Nakon posljednje sjednice Vijeća sigurnosti UN-a dileme su, ako ih je neko još i imao, definitivno otklonjene - <a href="https://avaz.ba/tag/79050/christian-schmidt">Kristijan Šmit (Christian Schmidt)</a> bit će novi visoki predstavnik u BiH.

&nbsp;Šmit će 1. avgusta stupiti na dužnost uprkos Dodikovim najavama da će Rusija blokirati imenovanje koje je, navodno, moralo proći kroz Vijeće sigurnosti, za šta je dobio i podršku iz Srbije, i uprkos tome što je i sama Rusija to na sjednici zahtijevala.Vijeće sigurnosti je na tački o BiH povuklo pitanje imenovanja novog visokog predstavnika, i pored insistiranja Rusije, koja je tražila da se Vijeće sigurnosti izjasni o činjenici da je Vijeće za implementaciju mira (PIC), uz izdvojeno mišljenje Rusije, već prihvatilo ostavku Valentina Incka (Inzko), kao i imenovanje Nijemca Šmita.
Rusija je ostala usamljena jer su se ambasadori ostalih zemalja izjasnili pozitivno. Zanimljivo je da se ni Kina, kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, nije protivila imenovanju Šmita.
- Imenovanje novog visokog predstavnika u BiH je gotova stvar - jasno je poručio Ričard M. Mils (Richard M. Mills), zamjenik američkog ambasadora u UN-u.
Rusija nije povukla nikakav veto u Vijeću sigurnosti, jer za to nije dobila ni priliku, UN će samo konstatirati aktuelno stanje prema kojem, umjesto Incka, koji je podnio ostavku, PIC potvrđuje Šmita za novog visokog predstavnika.
Zanimljivo je da je Mils na sjednici još dodao kako nisu ispunjeni uvjeti za zatvaranje OHR-a te da će se to desiti tek kada se provede “5+2 agenda”.
Ona je usvojena u februaru 2008. godine od Vijeća za provedbu mira, čime su definirani uvjeti za zatvaranje OHR-a. To su, između ostalog, potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanu, ali i pozitivna procjena situacije u BiH od Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, zasnovana na punom poštivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Iako je BiH ispunila neke od ovih uvjeta, jasno je da neki, poput vojne imovine i raspodjele imovine između države i nižih nivoa vlasti, još nisu riješeni. No, najspornija od svega je, vjerovatno, posljednja tačka “Pozitivna procjena situacije u BiH od PIC-a” i pokazuje paradoks politike Milorada Dodika. Naime, iako se radi o najgrlatijem zagovorniku ukidanja OHR-a, činjenica je da je upravo on jedan od vodećih uzročnika političkih nestabilnosti i sukoba u BiH, što onemogućava da se ispuni posljednji uvjet za zatvaranje OHR-a. Na taj način upravo je sam Dodik, sa svojom politikom, najbolji garant ostanka Ureda visokog predstavnika.

U svojim javnim istupima Šmit je jasno naglašavao da će mu cilj biti da bude posljednji visoki predstavnik u BiH. S obzirom na to da je jasno određeno šta su uvjeti zatvaranja OHR-a, izvjesno je da će Šmitov osnovni zadatak biti da stabilizira političku situaciju u BiH, smiri separatističke i konfliktne politike te vrati zemlju na put evropskih integracija. Glasanja u PIC-u i reakcije SAD jasno pokazuju da će za ovu politiku imati široku zapadnu podršku nasuprot Rusiji.

Veliki poraz Rusije i Dodika u Vijeću sigurnosti UN-a

Šta će Šmit morati uraditi da bi OHR bio zatvoren

Govoreći prije nekoliko dana na Glavnom odboru SDA, <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Bakir%20Izetbegovi%C4%87&amp;">Bakir Izetbegović</a> izjavio je kako je Federacija BiH u zaustavljanju negativnih posljedica korone na ekonomiju nešto bolja od evropskog i bitno bolja od regionalnog prosjeka. Tako, naime, stvari izgledaju u paralelnom Bakirovom univerzumu. Pogibeljni Fadilovi trulja respiratori, na koje je bačen basnoslovan iznos, vrhunska su roba, SDA sjajno vodi državu, Sebija je vrhunski menadžer, a ekonomija FBiH se, eto, natprosječno nosi s krizom.S druge strane, u onom stvarnom svijetu, u kojem Bakir ne živi, EBRD u naredne dvije godine za BiH predviđa najniži rast BDP-a u cijelom regionu. EBRD kao glavne probleme oporavka, između ostalog, ističe upravo lošu reakciju vlasti na pandemijsku krizu i nepoduzimanje strukturnih reformi. Svjetske finansijske institucije i ekonomisti godinama upozoravaju da stvari poput glomazne i neefikasne administracije, maćehinske stranačke kontrole državnih firmi, loših uvjeta za poslovanje privatnog sektora i visokog stepena korupcije direktno koče napredak ekonomije. No, i pored silnih pritisaka međunarodnih finansijskih institucija, evropskih država i SAD, vladajuće strukture, sa SDA na čelu, godinama tvrdoglavo odbijaju provesti strukturne reforme. I tu dolazimo do tačke u kojoj se stvarni svijet sudara s Bakirovim univerzumom. Naime, upravo su glomazna i neefikasna administracija, maćehinska stranačka kontrola državnih firmi, loši uvjeti za poslovanje privatnog sektora i visok stepen korupcije ono što omogućava Bakiru i njegovim kompanjonima vlastiti univerzum u kojem stalno kapaju pare, moć i utjecaj, sve uz kontrolu resursa, stranačkih uhljeba i ostalih sistemskih zavisnika. Oslobađanje ekonomije koje bi značilo razvoj za prosječnog stanovnika istovremeno bi značilo i pad moći partokratske hobotnice Bakira i njegovih partnera. A to je prag koji lideri i stranke koje su smisao svoje vladavine svele na kontrolu ljudi i resursa svakako ne žele prijeći.

Oslobađanje ekonomije koje bi značilo razvoj za prosječnog stanovnika istovremeno bi značilo i pad moći partokratske hobotnice

Bakirov univerzum

<a href="https://avaz.ba/tag/45591/predsjednistvo">Kada je riječ o utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva</a>, historijski zapis nam kristalno jasno otkriva - ovu poziciju, s izuzetkom 2006., kada je pobijedio Haris Silajdžić, redovno osvaja SDA. No, SDA-ov kandidat pobjeđuje tijesno, a nasuprot sebe redovno ima mnoštvo konkurenata iz opozicionih stranaka.

Tako je na posljednjim izborima u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva Šefik Džaferović pobijedio sa svega 18 hiljada glasova više od SDP-ovog kandidata Denisa Bećirovića, i to uz brojne pritužbe i svjedočenja o krađi glasova u korist Džaferovića, a nasuprot sebe je imao šest kandidata. Slična priča bila je i 2014., kada je Bakir Izetbegović, uz ponovo brojne dokaze o krađi glasova, pobijedio ispred Fahrudina Radončića s 46 hiljada glasova razlike, a osim njih, bilo je još čak sedam kandidata, te 2010., kada je Izetbegović zvanično imao tek 20 hiljada glasova više od Radončića, uz ponovo brojne pritužbe i nepravilnosti. I tada je u utrci bilo još sedam kandidata, od kojih je na trećem mjestu završio dotadašnji član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić.
Drugim riječima - većina građana ne želi imati SDA-ovog kandidata za člana Predsjedništva. No, zahvaljujući činjenici da je BiH jedna od rijetkih država u kojima ne postoje dva kruga glasanja za predsjednika države, čime se osigurava njegov legitimitet od natpolovične većine, kao i da opozicione stranke redovno izlaze svaka sa svojim kandidatom, za SDA ostaje dovoljna vlastita mašinerija da sa svega 20 do 25 posto ukupnih glasova njihov kandidat pobjeđuje.

Lekcija koju je opozicija trebala izvući iz svega ovoga jasna je - jedinstven kandidat za Predsjedništvo protiv bilo kojeg kandidata SDA donosi pobjedu, podijeljena opozicija najbolji je put da se u najvišu stolicu ponovo vrati Izetbegović. No, s izuzetkom zrelog nastupa trojke na lokalnim izborima, svi su izgledi da će opozicija i 2022. ponoviti stare greške. Iako je do izbora ostalo još godinu i po, stranke opozicije već sada kreću sa soliranjima i međusobnim prepucavanjima oko kandidata za Predsjedništvo.
NiP je tako i zvanično obavijestio da će imati svog kandidata. Kao imena zasad se spominju Elmedin Konaković, ali i Denis Zvizdić (iako on i dalje o(p)staje u SDA). Izvjesno je, također, da će svog kandidata isturiti i SDP, ali SDP ima i unutrašnje turbulencije u vezi s osobom koju treba promovirati. U Predsjedništvu sebe odavno vidi Denis Bećirović, čemu se protive mnogi članovi SDP-a, pa je povodom toga i potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović poručio da bi na tom mjestu radije vidio predsjednika stranke Nermina Nikšića.
Kako sada stvari stoje, teško je očekivati da bilo NiP, bilo SDP popuste po pitanju kandidata. Zato bi tačka spajanja mogao biti zajednički nestranački kandidat trojke ili nekog šireg opozicionog saveza, no za takvo rješenje osnovni je preduvjet da se daleko po strani ostave sujete i lične ambicije.

Kandidaturu, izgleda, razmatra i Haris Silajdžić, a da ga želi vidjeti na toj poziciji, otkrio je i novi lider Stranke za BiH Semir Efendić. Interes da se ponovo kandidira javno izražava i Mirsad Hadžikadić, a s uma ne treba smetnuti svakako ni Željka Komšića, za kojeg dominantno glasaju Bošnjaci. Fahrudin Radončić jedan je od rijetkih koji su već obznanili da nisu zainteresirani da se ponovo kandidiraju za Predsjedništvo BiH.

