Pravljenje kuće od karata može biti veliki izazov za malo dijete. Ono će uspjeti sagraditi kuću od karata samo uz puno strpljenja i pažnje. Ali, šta uraditi kada je dijete previše nemirno za to? Od kog trenutka možemo tražiti od djeteta da se koncentrira? 
Maleni imaju problem sa koncetracijom, a roditelji od toga uvijek prave veliko pitanje. Sposobnost koncentracije nije nikakva tajna. Ona raste sa zadovoljstvom. 
Radost koja je povezana s nekom određenom sposobnošću uvijek se uključuje i pojavljuje kada dijete primijeti da nešto može uraditi. I u tom momentu je koncentrirano. 
Bez kazni 
Neki roditelji pokušavaju vršiti lagani pritisak na dijete, ili obećavaju nagrade ili prijete kaznama da bi ono, bar na nekoliko minuta, usmjerio pažnju na nešto. Tako se ne rješava problem. 
Stručnjaci se slažu u jednom: s opomenama (ili ukorima) neće se povećati mogućnost koncentracije. Izjave kao što su: „Sada se moraš koncentrirati!" ili „Saberi se!" ne pomažu. 
Djeca se ne mogu prisiliti na koncentranciju. Jedino što možete uraditi jeste da im pomognete da razviju taj pozitivan stav prema učinjenom. Ali, naravno, postoji i nekokiko trikova koji mogu pomoći. 
Vježbe 
Sat vježbanja, skakanja ili trčanja aktivirat će rad mozga. Zato dijete treba svaki dan izlaziti vani i igrati se. Kada trčeći ili vozeći bicikl potroši suvišnu energiju, imat će više strpljenja da se tokom ostatka dana igra u kući. 
Igre 
Čula djeteta možete pojačati i tokom svakodnevnog života. Naprimjer, stavite deset predmeta na sto. Pustite maleno da ih pogleda na nekoliko sekundi, a zatim ih sklonite. 
Nakon dvije minute zatražite od njega da vam nabroji pet predmeta koji su bili na stolu. Predškolska djeca također vole i knjige u kojima se nešto traži, slagalice, labirinte i slične igre. 
Mir 
Dijete se mora odmoriti od svih svojih aktivnosti: Ne mora spavati, ali mora postojati vrijeme za sanjarenje i vrijeme za besposličarenje. 
Rutina 
Stvari koje se rade tokom dana moraju biti jasno određene, ali tako da se pravila mogu mijenjati. Objasnite djetetu da je bolje da teške i zahtjevne zadatke radi ujutro, a lakše poslijepodne. 
Tečnost 
Djeca koja prijepodne piju mnogo tečnosti uspješnija su i imaju bolje rezultate od one djece koja to ne rade, pokazala su istraživanja. 
Važno 
Kod neke djece koja se ne mogu koncentrirati uzrok mogu biti problematični porodični odnosi ili zdravstveni problemi. Ponekad se radi o sindromu poremećaja pažnje. Pedijatri i terapeuti mogu uraditi testove koji će roditeljima objasniti o čemu se radi.

Igrom se poboljšavaju koncentracija i pažnja

Svako treće dojenče ima prekomjernu tjelesnu težinu. Bucmaste bebe postaju male debeljuce, a gotovo polovica pretilih sedmogodišnjaka postaju pretile odrasle osobe.
Što su u ranijoj dobi deblji, djeca imaju veću sklonost prema pretilosti pa tako zadovoljni tromjesečni bucko može postati utučeni mališan kojeg vršnjaci izbjegavaju.
Zbog svog punašnog izgleda takva djeca mogu imati brojne psihičke tegobe. Vršnjaci ih znaju izbjegavati i zadirkivati u školi, a s obzirom na to da više pate od odraslih, lakše gube samopoštovanje i sklonija su depresiji.
Pretilost obično definiramo kao prekomjerno nagomilavanje masnog tkiva pa je tako pretilo dijete ono čija ukupna težina sadrži više od 25 posto masti kod dječaka i više od 32 posto masti kod djevojčica ili 120 posto od idealnog odnosa težine i visine.
Mjerenje kožnog nabora mnogo tačnije određuje masne naslage.Tijelo nagomilava mast povećanjem broja i obujma masnih ćelija. To je važno za kontrolu dječje pretilosti jer se masne ćelije stvaraju uglavnom u dječijem uzrastu. 
Broj i veličina masnih ćelija brže rastu kod pretile nego kod mršave djece pa takvi maleni na početku adolescencije već imaju više masnih ćelija nego što je potrebno.
Naučnici su otkrili pet različitih faktora povezanih s pretilošću. 
1. Najvažniji faktor u nastanku dječje pretilosti je pretilost roditelja, a ponajprije majke. To može potjecati od jakih genetskih predispozicija ili od načina života (nezdrave prehrane ili nedostatka fizičke aktivnosti).
2. Majke po tradiciji rano uvode šećer u prehranu, zatim zaslađuju sve što bebe piju jer smatraju da je tako ukusnije.
3. Sljedeći faktor je rano uvođenje nemliječne hrane. Većina majki misli da s nemliječnom hranom treba početi što prije, kako bi dijete bolje napredovalo. Međutim, prerano uvođenje čvrste hrane može dovesti do pretilosti. 
Dojenčad na umjetnoj prehrani prije će postati debeljuškasta. Jedan od razloga leži u sastavu majčinog mlijeka, koji je konstantan. Majčino mlijeko se tokom podoja mijenja pa na kraju sadrži znatno više masti nego na početku. 
Budući da masti imaju zasićujuću ulogu, dojenče gubi apetit i prestaje sisati. Toga u adaptiranom mlijeku nema pa bebe koje se umjetno hrane mnogo lakše dobivaju na težini.
Ako beba siše, ne treba je previše često dojiti jer bebe koje bi htjele često sisati ne rade to zbog gladi, već zbog ugode ili nesigurnosti. Najveći broj beba traži hranu svaka dva sata do uzrasta od dva mjeseca, a svaka tri sata do šest mjeseci. Nakon šest mjeseci dojenčad je zadovoljna s tri obroka i dvije užine.
4. Ako prestane jesti prije nego što isprazni bočicu, ne treba inzistirati da je dovrši. Jer takvo insistiranje je jedan od faktora povezanih sa pretilošću.
5. Čvrstu hranu ne treba uključivati prije šestog mjeseca. Nikako prije navršenih 12 mjeseci ne uključujte slatkiše. 
Što prije dojenče postane vitko dijete, veća je vjerovatnost da će imati optimalnu tjelesnu težinu u odrasloj dobi
Zapamtite
Kao i kod odraslih, pretilost kod djece nosi brojne zdravstvene rizike kao što su bolesti srca i krvnih sudova, dječija hipertenzija, dijabetes, problemi sa zglobovima, a česte su i smetnje s disanjem tokom spavanja.

