od protivnika u vanjskom svijetu, ali i od zarobljenika (doktora i medicinskog osoblja) imaju najmanje za izgubiti. Zbog toga su pregovori s njima gotovo nemogući, dok je njihova odlučnost da smrt trijumfuje nad životom beskrajna. To je film koji se tek razvija, a priča o Prijedoru u ratu je jedna od onih bolnih tačaka koje se moraju ekranizirati radi sjećanja, budućnosti moje zemlje, kojoj želim mir i etničko povjerenje. Za takav proces umjetnost treba biti pokretač suočavanja s prošlošću.
 Koliko je teško jednom reditelju u BiH danas doći do prilike da snimi film? Naši filmovi dobili su brojna priznanja na svjetskom nivou, no, u kvantitativnom smislu, snimamo veoma mali broj filmova.
- To je za mene vrlo frustrirajuća i emotivna tema. Ja sam filmsko dijete. Od malih nogu film je glavna tema u mojoj kući. Imam veliki respekt prema bh. filmskom naslijeđu, veliki je broj sjajnih autora koji su ispisali briljantne stranice bh. filmske umjetnosti. Tu mislim i na svoju postratnu generaciju koja je nastavila međunarodno promovirati film kao jednu od najuspješnijih kulturnih grana. No, nije se uspjela, iz vlastite autorske samoljubivosti, nametnuti u javnom diskursu nužnost filmske proizvodnje kao identitarne kategorije savremenog društva. Puno parcijalnih interesa dovelo je do fragmentizacije bh. filma koji se na konkursima federalnog fonda tretira etnički, što odbijam s indignacijom. To je jedan od ključnih razloga mog dužeg odsustva. Saplićem se u tom kolu etničkog konsenzusa, koji je na svim nivoima devalvirao struku i etabliralo mediokritete.

&nbsp;Pred odlazak Valentin Incko (Inzko) je nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida. Iz RS, Dodik i opozicija, jedinstveno su poručili da ne prihvataju ovaj zakon, ali ni novog visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt). Gdje ovo vodi? - Mudra Latinka Perović je sve rekla kada je spomenula da ne vjeruje kako neko ko je prosječne građanske pameti i kulture može nakon svega kazati da nije bio genocid, već “strašan zločin”. Ostat će zabilježeno kako su žrtve rata u BiH pravile razliku između kolektiviteta i zločinaca, dok su vladajući srpski prvaci uporno gurali svoj narod prema kolektivnoj krivici i odgovornosti. Kako srbijansko društvo misli opstati kao civiliziran i demokratski prostor, ali, naposljetku, i kao humani ljudi, ako šute na Dodikove nebuloze kako je Inckov zakon udar na srpski identitet i entitet u BiH? Očito da Srbija nije spremna na mirno susjedstvo i evidentno je da se od Miloševića pa do danas radi na ozbiljnoj historijskoj regresiji koja ima refleksije na unutrašnje prilike u BiH i njenu međunarodnu poziciju. Velikosrpski nacionalizam je opsesivno zagledan u BiH kao kompenzaciju za gubitak Kosova i bez međunarodnog pritiska neće nas ostaviti na miru.
 Vjerujete li da bi Šmit mogao djelovati daleko oštrije i odlučnije od svog prethodnika te da bi, u tom smislu, moglo doći do oživljavanja reformskog procesa u BiH? - Iz prvih javnih istupa Šmit se pozicionira kao čovjek dijaloga, konstruktivan Evropljanin, koji želi pomoći da se etnički antagonizmi relaksiraju na platformu EU integracija. Šmit je u intervjuu za „Bayerischer Rundfunk“ rekao da nije bosanski „veliki vezir“, ali da je spreman upotrijebiti svoja ovlaštenja u slučajevima ugrožavanja bosanskohercegovačkog teritorijalnog integriteta. Međutim, nisam siguran da će bez prijeke potrebe povlačiti radikalne poteze. Očito je to da je njegova strategija traženje rješenja kroz upornost oštrijeg pregovarača. Međutim, više je nego izvjesno da neće biti u poziciji predstavnika međunarodne zajednice proteklih godina. Očito su u EU uvidjeli kako je strategija okončanja intervencionizma dovela do sveopćih blokada i produbljenih sukoba, općeg nazadovanja.

&nbsp;U Kantonu Sarajevo uspostavljena je vlast trojke, dok je u Banjoj Luci pobijedio Draško Stanivuković. Pruža li iko od njih optimizam da u ovoj državi postoji ozbiljna alternativa? - Nacionalizam je ključni problem, a Dejtonski sporazum, na osnovu kojeg je uspostavljen mir, promovira upravo te etnonacionalne vrijednosti kao nešto što je dominantno i to BiH stalno vraća u stanje koje, prema svemu sudeći, podsjeća kao da smo ponovo u devedesetim. Sve dok većina stranaka u BiH bude narodnjačke provenijencije, nećemo na „zelenu granu“. Takve stranke, s licem SDA, HDZ-a, nekadašnjeg SDS-a, a sada SNSD-a, jedinu stvarnu političku borbu će voditi na personalnom nivou, odnosno oko toga ko će uspjeti da u narednom izbornom ciklusu bude čuvar vitalnih nacionalnih interesa i svih materijalnih privilegija koji iz takvog statusa proizlaze. U toj borbi, kao što vidimo, ne biraju se sredstva. Sveukupno, to je mizerija od demokratije, to je partokratija koja dovodi u poziciju moći kompromitirane i korumpirane članove ovih stranaka. I kao što kaže moj dragi profesor Karahasan, „ne zaboravite da su se desničari oduvijek zaklinjali u domovinu da bi je bolje pljačkali“. Dodao bih kako su to lopovi, džeparoši, koji su otvoreno zavukli ruke u naše novčanike. Kradu otvoreno i bezočno, još nam se i rugaju. Ako je takva stranka „kičma BiH“, kao što se nedavno slikovito izrazio predsjednik SDA, onda se ne čudim bolesti - skoliozi BiH. Opozicija na svim nivoima vlasti, pa tako i sarajevska trojka, mora imati energičnije i konkretnije političke akcije koje će za rezultat pokazati deklariranu nultu toleranciju na korupciju i kriminal. Ulažem nadu u to da će politički rezultati sarajevske trojke, koja će se morati širiti ukoliko se žele osvojiti i viši nivoi vlasti, otvoriti mogućnost da građani, koji su godinama prisiljeni da na izborima biraju manje zlo, prestanu s tom frustrirajućom praksom.
Od 1990. do danas svjedočimo svojevrsnoj nacionalnoj i konzervativnoj revoluciji u svakom od naroda na prostoru bivše Jugoslavije. Ipak, za razliku od, primjerice, Alije Izetbegovića, koji nikada nije dovodio u pitanje ulicu Maršala Tita u Sarajevu ni antifašističko naslijeđe, čini se da mlađahne pristalice njegove stranke danas uveliko prelaze i tu granicu, pa ste u tom smislu i Vi nedavno bili meta napada jednog njihovog medija. Kako na to gledate?
- Dok su poslijeratni komunisti, koji jesu bili vodeća snaga antifašističkog multinacionalnog pokreta u jugoslavenskom oslobodilačkom ratu, sve antifašističke vrijednosti sebi pripisivali, sada bi neki da im poreknu bilo kakve vrijednosti te da konstruiraju neke nove, nacionalne antifašizme. Ali, budući da to nema nikakvo historijsko utemeljenje, nema ni dugoročnu perspektivu. Društvo koje samo sebe želi definirati znanjem jeste ono u kojem su razumnost i uviđajnost, prosuđivanje i težina argumenata, dugoročno i vizionarsko mišljenje, pametno promišljanje i stalno preispitivanje put kojim se može dobiti prevaga nad iracionalnošću i ideologijom, fanatičnim i ostrašćenim stranačkim navijanjem uz odsutnost duha i znanja. Zabrinjavajuće je to da u tome nisu usamljeni samo sramni SDA botovi na društvenim mrežama, već i mladi kadrovi te partije, koji, uz podršku njihovih medijskih plaćenika, na obilježavanje datuma antifašizma pišu i izgovaraju skandalozne izjave. Odlikuje ih arogantno neznanje - vrlo preporučljiva osobina koje će, izvjesno je, odlikovati novu generaciju političara. Zašto se aktuelno rukovodstvo SDA ne distancira od takvih istupa pojedinaca - nije mi jasno, tim prije jer nikada njihovi stranački prethodnici nisu dovodili u pitanje historijski značaj partizana kao najvećeg antifašističkog pokreta u porobljenoj Evropi tokom Drugog svjetskog rata, a koji je bio u Jugoslaviji, a unutar toga - u Bosni i Hercegovini. Uloga bosanskohercegovačkih komunista u toj borbi je bila najveća. I to je fakt, koliko god bi mnogi bošnjački revizionisti željeli smanjiti ulogu koju je odigrao partizanski pokret u očuvanju Bosne i Hercegovine. Oni koji danas tako vatreno bljuju na partizanske pjesme i simbole očito žele afirmirati maštanje pojedinih muslimanskih autonomista iz onog vremena o autonomiji u okvirima Trećeg Rajha koja je bila jednako tragična kao i četnički i ustaški pokret.

- Srpski nacionalizam se zasniva na mitomaniji i ozbiljnim traumama. Džaba što vlažni snovi srpskih nacionalista traju decenijama jer niko nije uspio u historiji da na ideji „jedna nacija - cijela nacija“ u jednoj državu napravi državu. To neće moći ni srpski nacionalisti, ni s ove, ni s one strane Drine. Neshvatljivo je da se bosanskohercegovački Srbi kao autohtoni narod odriču svoje kulture, tla; provincijalizira se politički poziv kažiprstom da se otrči u Beograd po mišljenje umjesto da svoju sudbinu rješavaju tamo gdje su rođeni i žive kao i njihovi preci - u Bosni i Hercegovini - navodi Mustafić.

Podržavam stav Ivana Krasteva kako ova pandemija predstavlja pravi početak 21. stoljeća. Njene posljedice je teško predvidjeti. Očigledno je jedno i nimalo ohrabrujuće - predstoji tehnološka podjela svijeta na američku i kinesku sferu utjecaja, što već, na neki način, geostrateški dovodi planetu i do nove blokovske podjele svijeta, novog hladnog rata - ističe Mustafić.

U našoj zemlji ne postoji reditelj koji nema nekoliko scenarija u ladici. Vladajući srpski prvaci uporno su gurali svoj narod prema kolektivnoj krivici. Šmit se pozicionira kao čovjek dijaloga

Reditelj Dino Mustafić: Ne postoji reditelj koji nema nekoliko scenarija u ladici

Dino Mustafić za "Avaz": Velikosrpski nacionalizam je opsesivno zagledan u BiH

Nedavno je, u novom histeričnom ispadu mrzilačkog bijesa, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik uspio iskopati novo dno ljudskog beščašća i mizerije te nadmašiti samog sebe. - Nema ih dovoljan broj, nemaju dovoljno kapaciteta, nemaju u sebi karaktera… Oni nisu državotvorni narod, oni su podanički narod… Ako ste mogli da primite namjesnika (visokog predstavnika međunarodne zajednice, op. a.)... A njihova radost je iz jednog razloga, a to je patološki, i to samo konvertiti na taj način funkcionišu, kakvi su muslimani, oni su konvertovali svoju vjeru u nekom tamo vremenu - <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">rekao je Dodik, govoreći o Bošnjacima</a>.