Svoje dosadašnje pobjede u utrci za Predsjedništvo BiH kandidati SDA mogu zahvaliti razjedinjenoj opoziciji

Hoće li opozicija opet nabaciti pobjedu Bakiru

Tokom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je bila glavno uporište jugoslavenskih partizana i centralna oblast narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije. Pokret koji je organizirala i vodila Komunistička partija Jugoslavije, koja je u Kraljevini Jugoslaviji djelovala u ilegali, zahvaljujući direktnoj podršci Sovjetskog saveza i brutalnosti fašističkog režima, brzo je postojao dominantna antifašistička snaga u zemlji.

Bosna i Hercegovina je tokom okupacije Jugoslavije 1941. godine pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Ustaše su stavile srpsko stanovništvo izvan zakona i započele progone i pokolje, što je veliki broj Srba navelo da se počnu masovno pridruživati partizanima te su na početku ustanka u BiH upravo oni činili okosnicu ovog pokreta. Prvi masovni ustanak izbio je 27. jula 1941. kod Bosanskog Grahova i ubrzo se proširio Bosanskom krajinom. Bosna i Hercegovina je veći dio rata bila poprište najtežih bitaka i većine okupatorsko-kvislinških ofanziva, poput Kozare 1942., Neretve i Sutjeske 1943. i Drvara 1944. godine. U BiH su se tokom rata desili i politički događaji presudni za ustroj nove Jugoslavije, poput Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Borbe za oslobođenje BiH započele su jula 1944., a završile su se 1. maja 1945. godine.
U ovom tekstu pažnju ćemo upravo svesti na političke događaje koji su vodili ka tome da se Bosni i Hercegovini, nakon nesretne epizode u Kraljevini Jugoslaviji, vrati državnost.
Od kraja juna do početka avgusta bio je izvršen pohod Grupe proleterskih brigada u Bosansku krajinu pod neposrednom komandom Vrhovnog štaba NOP-a.
Uništenjem okupatorsko-kvislinških garnizona u mnogim mjestima i razbijanjem glavnih četničkih formacija i uporišta, najveći dio teritorije zapadne i srednje Bosne bio je oslobođen i povezan s oslobođenom teritorijom u susjednim oblastima Hrvatske, što će biti uvod u organizaciju prve partizanske političke jedinice u BiH. Ova teritorija je proširivana do sredine januara 1942.
Nijemci su donijeli odluku o pokretanju operacije „Vajs“ za uništenje „<a href="https://avaz.ba/tag/2139/josip-broz-tito">Titove države</a>“, kako je sam nazivao oslobođenu teritoriju s centrom u Bihaću. Oslanjajući se na izvojevane pobjede i stepen razvitka NOP-a u vrijeme Bihaćke republike, Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) još odlučnije kreće u borbu za međunarodno priznanje NOP-a, što je bilo izraženo i osnivanjem AVNOJ-a i posebno prvom notom koju su Izvršni odbor AVNOJ-a i Vrhovni štab NOV-a i POJ uputili vladama sila antifašističke koalicije iz Bihaća januara 1943. godine.

To je dovelo do osnivanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 26. i 27. novembra 1942. godine u Bihaću. AVNOJ je konstituiran kao općenarodno i općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). U Proglasu AVNOJ-a narodima Jugoslavije poziva se na ratno djelovanje i promiče načelo federalizma. U skladu s odlukama AVNOJ-a, godinu kasnije održano je i Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. Završeno je 26. novembra u 4 sata ujutro.
Ovoj osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 s pravom glasa. Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH je formalno konstituiran kao općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) Bosne i Hercegovine, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti. Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH, u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode, i u zemlji i u inozemstvu, mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ.
Ovim aktima istovremeno je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, „koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska“, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Na zasjedanju je izabrana delegacija od 58 članova koja će predstavljati BiH na Drugom zasjedanju AVNOJ-a (29. novembra 1943.) Istovremeno je konstituirano Predsjedništvo ZAVNOBiH-a, sastavljeno od 31 člana, s dr. Vojislavom Kecmanovićem, ljekarom iz Bijeljine, kao predsjednikom.
Odlukama ZAVNOBiH-a i voljom, prije svega, rukovodstva partije, s Titom i partijom na čelu, BiH je povratila svoju državnost nakon što je ona bila bezobzirno ukinuta tokom perioda Kraljevine Jugoslavije.
Odluke ZAVNOBiH-a i ostalih republičkih vijeća potvrđene su na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra 1943. godine, čime je definitivno odlučeno da će BiH biti ravnopravna jedinica u jugoslavenskoj državi. Kao glavne odluke, pored tačke da se Jugoslavija treba izgraditi na demokratskom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda, donesena je i odluka da se izbjegličkoj vladi u Londonu i kralju Petru II zabrani povratak u zemlju, da se AVNOJ konstituira kao zakonodavno i predstavničko tijelo Jugoslavije, da se Titu dodjeljuje titula „Maršal Jugoslavije“...

&nbsp;Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je od 30. juna do 2. jula 1944. u Sanskom Mostu na kojem je 1. jula 1944. godine donesena Deklaracija o pravima građana u BiH u kojoj stoji:- U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u povijesti Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodnooslobodilačkom pokretu, stupili su na isti put, počeli izgrađivati svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u povijesti oni su postali kovači svoje sudbine, čvrsto odlučni da jednom zauvijek sahrane vjekovnu mračnu i tešku prošlost i da izgrade državnu zajednicu u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju.
Nakon ulaska partizanskih trupa u Sarajevo 26. aprila 1945., sazvano je i Treće zasjedanje ZAVNOBiH-a, koje je bilo posljednje ratno i uopće posljednje zasjedanje ovog tijela. Na Trećem zasjedanju u Sarajevu od 26. do 28. aprila 1945. ZAVNOBiH je bio pretvoren u Narodnu skupštinu i uspostavljena je prva Narodna vlada (Narodna Republika Bosna i Hercegovina).

- Narodi Bosne i Hercegovine stoljećima su živjeli zajedno, međusobno izmiješani i povezani zajedničkim interesima. Stoljećima je tuđin unosio sukobe i mržnju. Tu politiku mržnje i netrpeljivosti nastavile su u bivšoj Jugoslaviji sve protunarodne partije. U plamenu narodnooslobodilačke borbe brišu se tragovi zlosretne prošlosti i stvara se nerazrušivo bratstvo naroda Bosne i Hercegovine koji više neće dozvoliti da njihova domovina bude predmet borbe velikosrpske, velikohrvatske i muslimanske reakcije oko podjele vlasti - navodi se u Rezoluciji ZAVNOBiH-a.

Komunistička partija predvodila antifašistički ustanak u Jugoslaviji.  Pobjeda NOP-a direktno vodila i do vraćanja državnosti BiH

Kako su Tito i komunisti vratili državnost BiH

<a href="https://avaz.ba/tag/6108/predrag-kojovic">Predrag Kojović</a> podnio je ostavku na mjesto predsjednika Naše stranke (NS). Ostavka dolazi svega nekoliko dana nakon „incidenta“ koji je izazvala Irma Baralija, kada se neukusnim komentarom osvrnula na susret gradonačelnika Draška Stanivukovića i Benjamine Karić u Banjoj Luci. 
Iako bi ovo u uobičajenim okolnostima bio minoran incident, u NS-u je, kako saznajemo, doveo do burne svađe, nakon koje je Kojović prelomio. No, zapravo se radilo samo o iskri koja je zapalila benzin koji se u NS-u već mjesecima ubrzano izlijeva. Javna je tajna da je stanje u Našoj stranci kontinuirano loše.

Osipanje Naše stranke zapravo se može bilježiti od dana kada je nastala. Čak dva njena bivša predsjednika Bojan Bajić i Dennis Gratz više nisu članovi stranke, a iz NS-a je u međuvremenu izašao čitav niz utjecajnih ličnosti, od reditelja Dine Mustafića do profesora Damira Marjanovića. Ipak, spletom okolnosti, tačnije rasulo u SDP-u nakon odlaska Lagumdžije i kompromitiranje Komšića savezništvom sa SDA, glasačko tijelo ljevice okrenulo se masovnije NS-u na izborima 2016. i 2018. pod vodstvom Kojovića. No, čini se da sama stranka nije bila spremna na ovoliku podršku, pa rast broja glasova nije pratio i rast same stranke. Umjesto toga, NS je krenuo u još drastičnije osipanje, političko učahurivanje i nove runde unutrašnjih sukobljavanja, a za Marjanovićem, koji je na posljednjem Kongresu u utrci za predsjednika poražen od Peđe Kojovića, krenuo je i čitav niz kantonalnih zastupnika, vijećnika i članova.
U 12 godina djelovanja Naše stranke njen utjecaj uglavnom je ostao ograničen na Kanton Sarajevo i u manjoj mjeri druge urbane centre poput Tuzle. U pogledu članstva, NS nikada nije uspio postati masovni pokret, nastupajući, umjesto toga, kao elitistička stranka za probrane ljude.
Ovakvo brendiranje prema javnosti moglo je donekle funkcionirati u trenutku kada su u prvom safu njenog članstva bili oskarovac Danis Tanović, ugledni reditelj Dino Mustafić, politički teoretičar Tarik Haverić... Problem je, međutim, što se za današnje rukovodstvo stranke, oličeno u kadrovima poput Peđe Kojovića, Sabine Ćudić ili Srđana Mandića, teško može reći da su mimo politike stekli status društvene elite u profesionalnom životu.

