Od osnivanja jugoslovenskog fudbalskog prvenstva 1923. godine, pod okriljem Jugoslovenskog nogometnog saveza (JNS), klubovi iz Bosne i Hercegovine suočavali su se s izrazitim strukturnim i sportskim izazovima. Sistem takmičenja bio hijerarhijski – podijeljen u regionalne podsaveze (Zagreb, Beograd, Ljubljana, Sarajevo itd.), a samo najbolji klubovi iz tih regija mogli su se plasirati u završnicu nacionalnog prvenstva.<h2>Loša organizacija</h2>Sarajevski podsavez, koji je pokrivao veći dio teritorije BiH, bio je formalno osnovan 1920. godine. Međutim, zbog infrastrukturne slabosti i nedostatka organizovanih liga, klubovi iz BiH sporije su ulazili u završne faze prvenstva. Uprkos tome, dva kluba su se uspjela izboriti za pažnju na državnom nivou: SAŠK i Slavija Sarajevo.SAŠK (Sarajevski amaterski športski klub) učestvovao je u završnici nacionalnog prvenstva čak četiri puta: 1923., 1924., 1925. i 1930. godine. U sezoni 1923., u formatu koji je podrazumijevao nokaut sistem, SAŠK je u četvrtfinalu kao prvak Sarajevskog podsaveza pobijedio Hajduk iz Splita s 4:3. U polufinalu je istim rezultatom pobijedio Jugoslaviju iz Beograda.U finalu ga je čekao zagrebački Građanski. Prva utakmica u Zagrebu završena je rezultatom 1:1. U 34. minuti Stjepan Pasinek doveo je Građanski u vodstvo, dok je u 86. minuti Pero Montl izjednačio na 11.U ponovljenoj utakmici odigranoj dan kasnije, 1. oktobra 1923., Građanski je slavio s 4:2 i tako postao prvi prvak nove države.Već naredne godine, 1924., SAŠK se ponovo kvalifikovao, pobijedivši u četvrtfinalu Iliriju iz Ljubljane s 3:1. Ova utakmica ostala je zapamćena po velikom odzivu publike u Zagrebu, što pokazuje da su i tada utakmice s klubovima iz BiH izazivale interesovanje. No, u polufinalu SAŠK je žestoko poražen od splitskog Hajduka sa 6:1, ali prvak je bila beogradska Jugoslavija koja je u finalu slavila s 2:1. Sašk će do kraja desetljeća dominirati bh. fudbal i učestvovati u završnicama jugoslovenskog prvenstva, no uspjeh iz 1923. više neće ponoviti.Godine 1930., Prvu jugoslovensku ligu, koja se tada igrala po dvokružnom ligaškom sistemu, predstavljala je Slavija umjesto SAŠK-a. Bio je to značajan iskorak. Međutim, u konkurenciji s beogradskim BSK-om, zagrebačkim Građanskim i splitskim Hajdukom, Slavija je završila sezona u donjem dijelu tabele i nije uspjela da ostane u eliti. Nedostatak profesionalnih uslova, te ograničeni resursi u odnosu na rivale, bili su ključni faktori slabijeg učinka.Narednih godina, Slavija i SAŠK će se smjenjivati u Prvoj jugoslovenskoj ligi. U sezoni 1932/1933. igrano je prvenstvo s čak 11 klubova (prije toga je bilo 6 ili kup sistem s 8 klubova), a sarajevska Slavija je završila kao deveta na tabeli. U sezoni 1933/1934. Slavija je završila kao osma od deset klubova. U sezoni 1935/1936. ponovo se prešlo na kup sistem. Slavija je stigla do samog finala, gdje je poražena iz BSK iz Beograda sa 1:0. Pored Slavije u prvenstvu je učestvovao i Krajišnik iz Banje Luke. U narednoj sezoni u konkurenciji 10 klubova koji su igrali ligaški sistem Slavija je završila kao peta, a isti rezultat ponovili su i u sezoni 1937/1938. U sezoni '38/39. Slavija je ponovo bila peta, a u sezoni '39/40. završili su na visokom trećem mjestu iza zagrebačkog Građanskog na prvom i beogradskog BSK na drugom mjestu na tabeli. Bit će to i posljednje