Na ovaj način Dodik otvoreno oživljava genocidni poklič o „turskom grehu“ Bošnjaka, odnosno portretiranju Bošnjaka kao izdajnika i otpadnika od „pradjedovske vere“, koji zbog svog grijeha izdaje trebaju biti kažnjeni i očišćeni sa srpske zemlje, uime čega su kroz historiju počinjeni brojni masovni zločini nad ovim narodom. Taj „genetski grijeh“ njihovih predaka Bošnjake čini pripadnicima niže, nečiste vrste. Samo njihovo postojanje kao takvo je problematično. Upravo identičnu retoriku prema Bošnjacima koristilo je tokom devedesetih rukovodstvo Republike Srpske, s Karadžićem i Mladićem na čelu, kao opravdanje za genocid i masovne zločine nad ovim narodom.
Jedna od učesnica tog projekta, u Haškom tribunalu osuđena ratna zločinka i Dodikova prijateljica Biljana Plavšić, čuvena je upravo po izjavi da su muslimani u BiH „genetski deformisani“.
Nacističkom genocidu nad Jevrejima prethodilo je višegodišnje portretiranje ove grupe kao štakora, lihvara, primitivnih, prljavih i izopačenih ljudi koji pljačkaju njemački narod. U globalnoj zavjeri rade na njegovom uništavanju te predstavljaju strano tkivo nedostojnim za evropsku civilizaciju.
No, iako Dodik, s ciljem manipuliranja nacionalnim osjećanjima i održavanja na vlasti, učestalo podsjeća na ustaški genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, retorika koju član Predsjedništva koristi prema Bošnjacima krajnje je slična onoj koju su ustaše u pripremi i realizaciji genocida koristile prema srpskom narodu.
U ustaškoj propagandi Srbi su portretirani kao šizmatici (aludirajući na raskol u kršćanstvu između katoličanstva i pravoslavlja, čime su se potonji označavali kao neprijateljski element), glavni neprijatelji Hrvata, narod kolektivno odgovoran za ugnjetavanje i hrvatsko stradanje u Kraljevini Jugoslaviji, te strano tijelo koje treba biti odstranjeno s hrvatske zemlje da bi ona mogla postojati.

No, od fašističkog portretiranja Bošnjaka kao genetskih konvertita, u slučaju samog Dodika imamo puno konkretniji, svježiji i jasniji slučaj konvertiranja. Ako su Bošnjaci konvertiti, kako tek onda da nazovemo političara koji je u tridesetak godina svoje političke karijere promijenio sve moguće dresove, ideologije i saveznike?
Veliki Jugoslaven i član reformista Ante Markovića, miljenik Medlin Olbrajt, kojeg su nekoć SFOR-ovim tenkovima s dvojicom zastupnika u Skupštini postavljali za premijera RS, u međuvremenu je evoluirao u velikog srpskog nacionalistu, koji sada javno plasira rasističke teorije i nesputano, bez posljedica, širi mržnju i siledžijski šovinizam u društvu.
Kako se to desilo? Pa najprije treba znati da je Dodik osoba bez morala. Jedini princip kojim se on ikada vodio u životu, jeste princip da bude bogat i moćan. Ako je za to nekoć trebalo glumiti reformistu i umjerenjaka kako bi se dobijala zapadna podrška i sredstva za gradnju političke infrastrukture, Dodik je bio reformista i umjerenjak. Ako danas, za očuvanje kriminalnog carstva vlasti i nastavak vozikanja službenim helikopterima i avionima treba širiti fašističku retoriku, huškati, vrijeđati, i kompletno društvo držati u okovima mržnje, straha i zla, Dodik će to uraditi. Sve za vlast, ako treba i tuđe ljudske živote, vlast ni za što.Od Dodikovih fašističkih izjava sramnije je samo to što na njih, s izuzetkom blage reakcije predsjednika PDP-a Branislava Borenovića, nema osuda ni opozicionih stranaka ni javnosti u RS, a znamo da je i šutnja odobravanje.

Svakom genocidu i masovnom zločinu nad pripadnicima neke grupe prethodila je dehumanizacija njenih pripadnika ne bi li se vlastita sljedba uvjerila da ubijati, protjerivati ili činiti zlo nad pripadnicima te grupe nije uobičajeni zločin nad čovjekom, nego čišćenje teritorije i zemlje od „niže vrste, neprijatelja nedostojnog postojanja“. Takvu propagandu su do perfekcije doveli upravo fašisti.

Retorika koju član Predsjedništva BiH koristi prema Bošnjacima slična je onoj koju su ustaše, u pripremi i realizaciji genocida, koristile prema srpskom narodu

Dodik: Nazvao Bošnjake genetskim konvertitima

Je li Dodik ustaša?

Pred samo preuzimanje funkcije <a href="https://avaz.ba/tag/79050/christian-schmidt">Kristijan Šmit (Christian Shcmidt)</a>&nbsp;dao je neobično direktan intervju iz kojeg se mogu iščitati i jasne poruke uz koje metode, s kakvom međunarodnom podrškom i s kojim ciljevima će djelovati kao visoki predstavnik u našoj zemlji.

Kada je riječ o metodama, on je najavio kako će tokom svog mandata u BiH djelovati kao političar, a ne diplomata, što je zapravo poruka da će se ponašati mnogo odlučnije i beskompromisnije, posebno uzimajući u obzir da je njegov prethodnik Valentin Inkco (Inzko), kojem su se većinu vremena tokom dvanaestogodišnjeg mandata spočitavale pasivnost i neodlučnost, na poziciju postavljen upravo kao profesionalni diplomata. Šmit je jasno najavio i kako je iskusan političar koji je proživio mnogo toga te da ga zasigurno ništa neće moći navesti da posustane i izgubi volju u zalaganju za BiH. Zašto će moći djelovati mnogo odlučnije i oštrije nego njegovi prethodnici poput Incka ili Lajčaka, Šmit je otkrio govoreći o međunarodnoj podršci koju ima tokom svog mandata.
- Snaga koju crpim ne dolazi samo iz zajedničkog evropskog opredjeljenja nego i iz činjenice da su se na scenu vratile SAD s jasnom okrenutošću zapadnom Balkanu. Cijenim rad predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) tokom svih proteklih godina i desetljeća koliko se poznajemo - rekao je Šmit.
Dakle, potvrdio je ono što se već dugo naslućuje, da je s dolaskom Džoa Bajdena na čelo SAD, lidera odlično upućenog u prilike na zapadnom Balkanu i velikog prijatelja BiH, i interes vodeće sile svijeta za našu zemlju naglo povećan.
To su već otkrili i mnogobrojni potezi Bajdena u svega nekoliko mjeseci mandata, od direktnih poruka koje su on i državni sekretar Entoni Blinken (Anthony Blinken) upućivali našoj zemlji, preko najave proširivanja kriterija za američku crnu listu za političare sa zapadnog Balkana, imenovanja novog američkog ambasadora u BiH, do odlučnog djelovanja SAD i saveznika u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje je pokušaj Kine i Rusije da osujete imenovanje novog visokog predstavnika doživio svojevrsni debakl.
Izvjesno je da je i posljednja odluka Valentina Incka o nametanju Zakona o zabrani negiranja genocida produkt zelenog svjetla od vodećih zapadnih sila, ali i da prethodnih 12 godina nije imao odriješene ruke da korištenjem bonskih ovlaštenja pravi neke drastičnije poteze u BiH.

I na kraju dolazimo do samih ciljeva djelovanja koje je Šmit okvirno otkrio tokom intervjua. Šmit je jasno kazao kako će cilj njegovog mandata biti da funkciju visokog predstavnika na kraju učini suvišnom, ali da još ni približno nema uvjete za to. Trenutni mehanizmi odlučivanja i posljednje blokade kojima svjedočimo u BiH, od blokiranja formiranja nove Vlade FBiH, preko povlačenja stranaka iz RS iz državnih institucija, do zaustavljanja brojnih zakona i odluka u domovima naroda, pokazuju da je BiH i dalje daleko od toga da može uspješno funkcionirati bez visokog predstavnika. S te strane, izjava Šmita predstavlja ambicioznu najavu odrađivanja velikog posla da se BiH stavi na zdrave noge i omoguće joj se oni zakonski i sistemski preduvjeti da funkcionira bez visokog predstavnika. Šmit je otkrio i da će se zalagati da se već do sljedećih izbora uvede elektronsko glasanje, što je najava obračuna s političkom korupcijom, čiji je jedan od najeklatantnijih primjera bila upravo tradicionalna krađa glasova na izborima od vladajućih stranaka. No, Šmit je otkrio i svoje poglede na pitanje samog uređenja BiH, koje se, zasigurno, neće svidjeti Draganu Čoviću, ali ni Miloradu Dodiku.
Šmit je kazao da u BiH nije dobro imati jednu čisto etničku orijentaciju birača i njihovih glasova „jer to je poput kvadrature kruga“, što je direktna protuteža prijedlozima HDZ-a BiH, koji upravo predlaže takva rješenja, odnosno da tri konstitutivna naroda zasebno biraju svoje političke predstavnike, a također je upozorio na nedostatak političkih prava za one koji ne pripadaju konstitutivnim narodima.
Šmit je pohvalio i zalaganje bivšeg evropskog komesara Štefana Filea (Füle) na rješavanju problema presude „Sejdić - Finci“ i Izbornog zakona u BiH, što govori da bi možda upravo njegov prijedlog izbora članova Predsjedništva mogao postati ono što će podržavati i Šmit.