Opasnosti debljine u ranom djetinjstvu

Dijete uči što osjeća kroz interakciju s roditeljima, kroz njihove geste, riječi... Uči kako se smiriti kada je pod stresom ili kada mu je neugodno, kako upravljati osjećajima, kako ih definirati...
&nbsp;Kada emocionalne potrebe djeteta nisu ispunjene kako treba, tada ono razvija svoju osobnost na specifičan način. Taj nedostatak dijete zapravo prati tokom cijelog života i oblikuje njegov život, način kako se veže za ljude, kako doživljava samog sebe...&nbsp;Deset osobina ljudi kojima je kroz djetinjstvo nedostajalo roditeljske ljubavi i brižnosti:&nbsp;1. Nesigurnost u vezivanju s drugima
Stabilni roditelji puni ljubavi podižu dijete u osjećaju razumijevanja i podrške. Oni dijete uče da su odnosi stabilni i brižni, da je svijet mjesto prilika koje treba istražiti, da se ljudi brinu jedni o drugima. Emocionalno nepouzdani roditelji šalju sliku da su odnosi nesigurni i da ništa u životu nije zajamčeno. Djeca uz takve roditelje postaju anksiozne osobe gladne ljubavi i povezanosti.
Djeca roditelja koji su suzdržani ili ratoborni grade oko sebe svojevrstan oklop i izrastaju u ljude koji pokušavaju biti samostalni što je više moguće i izbjegavaju privrženost. S jedne strane su željni intimnosti, a s druge se toga boje - jer strahuju da će biti odbijeni i povrijeđeni. To negativno utječe na sve oblike odnosa kroz život, od ljubavnih do prijateljskih.2. Nerazvijena emocionalna inteligencija
Dijete uči šta osjeća kroz interakciju s roditeljima, kroz njihove geste, riječi... Uči kako se smiriti kada je pod stresom ili kada mu je neugodno. Roditelji uče dijete kako artikulirati osjećaje, kako ih imenovati, kako upravljati njima, kako se nositi sa strahovima i negativnim emocijama. Odrastanje u nezdravom, nesigurnom okruženju rezultira time da dijete ne zna regulirati svoje emocije kako treba - ili je preplavljeno njima ili su sagradili zid oko sebe. Oba stila su odraz nesigurnosti i stoje na putu definiranja osjećaja i formiranja emocionalne inteligencije.&nbsp;
Mnogi stručnjaci smatraju kako je emocionalna inteligencija puno važnija od kvocijenta inteligencije ili stručnosti u nekom području. Oni koji imaju ovaj dar sposobni su na inteligentan način upravljati svojim životom. Naprimjer, prema sitnim reakcijama drugih ljudi mogu predvidjeti što će se dogoditi ili djelovati vrlo suptilno na nekoga da bi ga usmjerili putem kojim žele da cijela priča ide.3. Poremećen osjećaj samoga sebe
Dijete od samog rođenja, kada počinje razaznavati oblike oko sebe, prepoznaje lica svojih roditelja, preciznije - izraze njihovih lica. Nježan izraz djetetu govori da je prihvaćeno, ono kao da kaže: "Ti si ti i volim te takvog kakav jesi".
&nbsp;Lica roditelja na kojima se vidi nedostatak ljubavi i brige zapravo djetetu poručuju da ima neke nedostatke. Izbjegavanje, ignoriranje i zanemarivanje djeteta rezultira time da se ono osjeća manje vrijednim.&nbsp;&nbsp;
Roditelji koji stalno kritiziraju dijete u njemu stvaraju osjećaj da nikada neće biti dovoljno dobro. Sve to se kasnije reflektira na odrasli život i nastanak iskrivljene slike o sebi, svojim vrijednostima i sposobnostima.

4. Nedostatak povjerenja
Da biste se mogli pouzdati u druge ljude, morate vjerovati kako je svijet u osnovi sigurno mjesto i ljudi u njemu su uglavnom dobronamjerni, iako nesavršeni.

Uz emocionalno nepouzdane roditelje, ili one koji previše kritiziraju, previše su ratoborni, djeca dobivaju sliku o međuljudskim odnosima kao nečemu nestabilnom i opasnom. Ljude oko sebe tokom odrastanja doživljavaju nepouzdanima i ne mogu im vjerovati, posebno u bliskim kontaktima poput romantične veze ili prijateljstva.&nbsp;5. Problemi s ograničenjima
Roditelji koji prema svom djetetu imaju zdrav odnos pun razumijevanja i ljubavi, podučavaju ga svojim primjerom da je normalno imati lični prostor u bliskim vezama. Naprimjer, oni ne ulaze bez poštovanja u djetetov prostor niti ga, recimo, prisiljavaju na interakciju kada nije raspoloženo za to.
&nbsp;Djeca nametljivih ili nepouzdanih roditelja počinju se ponašati površno kako im neovisnost nikada ne bi bila ugrožena. Ona ne razumiju važnost vlastitog prostora i koliko je to zapravo zdravo i neophodno za svakog čovjeka, a to kasnije u životu vodi problemima u odnosu s drugim ljudima.&nbsp;
Ne mogu shvatiti da je osobni prostor nešto što je svakome ponekad potrebno, već to doživljavaju kao odbijanje. Misle da je interakcija pokazivanje ljubavi, a kada interakcije nema, da to znači da nema ni ljubavi, što naravno nije tačno.6. Biranje toksičnih partnera i prijatelja
Svi ljudi podsvjesno tragaju za onime što im je poznato. Recimo, ako je neko imao brižne roditelje, tragat će za takvim partnerima ili prijateljima - i obrnuto. Ljudi koji su odrasli u nezdravom okruženju podsvjesno će izabirati partnere i prijatelje koji stvaraju takvu atmosferu, koji su zapravo toksični za njih i trebali bi ih izbjegavati. 