prvenstvo u Kraljevini Jugoslaviji prije nacističke okupacije. Slavija i SAŠK tada su se nametnuli kao najjači klubovi iz BiH, ali samo je jedan imao mjestu u prvoj ligi. SAŠK je dominirao u dvadesetim, a Slavija u tridesetim godinama.SAŠK je važio za klub koji okuplja sarajevske Hrvate, a slavija Srbe. Postojao je i treći klub, Đerzelez koji je okupljao Bošnjake. Osnovan 1921. godine, ime je dobio po legendarnom bošnjačkom junaku Đerzelez Aliji, simbolički ukazujući na nacionalni i vjerski identitet kluba u tadašnjem višekonfesionalnom i politički napetom Sarajevu. Đerzelez je brzo postao društveni simbol muslimanske srednje klase: trgovaca, zanatlija, nižih činovnika. Klub je imao svoje navijače, društvene večeri i bio više od sportskog kolektiva – bio je identitetska institucija. Ipak, Đerzelez je uglavnom nastupao u okviru Sarajevske lige, često u sjeni moćnijih SAŠK-a i Slavije te nikad nije uspio da se domogne Prve jugoslovenske lige.Najveća rivalstva kluba bila su upravo protiv SAŠK-a i Slavije, ali i protiv muslimanskih klubova iz drugih gradova, poput Bisera iz Tuzle ili kasnije Jedinstva iz Bihaća.Osim sporta, Đerzelez je imao kulturne i odgojne ambicije – organizovao je omladinske sekcije, kulturne večeri, izlete. Bio je svojevrsni pandan tadašnjim nacionalnim kulturnim društvima, samo u sportskoj formi.U vremenu u kojem su Bošnjaci bili slabije organizovani politički i institucionalno, Đerzelez je predstavljao jedan od rijetkih stabilnih kolektiva koji je okupljao muslimane na bazi zajedničke ideje, ponosa i moderniteta.U međuratnom periodu, u BiH su osnovani brojni fudbalski klubovi, ali su samo neki preživjeli Drugi svjetski rat i nastavili djelovati pod novim, socijalističkim režimom. Željezničar (1921), Sloboda Tuzla (1919), Borac Banja Luka (1926) i Velež Mostar (1922) imali su radnički, multietnički karakter i bliskost s idejama jednakosti i kolektivizma, što ih je učinilo prihvatljivim za novu vlast. Za razliku od njih, klubovi poput SAŠK-a, Slavije i Đerzeleza, koji su nosili jasna nacionalna ili vjerska obilježja, bili su ukinuti. Ovi preživjeli klubovi postat će temelji poslijeratnog bh. fudbala i društvenog identiteta svojih sredina.<h2>Sistemske prepreke za bh. klubove</h2>Struktura lige sama po sebi nije bila naklonjena klubovima iz BiH. Od ukupno šest regionalnih podsaveza (Beograd, Zagreb, Split, Ljubljana, Novi Sad i Sarajevo), podsavez Sarajevo bio je jedan od najslabijih u pogledu infrastrukture, broja klubova, sudijske organizacije i finansija. Naprimjer, klubovi iz Beograda i Zagreba imali su profesionalnije trenere, redovne pripreme i jače sponzore, dok su bh. klubovi često zavisili od entuzijazma lokalnih trgovaca i učitelja.Usto, putovanja su bila skupa i logistički naporna, što je često značilo da su bh. klubovi morali igrati utakmice bez dovoljno odmora ili s nekompletnim sastavima. Tako su, naprimjer, SAŠK i Slavija znali putovati danima vozom do Splita ili Zagreba, a onda direktno s perona izlaziti na teren.Zbog spomenutih prepreka, većina bh. klubova uglavnom je igrala unutar Podsavezne lige Sarajevo, koja je okupljala klubove iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara i drugih gradova. Ova liga bila je dobro organizovana i vrlo popularna na lokalnom nivou – utakmice između SAŠK-a i Slavije često su privlačile hiljade gledalaca.