Uzimajući sve navedeno u obzir, i <a href="https://avaz.ba/tag/159/milorad-dodik">Dodikovo</a> nervozno ponašanje posljednjih dana postaje razumljivije. Član Predsjedništva već sedmicama ponavlja kako RS ne priznaje novog visokog predstavnika te kako se njegove odluke neće poštovati na teritoriji Republike Srpske, uz šta je išlo i uobičajeno najavljivanje otcjepljenja Republike Srpske, a sve je kulminiralo kada su mu se, nakon posljednje odluke Incka o nametanju Zakona o zabrani negiranja genocida, pridružile i opozicione stranke u bojkotu rada institucija BiH. Ipak, uzimajući u obzir manir Dodikovog političkog djelovanja, i posljednju „pobunu“ stranaka iz RS treba posmatrati kao pokušaj omekšavanja novog visokog predstavnika i zapadnih sila, u smislu slanja poruke da su stranke Republike Srpske jedinstveno spremne na pravljenje haosa i blokade u slučaju bilo kakvih odluka protiv njihove volje.
No, u opasnosti je Dodikovo kompletno političko naslijeđe. Prema riječima bivšeg visokog predstavnika Kristijana Švarc-Šilinga (Christian Schwarz-Schilling), njegovu namjeru da smijeni Dodika tada su direktno zaustavili iz Bijele kuće zbog proglašenja nezavisnosti Kosova, odnosno nespremnosti da se na dva fronta proizvedu sukobi sa srpskim liderima.
Upravo otad je došlo i do naglog smanjenja intervencionizma međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, a uporedo s tim i jačanja Dodikove nacionalističke politike, koja je podrazumijevala konstantno podizanje tenzija i najavu otcjepljenja RS, nekooperativnost na državnom nivou vlasti i kočenje funkcionalnosti BiH.
Ipak, uz najavljeni veći angažman međunarodne zajednice i eventualno vraćanje na pozicije koje su bile na sceni do kraja dvije hiljaditih, Dodik ima ozbiljne razloge za zabrinutost da bi mogao završiti kao Nikola Poplašen, Ante Jelavić ili Dragan Kalinić, odnosno zaboravljeni lideri koji su nekoć kočili reformski proces u BiH - na smetljištu političke historije.

Na pres-konferenciji koju je održao jučer član Predsjedništva BiH Milorad Dodik još jednom je ponovio da RS ne priznaje imenovanje novog visokog predstavnika Kristijana Šmita. - Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini nije biran u skladu s Aneksom 10 i samim tim ne može da bude visoki predstavnik. Republika Srpska je svoje rekla, kako prema odluci lidera političkih stranaka, tako i odluci Narodne skupštine RS. Aneks 10 je prekršen zbog ignorancije velikih zemalja koje pokušavaju ovdje da uskrate jednu važnu stvar Republici Srpskoj, a to je da je strana u Dejtonu. Mi smo strana potpisnica svih aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma, u naše ime je to potpisala Srbija - rekao je Dodik.

Iz svega se može zaključiti da će Šmitov mandat u BiH podrazumijevati daleko odlučnije i direktnije djelovanje, očigledno uz spremnost korištenja bonskih ovlasti, jačanje države i njenih institucija te preferiranje rješenja koja će više biti na građanskom nego etničkom fonu. Pri svemu Šmit je jasno naglasio da iza sebe ima i čvrstu podršku administracije Džoa Bajdena i Evropske unije. Uzimajući to u obzir, angažman visokog predstavnika i međunarodne zajednice u BiH mogao bi se vratiti na pozicije koje su vladale do 2006., 2007., kada je visoki predstavnik aktivno koristio svoje ovlasti za nametanje zakona, jačanje države i uklanjanje svih političara koji su predstavljali remetilački faktor u tom procesu.

U svom intervjuu Šmit jasno naglasio da će voditi odlučniju politiku, uz čvrstu podršku SAD i Evropske unije. Najave novog visokog predstavnika ukazuju da bi Milorad Dodik mogao imati razloga za zabrinutost

Dodik u strahu od Šmita

Tužilaštvo BiH je na jučerašnjem ročištu predočilo tekstualne poruke između aktera u aferi „<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Respiratori&amp;">Respiratori</a>“, poruke koje otkrivaju nove dubine beščašća, bezosjećajnosti i kriminalnog majndseta nekih od ključnih protagonista SDA, potpomognutih ministricom finansija Jelkom Milićević.

Sekretarka Vlade Federacije Edita Kalajdžić poručuje svom šefu Fadilu Novaliću da se čuje sa Sebijom „oko cijena“, što pokazuje ko je siva eminencija koju se za sve pitalo. Kalajdžić se potom žali da Fikret Hodžić kasni s isporukom i savjetuje da se mane ćorava posla s nabavkom, a Novalić je oslovljava s „bebo“, da bi, kad se saznalo za aferu, premijer Federacije pokušavao žrtvovati svog partnera i savjetovati svojim saradnicima da se krivica svaljuje na Fikreta, na šta malinar poručuje da „jednim papirom Fadila može zakucati".
Ipak, posebno uznemirujuća je poruka izvjesnog Edvina Kučukovića, predočena na suđenju 4. juna, koji je upozorio da je riječ o opasnim respiratorima na kojima pacijenti umiru jer zbog njih dolazi do „rupture pluća“. 
Upravo će početkom aprila u javnost isplivati šokantna i dramatična pisma ljekara KCUS-a pod upravom Sebije Izetbegović, koji su upozoravali kako Fadilovi i Fikretovi „malina respiratori“ ubijaju pacijente.
Sve ovo šalje tmurnu, depresivnu i zastrašujuću sliku o prirodi ljudi koji vode ovu državu. Ljudi koji trenutke u kojima građani umiru od korone bez adekvatne zdravstvene zaštite koriste kao priliku za pljačku njihovog poreznog novca kroz nabavku kineskih trulja respiratora, sve to u pijačarsko-krkanskom stilu, kako i odgovara njihovom mentalnom sklopu. 
Ljudi koji će potom jedni na druge svaljivati krivicu ne bi li sebe izvukli i koji se na kraju neće, i pored svih upozorenja, libiti igrati životima ljudi stavljanjem tih respiratora u funkciju, ne bi li nekako dokazali da, uprkos svim stručnim mišljenjima i uputstvima za upotrebu, „maline“ ipak mogu biti korištene na najtežim Covid pacijentima. 
To su ljudi čije eventualno kažnjavanje neće biti dovoljno, jer zadovoljenje pravde i stvaranje zdravijeg društva može doći jedino kada stvorimo preduvjete da ljudi takvih karaktera više nikad nad nama ne vladaju.

Sve ovo šalje tmurnu, depresivnu i zastrašujuću sliku o prirodi ljudi koji vode ovu državu

Fadilova beba

Nakon 12 godina lijenog povlačenja po terenu, bježanja od lopte te nezainteresiranog posmatranja igre, <a href="https://avaz.ba/tag/605/valentin-inzko">odlazeći visoki predstavnik Valentin Incko (Inzko)</a> zabio je u sudijskoj nadoknadi i iza sebe ostavlja historijsku tekovinu zakona o zabrani negiranja genocida u BiH.
Ubuduće svaki onaj nitkov, politički trgovac leševima i trovač javnog prostora koji bude negirao <a href="https://avaz.ba/tag/4217/genocid">genocid</a> suočit će se s potencijalnom kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina.
Ova odluka otkriva, iako još uglavnom prekriven, znatno veći angažman nove američke administracije <a href="https://avaz.ba/tag/6851/joe-biden">Džoa Bajdena (Joe Biden)</a> u našoj zemlji. Da bismo shvatili da je tako, sjetimo se samo ispovijesti bivšeg visokog predstavnika Kristijana Švarc-Šilinga (Christian Schwarz Schilling) kako mu iz Bijele kuće svojevremeno nisu dozvolili da smijeni Dodika, ili jadikovki upravo Incka kako su mu s „viših nivoa“ vezali ruke.
Kada se tome dodaju i oni vidljiviji američki potezi, poput angažmana u vezi s imenovanjem novog visokog predstavnika i debakla Kine i Rusije u Vijeću sigurnosti, ili najave proširivanja crne liste SAD za političke funkcionere iz BiH, jasno je ko povlači šahovske figure.
S te strane, najava Dodika, tog lažnog provincijskog silnika s praznom puškom u ruci, kako on neće priznati ovu odluku i kako će (koji li ovo put već slušamo?) morati krenuti u disoluciju države, počinje sada zvučati više otužno nego sramotno, kamoli zabrinjavajuće.
Naravno, iako Inckova odluka kratkoročno i može dovesti do dizanja tenzija, dugoročno je ona neophodna vakcina za bh. društvo, važnija i od one protiv COVID-19. To cijepljenje posebno je neophodno srpskom narodu i posebno je važno za njegove buduće generacije da se suoče s mračnom prošlošću i s tom sviješću nikada više ne dozvole da se uime njihovog naroda vrše masovni zločini nad drugima.
Nažalost, to im je moralo biti nametnuto sa strane, jer srpske političke elite u mozgovima Srba dosljedno nastavljaju hraniti isti onaj suludi nacionalistički fanatizam koji je i doveo do Srebrenice.

Ubuduće svaki onaj nitkov, politički  trgovac leševima i trovač javnog prostora koji bude negirao genocid suočit će se s potencijalnom kaznom zatvora

Obilježavanje neustavnog dana RS: Srpske političke elite nastavljaju hraniti nacionalistički fanatizam koji je i doveo do Srebrenice

Inckov gol u devedesetoj

<a href="https://avaz.ba/tag/1803/hdz-bih">Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) poslala je svoj prijedlog izmjena Izbornog zakona.</a> 

Prema ovom prijedlogu, pri izboru za članove Predsjedništva formirala bi se tri ad hoc izborna područja. Izborno područje A činile bi izborne jedinice u kojima živi više od dvije trećine Bošnjaka, a izborno područje B jedinice u kojima živi više od dvije trećine Hrvata. Etnički mješovite jedinice bile bi izborno područje C. 
Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH bio bi izabran kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima, uz uvjet da je u izbornim područjima A i C osvojio veći broj glasova nego u područjima B i C, a za hrvatskog člana onaj koji osvoji najveći broj glasova, pod uvjetom da je u izbornim područjima B i C osvojio više glasova nego u A plus C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat s liste hrvatskih kandidata prema broju glasova.

Ovaj prijedlog bi spriječio ponavljanje slučaja “Komšić”, odnosno mogućnost da se hrvatski član bira glasovima iz većinski bošnjačkih područja, ali ne rješava pitanje presude “Sejdić - Finci”, s obzirom na to da i dalje insistira na etničkoj pripadnosti članova Predsjedništva. U dijelu koji se tiče Doma naroda HDZ jednostavno predlaže drugačiju matematiku pri izboru delegata, tako da bi čak 15 delegata u hrvatskom klubu dolazilo iz većinski hrvatskih kantona, a samo dva iz većinski bošnjačkih (po jedan iz Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog).
Član Predsjedništva BiH Željko Komšić prijedlog je nazvao “snovima HDZ-a”.
-Za izborno područje C HDZ je namijenio “ćoravu kutiju”, gdje 400 hiljada glasača glasa tek formalno, a njihovi glasovi ne utječu na ishod, što je sumrak demokratije - smatra Komšić.
Predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić tvrdi da se ovim prijedlogom uvodi „ad hoc treći entitet“.
-HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH je za SDP BiH neprihvatljiv jer je suprotan presudama Evropskog suda za ljudska prava i evropskoj demokratskoj praksi pošto se opet svodi na “brojanje krvnih zrnaca” - ističe Nikšić.
Zastupnik SDP-a u Parlamentu BiH Saša Magazinović tvrdi da je ovaj prijedlog samo probni balon.
-Nisu se čak potrudili ni etnički prefiks da izbrišu. Zbog svega toga mislim da se radi o probnom balonu - ističe Magazinović.

Profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, prof. dr. sc. Vedran Đulabić HDZ-ov prijedlog smatra katastrofalnim i ističe kako on ne samo da pravi razliku između Bošnjaka i Hrvata nego i Bošnjaci i Hrvati između sebe imaju različitu vrijednost glasa u zavisnosti od izbornih područja u kojima žive. -Ne samo da se pravi razlika između Hrvata i Bošnjaka nego se pravi razlika i između Hrvata iz A i B zone, odnosno Bošnjaka iz A i B zone. O zoni C (ostali) da i ne govorimo. Oni bi ionako bili nužni ukras. Sve u svemu, prilična katastrofa - smatra Đulabić.
Zanimljivo je da na identičnom prijedlogu Izbornog zakona HDZ insistira još od 2015., no bez veće podrške probosanskih stranaka, što će, čini se, i sada ostati slučaj.
Dok FBiH zbog problema s Izbornim zakonom već više od dvije godine nema novu vlast, čini se da se ni posljednjim prijedlogom HDZ-a nismo odmakli dalje od 2009., kada je donesena presuda “Sejdić - Finci”.

<h2> Sporazum Čović - Izetbegović</h2>

Zanimljivo je da se u sporazumu koji su Čović i Izetbegović potpisali 2020. kao jedna od tačaka predviđa upravo legitimno predstavljanje za svaki od naroda. - Stranke potpisnice ovog sporazuma pristupit će implementaciji točke 1. ovog sporazuma, počevši s izradom izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH, kako bi se osigurali legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda i građana na svim administrativno-političkim razinama - navodi se u sporazumu koji je bio uvod u održavanje izbora u Mostaru nakon 12 godina.
Ipak, Čović se u više navrata javno žalio kako Izetbegović ne namjerava ispuniti tačke sporazuma.

FBiH bi se podijelila na izborna područja A, B i C. Komšić i SDP protiv predloženih rješenja

Plava: A područje;  Ljubičasta: B područje; Žuta: C područje

Kakva je razlika između Hrvata iz A i Hrvata iz B područja?

Jučer je obilježena 13. godišnjica hapšenja osnivača Republike Srpske (RS) i ratnog zločinca <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Radovana%20Karad%C5%BEi%C4%87a&amp;">Radovana Karadžića</a>.&nbsp;Pravomoćno je 2019. osuđen na doživotnu kaznu zatvora.&nbsp;Također je ove godine na doživotnu kaznu zatvora pravomoćno osuđen i prvi čovjek VRS Ratko Mladić, a na višedecenijskim robijama za najstrašnije zločine završilo je i gotovo kompletno političko i vojno ratno rukovodstvo Republike Srpske.Najviša međunarodna sudska instanca jasno je presudila da je RS stvarana na zločinu. Laik bi na prvu rekao da je pravda zadovoljena. No, đavo je u detaljima, odnosno u tome što njihov zločin i dalje živi. Ne samo da je Republika Srpska danas entitet u Bosni i Hercegovini, ugrađen u Ustav i međunarodni Dejtonski sporazum, nego je RS upravo onakva kakvom su je Karadžić i ostali tvorci zamišljali.
Na ovom području Bošnjaci i Hrvati danas su na nivou statističke greške. Gradove širom RS krase murali Mladića, rjeđe Karadžića. Neprikosnoveni lider ovog entiteta smatra ih herojima i koristi istu onu zapaljivu, huškačku i mrzilačku retoriku, na kojoj su njih dvojica klala. Opozicija se protiv toga ne buni.
Možda bi poraz Karadžićeve politike predstavljala neka drugačija Republika Srpska, liberalna, kosmopolitska i multietnička. No, Republika Srpska je upravo ono što je Karadžić i zamišljao, komadić etnički čiste teritorije na kojem i dalje haraju zapaljivi nacionalizam, zatucani svetosavski konzervativizam i paranoja prema ostatku svijeta, posebnom onom civiliziranom.
S te strane se otvara ozbiljno pitanje - jesu li haške presude uistinu i poraz Karadžićeve politike. Jer cijena provođenja ostatka života u zatvoru, u zamjenu za Republiku Srpsku, uistinu je mala u odnosu na cijenu života 20.000 srpskih mladića koji su pali za tu Republiku Srpsku, da ne spominjemo hiljade hrvatskih te desetine i desetine hiljada bošnjačkih žrtava koje su ubijene da bi ta RS mogla postojati.
Danas gotovo ista kao i 1992.

Cijena provođenja ostatka života u  zatvoru, u zamjenu za postojanje  Republike Srpske, uistinu je mala

Karadžićeva pobjeda

Sa susjednom Republikom Hrvatskom posljednjih godina uglavnom imamo tenzične odnose. HDZ, stranka koja partokratski vlada ovom državom veći dio historije od 1990., kontinuirano trpa nos u unutrašnje stvari <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=tomislav%20Toma%C5%A1evi%C4%87&amp;">BiH</a> i lobira u Briselu za novi Izborni zakon, dok SDP-ov predsjednik Zoran Milanović Bosancima poručuje da uzmu „sapun i parfem“, što je ništa manje ponižavajuće od njegovog špaciranja po Bosni uz zaobilaženje državnih institucija.
I dok su tradicionalne politike u Hrvatskoj, kao i u većem dijelu bivše Jugoslavije, takve kakve jesu, nacionalističke, bahate i zlonamjerne, upravo u toj susjednoj zemlji pojavilo se svjetlo koje može biti nada za čitav region.
Nakon dvodecenijske neprikosnovene vladavine pokojnog Milana Bandića, čiji su maniri i obrazovanje bili obrnuto proporcionalni korumpiranosti, na čelo Zagreba došli su Platforma Možemo! i gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji je u startu prešao na djela: pokrenuo je hapšenje zbog korupcije više od 20 Bandićevih saradnika, a u punom jeku su i reforma uprave i smanjenje broja administracije za čak oko 40 posto!
Dolasku Možemo! na vlast prethodilo je više od 15 godina aktivnosti tokom kojih su temeljno prostudirali mehanizme korumpirane gradske vlasti i razvili jasnu strategiju za obračun s tim praksama. Sada provode svoj plan.

U drugom najvećem hrvatskom gradu Splitu, koji je godinama mnoge zgražao svojim nacionalističkim skretanjem i pojavama poput Željka Keruma, sada je gradonačelnik Ivica Puljak, svjetski priznati fizičar koji je učestvovao u otkriću Higgsovog bozona, liberal s jasnim planom dovođenja u red javne uprave, privlačenja velikih investicija i pretvaranja Splita u tolerantni i progresivni centar regiona.

Novi pobjednici u Hrvatskoj, u najznačajnijim gradovima, na velika vrata najavljuju dolazak politika utemeljenih na potpuno drugačijim principima od dosadašnjeg sivila nacionalizma, klijentizma te koruptivne pljačke kao devastirajuće posljedice svega.
Puljak i Tomašević živi su dokaz da su drugačije politike u regionu moguće, ali kada imate prave osobe da ih iznesu. Ono što bismo možda i u BiH mogli dočekati i prije nego što se nadamo, ma koliko situacija trenutno izgledala tmurno.

Puljak i Tomašević živi su dokaz da su drugačije politike u regionu moguće, ali kada imate prave osobe da ih iznesu

Možemo! i u BiH

Nakon smrti <a href="https://avaz.ba/tag/2139/josip-broz-tito">Josipa Broza Tita</a> 1980. godine uslijedila je teška ekonomska kriza, koju su obilježili izrazito visoka inflacija, devalvacija dinara, zabrana uvoza mnogih proizvoda široke potrošnje, kao i problem s otplatom vanjskog duga nagomilanog tokom sedamdesetih godina. Sve to doprinosilo je razbuktavanju političkih sukoba i dizanju nacionalnih tenzija u zemlji.

Ponovo se stvarao i poticao osjećaj da jedni dijelovi zemlje žive na račun drugih. Nakon donošenja Ustava iz 1974., među mnogim srpskim intelektualnim i političkim krugovima postojala je frustracija zbog slabljenja centralne vlasti i jačanja republika, što se, također, tumačilo i kao direktno slabljenje srpske pozicije unutar države. Ovo nezadovoljstvo pretvorilo se u otvorene zahtjeve za ukidanje Ustava iz 1974. 
U tom kontekstu se posebno tražilo ukidanje ili umanjivanje autonomija Kosova i Vojvodine. S druge strane, na Kosovu je većinsko albansko stanovništvo zahtijevalo status republike, što se ispoljilo u velikim demonstracijama 1981., koje su federalne vlasti nasilno ugušile, pri čemu je poginulo nekoliko desetaka Albanaca.

Vrhunac nezadovoljstva srpskih elita položajem srpskog naroda i Srbije u Jugoslaviji izražen je kroz Memorandum SANU-a iz 1986. godine, koji je, kao dokument vrhovne srpske akademske institucije, postao svojevrsna okosnica svesrpskog pokreta koji tada raste. Memorandum je otvoreno zauzeo srpske nacionalističke pozicije. Sam titoizam i komunistički pokret u njemu osudio se kao antisrpski koji je omogućio dominaciju Hrvatske i Slovenije na račun Srbije. To se, između ostalog, opravdavalo i kroz osudu AVNOJ-evskih granica, koje su, prema autorima, razbile srpsko jedinstvo u zemlji, podijelivši srpski narod u nekoliko republika. Autori Memoranduma su isticali da je Srbiji nametnuta ekonomska blokada od Hrvatske i Slovenije i da joj je onemogućen prirodan ekonomski i politički razvoj. Partija je optuživana da su njome još od prije rata dominirali hrvatski i slovenski kadrovi koji na Jugoslaviju gledaju samo kao na prijelaznu fazu prema otcjepljenju.
Frustracije ustavnim položajem Srbije, široke ovlasti koje su date autonomijama i nemiri na Kosovu koji su tokom osamdesetih kontinuirano trajali, u konačnici su doveli Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije. Milošević je od nacionalističke struje posmatran kao lider koji bi trebao vratiti teritorijalnu cjelovitost Srbiji smanjivanjem ovlasti autonomnih pokrajina te ponovnim jačanjem federalnog nivoa vlasti. Ove nacionalističke tendencije nailazile su na otpor unutar same partije pa se Milošević najprije obračunao s oponentima među srbijanskim komunistima, najprije s liderom beogradskih komunista Dragišom Pavlovićem, a zatim i Ivanom Stambolićem, predsjednikom Predsjedništva Srbije i Miloševićevim političkim mentorom. Tako se pod okriljem Saveza komunista, u sistemu koji se legitimirao na krilatici “bratstva i jedinstva”, klasnoj borbi radničke klase i marksističkoj doktrini, pojavio lider republike koji je govorio jezikom nacionalne politike.