Kada čovjek shvati na koje načine je bio povrijeđen kao dijete, neće izaći iz obrasca vezivanja za pogrešne ljude. Ali, kada jednom toga postane svjestan, tada je put prema zdravim odnosima na vidiku.

7. Strah od neuspjeha je dominantan
Ljudi koji su odrasli s roditeljima nezdravih odnosa, kasnije mogu doživljavati uspjeh ili neuspjeh kao definiciju toga koliko vrijede. To može snažno utjecati na njihovo samopouzdanje, pa se javlja snažan strah od neuspjeha ili odbijanja.

Oni znaju biti visoko motivirani prema tome da izbjegnu neuspjeh pod svaku cijenu, često i na vlastitu štetu.8. Osjećaj izoliranosti
Dijete okruženo roditeljima koji mu ne pružaju adekvatnu ljubav i pažnju može misliti kako se to događa samo njemu dok je u drugim obiteljima sve savršeno - roditelji su brižni i prepuni ljubavi. 
Odrastanje u takvoj atmosferi stvara čovjeka koji se kasnije kroz život osjeća izolirano i uplašeno. Velika je vjerovatnost da djeca iz obitelji s poremećenim odnosima sama sebe izoliraju od ostalih zbog dubokog osjećaja srama. 

Moguće je da će sve što ih muči držati za sebe. S druge strane, željet će više od svega pripadati nekoj grupi, osjećati povezanost s nekime.

9. Ekstremna osjetljivost
Strah od odbijanja često dominira unutarnjim svijetom djece koja nisu osjetila ljubav i brižnost svojih roditelja. Ona će u sebi gajiti nametnuti im osjećaj bezvrijednosti i toga da nisu zavrijedila biti voljena.

Loši roditelji znaju djeci govoriti da su previše osjetljiva kad burno reagiraju na njihovo verbalno zlostavljanje.

10. Konfliktnost
Neprekidna potreba za ljubavlju i podrškom, a nemogućnost dolaska do toga, u djetetu izaziva neku vrstu ljutnje zbog čega može doći do problematičnog ponašanja. Nezdravi odnosi s roditeljima u djeci, a kasnije i kod odraslih ljudi, rezultiraju zbunjenošću, nesigurnošću i mnogim unutarnjim previranjima.&nbsp;

Deset osobina ljudi kojima je kroz djetinjstvo nedostajalo ljubavi

Bitna je razlika između hiperaktivnog i nervoznog djeteta. Hiperaktivna djeca su u svakoj situacija i na svakom mjestu nervozna, nestrpljiva ili agresivna, a djeca koja su "samo nervozna" nistu takva stalno već samo u određenim situacijama, kad osjećaju da se od njih previše zahtijeva ili kad su previše napeta.
No, obratite pažnju: određene vrste ponašanja sasvim su normalne u određenom dobu djeteta. Iza toga durenja, prkosa i bijesa često se krije obična opozicija. To je sasvim normalan korak u razvoju. 
Čak i kad vas izvadi iz cipela, vaše dijete vas ne želi naljutiti. Ono vas voli, ali traži svoj vlastiti put. Djeci je potrebna naša pomoć da bi se naučila ophoditi sa svojim bijesom.

Hiperaktivno ili nervozno dijete

Mladi i neiskusni roditelji u pravilu su zbunjeni kada beba dođe u kuću. Često ih uplaše i najnormalnije pojave i promjene, pa da ne bi bez potrebe paničili, evo devet činjenica koje trebate znati o novorođenčetu. 
1 Beba može pomalo smiješno izgledati 
Bebina glava može biti malo "spljoštena", što je posljedica putovanja kroz rodnicu. Neke bebu po cijelom tijelu imaju sitne dlačice koje ubrzo po rođenju same otpadnu. 
Lice može biti podbuhlo, a oči stalno zatvorene i krmeljave. Nemojte paničiti, niti misliti da je vaša beba ružna, ona je ipak provela devet mjeseci u utrobi. To malo stvorenje koje će vam u početku možda biti čudno, vrlo će se brzo transformirati u prekrasnu bebu. 
2 Gdje je osmijeh
Ne očekujte od bebe nagradu u vidu osmijeha sve do šeste sedmice života. Sve do tada zapravo radite za šefa koji se samo žali, jer bebe u tom periodu znaju samo za plač. 
Ali, da biste prebrodili emocionalnu i fizičku iscrpljenost u prvim danima nakon poroda, znajte da beba osjeća da se trudite oko nje. Beba zna kada ste u blizini, voli da je tješite i držite u naručju. 
3 Nemojte prečesto kupati bebu dok ne otpadne pupčanik 
Ako je koža oko pupčanika suha, on će brže otpasti, što se obično događa već u prvoj sedmici. Osim toga, novorođenčad nisu prljava. Ako se dogodi da se pupčanik ipak ukvasi, pažljivo ga posušite. Nakon otpadanja pupčanika, normalno je da bude i malo krvi, neka vas ona ne uplaši. 
4 Ne brinite pretjerano zbog fontanele 
Neke mame previše su u panici zbog otvorene fontanele pa ne ispiraju dovoljno bebinu kosu pri kupanju, zbog čega nastaje tjemenjača. Neke druge se opet plaše češljati bebu, dok neke odlaze pedijatru zbog pulsiranja fontanele. 
Stručnjaci kažu da fontanelu ne treba pritiskati, ali slobodno operite bebinu glavicu i počešljajte je. Pulsiranje je također normalno jer je fontanela direktno iznad krvnih sudova. 
5 Beba će vam pokazati kada dobiva dovoljno hrane 
Bebe trebaju jesti svakih dva do tri sata, a ako dojite beba će sama pokazati kada je gladna. Dobivanje na težini najbolji je indikator sitosti u ranim mjesecima. 
Na svakoj kontroli, pedijatar će izvagati bebu i reći vam kako napreduje. Drugi pokazatelj sitosti su pune pelene - pet-šest mokrih dnevno i jedna do dvije stolice. 
6 Beba nije razlog da ne izlazite iz kuće 
Živite normalno, ali koristite zdrav razum kada izlazite. Zaštitite bebu od sunca, izbjegavajte bolesne ljude i pretrpane prostore. Također, vodite računa o tome da kafići i zadimljene prostorije nisu za bebe. 
Ne libite se reći drugim ljudima da ne ljube bebu i ne diraju je po licu. Radije neka je pomaze po nogicama. Ako imate starije dijete, naučite ga da bude "higijenski policajac". Jer, ko će se ljutiti na četverogodišnjaka koji kaže: "Ne možete dirati moju seku dok ne operete ruke". 
7 Bebe mnogo plaču, to je njihov način komunikacije 
Plač je način da vam beba kaže da je gladna, žedna, da joj je pelena puna, da joj je vruće ili hladno ili da jednostavno želi da je uzmete u naručje. Ova prva komunikacija s djetetom može biti frustrirajuća, ali ova faza brzo prolazi. Naime, za kratko vrijeme počet ćete razlikovati vrste plača i šta vam beba njime želi poručiti. 
8 Novorođenčad, također, mnogo spavaju 
Prva tri mjeseca novorođenče uglavnom provede spavajući. Važno je da pomognete bebi da što prije počne razlikovati dan od noći i da uhvati pravilan ritam spavanja i podoja. 
Tokom dana, bebu koja je starija od šest sedmica slobodno probudite nakon tri sata spavanja. Ali, tokom noći nikada ne budite novorođenče zbog podoja. 
9 Novorođenče je kratko na pozornici 
Tokom prvih sedmica bebinog života sigurno ćete biti pod stresom, umorni i usamljeni. Ti su dani teški, ali će oni vrlo brzo biti iza vas. Zato nemojte zaboraviti slikati dijete, maziti ga, ljubiti i uživati u njemu. I bebi staroj samo dan ili dva treba ljubav, a ne samo hrana i čista pelena.