<h2>Gdje su bili Mostarci, Tuzlaci, Zeničani?</h2>Mostarski Zrinjski i tuzlanska Obilićeva Sloboda, iako popularni i organizovani, nikada nisu uspjeli da se plasiraju u završnicu državnog prvenstva. Oni su dominirali na lokalnom nivou i proizvodili kvalitetne igrače, ali nikada nisu prešli granicu koja bi ih lansirala u vrh jugoslovenskog fudbala. Zrinjski je, dodatno, imao i politički problem – nakon 1930-ih godina bio je često pod nadzorom vlasti zbog povezanosti s hrvatskim nacionalnim krugovima, što je dodatno ograničilo njegov sportski potencijal.<h2>Reprezentacija bez BiH</h2>Još jedan indikator perifernog položaja bh. fudbala u to vrijeme jeste odsustvo igrača iz BiH u reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije. Dok su beogradski i zagrebački klubovi redovno davali igrače za nacionalni tim, klubovi iz BiH rijetko su imali reprezentativce. Izuzetak je Karol Harmer, koji je kao vojni instruktor u Sarajevu igrao važnu ulogu u popularizaciji sporta, ali reprezentativno gledano – BiH je tada bila gotovo nevidljiva.

Kako su fudbalski klubovi SAŠK, Slavija i Đerzelez odražavali nacionalne identitete u Sarajevu, dok su Željezničar, Borac, Sloboda i Velež preživjeli 

Nacija, vjera i fudbalska lopta: Od SAŠK-a do Slavije – Zaboravljeno vrijeme bh. fudbala

Edin Forto neće više biti predsjednik Naše stranke. Ono što se pozitivno može reći o njemu najprije je da je jedan od rijetkih lidera u BiH koji je istinski razumio osnove tržišne ekonomije. Dok je većina bh. političara – i lijevih i desnih – zaglavila u konceptima preraspodjele, javnog sektora i potrošnje, Forto je u rijetkim istupima davao do znanja da imamo previše države, a premalo tržišta. Da nam ne fali još zakona, agencija i subvencija, nego više poduzetništva, slobode, kompeticije.<h2>Menadžerski pristup</h2>Na čelu Naše stranke pokušao je donijeti profesionalizam, menadžerski pristup i modernu političku organizaciju. I u tome je, barem djelimično, uspio – stranka je proširila svoj domet izvan Sarajeva, postala relevantan faktor na državnom nivou i dio vlasti u ključnim institucijama. Međutim, nije uspio održati taj zamah, kao ni ideološki transformisati stranku ka dosljednom liberalizmu.U međuvremenu čini mi se da je i taj početni uspjeh prilično potrošio, jer stranka i u organizacionom smislu i po popularnosti u samom društvu ne stoji baš dobro.Ideološki, Naša stranka i dalje ostaje formacija razapeta između centra i lijevog krila, s izraženim individualizmom unutar svojih redova, gdje djeluje kao da svako vuče na svoju stranu. U tom haotičnom orkestru posebno su se isticali kadrovi poput Srđana Mandića ili bivšeg člana i zastupnika Damira Nikšića – samoproklamovanog umjetničkog Če Gevaru – koji je javno napadao rukovodstvo stranke i gurao ideje radikalne ljevice koje su bile u potpunoj suprotnosti s onim što bi savremena liberalna stranka trebala da zastupa.<h2>Nova faza</h2>Forto, uprkos svom znanju i kapacitetima, nije uspio ukrotiti te centrifugalne snage niti jasnije profilisati ideološki smjer stranke. Nije uspio objasniti da liberalizam nije “ni lijevo ni desno”, nego da podrazumijeva slobodno tržište, vladavinu prava i ograničenu ulogu države. Umjesto toga, Naša stranka je ostala djelimično „viber koalicija“, a djelimično raspršeni kolektiv solista.Sada je vrijeme za novu fazu. Vrijeme je za novu fazu. Sabina Ćudić je do sada uporno izbjegavala preuzeti formalno liderstvo u stranci, iako je godinama faktički predstavljala njeno najprepoznatljivije lice. No došao je trenutak kada više nema luksuz da se povlači. U političkom smislu, ona je jedina u Našoj stranci koja istinski posjeduje sve ključne kvalitete potrebne za vođenje – političku harizmu, komunikacijsku vještinu, prepoznatljivost među građanima, međunarodne veze, iskustvo u institucijama i idejni kontinuitet.Ćudić ima sposobnost da artikuliše moderan, evropski liberalni diskurs koji može biti i principijelan i društveno osjetljiv, ali bez populizma i povlađivanja socijalističkim mitovima. Njen autoritet unutar stranke i politički kapital koji ima u javnosti daju joj jedinstvenu poziciju da konačno usmjeri Našu stranku prema jasno definisanom identitetu.Ipak, Sabina Ćudić nije bez slabosti – često joj se zamjera manjak organizacionih sposobnosti i slabija sklonost operativnom vođenju stranke. Također, poznata je po tome da insistira na ličnoj lojalnosti saradnika, što je u nekim slučajevima dovelo do udaljavanja pojedinaca koji su iskakali izvan zadanog narativa, čak i kada su imali vrijedne političke ili organizacione kvalitete.Upravo zato je pred njom ključan test – hoće li uspjeti ne samo ideološki artikulisati i politički stabilizovati stranku, već i izgraditi tim koji neće počivati samo na lojalnosti, već i na kompetenciji, širini i modernom političkom menadžmentu.Ako to ne učini, Naša stranka rizikuje da se i dalje kreće po inerciji, bez pravog kursa. A bez jasnog liderstva i političke konzistentnosti, prijeti joj sudbina da krene putem potpune marginalizacije na političkoj sceni.Vrijeme je da se odluče šta žele biti – ozbiljna liberalna snaga, ili lijevi lounge klub s Wi-Fi-em. <h2>Otvoreno pitanje</h2>Odlaskom Edina Forte s čela otvara se pitanje hoće li nova garnitura uspjeti konsolidovati redove i izgraditi stranku koja neće biti samo simbolička alternativa nacionalnim partijama, već i stabilna politička sila s ozbiljnom infrastrukturom i jasnim ciljevima. Jer bez unutrašnje kohezije i strategije, i najplemenitije političke ideje ostaju tek na papiru.