Sljedeći korak bilo je proširivanje vlasti iz Srbije na ostatak države. S tim ciljem pokrenut je projekt Antibirokratske revolucije, poznatije i kao „jogurt-revolucija“. Bio je to niz protesta Miloševićevih pristalica u Vojvodini i na Kosovu te u Crnoj Gori, koji su za cilj imali rušenje njihovih vlada. Prvo je u Vojvodini 6. oktobra 1988. nakon višednevnih protesta cjelokupno pokrajinsko rukovodstvo Vojvodine podnijelo ostavke i zamijenjeno je Miloševiću lojalnim ljudima, da bi 10. januara nakon protesta u Podgorici i tadašnje crnogorsko rukovodstvo sutradan podnijelo ostavke i bilo također zamijenjeno Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem i Svetozarom Marovićem. Isto je učinjeno i na Kosovu, na kojem su protesti zbog najave smanjenja autonomije iskorišteni za uvođenje vanrednog stanja (odobrenog u SFRH), uz hapšenje vođe Saveza komunista Kosova Azema Vlasija i smjenjivanje kosovskog rukovodstva.
Tri mjeseca kasnije, 28. juna 1989. na obilježavanju 600. godišnjice Kosovske bitke na Kosovu polju, na Gazimestanu, Milošević je pred prisutnima, kojih je prema procjenama bilo blizu milion, izgovorio zlokobnu rečenicu koja se tumači kao najava realizacije velikosrpskog projekta:
- Šest vjekova kasnije, danas, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene.
Ni Bosnu i Hercegovinu nisu mimoišla turbulentna dešavanja u Jugoslaviji s kraja osamdesetih te se na udaru našlo i njeno političko rukovodstvo. Za razliku od pokrajina i Crne Gore, BiH je uzdrmana preko privredne afere. Nakon izbijanja požara 25. januara 1987. u fabrici, pokrenula se istraga u kojoj je Služba državne bezbjednosti (SDB) preuzela kontrolu nad svim postrojenjima „Agrokomerca“. Počelo je ispitivanje finansijskog stanja kombinata i otkriveno je, navodno, 5 falsificiranih telefaks naloga u visini oko 16 milijardi dinara.
„Agrokomerc“ je poslovao s mjenicama bez pokrića. Podignuta je tužba zbog „kontrarevoluciornog djelovanja“ protiv Fikreta Abdića, tadašnjeg čelnika „Agrokomerca“, kao i njegovih bližih saradnika. S političke scene uklonjen je Hamdija Pozderac, tada de facto lider Bosne I Hercegovine, a poslije i njegova braća Hakija i Sakib.
Mnogi su ovo tumačili upravo kao orkestriran napad Miloševića da se BiH ostavi bez političkog rukovodstva i obezglavi te omogući predsjedniku Srbije da u njoj kroji odnose.

Miloševićeve politike naišle su na žestok otpor u ostalim republikama, posebno Sloveniji i Hrvatskoj, čija su rukovodstva sve više počela zastupati tezu da zemlju treba potpuno konfederalizirati. Pokušaj da se „jogurt-revolucija“ izveze i u Sloveniju 1989. naišao je na odlučnu reakciju slovenskog rukovodstva koje je zabranilo skup, a mitingaši koji su se pokušali okupiti u Ljubljani su uhapšeni.
Politička kriza u Jugoslaviji došla je u trenutku pada Berlinskog zida i početka raspada Sovjetskog saveza, gdje su i zapadni političari vršili veliki pritisak na Jugoslaviju da promijeni politički sistem uvođenjem demokratskih izbora.
(U sljedećem broju feljtona čitajte o izborima u BiH 1990. godine)

Došavši na čelo Srbije, Milošević je počeo ispunjavati ciljeve iz Memoranduma SANU-a.  Na udar došlo i političko rukovodstvo BiH. Na Gazimestanu Milošević najavio ratove

Zlokobni govor Miloševića na Gazimestanu

BiH u raljama velikosrpskog nacionalizma

Dvije bombe odjeknule su danas u bh. javnosti, obje vezane uz „probleme“ s diplomama ključnih SDA-ovih protagonista.
Jedna je hapšenje direktora OSA-e Osmana Mehmedagića Osmice, koji je priveden po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine zbog afere „Diploma“, odnosno nezakonitog pribavljanja diplome s Američkog univerziteta u vlasništvu Denisa Prcića. Pored toga, Mehmedagić se sumnjiči i za pranje novca prilikom kupovine dvije kuće u Sarajevu. 
Druga je potvrda koja je stigla s Medicinskog fakulteta u Zagrebu da nema podataka da je "doktorica" Sebija Izetbegović, direktorica KCUS-a, na ovom fakultetu ikad položila ijedan ispit, što dovodi u pitanje njen magisterij, pa samim tim i titulu doktorice kojom zahtijeva da je oslovljavaju.

Sebijin suprug i Osmicin kućni jaran, također i lider SDA,&nbsp; Bakir Izetbegović, hapšenje Mehmedagića je, po običaju, nazvao udarom na Bošnjake i pokušajima „antidržavnih politika da zavladaju OSA-om".

Na momente zamislimo da je Izetbegović zaista u pravu (iako zasigurno nije) kada ovo tvrdi i da je dotični, zajedno s drugim optuženicima iz SDA u ostalim procesima, posve nevin. Šta bi to onda tek govorilo o Bakiru Izetbegoviću kao lideru, toliko nesposobnom da mu redom udaraju na sve ključne ljude i otimaju institucije, a on jadan nemoćan da se od bilo čega odbrani i zaštiti interese Bošnjaka?Bakirovom logikom, kome treba takav lider i čemu on takav nesposoban i nemoćan služi?
No, problem Izetbegovića je mnogo veći od vlastite nesposobnosti, iako je i ona svakako neupitna.
Mehmedagić, kako bi ostao na poziciji nakon što mu je poništena diploma privatnog fakulteta u Banjoj Luci, jeste priložio lažnu i izmišljenu diplomu s Američkog univerziteta na kojem, dokazi jasno pokazuju, nikada nije ni studirao.
Iako Osmica nije ispunjavao uslove da ostane na poziciji šefa OSA-e, Izetbegović je, prkoseći zakonu i zdravom razumu, insistirao da kompromitovani i neobrazovani Osmica i dalje upravlja OSA-om, a ne neki drugi kvalifikovan, obrazovan i stručan Bošnjak. Zbog čega? Pa upravo zato što je takav neobrazovani i kompromitovani Osmica bio njegov lojalni kućni kadar, spreman da odrađuje prljave poslove, te resurse OSA-e koristi, ne za zaštitu države, nego za obračun Bakira s njegovim ličnim neprijateljima, posebno u bošnjačkom korpusu. Naravno, kada se kompletna obavještajno-informativna mašinerija koja je Bakiru na raspolaganju koristi za najgnusnije klevetanje, prijetnje, crtanje meta na čelo i finansijske pritiske prema svim onim bošnjačkim novinarima, političarima i intelektualcima koji su kritikovali Izetbegovića i SDA, to dakako, za Bakira nije udar na Bošnjake.

Isti primjer kućnih kadrova sumnjivih diploma imamo i u slučaju KCUS-a, na čije je čelo Izetbegović postavio vlastitu suprugu, te joj dao odriješene ruke da napravi haos u ovoj instituciji, protjera iz nje najveće stručnjake, ostavi bolnicu bez osnovne opreme te tokom pandemije koronavirusa zabilježi rekordan broj smrtnih slučajeva, sve uz priključivanje pacijenata na Fadilove „malina respiratore“, još jedne afere vodećih glava SDA.
Kućni čovjek je i njegov fikus postavljen u Predsjedništvo Šefik Džaferović, koji se ne sastaje često sa svjetskim zvaničnicima niti ima bilo kakve ozbiljnije državničke aktivnosti, ali u svojstvu najvišeg funkcionera u državi javno prijeti novinarima koji razotkrivaju afere i napada Tužilaštvo zbog hapšenja Mehmedagića, iako ni prvi ni drugi slučaj nemaju veze s njegovom funkcijom. No, on u najvišu instituciju nije ni postavljen da kao najbolji kadar predstavlja državu, nego da kao lojalni poslušnik služi bračnom paru i njegovim prizemnim interesima.
Stoga, ovo hapšenje teško može biti udar na državu Bosnu i Hercegovinu, ali svakako jeste prijeko potrebno zadovoljavanje pravde protiv privatne države Bakira Izetbegovića.
Za Bosnu i Hercegovinu nije mogla postajati gora antidržavna politika, a za Bošnjake veće poniženje, od toga da im državom upravlja jedna porodična oligarhija i njeni lojalni kućni kadrovi, svi zajedno ogrezli u kriminal i koruptivne radnje. To je država u kojoj vam ne trebaju ni znanje, ni obrazovanje ni sposobnost, samo lojalnost jednom bračnom paru... A diplome - njih ćemo naštancati. To i nije država, nego privatni begovat.Privatni begovat u kojem većina Bošnjaka treba da igra ulogu „raje“ koja će da šuti, živi u siromaštvu, plača harač i omogućava Bakiru i Sebiji da na miru harače budžet, grade vile i tržne centre, upravljaju resursima i na najviše funkcije uhljebljuju svoje poslušne Osmice i Šefike. No, čini se da se begovat ubrzano urušava. Inšallah!

Za Bosnu i Hercegovinu nije mogla postajati gora antidržavna politika, a za Bošnjake veće poniženje, od toga da im državom upravlja jedna porodična oligarhija i njeni lojalni kućni kadrovi. Jer to nije država, nego privatni begovat

Hapšenje Osmice i otkrivanje Sebijine školske spreme udar je na Bakirovu privatnu državu

Uz povike "Domovina i život!", što je naziv kontroverzne pjesme, ali i "Dolje diktatura!" i "Mi se ne bojimo!", desetine hiljada uglavnom mladih Kubanaca, frustriranih nakon višemjesečne krize, pandemijskih ograničenja i vladinog zanemarivanja, protestiraju na <a href="https://avaz.ba/tag/1953/kuba" style="font-weight: bold; color: rgb(255, 0, 0);">ulicama kubanskih gradova</a>&nbsp;protiv komunističke vlade.Sam protest djeluje kao svojevrsna historijska prekretnica u državi u kojoj već više od šest decenija vlada komunistička strahovlada i gdje se svaki otpor vlasti najstrožije kažnjavao.Braća Kastro (Castro) vladala su Kubom više od šest desetljeća. Uspjeli su preživjeti i val pada komunizma krajem osamdesetih. No, za razliku od kineskih komunista, nisu pretjerano mijenjali ekonomski model, zadržavajući u zemlji rigidni socijalistički sistem i time je osuđujući je na siromaštvo, oskudicu i međunarodnu izolaciju.Sigurnost koju je zavodljivo ponudio komunizam, prije svega u pogledu besplatnog obrazovanja i zdravstvene zaštite, za kubanski narod imala je cijenu u gubitku svega ostalog, najprije slobode.Međutim, promjene se spremaju. Fidel je umro 2016. godine. Raul, dugogodišnji ministar odbrane, prije nego što je naslijedio svog brata na mjestu predsjednika i šefa Komunističke partije, odstupio je prije tri godine. Iako su njegova djeca utjecajna, čini se da ga neće naslijediti.Onemoćala Komunistička partija Kube postepeno ostaje sa sve manje resursa i saveznika s kojima bi mogla i dalje održavati svoju diktaturu, a čini se da se i Kubanci sve manje boje. Američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) ima jedinstvenu historijsku priliku učiniti ono o čemu je predsjednik Kenedi maštao prije šezdeset godina - okončati komunističku eru na Kubi. I to ne zbog SAD, kojima to više ništa ne znači, nego zbog kubanskog naroda.Predsjednik Kube Migel Dijaz (Miguel Diaz) rekao je da je voljan učiniti sve da održi revoluciju živom. No, čini se da je upravo okončanje revolucije ono što je neophodno da se Kuba ponovo učini živom.