Šta treba znati o novorođenčetu

Djeca se plaše glasne grmljavine i prijetećeg sijevanja. Da biste ublažili šok koji te pojave karakteristične za ljeto mogu izazvati kod malenih, poslužite se metodom igranja uloga. Evo nekoliko jednostavnih savjeta:
Najveći šou na Zemlji
Sijevanje munja doista je jedinstvena i veličanstvena pojava u prirodi, pa je pokušajte kao takvu, odnosno kao uzbudljivo događanje približiti i djeci. To ne znači da treba raditi predstavu i plesati po sobi, već pokušati smiriti malene pobuđivanjem mašte.
Pokušajte bljesak munje u mašti djeteta pretvoriti u bljesak fotoaparata ili svjetla pozornice. Kada prostoriju osvijetli bljesak, pozovite mirnim glasom dijete da stane na "pozornicu" i izvede neku točku: "Vidi, svjetla se pale! Dođi bliže. Dame i gospodo, večeras samo za vas...ta-da!".
Trebat će nekoliko puta ponoviti skeč kako bi se dijete ohrabrilo, ali nakon nekoliko "rundi" ponavljanja, dijete će najvjerojatnije prihvatiti igru.
Pljesak molim
Kako grmljavina slijedi bljesak munje za nekoliko sekundi, ispričajte djetetu priču o aplauzu koji nebo daje igri svjetla prirode. Potaknite dijete da se i ono pridruži pljesku. Nakon svake munje zaplješćite svi zajedno i viknute "Hura!".
Uz malo ohrabrenja dijete će se naviknuti da svojim ručicama barem malo zaguši zvuk grmljavine.
Kiša smijeha
Ukoliko je nevrijeme praćeno jakom kišom, neka dijete stavi ruku na jedno uho i nježno mu kažite: "Slušaj... Čuješ li ovo? To se kiša glasno smije". Potom nastavite: "Kiša misli da su tvoje šale stvarno smiješne! Ha ha ha! Ispričao si super priču i kiši se jako sviđa!".
Kratkoročni i dugoročni rezultati
Ove strategije neće u potpunosti dijete riješiti straha od grmljavine i sijevanja. Ono će zahtijevati da ih i uz svu zabavu i dalje grlite i štitite. Ipak, vremenom će se uvjeriti da im glasna grmljavina ne može nauditi, osobito kada ste vi uz njih. Razvit će određeno povjerenje.
Naravno, uspjeh ovih metoda ovisi i o djetetu, odnosno o tome koliko roditelj može animirati maleno na igranje uloga i aktiviranje mašte. U svakom slučaju, vrijedi pokušati.

Dječiji strahovi: Šta kada se plaši grmljavine

Djeca od rođenja pokušavaju komunicirati sa svijetom i, naravno, prije svega s mamom i tatom. Da biste ga bolje razumjeli, pročitajte savjete britanskih stručnjaka koji će mu pomoći u uspostavljanju verbalne komunikacije: 
* Podstičite bebu da proizvodi glasove, tj. da proizvodi konsonante i vokale i da ih spaja, jer se tako dobija „m" i „a" - „ma"; „t" i „a" - „ta"; "p" i „a" - „pa"... 
* Oponašajte smijeh djeteta i izraze njegovog lica; 
* Učite ga oponašati - pljeskanje rukama, stiskanje usana kao da daje poljupce; 
* Pričajte s bebom dok je kupate, hranite i oblačite. Opisujte šta radite, kuda idete, šta ćete raditi kada dođete na to mjesto i koga i šta ćete vidjeti; 
* Učite dijete da prepoznaje boje - pokažite mu loptu i pritom kažite "ovo je lopta, lopta je žuta"; 
* Učite ga da prebroji neke stvari - "jedna kašika, dvije, tri, četiri"; 
* Koristite gestove kao da mašete „pa-pa"; 
* Podstičite onomatopeje, na primjer izgovorite „vau-vau" i pokažite sliku psa, „mijau" - pokažite sliku mačke..., tako radite na audio-vizuelnoj percepciji (glas - oko); 
* Čitajte djetetu. Ponekad čitanje samo opisuje slike koje se nalaze u knjizi (slikovnici), tako da te slike prate pisane riječi. Birajte knjige koje su pune boja, sa što većim slikama i koje nemaju puno detalja. Pitajte dijete „Šta je ovo?" pa ga podstičite da imenuje i pokazuje poznate stvari u knjizi.