Fortin odlazak otvara prostor za dugo odgađane reforme unutar Naše stranke – pitanje je samo ima li ko i snage i volje da ih provede

Samo jedna osoba može preuzeti Našu stranku

Na 8. Kongresu Socijaldemokratske partije BiH donesene su važne organizacione promjene koje će znatno uticati na unutrašnje funkcionisanje stranke. Najznačajnija među njima je ukidanje principa „jedan član – jedan glas“ prilikom izbora rukovodstva. Umjesto toga, novo partijsko rukovodstvo će ubuduće birati delegati.Također, pozicija potpredsjednika SDP-a biće ukinuta, a umjesto njih stranka će imati tri zamjenika predsjednika. Time se mijenja dosadašnja struktura najvišeg partijskog vrha.

Pozicija potpredsjednika SDP-a biće ukinuta, a umjesto njih stranka će imati tri zamjenika predsjednika

Važna promjena na Kongresu SDP: Predsjednika partije više neće moći birati svi članovi

U tekstu objavljenom u <a href="https://www.politika.rs/sr/clanak/684413/pogledi/moze-al-samo-u-zutom-kaputu?fbclid=IwZXh0bgNhZW0CMTAAYnJpZBEwMUVRRUdjWTE3bjh5c2ptYwEerfOEyzs09r35p8bm7Ff_P-XV51FXWcEymVFk2nLPymviAREs1DjL4pSjgig_aem_RkGlA6Gg1pg0gIsoQTtQMQ">„Politici“</a>, profesor Nenad Kecmanović – bivši Sarajlija, bivši reformista, bivši rektor, a sadašnji ideolog srpskog nacionalizma u pokušaju i savjetnik Milorada Dodika – osvrće se na moj komentar o KK Bosni i stanju sarajevskog sporta, i tom prilikom pokazuje da niti autora teksta poznaje, niti temu razumije, niti činjenice razlikuje od ideoloških narativa koje već decenijama mehanički ponavlja. Ali, hajde da krenemo redom.<h2>Ni Google ni košarka mu ne idu</h2>Za početak – profesor Kecmanović me oslovljava kao „poznatog sportskog novinara“. Da je kliknuo samo na moju sliku na početku teksta, znao bi da je riječ o političkom komentatoru i uredniku koji godinama piše o stanju društva, političke kulture i institucija u BiH – a ne o autoru izvještaja s košarkaških parketa. No, razumijem, profesor je u godinama kad pažnja zna popustiti, ali neko od saradnika mogao mu je tokom svih tih godina pokazati osnove guglanja. Ali to je još i najmanji problem.Ne prati, očigledno, profesor pozorno ni košarku, pa tako na jednom mjestu cinično provlači kako „KK Bosna tavori po drugoj ligi“. Za profesorovu informaciju – koju je čak i iz mog teksta mogao saznati da ga je pažljivije pročitao – problem i jeste upravo to što KK Bosna više ne tavori po drugim ligama i što je, za takmičenje u najelitnijem rangu regionalne ABA lige, nakon što je osvojila Drugu ABA ligu, sada logično da imamo veće zahtjeve i očekivanja. Ove stvari profesor nije morao ni guglati – mogao mu ih je, recimo, objasniti i njegov šef Dodik, dobar poznavalac košarke, čiji je klub Igokea tijesno pobijedio KK Bosnu u finalu prvenstva BiH.Naravno, nije Kecmanović do košarke. Još manje do poštenja. Sve ovo koristi samo kao povod da podmuklo šovinistički provuče tezu da KK Bosna svoje uspjehe iz najslavnijih dana može zahvaliti ljudima s prostora cijele