No, najveći teret za Našu stranku na kraju je predstavljala sama vlast. Nakon što su 12 godina pažnju posvećivali lokalnim temama, poslije izbora 2018. i 2020. upravo na tom lokalnom nivou, odnosno na nivou Kantona Sarajevo i općine Centar, dobili su priliku da se dokažu preko premijera Edina Forte, svojih ministara i načelnika Srđana Mandića. No, stječe se utisak da se Naša stranka u svemu tome nije snašla.
Uz nesposobnost rukovodstva da stranku organizira kao veliku, funkcionalnu i kompaktnu cjelinu, NS, čini se, puca pod teretom vlastitih proturječnosti - liberalna stranka, koja nije ponudila nikakvu opipljivu liberalnu viziju Bosne i Hercegovine; elitistička stranka, bez naročite elite u članstvu; društvance posvećeno komunalnim temama koje, kada konačno dobije priliku da vlada, ostavi ispod sebe grad zarastao u travu, smeće i zmije.
To pucanje, koje je mjesecima bilo postepeno i tiho, čini se da s Kojovićem dostiže svoj vrhunac i ostavlja ozbiljno pitanje mogućnosti da se puknuto ikada više može zakrpiti. Naime, kod glasačkog tijela Naša stranka se duboko kompromitirala u svakom aspektu svog političkog djelovanja, što se jasno vidjelo i na lošem izbornom rezultatu 2020.

Potres u NS-u dolazi u trenutku kad SDA preživljava strmoglavo osipanje, brojne afere i kriminalne skandale. I, umjesto da se takvoj ranjenoj SDA suprotstavi konsolidirana i ujedinjena opozicija koja će im preuzeti vlast, sama kantonalna trojka, uz mršave rezultate, proživljava vlastiti proces unutrašnjeg pucanja, što u međusobnim odnosima što u strankama pojedinačno. Dozu zabrinutosti za budućnost zajedničkog djelovanja NS-a i SDP-a, a posredno i trojke, iskazao je i predsjednik Socijaldemokratske partije Nermin Nikšić. On je u komentaru povodom ostavke Peđe Kojovića kazao da će opstanak Bh. bloka ovisiti i o osobi koja će naslijediti Kojovića.
Kad se podvuče crta, najtačnijom se čini ocjena profesora Šaćira Filandre, a to je da je probosanska politika propala. Uz ovaj trend će se na izborima 2022., umjesto jasne pozicije i opozicije, birati između ostataka nekadašnjih političkih organizacija.

U pogledu članstva, NS nikada nije uspio postati masovni pokret, nastupajući, umjesto toga, kao elitistička stranka za probrane ljude

Kojović: Treći predsjednik Naše stranke

Godine osipanja i sukobljavanja u Našoj stranci: Kojovićeva ostavka za kraj

„Svi građani su jednaki u očima zakona, imaju isti pristup javnim položajima, mjestima i službi, u skladu s njihovim mogućnostima, bez obzira na razlike, osim u vrlinama i nadarenosti.“ Ovako glasi Član 4. Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, jednom od osnovnih dokumenata Francuske revolucije. Na ovom principu izgrađena je gotovo kompletna zapadna civilizacija.
No, on nije ispoštovan u <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=bih%20hrvatska&amp;">dejtonskom ustrojstvu BiH</a>, gdje pravo na ključne javne položaje i funkcije vlasti stječete ne kao građanin nego kao pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, dok pripadnici tzv. ostalih nemaju ni elementarno ljudsko pravo da uopće budu birani na neke od najviših pozicija, poput Predsjedništva BiH.
Susjedna Hrvatska posljednjih godina u Evropi bjesomučno lobira da se izvrši pritisak kako bi se u BiH ovaj princip etničkog predstavljanja čak i dodatno pojačao, tako što bi se, osim zagarantiranih kvota i funkcija za „predstavnike konstitutivnih naroda“, izvršila i svojevrsna teritorijalno-etnička separacija samog glasačkog tijela, gdje bi narodi mogli glasati „samo za svoje“.
Hrvatska lobiranja završila su teškim debaklom. Nakon neuspješnog pokušaja predsjednika Zorana Milanovića da u NATO-ovu deklaraciju, u tački koja se tiče BiH, uvrsti pitanje konstitutivnosti naroda, jučer je i Evropski parlament odbio hrvatski prijedlog da se u Rezoluciju o BiH uvrste riječi „konstitutivnost“ i „legitimno predstavljanje“.

Iluzorno je očekivati da će evropske demokratije u BiH podržavati koncepte koji u tim državama ne samo da ne postoje nego negiraju i temeljne vrijednosti na kojima počivaju. A to je ujedno i jasna poruka kojim putem BiH treba ići da bi postala napredna evropska država - putem građanske države istinski ravnopravnih pojedinaca s jednakim pravom da biraju i budu birani i jednakom vrijednošću glasa.

Kako stvar izgleda kada najbolje ljude, bez obzira na njihovu etničku, rasnu ili vjersku pripadnost, jednostavno pustite da pod jednom zastavom rade ono u čemu su najbolji, upravo posljednjih dana demonstriraju košarkašice BiH.

Jasna poruka Evropske unije kojim  putem Bosna i Hercegovina  treba ići

Hrvatski debakl

<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=zmajice&amp;">Košarkašice BiH</a> danas igraju četvrtfinale Evropskog prvenstva. Bez obzira na to kako će se završiti utakmica protiv Francuske, jednog od favorita za osvajanje prvenstva, naše djevojke već su ostvarile najbolji rezultat u historiji Bosne i Hercegovine. No, od samog rezultata možda je značajniji način na koji su „Zmajice“ došle do ovog uspjeha.
Pobijedivši u tri od dosadašnje četiri utakmice, reprezentacija, predvođena Džonkuel, Nikolinom, Maricom, Milicom i Miljanom, demonstrirala je za bh. selekcije rijetko viđeno zajedništvo, upornost, želju i, ono što nam upravo često nedostaje, petlju da se u prijelomnim trenucima psihički nadjača protivnik i prelomi utakmica u svoju korist.
Naravno, ovaj uspjeh nije prošao bez pokušaja ključnih političara da se zakite tuđim perjem. Bakir Izetbegović tako na primjeru reprezentativki dijeli lekcije o zajedništvu, isti onaj Izetbegović koji u borbi za očuvanje svoje vlastodržačke oligarhije probosanske Srbe u Sarajevu indirektno naziva četnicima i čiji režimski mediji mjesecima šire bjesomučnu međunacionalnu mržnju.

Željko Komšić nije imao sumnje da će „Zmajice“ pobijediti Hrvatsku, samo što se ispostavilo da im je pred prvenstvo odbio pružiti finansijsku podršku. Dodik i drugi političari iz RS, kao i vodeća hrvatska stranka i ne kriju da im BiH nije u srcu, pa se nisu ni oglašavali niti su njihovi ministri prethodno odobravali sredstva za reprezentaciju.

Možda bi i prvima bilo časnije da su šutjeli, s obzirom na to da za uspjeh ove reprezentacije, kao i općenito za uspjeh bilo koga u ovoj državi ko ne pripada stranačko-familijarnim klikama, nisu učinili apsolutno ništa. Koliko je to ništa, slikovito će vam reći i primjer da su se naše igračice, pod vodstvom selektora Gorana Loje i legendarne Razije Mujanović, za historijski uspjeh pripremale u sali jedne osnovne škole u Mostaru.
A više su Džonkuel, Nikolina, Marica, Milica i Miljana u četiri utakmice uradile za ideju Bosne i Hercegovine nego Komšić za dvije decenije svog kafanskog patriotizma ili Izetbegović za tri decenije destruktivnog gospodarenja društvenim resursima.

Uspjeh „Zmajica“ nije prošao bez  pokušaja političara da se zakite  tuđim perjem

Heroine i bijednici

„U cijeloj Federaciji rodilo se prošle godine manje od stotinu djece čiji su roditelji Srbi“.

Ovaj zlokobni i morbidni&nbsp; naslov osvanuo je jučer na Stvatu, huškačkom glasilu Stranke demokratske akcije (SDA), finansiranom turskim novcem.&nbsp; Da ovo nije nikakav lapsus ni nespretno sročen naslov potvrđuje sam sadržaj teksta, u kojem se autor u analizi krvnih zrnaca rođenih beba u Federaciji BiH naslađuje nad činjenicom što se u ovom entitetu gotovo i ne rađaju „srpska djeca, te što hrvatski roditelji, kako je zaključio, procentualno rađaju manje djece u odnosu na bošnjačke (autor slavodobitno utvrđuje da je to u znatno većem procentu nego što je bio i odnos Bošnjaka i Hrvata na popisu 2013. godine).

Autor je zaboravio napomenut da se beba od pripadnika sva tri naroda u ovoj zemlji iz godine u godinu rađa sve manje, da je Bosna i Hercegovina u odnosu na 1991. izgubila najmanje milion stanovnika, da mladi ljudi zbog nezaposlenost i bespersprektivnosti godinama masovno napuštaju BiH, što dugoročno ostavlja prijetnju potpunog socijalno-demografskog kolapsa naše države. No, to autoru nije ni bitno. Naime, ovaj tekst otkriva upravo kakav mentalni sklop i politički cilj stoji iza stanja svijesti koje podržava i dijeli vrijednosti Stranke Demokratske akcije (SDA). To je mentalni sklop koji se raduje i otvoreno priželjkuje nestanak Srba i Hrvata na onome što su u svom mozgu omeđili kao bošnjačku fildžan teritoriju.
Degutantno je brojati krvna zrnca, ali nekada, posebno kad imate posla sa šovinistima kojima je to osnov pogleda na svijet, nije loše spustiti se na njihov teren da bi se neke stvari pojasnile.
Stoga, spomenimo kao primjer da je ženska košarkaška reprezentacija BiH, nakon jučerašnje veličanstvene pobjede nad Belgijom, jednim od favorita za osvajanje Evropskog prvenstva, danas ostvarila i drugu pobjedu nad Turskom, čime smo se plasirali u drugi krug. U reprezentaciji potpuno dominiraju djevojke „nebošnjačkih“ imena.
Jedno od te "srpske djece" rođene u Federaciji je i Lana Pudar, djevojka ili djevojčica koja je ove godine ostvarila drugi najbolji rezultat na svijetu u plivanju i ozbiljan je pretedent&nbsp; na olimpijsku medalju. Njen otac Velibor, inače nekadašnji golman Veleža, kako bi otklonio špekulacije, nedavno se i javno oglasio jasno rekavši da će Lana nastupati isključivo za svoju domovinu - Bosnu i Hercegovinu.