Kako pomoći bebi da izgovori prve riječi

I sjećanja se mogu bildati, baš poput mišića. Iako se mišići vide, a sjećanja ne, za razvoj zdrave osobe ona su izrazito važna, a prepričavanje događaja, kao i pričanje priča, služi tome da djeca steknu iskustva i poslože puno, puno toga u svojim glavicama.
Naučna istraživanja u kojima su praćene veće grupe djece, koja su nabrajala iskustva za koja su bila uvjerena da ih nikada neće zaboraviti, imala su zanimljive rezultate. Djeca su razgovarala o događajima kojih se rado sjećaju, crtala su ta iskustva i tražila da ih se u tim situacijama fotografira za uspomenu. 
Kad su odrasli, opet su ih ispitali o tim iskustvima. Logično, različitim ljudima su sasvim različiti događaji najvažniji u životu, ali kako se ljudi ipak mnogo manje razlikuju nego što se misli, naučnici su na velikom uzorku pronašli i dosta sličnosti. Jer, pored individualnih iskustava, mnogi ljudi u životu dožive iste ili slične stvari, poput rođenja brata ili sestre, prvog dana škole, prijeloma ruke ili noge, putovanja, osjećaja straha... 
Stručnjaci su zaključili da postoji osam važnih događaja koje djeca ne zaboravljaju i koji su za njih izrazito važni. Kako se odraslima mnogi od tih događaja ne čine velikima i značajnima, jer previše lako zaboravljamo kakvi smo bili kao djeca, važno je da roditelji i svi koji učestvuju u djetetovom odgoju znaju koji su događaji djetetu važni i da, koliko god je moguće, nađu vremena da i oni u tim događajima učestvuju, bilo direktno, bilo pokazivanjem zanimanja za te događaje, pa i strpljivim slušanjem dok dijete već sedmi put uzbuđeno ponavlja što mu se dogodilo. 
1. Odlazak u vrtić ili u školu 
Ovo je uvjerljivo najčešće sjećanje. Iskustva su različita - iz vrtića se djeca obično sjećaju plača nakon što su predana na „milost i nemilost" tetama. Iz prvog razreda osnovne škole uglavnom nose lijepa sjećanja: biranje odjeće, slaganje knjiga u torbu, razgovori s mamom i tatom koji ih za ručice vode prvih dana škole... Većini djece najljepše je sjećanje poljubac na rastanku te mame i tate koji mašu prije nego što dijete uđe u školu. 
2. Prirodni okoliš 
Djeca među sobom dosta razgovaraju o kućama ili stanovima u kojima žive, o kućnim ljubimcima, školskim učionicama, parkovima... svemu što ih okružuje u svakodnevnom životu. Zanimljivo, jasno se sjećaju stabla ili haustora gdje su se skrivali kad bi pala kiša. Prirodne nepogode - snijeg, oluja, prvi grad koju su doživjeli - djeca uz te događaje vežu intenzivne, ne uvijek ugodne emocije kojih se dugo i živo sjećaju. 
3. Skakanje, plivanje, penjanje 
Djeca su upotpunosti koncentrirana na sve što rade svojom voljom, pa tako i aktivna igra ima važno mjesto u dugotrajnim sjećanjima. Često su ta sjećanja najživlja kad je riječ o sportu - takmičenjima, treninzima, uspjesima i odustajanjima. Psiholozi kažu da su ta sjećanja povezana sa zajedništvom, pripadnošću grupi, potrebom da vodimo ili budemo vođeni te da osjećamo da su drugi uz nas. Tako se djeca sjećaju kako su učila plivati, kako su skočila sa nekog zidića ili kako su se penjala na planinu.
4. Biti dobar u nečemu 
Sjećanja na rane uspjehe, bez obzira na to je li riječ o pobjedi u Čovječe ne ljuti se ili na školskom takmičenju iz matematike, djeci dugo ostaju u pamćenju kao situacije u kojima su pokazala da su u nečemu bolja od prosjeka. Zato svakom djetetu treba omogućiti da se osjeća kao pobjednik, odnosno roditelji mu trebaju pomoći da pronađe u čemu je jako dobro, pa bilo to i slaganje lego kockica. 
5. Ljudi koje volimo i koji nas vole 
Svima su za zdrav razvoj važni prijateljstvo i bliski odnosi s porodicom, ali zaista je zanimljivo i dirljivo slušati djecu koja govore o povezanosti s dragim osobama - nisu mogli dočekati da škola završi da bi se družili, uživali su u ljetnim praznicima kod djeda i bake... Tokom istraživanja djeca nisu željela crtati samo ljude koje vole, nego i one koji su njima bili posebno naklonjeni i čiji su ljubimci bili. 
6. Bebe i mala djeca 
Gotovo svako dijete želi sačuvati uspomene na mlađu djecu i bebe (djecu susjeda, rođaka, prijatelja svojih roditelja, kao i na mlađu braću i sestre). Sjećaju se da su skupa jeli, koliko brzo su bebe rasle te, slično kao i roditelji, jasno pamte trenutke kad su ta djeca progovorila ili naučila voziti bicikl. 
7. Pripadnost zajednici 
Pomalo neočekivano, tokom istraživanja djeca su mnogo govorila o pripadnosti zajednici, odnosno tome kako grade odnose i postaju dio te zajednice. U ovu grupu spadaju dosta različita iskustva, odnosno ona iz vrtićke grupe, školskog razreda, susjedstva ili s putovanja. 
8. Nezaboravna mjesta 
Mnoga djeca pamte i mjesta u kojima su bila, čak i mnoge detalje: nebodere u najvećem gradu koji su posjetila, kako su izgledale hotelske sobe i kreveti, gdje su ljudi ljubazni i nasmijani, a gdje ni ne primjećuju nikoga oko sebe. 
Važno 
Razgovarajte s djecom o različitim događajima, o tome zašto se nešto dogodilo, često prelistavajte albume i gledajte videozapise, zamolite ih da nacrtaju kako su se proveli na ljetovanju, neka naslikaju prvi dan škole... Sve su to jednostavne aktivnosti koje djeca shvataju kao igru, a služe bildanju sjećanja.