bivše Jugoslavije (čitaj: Srbima) koji su igrali u tom klubu:„Dugogodišnji predsednik kluba Vukašin Vule Vukalović bio je iz Crne Gore, sportski direktor Uglješa Uzelac bio je Ličanin, Boša Tanjević, najpre igrač i potom legendarni trener šampionskog tima, stigao je iz Srbije, Žarko Varajić, koji je u finalu Kupa evropskih šampiona u Parizu postigao 40 koševa, došao je iz Crne Gore, kao i tada vodeći centar Evrope Rašo Radovanović", podsjeća Kecmanović.Intencija ovog Kecmanovićevog argumenta je očigledna – dok su Srbi igrali u KK Bosni, ona je bila prvak Evrope. Danas, kada je spala na Bošnjake – „tavori u drugoj ligi“. Ovo otkriva, prije svega, da Kecmanović košarku očigledno uopće ne prati, a nije baš najuopćeniji ni kada su u pitanju globalni sportski i ekonomski procesi.Naime, na današnjem sportskom tržištu etničke i državne barijere odavno ne znače ništa. Sve je jedno veliko globalizirano tržište, a klubovi angažuju najbolje igrače koje za svoj budžet mogu dobiti – bez obzira na to odakle dolaze. Tako danas u KK Partizanu dominiraju tamnoputi igrači, Bošnjaci poput bh. reprezentativca Edina Atića godinama su nosili dres Igokee, a KK Bosna ima internacionalni tim od Amerike do Srbije. I da, predsjednik kluba zove se Dubravko Barbarić. Da budemo sasvim precizni – KK Bosna danas je daleko multietničkija nego što je bila u slavnim danima, ako bismo gledali po krvnim zrcnima igrača. Tako da, profesore, nije do toga – vjerujte.Kecmanovićeva površnost ne završava samo na nepoznavanju košarke. U maniru iskusnog ideologa koji metode iz prošlog režima primjenjuje u sadašnjem, pokušava očiglednu kritiku problema Sarajeva pretvoriti u nekakvo mimohodno divljenje Miloradu Dodiku. Jer u njegovom svijetu, ako napišete da Laktaši imaju dvoranu i klub koji igra ABA ligu, to automatski znači da se – bez obzira na vaše političko neslaganje – divite Dodiku. U tom intelektualno deformisanom ogledalu, činjenica da neko u „četiri sela“ ima funkcionalan sportski sistem nije poziv nadležnima u glavnom gradu da se trgnu, već povod za zaključak da čak i „muslimanski Avaz“ kleči pred „traktoristom iz Laktaša“.<h2>Ideološka saga</h2>Zaista je fascinantno kako neko iz jedne izjave o sportskoj infrastrukturi uspije iskonstruirati čitavu ideološku sagu o „islamskom kosmopolisu“, „sramoti igranja pred srpskom publikom“, „Šmitovom otimaju sportskih hala“ i sličnim sablastima iz vlastitih rovova. Sve to uz obilato korištenje izlizanog repertoara: Bošnjaci su nostalgični, nesposobni, sve im je Beograd kriv, a sve što danas postoji Sarajevo duguje Srbima iz Crne Gore i Like.Naravno, u tom narativu nigdje nema pokušaja da se razumije stvarni problem – zašto Sarajevo nema adekvatnu dvoranu. (Dobro, „zato što više nema Srba“, znamo, to je već gotova dijagnoza.) Važno je iz svega izvući ideološki signal, ma koliko nelogičan bio.U njegovoj naraciji, ja sam samo nesvjesni suputnik te priče jer sam – pazi sad – naveo da su Laktaši izgradili