Lana, Nikolina, Melisa, Miljana, Milica, Matea, itd., posljednjih dana Bosancima i Hercegovima donose radost koje nam u društvenom sivilu i beznađu očajnički fali. No sve to previše ne interesuje skučene i šovenske umove iz SDA-ovih glasila koje priželjkuju da ih u njihovoj koncepciji fildžan-države uopće ne bude. Nažalost, na ovom svijetu uvijek će biti ljudskog ološa, šovinista, fašista, bijednika, nacionalističkih umobolnika, vjerskih fanatika, trulih duša natopljenih mržnjom i neuravnoteženih bezumnika koji su u džamiji doživljavali vjersko prosvjetljenje kroz strujni udar....
Ipak, ovo nisu tek tako neki marginalni ekstremisti koji piskaraju po nekom anonimnom blogu, nego medijski odredi SDA stranke koja ovom državom vlada 30 godina. Iste one SDA koja u svojim deklaracijama i demagoškim proglasima povremeno drvi i o građanskoj državi i suživotu, dok u praksi slavi nestanak „sprske djece“ u Federaciji, probosanski orijentirane Srbe i Hrvate naziva četnicima i ustašama, te crta mete na čelo svakome ko se usudi raskrinkavati i govoriti o kriminalu, nesposobnosti i političkoj katastrofi koju provodi porodična oligarhija na čelu ove stranke i njen kružok.
Ne da se nijedan član SDA nikada nije ogradio od monstruoznosti i ludila koje njihove medijski Gebelsi objavljuju u njihovo ime, nego, kako ispliva koja afera i kako im se topi moć, tako i svoje Gebelse puckaju da budu sve radikalniji i morbidniji.
Je li to ta Bosna i Hercegovina za koju se zalaže SDA? Znamo svi da jeste. I zato je vrijeme da se zapitamo je li zaista želimo da ovaj civilizacijski ponor budu i naše dominantne vrijednosti koje nam grade društvo? Je li želimo društvo Filipa, Mursela, Drnišlija i Zečeva i njihovih srpskih i hrvatskih ekvivalenata, ili društo u kome nam Nikolina, Marica, Melisa i Jonquel u zajedništvu i slozi donose uspjehe i radost?

Je li to ta Bosna i Hercegovina za koju se zalaže SDA? Znamo svi da jeste

Je li ovo ta Bosna i Hercegovina za koju se zalaže SDA?

Glasilo SDA slavi nerađanje srpske djece u Federaciji: Fildžan Bosna po Bakirovoj mjeri

Dejvid Sarnof (David Sarnoff), američki biznismen i pionir američke televizije i radija, napisao je da je posao radiodifuzijske djelatnosti zabaviti, informirati i poučiti. Britanac Džon Rajt (John Reith) promijenio je redoslijed: informirati, poučiti i zabaviti. Razlika između Sarnofa i Rajta bila je u tome što je prvi osnivao privatne stanice i primat je davao komercijalnom zabavnom sadržaju, a potonji je bio prvi direktor BBC-a, prvog <a href="https://avaz.ba/tag/116392/rtv-servis">javnog servisa</a> u svijetu.Rajt je shvatao da smisao javnog servisa jeste da bude dijametralno drugačiji od komercijalnih televizija, da gledaocima ponudi ono više, odnosno da prije svega informira i poučava, a zabavu stavi na posljednje mjesto.Primijenjeno u praksi, to bi značilo da se javni servisi trebaju posvetiti onome za šta privatne televizije u utrci za profitom nemaju prostora, od kvalitetnog edukativnog, preko dokumentarnog programa, razvoja nacionalne filmske produkcije, do prijenosa državno značajnih događaja poput utakmica reprezentacije, organiziranja domaćih takmičenja za pjesmu Evrovizije...Dakle, sve ono što ne čine javni servisi u BiH s BHT-om na čelu. Tako većina građana ostaje uskraćena za gledanje utakmica vlastitih reprezentacija, jer ih prenose komercijalne televizije s ograničenim brojem korisnika na kablovskim televizijama. Isti je slučaj i s evropskim i svjetskim prvenstvima. Zbog nesposobnosti Uprave BHT-a naša zemlja već godinama ne učestvuje na Evroviziji pod krinkom da „nema novca“, iako smo na njoj učestvovali i u najtežim, ratnim danima. O ozbiljnijem edukativnom, dokumentarnom programu ili, ne daj Bože, kinematografiji, da i ne govorimo.Kad se podvuče crta, javni servis u BiH niti informira niti poučava, a čak ni ne zabavlja, pa je konačan rezultat da ga u konačnici uglavnom ne gleda niko, jer nema šta. Pažnju javnosti privlače još jedino skandalima svojih „novinara“, kada, primjerice, Armiju RBiH nazovu „takozvanom“, veličaju Karadžića i Mladića, ismijavaju broj ubijene djece u Sarajevu tokom rata, slave hercegbosansku šestorku...Javni servis u ovoj državi odavno je postao tek igračka u rukama vladajuće političke oligarhije, a kadrovi koji rade u sklopu njega biraju se po kriterijima ideološke odanosti svojim političkim gospodarima, pa u praksi dobivamo novinarsku presliku politike - nacionalistički barbarizam, ostrašćenost i neukost minus profesionalizam i znanje. Rezultat je devastirani javni servis, zajedno s većinom ostalih institucija i simbola državnosti BiH.

Javni servis odavno je postao tek igračka u rukama vladajuće političke oligarhije

Javni servis u BiH niti informira niti poučava, a čak ni ne zabavlja

Risto Đogo u javnom servisu

Multietničke države u kojima se stranke podijele po nacionalnom ključu suočavaju se s velikim nedaćama. Takve države se ili brzo raspadaju, kao što se desilo s Jugoslavijom nakon izbora 1990., ili egzistiraju u priličnoj političkoj nestabilnosti, kao što je slučaj u BiH od 1990. do danas. No, u Bosni i Hercegovini ili, preciznije, na bošnjačkom etničkom prostoru posljednjih se godina odvija još i dublji proces fragmentacije politike. Naime, nakon što se bh. politički prostor podijelio na tri etničke teritorije na kojima „svako glasa za svoje“, kod Bošnjaka posljednjih godina svjedočimo i direktnoj kantonizaciji politike.Za razliku od RS, gdje sve ključne stranke djeluju na teritoriji čitavog entiteta i hrvatskog glasačkog svijeta koje je plebiscitarno okupljeno oko HDZ-a BiH, kod Bošnjaka, od sarajevske općine Stari Grad, preko Zenice, do Cazina, jača fenomen lokalnih i kantonalnih stranaka koje vladaju u svojim sredinama, ali ne izlaze iz njih. S jedne strane, Bakir Izetbegović je na čelu SDA bošnjačku politiku pretvorio u jedan porodično-klijentelistički biznis. Kao mahalski političar malog formata, Bošnjake i BiH je međunarodno izolirao i, umjesto bilo kakve suvislije državničke politike, smisao svoje vladavine sveo na očajnički pokušaj očuvanja naslijeđenih resursa preko sve malobrojnijih i opskurnijih kadrova. No, s druge strane, kao opozicija Izetbegoviću, ne nudi se nikakva jasno artikulirana državnička alternativa, nego hrpica kantonalnih stranaka koje su, u skladu s karakterom svojih organizacija, potpuno fokusirane na lokalne teme. Posljedica toga je postepeno oslobađanje probosanske političke scene od državničkih i visokopolitičkih tema te njeno svođenje na lične animozitete i lokalne teme. Kantonalne vlade i skupštine postaju predmet primarnog političkog interesa, politički prostor se cjepka na niz odvojenih cjelina i sve se više gubi osjećaj zajedničke pripadnosti istoj državi i društvu. S ovako kantoniziranom političkom sviješću i bez artikuliranja visoke državne politike, Bošnjaci i probosanske stranke ostavljaju prazan prostor da te teme na sebe preuzme neko drugi. To već čini, i to vrlo uspješno, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je u svom državničkom djelovanju uveliko prevazišao prostor same Srbije i svoj politički koncept već izdigao na nivo regionalne priče. Gdje to sve vodi, vidimo i na primjeru vakcina - ka pretvaranju BiH i Bošnjaka u provinciju Beograda.