Šta djeca nikad ne zaboravljaju

Nagli bebin okret u majčinom stomaku, udarac nogicom kada joj zasmeta jaka buka, ili ubrzano lupanje srca kada prepozna majčin glas... Sve su to prvi znaci da beba pokušava komunicirati sa vanjskim svijetom i dobro su poznati svakoj trudnici. 
Prvi govor - plač
Ali, beba tek nakon rođenja počinje vokalizirati svoje želje, strahove, osjećanja... Neposredno nakon rođenja, ona gromoglasnim plačom reagira na nove, njoj nepoznate zvuke i svjetlost, ali već nakon nekoliko sati taj plač se pretvara u poziv kojim majci poručuje da je gladna, da se plaši, da su joj potrebni nježan dodir i tepanje.
Četiri sedmice poslije rođenja, tokom kojih se prilagođavalo novoj životnoj sredini, novorođenče počinje glasno izražavati svoja osjećanja. Ono brzo shvata da okolina reagira na njegove pozive i plače kada je ljuto ili gladno, kada se uplašilo ili ga boli stomak, a guče i smije se kada je sretno i zadovoljno.
Od sedmog mjeseca do prvog rođendana beba postepeno koristi različite zvuke i mimiku i reagira na izgovor svoga imena. Osmijehom i različitim gukanjem ona odgovara na nježan dodir. 
Kada je zadovoljna, ispušta zvuke različitog tonaliteta, kao da želi razgovarati. U ovom periodu većina beba savladava izgovor dvije najvažnije riječi, "mama" i "tata", i razumije kada je zovete imenom ili kažete da je vrijeme za ručak.
Kada napuni godinu, beba počinje graditi temelje svog budućeg govora. Između 13. i 15. mjeseca ona proširuje fond riječi. U stanju je na svoj način izgovoriti i razumjeti značenje desetak riječi koje prati odgovarajućom mimikom i gestikulacijom. 
Naučila je da, ako nešto želi, treba uperiti prstom u to. Njenoj okolini i njoj samoj "riječi" koje izgovara postaju sve razumljivije i jasnije.
Veliki govornik
U drugoj godini većina djece progovara, ali na svoj način. U tom uzrastu dijete počinje učiti upotrebu pridjeva i glagole i zna koristiti cijele rečenice. 
Ukoliko tada primijetite da vaš dvogodišnjak koristi i odgovarajući govor tijela, to je znak da je savladao osnovna pravila komunikacije i da će uskoro progovoriti. 
a vas ne brine što neki njegovi vršnjaci već uveliko "govore" i koriste stotinjak riječi. I vaše je dijete na dobrom putu da uskoro postane "veliki govornik".
Brbljivi trogodišnjaci
Kada napuni tri godine, djetetov govor se popravlja i postaje sve jasniji, a fond riječi sve bogatiji. U tom periodu ono uči izgovarati i shvatati značenje više od jedne riječi na dan i sve bolje savladava strukturu rečenice. Trogodišnjaci su pravi mali brbljivci. Oni uspješno koriste više od 900 riječi.

Razvoj govora: Od prvog plača do malog govornika

Puzanje je dio normalnog razvoja djeteta i svojevrsna prirodna vježba kojom će dijete ojačati mišiće i tako se pripremiti za prve korake. 
Ali, kao i o mnogim ostalim stvarima kada govorimo o maloj djeci i o puzanju ima nekoliko mitova. Zato, ako se vaše dijete obožava kretati na četiri noge, saznajte činjenice o puzanju.
1 Dijete koje dugo puže neće imati problema s hodanjem, jer je njegovo tijelo izvježbano višemjesečnim puzanjem. Takva djeca kad se jednom počnu dizati, brže prohodaju i manje padaju.
2 Samo dva posto djece pokušava puzati na potpuno neobičan način, i to na leđima, odgurujući se preko glave prema naprijed ili izvijajući se poput zmijice. 
3 Dok puže dijete uči fokusirati predmete koje želi dohvatiti. Na taj način vježba čulo vida, finu motoriku i koordinaciju oka i ruke, što je važan preduslov za kognitivni napredak i razvoj govora. 
4 Sve dok dijete ne prohoda, ne morate misliti na kupovinu cipelica. Vašem malenom puzigaći nisu potrebne, dovoljno je obuti mu čarapice i pantalonice da ne bi povrijedilo koljena.

Četiri činjenice o puzanju

Pravljenje kuće od karata može biti veliki izazov za malo dijete. Ono će uspjeti sagraditi kuću od karata samo uz puno strpljenja i pažnje. Ali, šta uraditi kada je dijete previše nemirno za to? Od kog trenutka možemo tražiti od djeteta da se koncentrira? 
Maleni imaju problem sa koncetracijom, a roditelji od toga uvijek prave veliko pitanje. Sposobnost koncentracije nije nikakva tajna. Ona raste sa zadovoljstvom. Radost koja je povezana s nekom određenom sposobnošću uvijek se uključuje i pojavljuje kada dijete primijeti da nešto može uraditi. I u tom momentu je koncentrirano. 
Bez kazni 
Neki roditelji pokušavaju vršiti lagani pritisak na dijete, ili obećavaju nagrade ili prijete kaznama da bi maleni, bar na nekoliko minuta, usmjerio pažnju na nešto. Tako se ne rješava problem. 
Stručnjaci se slažu u jednom: s opomenama (ili ukorima) neće se povećati mogućnost koncentracije. Izjave kao što su: „Sada se moraš koncentrirati!" ili „Saberi se!" ne pomažu. Djeca se ne mogu prisiliti na koncentranciju. Jedino što možete uraditi jeste da im pomognete da razviju taj pozitivan stav prema učinjenom. Ali, naravno, postoji i nekokiko trikova koji mogu pomoći. 
Vježbe 
Sat vježbanja, skakanja ili trčanja aktivirat će rad mozga. Zato dijete treba svaki dan izlaziti vani i igrati se. Kada trčeći ili vozeći bicikl potroši suvišnu energiju, imat će više strpljenja da se tokom ostatka dana igra u kući. 
Igre 
Čula djeteta možete pojačati i tokom svakodnevnog života. Naprimjer, stavite deset predmeta na sto. Pustite maleno da ih pogleda na nekoliko sekundi, a zatim ih sklonite. Nakon dvije minute zatražite od njega da vam nabroji pet predmeta koji su bili na stolu. Predškolska djeca također vole i knjige u kojima se nešto traži, slagalice, labirinte i slične igre. 
Mir 
Dijete se mora odmoriti od svih svojih aktivnosti: ne mora spavati, ali mora postojati vrijeme za sanjarenje i vrijeme za besposličarenje. 
Rutina 
Stvari koje se rade tokom dana moraju biti jasno određene, ali tako da se pravila mogu mijenjati. Objasnite djetetu da je bolje da teške i zahtjevne zadatke radi ujutro, a lakše poslijepodne. 
Tečnost 
Djeca koja prijepodne piju mnogo tečnosti uspješnija su i imaju bolje rezultate od one djece koja to ne rade, pokazala su istraživanja. 
Važno 
Kod neke djece koja se ne mogu koncentrirati uzrok mogu biti problematični porodični odnosi ili zdravstveni problemi. Ponekad se radi o sindromu poremećaja pažnje. Pedijatri i terapeuti mogu uraditi testove koji će roditeljima objasniti o čemu se radi.