dvoranu i imaju klub. Toliko, po Kecmanoviću, treba da postanete zagovornik „veličanstvenog Dodikovog projekta“.Jer uspjeh Igokee je, valjda, dokaz sveukupne nadmoći RS-a i Dodika nad Sarajevom i Bošnjacima. Samo, u cijelom tom narativu postoji jedan problem – u Sarajevu, i ovakvom kakvo danas jeste, „propalom“, i dalje se živi bolje nego u RS-u. Plate su veće, penzije stabilnije, mogućnosti šire. Pitajte hiljade ljudi iz Istočnog Sarajeva koji svakodnevno dolaze ovdje da rade.Jedan uspješan privatni sportski projekt, poput Igokee, ne mijenja tu ukupnu sliku.I još nešto – da, Igokea ima sistem. Ima sponzore, ima infrastrukturu, ima političku podršku. Ali hajde da budemo sasvim realni – taj sistem je potpuno ovisan o Miloradu Dodiku. Bez njega, nema ABA lige u Laktašima, gdje domaća publika i dalje više navija za Partizan nego za mjesni klub. To nije model koji bi iko normalan poželio u Sarajevu – ni u sportu, ni u kulturi, ni u obrazovanju. Nama ne treba Dodik da bi se nešto napravilo. Nama treba sistem u kojem institucije funkcionišu, u kojem vlast služi javnosti, a ne partiji. Moj tekst bio je poziv da se to desi – vaš odgovor, profesore, samo je dokaz da razliku ne razumijete.(I da, usput – u EU, kojoj težimo, direktno finansiranje sportskih klubova iz budžeta je zabranjeno. Tako da Dodikov model sigurno nije uzor koji bismo trebali pratiti.)I za kraj – nisam napisao da Sarajevo propada jer Laktaši imaju dvoranu. Napisao sam da je sramota što Sarajevo nema ono što ima općina od 30.000 stanovnika. To ne znači da joj zavidim, niti da mi je krivo. Laktašima i Banjoj Luci želim sve najbolje na svijetu. Sve to navodim kao motivaciju da i mi moramo puno bolje.<h2>Razlika između nas</h2>I to je, profesore, razlika između mene i vas.Ja pišem kritike Sarajeva jer želim da ono bude bolje. Želim da grad koji ima pola miliona ljudi ima funkcionalnu sportsku dvoranu, ABA ligaški klub, kulturu koja nije suha forma festivala, i sistem koji podržava talente. I kad to nemamo – kažem to jasno, bez uvijanja, jer vjerujem da se stvari mogu i moraju popraviti.Vi, profesore, pišete o Sarajevu ne zato što vas boli što ono navodno propada, nego zato što u tome – zbog vlastitih frustracija – uživate. Vaš narativ nije tu da popravi stanje, nego da potvrdi predrasude. Da je sve što se ovdje urušava posljedica „etničkog čišćenja“ i toga što Vas nema više, a ne nesposobnosti, partokratije i korupcije.Kao kruna, zaključujete da „Srbi više ne gledaju prema Sarajevu“. A onda – dvije stranice teksta o Sarajevu. O KK Bosni. O bošnjačkoj političkoj sceni. O „Avazu“. Ako je to ravnodušnost, rado bih vidio kako izgleda opsesija.E pa, žao mi je, profesore – Sarajevo je još tu. I još se piše. A i igra košarka.&nbsp;A vi, ako već pišete o tome –&nbsp; barem se uputite u elementarne činjenice.Jer, kako bi rekli vaši nekadašnji studenti s Fakulteta političkih nauka:Kad ne poznaješ ni autora ni temu – možda je bolje da ne pišeš uopšte.