Sigurnost koju je zavodljivo ponudio  komunizam imala je cijenu u gubitku svega ostalog

Gladna djeca komunizma

Da li će RS biti ukinuta? Da li će se RS otcijepiti? Da li će se <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=BiH&amp;">BiH</a> raspasti? Hoće li biti formiran treći entitet? Hoće li konstitutivni narodi biti ukinuti?
Ovo su neka od glavnih pitanja koja već dvije i po decenije dominiraju javnom scenom u BiH i predstavljaju osnov političkih sukobljavanja, medijskih analiza, javnih panela, publicističkih djela, akademskih disertacija...
Prošle sedmice zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD u Uredu za Evropu i Evroaziju Metju Palmer (Matthew) sastao se s bh. političarima kako bi razgovarali o izmjenama Izbornog zakona. Potreba za tim nametnula se još prije 12 godina, nakon presude “Sejdić - Finci” i potvrde o diskriminatornom karakteru bh. ustava, ali čitava stvar dodatno je zakomplicirana kada je izmjene, zbog slučaja “Komšić“, HDZ uvjetovao omogućavanjem da svaki konstitutivni narod zasebno bira članove Predsjedništva.
U kakvoj vezi su ova dva primjera? Pa, dok se, s jedne strane, u javnosti konstantno kreira narativ da je BiH pred apokaliptičnim scenarijima ukidanja i otcjepljenja, što bi značilo urušavanje kompletnog državnopravnog poretka, s druge je Dejton toliko „čvrst“ i „stabilan“ da mu 12 godina s mjesta nisu u stanju pomjeriti ni tako jedno banalno pitanje poput diskriminatornog izbora članova Predsjedništva.
Problem leži u činjenici da je postojeći ustav rezultat zamrzavanja rata i što nijedna strana nije posve zadovoljna njegovim rezultatom. To se, poslije oružane, manifestiralo u kontinuiranu verbalnu borbu između državnopravnih i nacionalnih politika, u kojoj svaka strana iščekuje geopolitička čuda i svoju konačnu pobjedu ili, pak, radi vlasti, podmuklo zloupotrebljava iščekivanja kod svoje glasačke publike. No, sve to skupa liči na ratnike koji jedni na druge pucaju iz praznih pušaka.
Realnost jeste da je rat završio 1995., a da u Dejtonskom sporazumu jesu naš ustav i državno uređenje. 
Da, on jeste diskriminatoran, nepravedan, karta za nefunkcionalnost, ali je to sve što imamo. Niko drugi ga neće promijeniti dok se sami ne dogovorimo šta i kako želimo da promijenimo u njemu, ako se dogovorimo. Ako ne, neće ni biti promijenjen. I tu je kraj priče.

Realnost jeste da je rat završio 1995. i da je Dejton naš jedini ustav

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

<a href="https://avaz.ba/tag/220/bakir-izetbegovic">Predsjednik SDA Bakir Izetbegović, gostujući na Hayat televiziji, još jednom je potvrdio kako planira da se kandidira za Predsjedništvo BiH.</a> 

-Radovalo bi me da gospodin Radončić ponovo uđe u utrku, s njim su utrke uvijek zanimljive, on ima svoj temperament i svoj način, pa bilo bi zanimljivo i veselo ući u jednu utrku i s njim i s Nikšićem, eventualno sa Zvizdićem, ako dobije potporu, neće biti dosadno sve u svemu - lakonski i pomirljivo najavio je Izetbegović.

Naravno, ne treba ni sumnjati da su njegove optimistične riječi i komplimenti tek blef koji ispod površine ima posve druge ciljeve. A cilj je prizvati što više protukandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva na izbore 2022. Znakovito je da se u istom intervjuu Izetbegović prisjetio i 2010., kada je, navodno kao autsajder, uspio pobijediti Silajdžića i Radončića u utrci za Predsjedništvo. Upravo mu je spomenute 2010. godine mnoštvo suparnika na izborima omogućilo da „pobijedi kao autsajder“, sa zvanično samo 20 hiljada glasova više od Radončića, ali uz zabilježene brojne nepravilnosti i enorman broj poništenih glasova.
Isto se ponovilo 2014., kada je imao četrdesetak hiljada glasova više od Radončića, iza kojeg su još bili i Emir Suljagić, Bakir Hadžiomerović, Sefer Halilović, Mustafa Cerić i mnogi drugi.
Jasno je zašto Izetbegoviću i Stranci demokratske akcije odgovara što više protukandidata i što rascjepkanija opozicija. Trideset godina vlasti SDA značilo je i kontrolu onih koji broje glasove, a glasove je uvijek lakše pokrasti kad na listićima imate mnoštvo, a ne samo dvije ili tri opcije.
Trideset godina vlasti je značilo i 30 godina kontrole resursa. Kontrola resursa značila je, dakle, kontrolu života i radnih mjesta dobrog dijela glasačkog tijela, a sve to u konačnici znači i kontrolu glasova.

Poučen iskustvima prijašnjih izbora, dio opozicije okupljen oko trojke je na mikro nivou Kantona Sarajevo na lokalne izbore odlučio izaći sa zajedničkim kandidatima za načelnike. Rezultat je bio “metenje” SDA iz glavnog grada. I Izetbegoviću je jasno da broj nezadovoljnika katastrofalnim rezultatima politike njega i njegove stranke u društvu višestruko nadmašuje broj pristalica SDA. Zajednički kandidat opozicije izvjesno bi značio i Izetbegovićev uvjerljiv poraz na izborima. Stoga, jasno je da će SDA narednih mjeseci ulagati silne napore da različitim spletkama, pritiscima i primamljivim ponudama razbije opoziciju te protiv sebe na izbore 2022. dovede raštiman orkestar.
Najveći izazov za opoziciju do 2022. godine bit će upravo da u jednom komadu i sa zajedničkim kandidatima izađe na izbore. Sve drugo značilo bi pobjedu SDA i prije izbora.

<h2> Kasno i neiskreno pružanje ruke</h2>

Znakovito je da je nakon višemjesečnih bjesomučnih napada i optužbi SDA-ove mašinerije prema političkim suparnicima Izetbegović odjednom odlučio koristiti pomirljiv ton prema liderima opozicije i čak pozvati opozicione stranke da zajedničkim snagama rade na rješavanju Izbornog zakona kako bi se zadovoljile međunarodne presude. Izetbegovićevo prividno pružanje ruke opoziciji nešto više od godinu pred izbore, u jeku silnih afera i katastrofalnih politika, za cilj ima stvoriti utisak da SDA nije uzrok problema koji je potrebno ukloniti, nego legitimni partner u borbi za zajednički cilj. No, ovo snižavanje tona i pokušaj smekšavanja opozicije i njenog lakšeg razbijanja prenaivno je i previše providno čak i za Izetbegovića.

I Izetbegoviću je jasno da broj nezadovoljnika katastrofalnim rezultatima politike njega i njegove stranke u društvu višestruko nadmašuje broj pristalica SDA

Izetbegović: Nostalgično se prisjeća 2010

Čega se Bakir plaši

Pokušaji bh. vlasti da se izbore s koronavirusom do sada su se sastojali od niza promašaja, koruptivnih skandala i pogrešnih odluka, u čemu prednjači Bakirov <a href="https://avaz.ba/tag/222/fadil-novalic">premijer FBiH Fadil Novalić</a>. 

Dovoljno je spomenuti nabavku 100 kineskih respiratora upitnog kvaliteta za 10,5 miliona KM, nesposobnost da se nabave vakcine, brojne laži i prazna obećanja o nabavci, osuđivanje građana na odlazak u Srbiju na vakcinaciju i međunarodnu sadaku ili Novalićeve nebulozne izjave, tipa da vakcine nisu nabavljali kako na nama ne bi eksperimentirali.

Novalić je 10. juna objavio da je potpisan ugovor o direktnoj nabavci 500.000 kineskih vakcina „Sinopharm“ za FBiH. Ako i ostavimo po strani činjenicu da je 500.000 doza nedovoljno za imunizaciju Federacije, koja broji više od dva miliona stanovnika, pojavljuje se novi problem - nije sigurno koliko je i je li uopće kineska vakcina djelotvorna protiv novog delta soja koji se pojavio u BiH. Prof. dr. Jasenko Karamehić, imunolog, u izjavi za „Avaz“ ističe da o djelotvornosti “Sinopharma” do sada nema dovoljno podataka.
-EU priznaje samo vakcine koje je ona ispitala i zaključak je da su samo dvije učinkovite - “Pfizer” sa 88 posto i “AstraZeneca” sa 63 posto. Rusija kaže da je i „Sputnjik V“ efikasan i ja, lično, vjerujem Rusima jer sam radio s njima u SAD i znam da imaju izvanrednu medicinu. Što se tiče kineskih vakcina, nemam ulaznih podataka jesu li kineske vakcine „Sinovac" i "Sinopharm" efikasne ili nisu - rekao je Karamehić.
Iako za sada Kina ne objavljuje detaljnije podatke o efikasnosti dviju kineskih vakcina, postoje osnovane sumnje da je njihova efikasnost protiv delta soja, u najboljem slučaju, daleko slabija.
U intervjuu za državne medije Feng Zijian, istraživač i bivši zamjenik direktora u Kineskom centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), rekao je da su protutijela koja su pokrenula dvije kineske vakcine protiv COVID-19 manje učinkovita protiv varijante delta u usporedbi s drugim vakcinama, ali da i dalje nude zaštitu, objavio je nedavno Reuters.
Iako Zijian nije imenovao dva cjepiva, rekao je da su spadala u kategoriju inaktiviranih cjepiva, koja sadrže "ubijeni" koronavirus koji se ne može replicirati u ljudskim stanicama. I “Sinopharm” i “Sinovac” koriste se inaktiviranim pristupom, s tim da se u izvještaju dodaje da pet od sedam vakcina protiv COVID-19 razvijenih u Kini koristi ovaj pristup.