Bakir Izetbegović je na čelu SDA bošnjačku politiku pretvorio u jedan porodično-klijentelistički biznis

BiH, provincija Beograda

<a href="https://avaz.ba/tag/4097/ratko-mladic">Zločinac Ratko Mladić, bivši čelnik vojske bosanskih Srba, jučer je pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za zločine počinjene tokom rata u BiH koji, između ostalog, uključuju i genocid u Srebrenici, te progone, istrebljenja, ubistava, deportacija i prisilnog premještanja Bošnjaka i Hrvata s područja pod kontrolom srpskih snaga.</a>
S presudom krvoloku Mladiću završava se jedno poglavlje u historiji. Političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske osuđeno je na dugogodišnje zatvorske robije. U svjetskoj historiji ostaje presuđeno da su oni koji su stvarali Republiku Srpsku zločinci i da su je gradili na masovnim zločinima. Munira Subašić nakon presude je sjajno sažela „mladi iz Srbije i Republike Srpske koji žive u zabludi, u lažima i u mržnji, mogu da uđu u hašku arhivu i pročitaju istinu. Neka se riješe tereta i laži koje nose“.

<h2>Da li je moguće da su svi ovi ljudi u zabludi</h2>

Ipak, ozbiljno je pitanje da li su to tek zablude. Širom Republike Srpske tokom i nakon izricanja presude pojavili su se transparentni podrške Ratku Mladiću. Ključni politički akteri u RS negoduju zbog presude. Dodik je nakon doživotne osude izjavio da je ona još jedan dokaz da se provodi selektivna pravda, a genocid u Srebrenici nazvao je „mitom“. Još direktnija bila je Jelena Trivić iz PDP-a, koja je izjavila kako „ne priznaje presudu“ i da je Ratko Mladić za nju „heroj“. Lider njene stranke, Branislav Borenović na Twitteru je napisao da je Haški sud „sud politike, a ne pravde“, te da im i pored presude „na vječnost ostaje nesporna činjenica - Republika Srpska“.

Da li je moguće da su svi ovi ljudi u zabludi, da oni i pored svih dokaza i presuda i dalje odbijaju prihvatiti očigledne činjenice i kamion dokumenata koji dokazuju da je Mladić organizirao i izdavao naredbe za najteže zločine? Da ne vide i ne žele da vide očigledno? Da stvar bude gora, Mladić je jedan od zločinaca koji je svoje zločine i javno naređivao i najavljivao, od naredbe za granatiranje i ubijanje civila Sarajeva „gađaj Velušiće, tamo nema&nbsp; srpskog življa mnogo“ do najave genocida u Srebrenici rečenicom „vrijeme da se nakon bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovim prostorima“. Je li svi ti ljudi u RS zaista misle da su se sve te desetine hiljada civila poubijale same od sebe?
Ili je pak u pitanju nešto drugo - ista ona svijest koja je, u vrijeme dok su se svi ti masovni zločini dešavali, ne samo šutjela, nego i s odobravanjem gledala kako im komšije vode u Omarsku da se više na vrate, kako im po halama i livadama bratunačkih sela skupljaju Bošnjake da ih pobiju ili kako u vazduh dižu Ferhadiju, Aladžu...
Pojedinci možda jesu počinili sve te zločine, ali većina ih je omogućila. Pojedinci svoje zločine ne bi mogli počiniti da im većina nije dala odriješene ruke da ih u njeno ime čine.

<h2>Ratko Mladić će u svjetsku historiju biti upisan kao zločinac</h2>

I zato, kada Borenović govori da uprkos svim presudama „na vječnost ostaje nesporna činjenica – Republika Srpska“, iza toga stoji svjesnost da ona ne bi mogla biti srpska da prethodno sve nesprsko na njenom teritoriju nije pobijeno i protjerano, što je sredstvo koje se širom RS i danas prešutno prihvata i odobrava kao vrijedno cilja.

Ratko Mladić će u svjetsku historiju biti upisan kao zločinac, a njegovo djelo kao zločin.
No, Mladić se nije borio za svijet. On se borio za svoje trivićke, borenoviće, dodike, cvijanovićke, da nesrbe pobije, etnički očisti i što veće parče Bosne i Hercegovine omeđi. I na tom parčetu on je pobijedio. Ne samo zbog toga što postoji Republika Srpske, nego što u tom entitetu, u svim sferama, od politike preko medija do fakulteta, bez izuzetka, vladaju Mladićeve vrijednosti, vrijednosti sumanutog velikosrpskog nacionalizma, klerikalnog konzervativizma, kolektivne paranoje, suprotstavljanja civiliziranom svijetu kao neprijateljski i zavjerenički nastrojenom te netrpeljivosti prema drugom i drugačijem, bez i minimalne naznake da bi se u doglednoj budućnosti mogla pojaviti ikakva snaga koja će se suprostaviti tom stanju kolektivnog nacionalističkog ludila, a kamoli suočiti sa zlolinačkom prošlošću.

Pojedinci možda jesu počinili sve te zločine, ali većina ih je omogućila. Pojedinci svoje zločine ne bi mogli počiniti da im većina nije dala odriješene ruke da ih u njeno ime čine

Republika Srpska se danas, kao i 1995., ponosi djelom Mladića!

Iako je trebao slaviti svoju jubilarnu 25. godišnjicu, u Sarajevu ove godine neće biti Jazz Festa. Neće zahvaljujući odluci Ministarstva kulture Kantona Sarajevo, kojim upravlja Samir Avdić, kadar NiP-a, da za ovaj ne izdvoje sredstva.Jazz Fest bio je jedna od rijetkih preostalih manifestacija pomoću kojih je Sarajevo zadržavalo posljednje daške kosmopolitskog i svjetskog duha. Minimalnim sredstvima i nadljudskim entuzijazmom Edina Zubčevića u posljednje više od dvije decenije u Sarajevo su dolazili i sjajne svirke pružali najveći svjetski džez-muzičari.Njih ove godine neće biti u Sarajevu, a najodgovorniji za to, protagonisti Vlade KS, nemušto prebacuju odgovornost jedni na druge. Smušeni Edin Forto opet vrijeđa inteligenciju građana uvjeravajući nas da je festival uništen zbog, pazite sad - „proceduralne greške Ministarstva“.Njegova stranka, pak, piše saopćenja u kojima ljutito poziva Ministarstvo da ''osigura sredstva za Jazz Fest“, kao da su neka nevladina organizacija, a ne stranka čiji premijer upravlja tom vladom i nadređen je tom ministru kulture.Ipak, najmanje su se pravdali iz samog NiP-a i Ministarstva kulture, iz kojeg su hladno poručili da festival nije ispunjavao uvjete za finansiranje, iako je prethodne 24 godine, uključujući i vladavine SDA, ispunjavao te uvjete.No, ovdje je posrijedi nešto drugo. Naime, u Sarajevu već godinama traje tihi proces oslobađanja kulture od internacionalnog i kosmopolitskog karaktera te pokušaja njenog svođenja na bošnjački nacionalni narativ, u skladu s dugoročnim projektom pretvaranja Sarajeva ne u evropski i kosmopolitski centar, nego u balkansku prijestonicu Bošnjaka i bošnjaštva.Ovo je prije nekoliko dana otvoreno otkrio i lider SDA Bakir Izetbegović, kada je direktno kritizirao bh. umjetnike što se u svom radu ne bave ratnim komandantima i herojskih bitkama.Iako su lideri NiP-a i SDA u žestokom ličnom sukobu, u ideološkom smislu potječu iz istog konzervativno-vjerskog izvora, slijede iste vrijednosti i imaju iste ciljeve. A da bi se ti ciljevi ostvarili u praksi, svjetske džez-muzičare, koje svakako ne slušaju, valja zamijeniti propagandnim&nbsp; filmskim sagama i koncertima ilahija i kasida.

Na sceni je posljednja faza projekta  pretvaranja Sarajeva u kasabu

Ilahije umjesto džeza

Prema direktnim stranim ulaganjima, Bosna i Hercegovina je u 2019. godini, s 390 miliona dolara investicija, bila najgore plasirana država u regionu. 

Poređenja radi, u istoj godini Albanija je imala milijardu i 200 miliona dolara investicija, mala Crna Gora 418 miliona, Sjeverna Makedonija 550 miliona, a Srbija čak četiri milijarde i 268 miliona dolara!

<a href="https://avaz.ba/tag/66363/igor-gavran">Ekonomski analitičar Igor Gavran u razgovoru za „Avaz“ ističe kako je Srbija odličan parametar za poređenje i da tu vidimo koliko ima drastično konkurentnije tržište.</a>
- Naš je sistem nefunkcionalan, nekonkurentan. Ulagači znaju da će mnogo jednostavnije realizovati ulaganja u nekoj drugoj državi i to je ključni razlog što će malo njih imati strpljenja da se suočava sa svim problemima koje vide u bh. sistemu. U Srbiji otvaraju proizvodnju preduzeća iz Južne Koreje, iz Japana, iz cijelog svijeta. Mi to ne uspijevamo zbog unutrašnjeg ustrojstva i vlasti koja kreira takvo okruženje - pojasnio je Gavran.
Kada se pogledaju najveći investitori u BiH u posljednjih 25 godina, na prvom mjestu nalazi se Austrija. Nakon nje slijede Hrvatska, Srbija, Slovenija, Nizozemska… Gavran ističe da uzrok tome najviše leži u historijskim vezama između dvije zemlje.
-Austrijanci su na neki način spremniji i pripremljeniji za prepreke koje se ovdje nalaze i poznaju naš mentalitet bolje. Mi smo uspjeli donekle da privučemo neka ulaganja iz susjedstva, iz zemalja u blizini, kao što je Austrija, ali dalje od toga mi ne dobacujemo - istakao je Gavran.

Ipak, zanimljivo je da „historijska veza“ ne daje rezultate kada je u pitanju Turska, koje nema ni među 10 najvećih investitora u BiH.
- To je u početku bilo čudno i ja sam se nadao da je to prijateljska zemlja iz koje možemo očekivati najveća ulaganja. Međutim, mi vidimo da ona daleko više ulaže u susjednu Srbiju, a prema nama primjenjuje čisto ekonomske kriterije. Navodno bliske veze između bh. vlasti i Turske se svode na neke druge, a ne na ekonomsku sferu - pojasnio je Gavran.