Kecmanovićev tekst o KK Bosni više govori o njemu i njegovim frustracijama, nego o Sarajevu i Bošnjacima

Odgovor Nenadu Kecmanoviću: Pišem o košarci, a on vidi Dodika, Šmita i "islamski kosmopolis"

U Bosni i Hercegovini istina je često prva kolateralna žrtva politike, a hladna glava luksuz koji niko ne nosi u džepu. Nakon što je prvu informaciju da je starica na Ozrenu ubijena objavio novinar Avdo Avdić na svom portalu Istraga.ba, krenula je lavina. Političari umjesto da budu odgovorni mudraci koji vagaju svaku riječ i paze na posljedice istih, pretvorili su sebe u senzacionalističke influensere u većoj potrazi za što većim brojem lajkova i publiciteta, najbolje po cijenu dizanja međunacionalnih tenzija i izazivanja sukoba.<h2>Političke manipulacije</h2>Najnoviji primjer dolazi iz sela Panjik na Ozrenu, gdje je povratnica Jela Pejić preminula nakon nesretnog pada. No, prije nego što su ljekari izgovorili riječ „obdukcija“, političari su već potpisali presudu – ubistvo. I to, naravno, motivirano mržnjom. Jer šta bi drugo bilo u zemlji gdje se svaka smrt prvo etnički okadi, pa tek onda pregleda?Milorad Dodik, nekrunisani car političke manipulacije, nije ni sačekao rezultate policijskog uviđaja, a već je znao krivce: „političko Sarajevo“. Nije precizirao ko tačno – da li Konaković, Bećirović, Sebija ili možda Željko Komšić – ali je znao da su „bošnjački političari stvorili atmosferu linča“. Atmosfera mu je, kaže, uzela još jedan nevin život. Šta fali? Jeftino, a efektno.Njegova dvorska svita odmah je uskočila: Željka Cvijanović je „najoštrije osudila gnusno ubistvo“ dok je Aleksandar Goganović pozvao međunarodnu zajednicu da se uključi. Da, za slučaj pada starice. Jer zašto čekati forenzičare kad možeš popraviti nacional-huškački score odmah?RTRS, vječiti pion propagande, ekspresno je isporučio naslov: „Ubijena srpska povratnica na Ozrenu“. Kasnije – tiho povučeno, bez izvinjenja. Šta ima veze, headline je odradio svoje. Strah je posijan.<h2>Konji za utrku</h2>Naravno, ne bi bila Bosna da se i druga strana, u ovom slučaju bošnjačka, nije zaletjela. Denis Bećirović, uvijek spreman da napiše dugačko i ništa ne kaže, osudio je „svirepo ubistvo“, a Zukan Helez i Sevlid Hurtić već su najavljivali izmjene zakona, specijalne kazne i moralne uzbune. Helez mrtav-hladan piše kako je riječ o „kukavičkom činu“ koji „mora biti najstrože sankcionisan“. A nije ni znao šta se desilo.U ovom orkestriranom cirkusu jedino je Nermin Nikšić pokazao trunku razuma, poručivši da ne želi spekulirati dok se ne oglase nadležni. Iako je i on jednim okom, izgleda, bio spreman da to nazove napadom na multietničku BiH.A šta se zapravo desilo? Starica je pala. Nesretan slučaj. Dešava se, nažalost, često, širom svijeta. Ali u ovoj zemlji, svaka starica koja nije umrla pred kamerom i s tri svjedoka vlastite nacionalnosti – mrtva je iz „nacionalnih motiva“. I to odmah, bez potrebe za autopsijom, ali s punom salvom političkih reakcija.<h2> Gladni konflikta</h2>Ovaj slučaj je, nažalost, savršena ilustracija koliko su naši lideri gladni konflikta, a nesposobni za odgovornost. Umjesto da grade povjerenje među ljudima, oni svaku smrt, nesreću ili krađu pretvaraju u novu epizodu serije „Zlo u komšiluku“.