Prema istom novinskom članku Reutersa, 350 ljekara i medicinskog osoblja u Indoneziji razvilo je infekciju COVID uprkos tome što je vakcinisano „Sinovacom“. Sve ovo budi više nego i dovoljno sumnje i straha da je, nakon silnih afera i mjeseci nesposobnosti da nabave vakcine, Vlada FBiH pred novom brukom, a građani pred novim problemom - da u FBiH stignu vakcine neefikasne protiv novog soja.
Dodatni razlog za strah predstavlja činjenica da je u Bosni i Hercegovini do sada vakcinisano veoma malo stanovništva, čime građani ostaju na nemilost novog soja.

U Bosni i Hercegovini do sada su potvrđena četiri slučaja delta soja koronavirusa, potvrdio nam je Teufik Goletić, šef Laboratorija za molekularno-genetička i forenzička ispitivanja na Veterinarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. - Radili smo analizu 12 uzoraka, a koje smo dobili 1. jula. Kod dva uzorka je potvrđen delta soj, a kod 10 je dominantan britanski soj virusa, odnosno alfa soj. Očekujem da će u narednom periodu delta soj preuzimati sve veće učešće i postati dominantan - rekao je Goletić i dodao da u najavi imaju nove uzorke.

U BiH potvrđeni prvi slučajevi zloglasnog soja.  Novalić naručio kineske vakcine „Sinopharm”, za koji se sumnja da je nedovoljno efikasan protiv delta soja

Novalić: Hoće li mu pomoći kineske vakcine

Delta soj "tvrd" za kineske vakcine?!

Nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, <a href="https://avaz.ba/tag/119278/komunisticka-partija-jugoslavije">Komunističkoj partiji</a>, kao predvodnici antifašističke borbe i Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), bile su odriješene ruke da novu Jugoslaviju skroji po svojoj mjeri. Nakon što je prethodno tokom rata bilo određeno to da će se nova država organizirati kao federacija šest republika i dvije autonomne pokrajine, na redu je bila transformacija društva, prema uzoru na Sovjetski savez, u socijalističku državu s Komunističkom partijom na čelu.

Predsjedništvo je 29. novembra 1945. godine u Ustavotvornoj skupštini proglasilo Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ) i tom odlukom definitivno u Jugoslaviji ukinulo monarhiju s Petrom II Karađorđevićem i cijelom dinastijom Karađorđevića na čelu. Partija se okrenula izgradnji zemlje. Najvažnije pitanje koje se pred njom postavljalo bilo je pitanje agrarne reforme.
Sljedeće godine 13. oktobra 1946. održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu Narodne Republike <a href="https://avaz.ba/tag/779/bih">Bosne i Hercegovine</a> (NR BiH), čije će prvo zasjedanje biti 11. novembra, dok će 31. decembra 1946. biti donesen prvi Ustav NR BiH.
U Bosni i Hercegovini je nakon Drugog svjetskog rata počelo dolaziti do radikalne transformacije ekonomskog sistema. Privatne fabrike su nacionalizirane, bankama, vjerskim zajednicama, privrednim društvima ili imućnijim pojedincima nekretnine i imovina su oduzete. Privatno vlasništvo u ekonomiji bilo je ograničeno na obrte do pet zaposlenih. Zbog svog geografskog položaja u sklopu Jugoslavenske federacije, poslijeratna Bosna i Hercegovina je označena kao osnova za razvijanje vojne odbrane.

To je značilo veliku koncentraciju Jugoslovenske narodne armije i razvoj namjenske industrije. Nakon Drugog svjetskog rata krenula je obnova i izgradnja razorene zemlje, grade se nove željezničke pruge, ceste, fabrike i hidroelektrane. Došlo je do ubrzanog razvoja industrije, posebno metalurške, namjenske, mašinske, prehrambene, tekstilne, proizvodnje lijekova, izgradnje elektroenergetskog sistema, hidrocentrala, novih gradova i fabrika, škola i visokoškolskih ustanova, bolnica, domova zdravlja, uspostavljen je sistem zdravstvene i socijalne zaštite za cjelokupno stanovništvo. Čitav taj ubrzani privredni i prometni razvoj značio je i širenje postojećih gradova te nastanak novih, kao i porast broja stanovnika u urbanim sredinama, te velike seobe iz ruralnih sredina. Također, jedna od prvih reformi koje su izvršene u novoj državi bila je agrarna reforma kroz kolektivizaciju vlasništva u poljoprivredi i osnivanje zadruga, a prema uzoru na Sovjetski savez. Seljaci sa svojim manjim posjedima bili su primoravani ulaziti u radne zadruge zajedno sa svojom zemljom i sredstvima za proizvodnju. Na ovaj način se htjela povećati efikasnost poljoprivrede, s obzirom na to da je zemlji izašloj iz rata proizvodnja hrane bio jedan od najvažnijih zadataka.
No, proizvodnja se nije bitnije povećavala. Zbog niskog uroda i obaveznog otkupa, na koji su poljoprivrednici bili primorani, ostajalo je malo proizvoda za potrebe porodice zadrugara, koje su stoga osiromašile te im se pogoršao društveni položaj, što je eskaliralo buntom seoskog stanovništva širom zemlje, od kojih je najveća i najčuvenija bila ona oružana u cazinskom kraju 1950. godine. Na kraju su i same komunističke vlasti uvidjele da su zadruge neefikasan način poljoprivredne proizvodnje te su ih postepeno počele raspuštati.
Obavezni otkup počeo se ukidati tokom 1951. i 1952., a 1953. donesena je uredba o seljačkim radnim zadrugama i njihovoj reorganizaciji, koja je de facto značila ukidanje zadruga. Posljednje seljačke radne zadruge nestale su do kraja pedesetih godina.

Godine 1953. došlo je i do ustavne reforme koja je imala za cilj ugrađivanje socioekonomskog modela samoupravnog socijalizma u Ustav. U Narodnoj skupštini FNRJ, umjesto Vijeća naroda, uvedeno je Vijeće proizvođača u skladu s novim ekonomskim trendovima. Jedno Savezno vijeće činili su poslanici koje su birali građani, a drugo poslanici koji su delegirali skupštine republika i dvije autonomne pokrajine. I Skupština Bosne i Hercegovine dobila je dva vijeća: Republičko vijeće i Vijeće proizvođača. Poslanici su se u Vijeća birali na izborima na kojima su građani glasali, čime se želio istaći demokratski karakter zemlje. Ipak, s obzirom na to da se glasalo samo za kandidate jedne partije i jedne ideologije, to je bilo daleko od istinske demokratije.

Sljedeći ustav donesen je 1963. godine, kao dodatni korak u učvršćivanju socijalističkog poretka i marksističke doktrine u same temelje države. U tom cilju i samo ime države je promijenjeno iz FNRJ u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), što će ostati njen službeni naziv do raspada. Za osnovu ekonomskog uređenja određeni su društveno vlasništvo, samoupravljanje i samoorganiziranje radnih ljudi.

Jedini izuzetak koji je napravljen po pitanju vlasništva je selo, gdje su zemljoradnici imali garantirano pravo na posjedovanje zemlje i sredstava za rad. Princip samoupravljanja zapravo nije bio reduciran samo na ekonomiju, nego je postavljeno kao organizacioni i funkcionalni princip cjelokupnih društvenih aktivnosti (zdravstva, školstva, kulture itd.). Sve političko-teritorijalne jedinice u državi (općina, srez, autonomne pokrajine, republike i sama federacija) proglašene su društveno-političkim zajednicama. U skladu s marksističkom doktrinom o “odumiranju države”, ukinut je hijerarhijski odnos između ovih zajednica i umjesto toga je uveden sistem međusobnih prava i obaveza.

Ova promjena Ustava desila se usljed samouvjerenosti da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji riješeno te da se snage sada trebaju potpuno posvetiti izgradnji samoupravnog socijalističkog društva. Ovakve reforme su išle u pravcu spuštanja ovlasti na niže nivoe kroz samoupravni model, od općine preko republike do federacije, kojim&nbsp;su sada dobili daleko širu autonomiju u odlučivanju i raspolaganju sredstvima upravljanja.No, umjesto rješavanja nacionalnog pitanja, ove promjene formalnog ukidanja hijerarhijskih odnosa između nivoa vlasti i decentralizacije odlučivanja dovest će do velikog otpora u prvom redu srpskih unitaristički orijentiranih krugova koji su smatrali da se na taj način slabi državna zajednica i razbija jedinstvo srpskog naroda, što će biti uvod u nove sukobe u zemlji.

<h2>Šta je pisalo u Ustavu iz 1946.</h2>

Ustavom iz 1946. BiH je definirana kao “narodna država republikanskog oblika” te je dobila svoju unutrašnju organizaciju. Ustav BiH je bio istovjetan ustavima ostalih jugoslavenskih republika. U njemu su bili definirani državnost, teritorija, kao i to da BiH zadržava sva suverena prava koja saveznoj državi nisu data Ustavom FNRJ. Ustav je naglašavao da će svi građani birači, muškog i ženskog spola, sve organe vlasti birati na osnovu općeg, jednakog i neposrednog prava glasa. U Ustavu su se, također, garantirala neka univerzalna ljudska prava poput slobode vjeroispovijesti, prava udruživanja, obrazovanja, okupljanja... Prvi Ustav, za razliku od ZAVNOBIH-a, nije poimence spominjao narode koji žive u BiH.

U socijalističkoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina, kao ravnopravna republika pod vodstvom Komunističke partije, dobiva svoj ustav, izgrađuje institucije i započinje industrijalizaciju zemlje

Pobjeda NOP-a osigurala je našoj zemlji status republike

Razvoj stranačkog života: Kako je BiH funkcionirala s komunistima na vlasti

<a href="https://avaz.ba/tag/101593/edhem-pasic">Penzionisani diplomata i dugogodišnji ambasador Bosne i Hercegovine u arapskom svijetu Edhem Pašić</a> u razgovoru za „Sedmicu“ otkriva šta je Dobrica Ćosić od njega tražio 1992. u Beogradu te govori o stanju u bh. diplomatiji, nastanku SDA, početku rata u BiH, ali i značaju jačanja odnosa BiH s arapsko-islamskim zemljama, posebno na ekonomskom planu.