Iako Stranka demokratske akcije posljednjih godina vodi podaničku politiku prema turskom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoanu (Recep Tayyip Erdogan) i njegovoj AK partiji, nastojeći Bošnjake potpuno podrediti Turskoj, pa je Bakir Izetbegović u tom pogledu čak i izjavljivao da je Erdoan njegov lider te da je poslan od Boga, podaci pokazuju da od te „ljubavi“ Bosna i Hercegovina i Bošnjaci još nisu imali prevelike koristi. Turske investicije, naime, idu u Srbiju, a ne u BiH.

U prvih deset država koje najviše investiraju nalazi se Austrija, sve turske investicije idu u Srbiju

Koje države najviše ulažu u našu zemlju: Turske nema ni među prvih 10 investitora u BiH

Elena Čaušesku (Ceausescu) žena rumunskog diktatora Nikolaja (Nicolaea) koji je vladao zemljom 24 godine zadala si je stroga životna pravila. 

Odijevala se samo u francusko, vozila samo njemačko. I skupljala akademske titule.
-	Danas je Rumunija na Zapadu poznatija od Ajfelove kule i poštovanija od engleske kraljice. A sve je to zahvaljujući Drugu i meni. kazala je Elena Čaušesku, supruga 'genijalca sa Karpata' kako je rumunski diktator Nikolaj Čaušesku (Nicolae Ceausescu) sam sebe zvao.

Zapravo, ona i njen muž bili su jedan organizam. Elena i Nikolaj bili su nerazdvojni. Izrazito privrženi jedno drugome, jednako su među narodom bili omraženi. Od 1965. do decembra 1989. kad su svrgnuti s vlasti, Rumunija je bila siromašna i izolirana zemlja.Oni su pak svoju vladavinu proglašavali ' zlatnom epohom'.Elena je rođena kao Lenuta Petresku. Bila je seljanka porijeklom, iz Petrestija, malenog mjesta iz sjeverne Vlaške gdje se rodila 7.1.1916. godine. Obrazovanje je prekinula nakon pučke škole. Naučila je jedva osnove čitanja i pisanja te je razumjela osnove računanja. Roditelji su je potom poslali u glavni grad u nadi da će naći posao u jednoj od industrijskih grana koje su u Rumuniji bile u nastanku te se uspjela zaposliti u fabrici tekstila. Vremenom se zbližila s krugovima sindikalnih radnika povezanih s Komunističkom partijom i redovno je učestvovala na njihovim ilegalnim sastancima. Svug budućeg muža, Nikolaja Čaušeskua, srela je na jednom protestu protiv kraljevske tiranije. Tog proljeća 1939. kada je Nikolaj upoznao Lenutu, shvatio je da s njom dijeli nestalnost disidenta i odlučnost onih koji žele promijeniti svjetski poredak. To će biti i početak bračnog para koji će po zlu obilježiti rumunsku historiju.&nbsp;Nakon što je uhapšen u junu 1940., Nikolaj je naredne četiri godine proveo u zatvoru. No, one mu nisu izbrisale iz pamćenja Lenutu. Nakon izlaska iz zatvora, nastavili su se zabavljati te se konačno vjenčali 1947. U međuvremenu, po Nikolajevom želji, Lenuta je promijenila ime u Elena.
&nbsp;

Nakon što je u Rumuniji uspostavljena komunistička vlast poslije Drugog svjetskog rata, Čaušesku je postao generalni sekretar rumunske komunističke partije u maju 1965. Uz “Karpatskog genija” stoluje i Elena. Osjetljiva na obrazovanje koje joj nedostaje, ona je odlučila postati 'velika naučnica svjetskog glasa'. Sakupljala je titule i funkcije, odlučila je postati profesorica, te je zahtijevala da se prema njoj odnose kao prema najvišim svjetskim državnicima i intelektualcima. Tako je 1975. predala doktorsku disertaciju s naslovom “Utjecaj stereospecifične polimerizacije izoprena na stabilizaciju sintetičkih kaučuka”. Naime, otkako je radila u fabrici tekstila, razvila je veliku strast prema polimerima. Zanimljiv detalj zabilježen je i prilikom njene odbrane doktorske disertacije.
Kada su znatiželjnici došli na univerzitet da prisustvuju odbrani njenog rada pred komisijom, zatekli su zatvorena vrata, te natpis da se odbrana disertacije već zbila prethodne večeri. Doktorat je smjesta urodio plodom, pa je odmah potom imenovana predsjednicom Nacionalnog vijeća za socijalističku kulturu i obrazovanje, te postala ministrica kulture.
Elena Čaušesku na diplomatskim putovanjima uporno je željela pokazati svoju rafiniranost zahtijevajući da jelovnici budu napisani na francuskom, računajući da će to pokazati njenu profinjenost i poznavanje francuske kulture i stila iako o tome nije znala ništa. Običaj joj je bio iznuđivanje počasnih titula od stranih državnika, pa je na kraju života imala 74 rumunske i međunarodne titule.
Američki predsjednik Džimi Karter (Jimmy Carter) odbio joj je dati počasni doktorat Vašingtonskog univerziteta što je izazvalo nemili diplomatski incident iza kojega su potpuno blokirani odnosi dviju država.

Ja nisam gospođa, ja sam doktorica, molim vas da me oslovljavate po tituli. Ovim riječima, bahato, Sebija Izetbegović, generalna direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, prekinula je novinara prilikom postavljanja pitanja na konferenciji za medije na kojoj se govorilo o teškim optužbama anesteziologa s KCUS-a. Ako su vas pojedini detalji priče o Eleni podsjetili na karakter i karijeru doktorice Sebije Izetbegović, vjerovatno niste pretjerano pogriješili.
Kao što je Elena svog supruga i svoj sumnjivi doktorat iskoristila da postane minstrica, tako je i Izetbegović poziciju svog asupruga i svoj doktorat iskoristila da ovlada zdravstvenim sektorom u Sarajevu, prelazeći put od šefice klinike preko direktorice Opće bolnice do direktorice Kliničkog centra.&nbsp;No, njene ambicije nisu se samo na tome zaustavile pa je u međuvremenu postala i zastupnica u Parlamentu FBiH, vladar iz sjene u Stranci demokratske akcije, a njena ambicija sezala je i do Predsjedništva BiH.
Kao i Elena, i Izetbegović se voli kititi titulama, pa osim toga što voli da je oslovljavaju s doktorica i profesorica, nedavno joj je dodijeljena i počasna titula primarijusa.
I kao što je Elena u suštini bila nepismena seljanka koja je patila od toga da bude naučnica i doktorica te je „doktorat“ dobila zahvaljujući poziciji svog supruga, tako su i u slučaju Izetbegović na površinu isplivale brojne kontroverze i nelogičnosti koje, u najboljem slučaju, otkrivaju mnoge sumnje u vezi s njenim doktoratom.
No na sreću, za razliku od rumunske diktature krajem osamdesetih u kojoj je pravdu na kraju krojio brutalni gnjev naroda, BiH je danas relativno demokratska država u kojoj treba vjerovati da će institucije sistema i demokratski izbor naroda na kraju dovesti do pravde.

Dana 16. decembra 1989. su počeli nemiri širom Bukurešta. Nikolaje je smirivao bijesnu rulju obežavajući im poboljšanje uvjeta i povećanje plata.&nbsp;No, ni to nije smirilo razdražen narod.&nbsp;Nakon sedam dana, 22. decembra predsjednik Čaušesku i njegova supruga su pobjegli avionom. Međutim, vozač i vojnici koji su ih pratili, umjesto da ih odvedu na sigurno utočište, izručili su ih vojnom sudu, koji je ekspresno organizirao suđenje.&nbsp;Bili su optuženi za nelegalno bogaćenje te da su skrivili smrt hiljad Rumuna. Sveukupno , nihovo suđenje nije trajalo ni sat i po.&nbsp;Sudije su izrekle presudu - bili su osuđeni na smrt strijeljanjem. Elena je ostala mirna i shvatila je da ne može ništa napraviti. Odmah po izricanju presude strijeljali su ih u dvorištu kasarne. Egzekucija je bila snimljena kamerom i širom svijeta su ljudi vidjeli sudbinu rumunskih dikatora. Nikolaj je tad imao 71 godinu, a Elena 73.

