TEŠKE SUDBINE

Majka djeteta ubijenog snajperom danas prosi za život

Nermin Divović nastradao je od snajperskog hica 1994. godine, a njegova majka kaže kako nekad kod hotela „Evropa“ sjedne, ali ne traži od prolaznika

N. Ajnadžić

Nermin Divović imao je samo sedam godina kada je pogođen snajperskim hicem u glavu. Mališan je na mjestu ostao mrtav. To se dogodilo 18. novembra 1994. na pješačkom prijelazu između Zemaljskog muzeja i Filozofskog fakulteta u ratnom Sarajevu.

Skupili hrabrost

  • Fotografija ubijednog sedmogodišnjeg Nermina obišla je svijet

    Fotografija ubijednog sedmogodišnjeg Nermina obišla je svijet

    Foto: Arhiv


Da je znala, njegova majka Dženana Sokolović ne bi tog dana povela sina i kćerku Dženitu. Mislila je da će sve biti uredu jer je proglašeno primirje. Ali, kobni metak stigao je iz pravca „Metalke“. Pogodio je njegovu majku u stomak, prošao kroz nju i završio kod sljepoočnice malenog Nermina. Da je preživio, danas bi imao 33 godine i, možda, njegova porodica bi živjela normalnim, dostojnim životom.

Nerminova majka je ekipi „Dnevnog avaza“ otvorila vrata svog stana u jednom od starogradskih sarajevskih naselja koji su dobili od Općine. Po ko zna koji put Dženana se prisjetila tog dana kada je ostala bez svog mezimca. Bila je i haški svjedok.

- Samo sam vidjela da on pade. Leži. UNPROF je bio tu, mene su sklonili iza. Mali je ostao. Došla je Hitna pomoć, stavili mi tufere i u bolnicu. Ko je javio mužu, ja ne znam, nije prošlo nekoliko dana kako je otišao na Treskavicu, na teren. Ko je kćerku uzeo, ni to ne znam, ja sam bila na operaciji – priča nam Dženana.

Slika Nerminovog stradanja kod UNPROF-orovog automobila obišla je svijet. I danas je jedan od podsjetnika na grozote koje su se dešavale.

Dženani neko vrijeme niko nije rekao da joj je sin poginuo. A kada su naposljetku skupili hrabrosti, ona im nije vjerovala.

- Teško, sine, teško je. Ali šta ću, živjeti moram. Da ga mogu vratiti, sad bih otišla, legla umjesto njega, zamijenila bih ga. Dvadesetšest godina je prošlo. Nermin je jedan od simbola ratnog Sarajeva. Ja imam dva sina, ali nije to to. Svako ima svoje. Nerminu curica nije ravna bila. Tek sedam godina napunio. Ne može ti ništa zamijeniti sina, ono što izgubiš... Nema utjehe, to ti je bol dok ne umreš. Šta ću, život mi je takav, pati i šuti. Znam ja kako je meni. Moje srce samo zna kako se osjećam, niko više. Tješim se, imam još dvojicu sinova. Ali zamjene nema – teškim glasom nam govori Sokolović.

  • Sokolović: Da ga mogu vratiti, sad bih otišla, legla umjesto njega

    Sokolović: Da ga mogu vratiti, sad bih otišla, legla umjesto njega

    Foto: A. Nović


Čisti ulaze

Osim stana, nikad nije dobila ništa. Kćerka joj je udata u Tuzli, a Dženana, njen suprug te sinovi Nedim i Nermin (koji je dobio ime po rahmetli bratu), žive zajedno od 250 KM mjesečnih primanja i to je naknada za Nermina, civilnu žrtvu rata. 

Žive teško, priznaje Dženana.

- Nikako ne preživljavamo. Idem, borim se, radim. Nekad kod hotela „Evropa“ sjedim, ne išćem ništa, neko da, neko ne da. Čistim ulaze kad treba. Tako mi je poslije rata sve. Ova dvojica sinova su radila kao konobari, ali ova korona došla... Šta da radim – kazala nam je Dženana.

Ispratila nas je do vrata, a Nerminov otac kratko nam je rekao:

- Da se ne zaboravi, zar ne.

A moglo je drugačije...

- Moglo je sve drugačije. Išla sam s djecom i po pijaci ranije. Tad su trebali u školu, reko' da ne ostaje, da izađe. A nije htio, govorio neka me kod nane. I premuntam ga. I kod Muzeja s „Metalke“ pucao. Ne daj, Bože, ni dušmaninu – kazala je Dženana. 

Ko može i želi pomoći porodici ubijenog Nermina može se javiti redakciji „Dnevnog avaza“ ili uplatiti na račun Dženane Sokolović u Raiffeisen banci 1613000087605508.

NA VRH

Komentari

Podijeli članak na