Bili ste diplomata u bivšoj Jugoslaviji, ali i Bosni i Hercegovini. Ipak, zanimljivo je to da Vas je početak rata u BiH 1992. godine zatekao u Beogradu. Kako ste Vi gledali na te događaje? - Ispričat ću vam jedan zanimljiv događaj u vezi s tim periodom. Rat je u BiH već bio počeo, za predsjednika novoproglašene Savezne Republike Jugoslavije postavljen je Dobrica Ćosić, koji je tražio sastanak sa mnom. Sjećam se, kada sam došao, da mu je kabinet u tom trenutku izgledao poput ratišta, ljudi u uniformama stalno su ulazili i izlazili, atmosfera je bila vrlo napeta.
U kabinetu su me dočekali Ćosić i tadašnji ministar vanjskih poslova Vladislav Jovanović, koji nas je ubrzo ostavio nasamo. Ćosić i ja smo razgovarali skoro tri sata. Ponudio mi je, zbog mog bogatog diplomatskog iskustva, da mu budem savjetnik za odnose s muslimanima, lokalno, regionalno i međunarodno. Govorio je: „Aram je što se ubijaju muslimani u Bosni...“
Kako ste Vi reagirali na tu ponudu?
- Pitao sam ga zašto onda ne spriječi to masovno ubijanje muslimana. On je govorio kako su mu ruke vezane, da želi spriječiti zlo, ali da su to historijski procesi i da se moraju prihvatiti.
Ponudio mi je kabinet, lijepu sekretaricu, novca koliko želim, samo da prihvatim poziciju. I pamtit ću uvijek ono što mi je rekao na rastanku: „<a href="https://avaz.ba/tag/13376/alija-izetbegovic">Alija Izetbegović</a> bi bio veoma sretan da ovo prihvatite.“ Kada sam ga pitao kakve on ima veze s Izetbegovićem, rekao mi je doslovno: „On je moj čovjek, ja sam ga napravio.“ Objašnjavao je kako su oni dobri prijatelji, da su redovno komunicirali, kako su on i njegova porodica bezbroj puta bili kod njega u vili na Senjaku.
Tvrdite da je Izetbegović bio projekt Ćosića?
- Ne, ja to ne znam. Ja vam samo prepričavam ono što mi je Ćosić u tom trenutku rekao. No, reći ću vam da sam kasnije ja pitao Izetbegovića za ove Ćosićeve tvrdnje i on mi je rekao da su tačne. A šta je taj čovjek imao učiti od Dobrice Ćosića, to tek treba istražiti.

Naravno, na kraju niste prihvatili ponudu Ćosića? - Odmah poslije sastanka zvao sam svog prijatelja, profesora međunarodnog prava Vojina Dimitrijevića da ga pitam šta misli o ovoj ideji. Rekao mi je samo: „Zaboravi na to. Ćosić je najveći prevarant kojeg je Srpkinja rodila.“ Naravno, nisam više pomišljao na to. Poslije sam bio užasnut kada sam slušao kako govori da je Bosna rak na zdravom srpskom tkivu koji treba odstraniti milom ili silom.

Da se vratimo na dio o Izetbegoviću. Kako ste Vi tada gledali na sam projekt osnivanja SDA?
- Kad je pravljena SDA, mom ocu, hafizu Ramizu Pašiću su ponudili su da bude šef stranke za srednju Bosnu. Kada su mu rekli šta će biti koncept ove stranke, on je to rezolutno odbio. Sjećam se da je govorio kako su kleronacionalne stranke protiv Boga koji nas nije stvorio razdvojene nego zajedno, a BiH ne može postojati ako nismo zajedno.
Alija Izetbegović je čak namjeravao da stranku nazove „Islamska demokratska stranka“, za šta mu je moj rahmetli otac smatrao da bi to bilo fatalno za Bošnjake. Barem je od tog imena na kraju odustao. Onda su razvijali propagandnu kampanju protiv nas, da mi je otac bio hrvatski, a ja srpski špijun.

U kojem pravcu ste krenuli nakon Beograda?

- Iz Beograda sam 1992. doslovno pobjegao u Egipat, koji je bio jedan od glavnih saveznika Jugoslavije. Moram reći da se u službenim vladinim biltenima tada pisalo krajnje negativno o BiH i našoj vladi. Iako nisam imao nikakvu formalnu funkciju, nastojao sam iskoristiti svoje diplomatske veze da utječem na egipatske vlasti da promijene stav.
Zbog čega je Egipat zauzeo takav stav?
- S jedne strane bili su vezani za Tita i savezništvo s Jugoslavijom. S druge su Aliju Izetbegovića posmatrali kao vođu bosanske verzije Muslimanskog bratstva, koje je Mubaraku bilo sinonim najvećeg zla. Putem svojih kanala sam ih uvjeravao da Izetbegović nije nikakav fundamentalista, da smo mi zemlja pod brutalnom agresijom koja se bori za pravo na postojanje, a da smo na izlazak iz Jugoslavije bili primorani.
A šta je Izetbegović, prema Vašem mišljenju, bio?
- Pa on je bio panislamista. Ali je, vjerujem, u nekom trenutku i sam shvatio da je ta politika za BiH kontraproduktivna.
oKasnije ćete postati istaknuta ličnost u bh. diplomatiji. Upoznali ste mnoge državnike i lidere, no posebno je zanimljiv bio Vaš susret s Ričardom Holbrukom (Richard Holbrook) u Njujorku...
- Holbruka sam sreo nekoliko godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Rekao sam mu da na Dejton gledam kao na veliki zločin prema BiH, da se nagradio zločin te da se stvorila luđačka košulja od države. Upitao sam ga zašto nam je to napravio. Potpuno otvoreno mi je rekao kako Republiku Srpsku smatra svojom najvećom greškom u životu, no bilo je kasno.

Kako ocjenjujete trenutno stanje u bh. diplomatiji? - To je jedno od pitanja koja mene more. Ja sam imao tu privilegiju da sam vodio Kabinet dr. Hasana Muratovića odmah poslije Dejtona. Mi smo tada bili ti koji su, vjerovali ili ne, Srbima i Hrvatima otvarali vrata u svijetu i omogućavali im da vide nekoga iz međunarodne zajednice. Mi smo tada bili prvi u regionu po tom pitanju. Danas smo posljednji.
Zbog čega?
- Ja ne znam ni kako funkcionira današnja diplomatija. Nigdje Bosna i Hercegovina nije tako podijeljena kao u Ministarstvu vanjskih poslova. Velika je anomalija što članovi Predsjedništva imaju ekskluzivne ovlasti da vode diplomatiju, vanjsku politiku, postavljaju ambasadore.
Niko se nikome ne miješa u posao, svako ima svoje kvote i svako može postavljati za ambasadore koga hoće, svoje ljubavnice, punice, strine, niko neće reagirati na to. Rezultat toga je da imamo izuzetno nesposobne diplomatske predstavnike, čast izuzecima. A i izbor ministara vanjskih poslova je katastrofalan...
Čini se da ni muslimanski element koji imamo nismo u diplomatiji uspjeli značajnije iskoristiti, da izvučemo veću korist od islamskih zemalja, prije svega kroz značajnije investicije u BiH?
I to je problem uređenja naše države, jer oni nas ne vide kao partnera, kao kompaktnu državu s kojom mogu pregovarati. Zato se „Beograd na vodi“ ne nalazi u BiH. Ali, naravno, ima tu i do naše nesposobnosti. Evo vam jedan primjer. Kada sam službovao u Kuvajtu, urgirao sam direktno kod kuvajtskog emira da investiraju u BiH. On je obećao pomoć. Uz podršku emira, uspio sam dogovoriti s braćom Mejlem, megauspješnim poduzetnicima koji se bave investicijama u zdravstvo, da investiraju u moju rodnu Fojnicu.
Pošto tamo ima ljekovitih voda, trebali su otvoriti veliki zdravstveni centar, koji bi uključivao hotele, bolnice... Bilo je pripremljeno sve za potpisivanje ugovora, da bih ja saznao od Kuvajćana da su domaćini insistirali na tome da predsjednik upravnog odbora svega toga bude neki imam s ahmedijom i bradom koga su doveli, što su kuvajtski investitori s gnušanjem odbili. Oni su nas poslije tog iskustva prekrižili.

- Sjajne stvari dešavaju se u Saudijskoj Arabiji. U reformama koje je pokrenuo Muhamed ibn Salman strogo se razdvaja vjera od države. Te reforme će sigurno uspjeti. Oni imaju program pod nazivom „Vision 2030“. Prave se novi industrijski centri, grad na Crvenom moru, imat će odmah milion stanovnika, vozit će se samo električni automobili, nevjerovatno je kuda ovaj svijet ide. Samo tri ozbiljna bogataša iz Saudije mogla bi ovu zemlju pretvoriti u raj. Oni ovdje dovode najveći šljam od investitora. I Saudijska Arabija je shvatila da taj koncept ne funkcionira i da se vjera mora odvojiti od države, a neki bi BiH da vode u suprotnom smjeru, što je tragično - navodi Pašić.

<h2>Ministricu inspirira šejh Brzina</h2>

Niste zadovoljni izborom ministara vanjskih poslova? - Pa uzmite samo za primjer aktuelnu ministricu Biseru Turković.Stjecajem okolnosti ona je bila Alijin diplomata i to joj je jedina referenca.
Ja sam joj, kada je služila u Kataru, davao neke savjete iz diplomatije. U jednom trenutku rekla mi je kako moram pod hitno upoznati jednog šejha u Bosni...
Da taj šejh nije slučajno Halil Brzina?
- Da, upravo on. Govorila je kako oni svi, iz SDA, idu kod njega, ljube mu noge, kako on njima daje duhovnu inspiraciju te da je poručio da mora i mene dovesti. Tu sam ponudu, naravno, rezolutno odbio. Molim vas, pa kuda mi to kao društvo idemo?

Alija Izetbegović je bio panislamista, ali je, vjerujem, u nekom trenutku i sam shvatio da je ta politika za BiH kontraproduktivna

Pašić: Kako su iz  Fojnice otjerali  kuvajtske investitore

Dino Mustafić za "Avaz": Velikosrpski nacionalizam je opsesivno zagledan u BiH

Je li Dodik ustaša?

Dodik u strahu od Šmita

Fadilova beba

Inckov gol u devedesetoj

Kakva je razlika između Hrvata iz A i Hrvata iz B područja?

Karadžićeva pobjeda

Možemo! i u BiH

BiH u raljama velikosrpskog nacionalizma

Hapšenje Osmice i otkrivanje Sebijine školske spreme udar je na Bakirovu privatnu državu

Gladna djeca komunizma

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

Čega se Bakir plaši

Delta soj "tvrd" za kineske vakcine?!

Razvoj stranačkog života: Kako je BiH funkcionirala s komunistima na vlasti

Edhem Pašić za "Avaz": Dobrica Ćosić mi je 1992. rekao: "Ja sam napravio Aliju"

Dino Mustafić za "Avaz": Velikosrpski nacionalizam je opsesivno zagledan u BiH

Je li Dodik ustaša?

Dodik u strahu od Šmita

Fadilova beba

Inckov gol u devedesetoj

Kakva je razlika između Hrvata iz A i Hrvata iz B područja?

Karadžićeva pobjeda

Možemo! i u BiH

BiH u raljama velikosrpskog nacionalizma

Hapšenje Osmice i otkrivanje Sebijine školske spreme udar je na Bakirovu privatnu državu

Gladna djeca komunizma

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

Čega se Bakir plaši

Delta soj "tvrd" za kineske vakcine?!

Razvoj stranačkog života: Kako je BiH funkcionirala s komunistima na vlasti

Edhem Pašić za "Avaz": Dobrica Ćosić mi je 1992. rekao: "Ja sam napravio Aliju"