Igrom do pažnje: Vježbajte koncentraciju s djecom

Stasala je nova generacija očeva koji nastoje ravnopravno učestvovati u djetetovom životu od prvoga dana. Prate trudnoću, prisustvuju porođaju, paze na novorođenče, igraju se s djecom, daju im savjete. Kako biste u toj roditeljskoj ulozi bili što uspješniji, donosimo nekoliko savjeta. 
Oslonci djeci 
U duhovnom smislu očevi moraju biti oslonac svojoj djeci. Djeca očekuju da budete gorostasi koji će ih čuvati i na koje će se moći osloniti te žele da budete čvrsti i jaki. Očevi su im kao stijena na koju će se uvijek moći osloniti. Zato budite prisutni u njihovim životima i u njihovim mislima. 
Budite mali 
Ipak, očevi ne smiju biti preveliki da ne bi „usisali sav zrak iz sobe". Moraju naći dobar omjer zabrana i slobode te dati djeci dovoljno prostora za igru i razvoj. Zato nemojte uvijek biti onaj koji sve zna. Tri do četiri puta sedmično priznajte svom djetetu da ni vi ne znate uvijek sve odgovore. Recite mu ne znam ili možda. Ukoliko ste pogriješili u nečemu, svakako recite svojoj djeci da vam je žao. 
Zajedničko vrijeme 
Mnogo očeva radi prekovremeno ili čak dva posla. Ali, ništa nije tako važno kao druženje s djecom. Potrudite se više biti s njima i uživati u zajedničkoj igri ili učenju. 
Budite fleksibilni 
Nemojte biti kruti u svojim stavovima i postavljanju pravila. Samo zato što se ostatku svijeta ne sviđa vaš glas nemojte insistirati da uvijek sve mora biti po vašem. Postoji razlika između autoriteta i moći. Strogim stavovima samo ćete odgurnuti dijete od sebe. 
Nagrade 
Ako niste pažljivi, neprestanim kupovanjem stvari svojoj djeci možete završiti na prosjačkom štapu. Vaše dijete ipak ne mora dobiti baš sve što poželi. Iako je istina da se novcem ne može kupiti sreća, njime se može kupiti puno drugih stvari, ali nemojte pretjerivati. 
Treba biti oprezan, ali ne i škrt. Od očeva se očekuje da budu pametni, stoga se ne ustručavajte potrošiti malo novca za sličice ako to vašeg sina čini sretnim i priuštite svojoj kćerki plesnu školu o kojoj sanja.

Zamke roditeljstva: Šta dijete očekuje od tate

Vaše dijete je stalno u pokretu, teško se koncentriše, viče, skače i nikada se ne umara. Nekada se za takvu djecu govorilo da su živahna, a danas se za njih kaže da su hiperaktivna. 
Naravno, ne pate sva djeca od hiperaktivnosti, zbog čega treba naučiti kako prepoznati ovaj poremećaj i kako u tom slučaju pristupiti djetetu. 
Prepoznajte hiperaktivno dijete
- Hiperaktivna djeca prepoznaju se još u prvim mjesecima života, jer su i pored odgovarajuće njege i ishrane veoma razdražljiva. 
- Veoma burno reagiraju ukoliko se istog momenta ne zadovolji neka njihova potreba. 
- Nisu u stanju mirno sjediti za stolom nekoliko minuta. Često tvrde da nisu gladna, ali odmah poslije ručka pojedu ogromne količine slatkiša. 
- U stalnom su pokretu, ne zadržavaju se u mjestu, trčkaraju naokolo igrajući se svime što im se nađe na putu. 
- Kada dožive i najmanji neuspjeh, dobijaju napad bijesa i postaju veoma agresivna. 
- Ne vole se maziti i veoma loše reagiraju na svaki tjelesni kontakt s roditeljima. 
- Uvijek rade nekoliko stvari istovremeno. 
- Svađaju se s vršnjacima i burno reagiraju kada im se neko suprotstavi. 
Budite strpljivi i dosljedni
U odgajanju hiperaktivne djece roditelji moraju biti dosljedni, strpljivi i jasno iznositi zahtjeve. Kažnjavanje je strogo zabranjeno. 
Djetetu ćete najbolje pomoći ako mu omogućite da višak energije kanališe kroz sport ili neke druge fizičke aktivnosti. 
Čitajte mu kratke priče pred spavanje. To će ga smiriti, ali će istovremeno podsticati njegovu maštu i koncentraciju. Mazite se s njim svaki put kada se za to pruži prilika. 
Kada primijetite da je dijete nervozno, zagrlite ga, držite u naručju i pokušajte ga umiriti. Uvijek mu dajte samo jednu igračku, jer paralelne aktivnosti pojačavaju hiperaktivnost. 
Gledanje televizije više šteti nego što koristi. Stoga drastično ograničite vrijeme koje dijete provodi ispred TV ekrana. 
Idealni sportovi
Višak energije mora se negdje potroši. Sport je zato dobra opcija. A idealni su sljedeći sportovi: 
- Od pet godina: nogomet, plivanje, gimnastika; 
- Od šest godina: rukomet, hokej, hokej na ledu, skijanje; 
- Od osam godina: košarka, džudo, vježbe na spravama; 
- Od deset godina: odbojka, ragbi, vaterpolo, planinarenje, vožnja bicikla.