Iako je bila jedva pismena, poziciju svog supruga iskoristila je da dobije čak 74 akademske titule i postane ministrica.  Ja nisam gospođa, ja sam doktorica, molim vas da me oslovljavate po tituli, kazala Izetbegović

Elena Čaušesku je, kao i Sebija, bila opsjednuta titulama

<a href="https://avaz.ba/tag/13230/haris-pasovic">U intervjuu za „Sedmicu“ proslavljeni bh. reditelj Haris Pašović govorio je o aktuelnoj političkoj situaciji u BiH, odnosu vlasti i kulture, projektima na kojima radi, rezultatima trojke nakon sedam mjeseci vlasti u Kantonu Sarajevo.</a>

&nbsp;Bosna i Hercegovina je u posljednje vrijeme zabilježila dosta značajnih uspjeha, od nominacije filma „Quo vadis, Aida?“ za Oskara preko drugog rezultata u svijetu petnaestogodišnje plivačice Lane Pudar do plasmana nekoliko reprezentacija na evropska takmičenja. Ipak, čini se da to sve prolazi bez veće euforije društva. Jesmo li zapali u neko stanje kolektivne letargije? - Potreba za uspjehom Bosne i Hercegovine, kao zemlje, počinje iščezavati kod nas. „Naš“ uspjeh se sada mjeri samo lokalnim etničkim ili interesnim kriterijima. Većina bosanskih Srba i bosanskih Hrvata nije ni dosad željela međunarodna postignuća BiH.
SDA je do prije pet godina podržavala međunarodnu kulturu i državne sportske reprezentacije. Nije to bilo ni mnogo ni snažno, ali činilo se da je to barem generalno političko opredjeljenje. Onda je došlo do zaokreta. Kako je slabio interes EU i SAD za BiH, tako se bošnjačka nacionalna politika usmjeravala prema turskoj desnici i konačno je danas postala većinom erduanovska. Proces artikulacije savremenih nacionalizama u sva tri naroda je sada zaokružen.
To što se učinilo kao letargija zapravo je nova normalnost. Visoka kultura, vrhunski sport i internacionalizacija BiH više nisu potrebni dominantnim politikama i njihovim glasačima u ovoj zemlji.
 &nbsp;Pridružili ste se i kritikama odnosa nove Vlade u KS prema kulturi. Gdje vidite ključne propuste?
- Predizborna obećanja o strategiji, kvalitetu i transparentnosti nova je Vlada odmah prekršila u kulturi i sportu. Ministar Samir Avdić je, bukvalno, iskopirao sve što je pokvario Kenan Alikadić, prethodni SDA-ov ministar koji, također, nije imao nikakvog pojma o kulturi.
To kopiranje uključuje i preuzimanje finansiranja muzeja i galerija. Istina je da te ključne ustanove izumiru i da im je svaka pomoć dobro došla. Ali Avdić ne najavljuje sistemska rješenja. On, kao i njegov prethodnik, pristaje na degradiranje ovih državnih institucija na lokalni nivo Sarajevskog kantona i abolira državu od svake odgovornosti za njih.
Dalje, iz odluka se vidi da je Avdićev fokus na nacionalnom, a da ga međunarodni diskurs ne zanima. Avdićeva glavna „kreativnost“ je da Jazz Festivalu nije dodijelio nikakva sredstva, prvi put za 24 godine! Vrlo je interesantno da je Avdićeva vizija kulture ista kao vizija SDA-ovog ministra. Na osnovu njihove kulturne politike vidimo da nema nikakve razlike između njih dvojice u ideološkom, programskom i metodološkom smislu. Iz te činjenice se može vidjeti da je koalicija SDA i NiP-a izvjesna u budućnosti.

&nbsp;Kako Vam danas izgleda Vlada Kantona Sarajevo i da li vam još budi nadu pobjeda četvorke, a sada trojke, u ovom dijelu BiH? - Mnogi glasači su se nadali da će SDP, NiP i NS provesti urgentne promjene. I ja sam. Sedam mjeseci od njihovog dolaska na vlast ne vide se rezultati. Kao da su se i sami iznenadili što su pobijedili - i još se nisu oporavili od šoka.
Ovo je „Vlada dobrih namjera,“ ali ni u općinama, ni u kantonima ne vidi se napredak. I dalje je teško registrirati firmu, pogotovo za IT sektor i nova zanimanja. Pred mlade ljude koji pokreću biznis stavljaju se nepremostive prepreke, ulice su pune rupa, grad je zatrpan smećem… Ove tri stranke samo o SDA pričaju!
Shvatili smo davno da je SDA loša, zato smo glasali za promjenu. Dajte nam tu promjenu. Oni su se uživjeli u ulogu lokalnih „celebrityja“ i ponašaju se kao Instagram influneseri, a ne kao političari odgovorni glasačima. Sadašnji trenutak je prekretnica, poslije koje će nova Vlada KS i općinski načelnici postati ili promjena ili karikatura.
 &nbsp;Kako gledate na sve agresivniju praksu političkih elita da preko svojih botovskih mašinerija vrše bjesomučne napade na novinare i javne ličnosti koje kritiziraju njihov rad?
- Dodik je prvi osvojio „pravo“ da novinarima stavlja mete na čelo. Njegov zapaljivi govor se sve više rasplamsavao, pa je Dodik prošle godine proglasio Vladimira Kovačevića, a sada i Tanju Topić, „izdajicama“.
Prošle godine mediji bliski Čoviću pokrenuli su hajku na Nikolu Vučića. Nakon što su novinari počeli otkrivati nove afere u SDA, a naročito nakon izbornih poraza SDA, mete ste postali Vi, zatim Arijana Saračević-Helać, Kenan Kešmer, Ivana Marić, Nejra Latić-Hulusić te još jedan broj novinara i intelektualaca.
Bakir Izetbegović sada je, uvjerivši se da Dodik nema nikakvih posljedica zbog svog nasilničkog ponašanja, brutalno verbalno napao Senada Hadžifejzovića, što je imalo za posljedicu verbalnu ofanzivu partijskih „milicija“, a onda je jedan jurišnik pokušao i fizički napasti Senada i Face TV.
Ovo više nisu sporadični napadi, ovo je sada sistematska represija nad novinarima i medijima. Sigurnost novinara je ugrožena. Izetbegović je najavio i početak represije nad umjetnicima. Naredio je kakve filmove treba da snimamo, a kakve ne. Članovi SDA su i neki uvaženi umjetnici, novinari i profesori. Niko do njih nije reagirao na ove Izetbegovićeve napade na novinare i umjetnike.
Zapravo, utisak je da ga je neko pripremio i dao mu uputstva kako to da uradi. SDA sada udara pravo staljinistički, direktnim izjavama, zatim putem svojih medija i jeftine botovske radne snage. A uputstva novinarima sada su počeli davati i političari trojke. Sloboda govora više ne stanuje u BiH.

&nbsp;Autor ste jedinstvenog projekta „Sarajevofesta“, koji kombinira politiku i umjetnost. Kako postići da politika bude podrška umjetnosti, a istovremeno ne načini od nje režimsku igračku?
- Bh. političari doživljavaju kulturu kao nacionalno-propagandnu platformu, što sad od umjetnika to i otvoreno zahtijeva Bakir Izetbegović. Mi, u „East West Centru“ pokrenuli smo „Sarajevofest“ upravo da stavimo u fokus odnos politike i umjetnosti. Kritičko mišljenje koje kod nas izražava jedan broj medija i umjetnika je kao zrak koji je potreban da bi društvo moglo disati.
Napadom na Jazz Fest nova Vlada KS je označila početak kraja međunarodne kulture u BiH, a time i građanskog, multikulturnog društva. Nije samo politika kriva za to. Međunarodni teatarski festival MESS ukinuo je sam sebe kao instituciju internacionalne kulture, jer skoro dvije godine uopće ne radi posao zbog kojeg postoji i za koji desetak zaposlenih prima plaće.
Vlada trenutno ne vidi SFF kao kulturno dobro, nego kao turistički događaj i pitanje je dokad će ga podržavati, pa makar i tako. Gašenjem proizvodnje filmova, ukidanjem festivala, minimiziranjem nezavisne scene, Kanton Sarajevo i BiH gube korak sa Srbijom i Hrvatskom (o Evropi da i ne govorimo) i postajemo nerelevantna periferija.

<h2> Šokiralo me da se reis Kavazović miješa u politiku</h2>

&nbsp;Nedavno se pojavila ideja da se na nivou čitave Bosne i Hercegovine formira jedinstveni blok stranaka naspram aktuelne vladajuće mašinerije koju predvode SDA, SNSD i HDZ. Koliko su, prema Vašem mišljenju, ovakve ideje uopće realne u ovom historijskom trenutku? - Glasači u Banjoj Luci, Sarajevu, Zenici i Tuzli pokazali su da vape za progresom. Ipak, bit će teško. HDZ nema političku alternativu. NiP, SDP i NS nemaju dovoljno glasača u selima i provincijama, a slično je i sa srpskim partijama. Ove partije ne idu u sela, ne razgovaraju sa seljacima i stanovnicima malih mjesta, ne šire svoje baze.
U ovom konceptu se Rijaset iznenadno uključuje u politički proces. Reisu-l-ulema Kavazović je, uz Papu, najmoderniji religijski lider u Evropi.
Baš zbog toga me šokiralo to da se on sada miješa u politiku. Klerikalizacija politike ušla je na velika vrata nedavno, kada je nova Vlada Crne Gore napravljena u manastiru.
Rijaset je sada pošao tim putem. Vlada i Sabor Republike Hrvatske su i zvanično pokrovitelji vjersko-političkih događaja u BiH. Religijska vodstva će postajati sve značajniji politički faktor kod nas, a to će ugroziti sekularnu državu.

<h2>Već trideset godina nama vlada jedna porodica</h2>

- Mi nismo izvukli nikakve pouke iz rata, a nećemo ni iz pandemije. Mi smo kao društvo skloni trpljenju, nažalost. Tito je vladao 37 godina. Onda smo povjerovali da je došla demokratija. Ipak, već trideset godina nama vlada jedna porodica! U Zagrebu je, nakon petnaest godina aktivizma, na vlast došla progresivna politička platforma „Možemo“. U Evropi i SAD više se ne mogu zaobići zelene i socijalne politike. Kod nas nije moguće govoriti o takvom procesu, jer su nacionalizmi još najprofitabilniji biznis. Rezultat toga je da mladi ljudi odlaze, a oni koji ostaju radikaliziraju se, navodi Pašović u intervjuu za "Avaz".