Kako izaći nakraj s nemirnim djetetom

Granica između stvarnosti i mašte u dječijem umu je vrlo tanka, pa se izmišljenih bića mogu bojati kao da su stvarna, kažu psiholozi. Njihova mašta, koja im omogućuje da živahno zamisle sve detalje iz priča i bajki, također ih i plaši. 
Dok leže u krevetu i pokušavaju zaspati, dječija mašta postaje aktivnija, tako da se sjena na zidu može lako pretvoriti u užasno čudovište koje je djetetu jednako stvarno kao sto ili stolica. 
Neki roditelji ismijavaju dječije strahove, jer smatraju da će ih se djeca tako lakše riješiti. Nažalost, to samo pogoršava situaciju. Djeca se osjećaju napuštenima, posramljenima i još uplašenijima ako roditelji umanjuju njihove strahove. 
Potaknite dijete da razgovara o svom strahu, jer je i djeci lakše kad se "ispušu" i izgovore sve što ih brine. Razgovarajte s djetetom smirenim glasom - tako ćete mu prenijeti poruku da se ne bojite i da mu možete pomoći. 
Sjetite se da ste i sami bili dijete koje se bojalo bezopasnih stvari. I mnogi slavni strahovali su od groznih bića koja su se skrivala u ormaru.
Strahovi od čudovišta uobičajeni su razvojni strahovi koji vremenom nestaju. Najčešće se javljaju oko treće godine, najjači su oko pete, a prolaze do sedme ili osme. 
Najvažnije je da roditelj razumije dijete i njegove strahove, da ih ne pojačava svojim ponašanjem te da mu bude podrška i zaštita u takvim situacijama. 
Nije dobro djetetu reći: "Nemoj se bojati", jer to znači da ne prihvatamo njegove osjećaje. Bolje je dijete zagrliti i reći: "Razumijem da se bojiš". 
* Odmah reagirajte na djetetov strah. Dok završavate neki posao, ono postaje sve uplašenije. I sama vaša prisutnost u sobi će ga smiriti.
* Žali li se dijete da se nešto skriva ispod kreveta, recite mu da mislite da tamo nema ničega, ali uzmite bateriju i provjerite "za svaki slučaj".
* Pogledajte s djetetom simpatični crtić "Čudovišta iz ormara". To bi mu moglo pomoći da vidi kako izmišljena bića i nisu baš toliko strašna.
* Malo noćno svjetlo djeci može olakšati strah od mraka i "otjerati čudovišta".

Kad se kod djece pojave strahovi: Kako otjerati "čudovište iz ormara"

Roditelji ljevorukoj djeci mogu pomoći vježbajući ih da crtaju i pišu, saopćilo je Njemačko savjetovalište za ljevoruke osobe.
Papir treba postaviti s lijeve strane djeteta pod uglom od 30 stepeni udesno, ruka bi trebala biti odmah ispod linije na kojoj se piše, dok bi dijete desnom rukom trebalo pridržavati desnu ivicu papira.
Njemačka organizacija Zeleni križ naglašava da roditelji nikako ne bi trebali svoju ljevoruku djecu učiti da pišu desnom rukom zato što bi to negativno utjecalo na njihovu moć koncentracije i izazvalo psihološke probleme.
Ljevorukost se može vrlo lako otkriti posmatrajući kojom rukom dijete, prvi put spontano uzme igračku.

Preporuke stručnjaka: Ljevoruku djecu treba ranije učiti da pišu

Ako se beba odjednom ne interesira za igračke, slabo se koncentrira i manje je aktivna, moguće da samo što nije prohodala. Studija u kojoj su učestvovale bebe stare između deset i 14 mjeseci, pokazala je kako savladavanje hodanja smanjuje upornost i koncentraciju, a opada i maštovitost i intelektualni angažman u igru. 
Roditelji bi to morali znati kako bi prilagodili očekivanja i zahtjeve od djece te ohrabrili i pomogli svojoj bebi da savlada tu vještinu.
Igra je najbolji, a u toj dobi i jedini, pokazatelj interakcije djeteta i okoline. Kada počinje hodati, njegova okolina drastično se mijenja. Naravno, taj zastoj u intenzitetu igre je kratkotrajan, jer čim savlada hodanje, beba će vratiti svojoj omiljenoj aktivnosti - igri.

Igrom se poboljšavaju koncentracija i pažnja

Opasnosti debljine u ranom djetinjstvu

Deset osobina ljudi kojima je kroz djetinjstvo nedostajalo ljubavi

Hiperaktivno ili nervozno dijete

Šta treba znati o novorođenčetu

Dječiji strahovi: Šta kada se plaši grmljavine

Kako pomoći bebi da izgovori prve riječi

Šta djeca nikad ne zaboravljaju

Razvoj govora: Od prvog plača do malog govornika

Četiri činjenice o puzanju

Igrom do pažnje: Vježbajte koncentraciju s djecom

Zamke roditeljstva: Šta dijete očekuje od tate

Kako izaći nakraj s nemirnim djetetom

Kad se kod djece pojave strahovi: Kako otjerati "čudovište iz ormara"

Preporuke stručnjaka: Ljevoruku djecu treba ranije učiti da pišu

Kad uči hodati, djetetu nije do igre

Rast & razvoj

Igrom se poboljšavaju koncentracija i pažnja

Opasnosti debljine u ranom djetinjstvu

Deset osobina ljudi kojima je kroz djetinjstvo nedostajalo ljubavi

Hiperaktivno ili nervozno dijete

Šta treba znati o novorođenčetu

Dječiji strahovi: Šta kada se plaši grmljavine

Kako pomoći bebi da izgovori prve riječi

Šta djeca nikad ne zaboravljaju

Razvoj govora: Od prvog plača do malog govornika

Četiri činjenice o puzanju

Igrom do pažnje: Vježbajte koncentraciju s djecom

Zamke roditeljstva: Šta dijete očekuje od tate

Kako izaći nakraj s nemirnim djetetom

Kad se kod djece pojave strahovi: Kako otjerati "čudovište iz ormara"

Preporuke stručnjaka: Ljevoruku djecu treba ranije učiti da pišu

Kad uči hodati, djetetu nije do igre