Koalicija SDA i NiP-a izvjesna u budućnosti. Kako je slabio interes EU i SAD za BiH tako se bošnjačka nacionalna politika usmjeravala prema turskoj desnici.  Vlada trojke se ponaša kao da su Instagram influneseri

Pašović: Sloboda govora više ne stanuje u BiH

Haris Pašović: Nakon novinara Izetbegović sprema represiju i napade na umjetnike

U prošlom nastavku feljtona govorili smo o ključnoj ulozi koju su Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) i njen lider Mehmed Spaho imali u usvajanju Vidovdanskog ustava, tako što su, kao dio sporazuma s Nikolom Pašićem, a u zamjenu za ulazak u Vladu Kraljevine SHS, pristali dati glasove koji su bili presudni za usvajanje Ustava kojim je Jugoslavija organizirana kao unitarna država podijeljena upravno na 33 oblasti.

Ipak, Spahino savezništvo s Pašićem nije trajalo dugo. Svega nekoliko mjeseci poslije, Spaho je izašao iz Pašićeve vlade i približio se hrvatskom lideru Stjepanu Radiću, zagovarajući ponovo autonomiju BiH. Odluka o napuštanju vlade naišla je na žestok otpor prosrpskih struktura unutar stranke koje su zagovarale nastavak saradnje s radikalima i Pašićem. 
Ova podjela dovela je do izbora za novog lidera, na kojima je Spaho odnio uvjerljivu pobjedu, a poražena grupa osnovala je novu političku stranku - Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju. Ova stranka od početka je bila aktivno potpomognuta od vladajućih srpskih krugova, u prvom redu radikala, na čijim je linijama bila, te je u Skupštini nastavila aktivno sarađivati s njima.
Na izborima 18. marta 1923. JMNO je osvojio svega 8,3 posto od svih muslimanskih glasova, što nije bilo dovoljno ni za jedan mandat u Skupštini, a JMO je još jednom potvrdio svoju većinsku podršku među muslimanima s 5,2 posto glasova na državnom nivou.
Nakon izbora Spaho je učestvovao u formiranju Federalističkog bloka s Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom i Slovenskom ljudskom strankom. Ovaj blok bio je snažna protuteža unitarističkim strankama iz Srbije. 
Dodatni problemi za Pašića i kralja Aleksandra nastali su kada je i Demokratska stranka Ljubomira Davidovića napustila savez s Pašićem i počela se sve više približavati opcijama Spahe i Radića.
Godine 1924., nakon što se HRSS u Moskvi učlanio u Seljačku internacionalu pod komunističkim pokroviteljstvom, na Stjepana Radića je primijenjena „Obznana“ (odluka o zabrani komunističkih organizacija) te se našao u zatvoru. 
Odgovor opozicije bio je formiranje Bloka narodnog sporazuma i seljačke demokratije, koji je imao i svoje organe, i to predsjednika, izvršni odbor (širi i uži) i plenarnu sjednicu narodnih poslanika bloka. 
Blok su formirali HRSS, JMO i SLS, a u njega je potom ušla i Davidovićeva Demokratska stranka. Upravo je Davidović jednoglasno izabran za predsjednika tog bloka, dok su u uži izvršni odbor izabrani Davidović, dr. Korošec, dr. Spaho i Pavle Radić.
U početnoj fazi djelovanja osnovni blok je zahtijevao da se iz zatvora puste uhapšeni poslanici HRSS-a te da im se verificiraju mandati u Skupštini. Ipak, još jedan neočekivan politički obrat ubrzo će zahvatiti političku scenu Kraljevine. Suočeno s pritiscima i ucjenama Pašić-Pribičević vlade, rukovodstvo HRSS-a je počelo popuštati pred zahtjevima vlasti. 
U zatvoru je Radić dao izjave da priznaje politički sistem Vidovdanskog ustava, monarhiju, s dinastijom Karađorđevića na čelu, te je potvrdio da nema veze s Trećom komunističkom internacionalom. Definitivni zaokret HRSS-a potvrđen je 18. jula 1925. formiranjem vlade Pašić-Radić.
Ovakav potez HRSS-a značio je i raspad kratkotrajnog Bloka narodnog sporazuma i seljačke demokratije. Tokom 1925. i 1926. JMO se ponovo suočavao s nasrtajima radikala.

Nakon ulaska HRSS-a u vladu s radikalima i raskidanja opozicionog saveza, JMO je tokom 1926. s Demokratskom strankom formirao novi politički savez, Demokratsku zajednicu. Osim zajedničkog cilja borbe protiv radikalne vlasti, ovom savezu je pogodovalo u međuvremenu i revidiranje stava DS-a prema uređenju države, od početnog podržavanja unitarnog koncepta ka spremnosti na federalizaciju države.
Konkretno, lider ove stranke Ljubomir Davidović smatrao je da bi Jugoslaviju trebalo preurediti kao državu četiri federalne jedinice - Slovenske, Hrvatske, Srbije i BiH, koja bi bila tampon-zona između Srbije i Hrvatske i centripetalna sila cijele države. Ovaj savez nastavio je opoziciono djelovanje sve do uvođenja diktature 1929., raspuštanja Skupštine i zabrane djelovanja političkih stranaka.

<h2> Jugoslavenska radikalna zajednica</h2>

No, u novu vladu, na čije je čelo postavljen Petar Živković, nisu ušli kadrovi JMO-a, a muslimanska mjesta popunili su pomalo i zaboravljeni pripadnici nekadašnjih poraženih muslimanskih političkih opcija, poput Šerifa Arnautovića. Iako je na prvim lokalnim izborima 1928. JMO, također, imao ogroman uspjeh u BiH, općinski funkcioneri su nakon uspostave diktature smijenjeni, a na njihova mjesta redom su postavljani članovi Radikalne stranke.
Nakon ubistva kralja Aleksandra 1934. godine u Marseju, došlo je do demokratizacije političkih prilika u zemlji s namjesnikom Pavlom na čelu, ali je zabrana djelovanja nacionalnih stranaka i dalje bila na snazi.
JMO je sada opet demonstrirao sklonost promjeni političkog dresa. Godine 1935. postao je najprije dio Seljačko-demokratske koalicije, u koju su još ulazili Demokratska stranka, HRSS i jedan dio zemljoradničke stranke, da bi već 1936. JMO promijenio stranu, ponovo se pridruživši radikalima i postavši dio Jugoslavenske radikalne zajednice, koju su, s Milanom Stojadinovićem i radikalima na čelu, činili još i Korošec sa svojom Slovenskom ljudskom strankom. Ovaj savez formirao je i jugoslavensku vladu, zaobilazeći HRSS i Vladka Mačeka.

Jugoslavenska radikalna zajednica opstala je na vlasti sve do 1939., kada, pod pritiskom Velike Britanije, a zbog rješavanja „hrvatskog pitanja“, knez Pavle Karađorđević smjenjuje Stojadinovića i za premijera imenuje Dragišu Cvetkovića s jednim zadatkom - da se dogovori s Vladkom Mačekom i riješi srpsko-hrvatski sukob. Ovo rezultira sporazumom Cvetković - Maček, kojim se kreira Banovina Hrvatska, a u koju ulaze dijelovi BiH, čime prvi put dolazi do podjele naše države.
Ostale banovine koje nisu ulazile u Hrvatsku banovinu ostale su pod nazivima koje je kralj Aleksandar proglasio 1929., iako je generalni plan bio da se od ostalih banovina naknadno formiraju slovenska banovina i „banovina srpske zemlje“, u koju bi bio uključen ostatak teritorije Bosne i Hercegovine.
JMO, čiji je lider Mehmed Spaho umro prije potpisivanja ovog sporazuma, žestoko je protestirao protiv ovog sporazuma, zahtijevajući bezuvjetno davanje autonomije Bosni i Hercegovini.

Nakon raskida koalicije s Nikolom Pašićem, JMO se posvetio zalaganju za autonomiju BiH.  Nakon ubistva kralja Aleksandra, JMO ponovo ušao u savez s radikalima

Doček Mehmeda Spahe, lidera JMO-a, u Beogradu

Šta će Šmit morati uraditi da bi OHR bio zatvoren

Bakirov univerzum

Hoće li opozicija opet nabaciti pobjedu Bakiru

Kako su Tito i komunisti vratili državnost BiH

Godine osipanja i sukobljavanja u Našoj stranci: Kojovićeva ostavka za kraj

Hrvatski debakl

Heroine i bijednici

Glasilo SDA slavi nerađanje srpske djece u Federaciji: Fildžan Bosna po Bakirovoj mjeri

Risto Đogo u javnom servisu

BiH, provincija Beograda

Republika Srpska se danas, kao i 1995., ponosi djelom Mladića!

Ilahije umjesto džeza

Koje države najviše ulažu u našu zemlju: Turske nema ni među prvih 10 investitora u BiH

Elena Čaušesku je, kao i Sebija, bila opsjednuta titulama

Haris Pašović: Nakon novinara Izetbegović sprema represiju i napade na umjetnike

JMO: Borci za autonomiju BiH u Kraljevini Jugoslaviji

Šta će Šmit morati uraditi da bi OHR bio zatvoren

Bakirov univerzum

Hoće li opozicija opet nabaciti pobjedu Bakiru

Kako su Tito i komunisti vratili državnost BiH

Godine osipanja i sukobljavanja u Našoj stranci: Kojovićeva ostavka za kraj

Hrvatski debakl

Heroine i bijednici

Glasilo SDA slavi nerađanje srpske djece u Federaciji: Fildžan Bosna po Bakirovoj mjeri

Risto Đogo u javnom servisu

BiH, provincija Beograda

Republika Srpska se danas, kao i 1995., ponosi djelom Mladića!

Ilahije umjesto džeza

Koje države najviše ulažu u našu zemlju: Turske nema ni među prvih 10 investitora u BiH

Elena Čaušesku je, kao i Sebija, bila opsjednuta titulama

Haris Pašović: Nakon novinara Izetbegović sprema represiju i napade na umjetnike

JMO: Borci za autonomiju BiH u Kraljevini Jugoslaviji