Političari svih boja utrkivali su se u etničkom sijanju panike, dok je istina čekala da obdukcija završi posao

Presuda prije obdukcije: Kako su političari od pada starice napravili međunacionalni masakr

BAT, jedina kompanija u Bosni i Hercegovini koja punoljetnim korisnicima nudi sve kategorije duhanskih i bezdimnih proizvoda, implementirala je inovativnu tehnologiju za utvrđivanje punoljetnosti kupaca u cijeloj mreži kioska iNovina i Lafke. Ove dvije mreže, koje posluju u okviru BAT-a, sada su opremljene uređajima koji omogućavaju automatizirano utvrđivanje punoljetnosti kupaca putem brzog skeniranja lica.Cilj uvođenja ove tehnologije nije samo tehnički napredak, već prvenstveno – odgovornost.- Ne želimo da maloljetnici ikada koriste bilo koji od naših duhanskih ili drugih nikotinskih proizvoda. BAT tu ima nultu stopu tolerancije - naglašava Johan Baguca, direktor BAT-a BiH, dodajući da su svi proizvodi jasno obilježeni kao namijenjeni isključivo odraslim pušačima, dok se u saradnji s maloprodajnim partnerima provode kontinuirane edukacije uposlenika o zakonskim obavezama.Tehnologija koja se koristi funkcioniše tako da kamerom pametnog telefona ili posebno postavljenim uređajem skenira lice korisnika, pri čemu ne dolazi do pohranjivanja fotografija niti identifikacije osoba. Umjesto toga, algoritmi na osnovu fizičkih parametara procjenjuju starost kupca. Tokom testne faze na kioscima iNovina i Lafke, ova metoda pokazala je preciznost iznad 99 posto, što je pozicionira kao izuzetno pouzdano sredstvo za sprečavanje prodaje maloljetnicima.<h2>Primjena na svim kioscima</h2>Nakon što je tehnologija uspješno testirana, njena primjena je proširena na više od 400 kioska iNovina i Lafke širom Bosne i Hercegovine. Više od 800 uposlenika ovih lanaca prošlo je edukaciju o korištenju sistema, koji se sada koristi kao dodatni mehanizam kontrole – uz postojeće zakonske procedure.Ovaj potez BAT-a dolazi kao logičan nastavak šire strategije društvene odgovornosti kompanije, koja već ima snažan utjecaj na ekonomiju i zapošljavanje u BiH. S direktno zaposlenih više od 1.000 radnika, više od 400 distribucijskih mjesta i angažmanom velikog broja domaćih dobavljača, BAT ne doprinosi samo fiskalno, već i društveno.Kompanija u BiH posluje u skladu s visokim ESG standardima globalne BAT grupe – uključujući mjere za smanjenje emisije ugljika, odgovorno korištenje vode, reciklažu elektroničkog otpada i smanjenje otpada na odlagalištima.- Ponosan sam što je nakon Hrvatske, Bosna i Hercegovina izabrana kao druga zemlja u BAT grupi za pokretanje ovog vrijednog projekta, koji dodatno ističe našu društvenu odgovornost i transparentnost pri komunikaciji i prodaji naših proizvoda - zaključuje Baguca.

<h2>Podrška struke</h2>Podrška ovoj inicijativi dolazi i iz medicinske struke. Dr. Branislav Lolić, pulmolog i pedijatar, naglašava da je „prevencija prvog kontakta s nikotinom ključna za očuvanje javnog zdravlja“. Bez obzira na formu – klasične cigarete, grijani proizvodi ili nikotinske vrećice – svi oni, kako ističe, predstavljaju rizik za razvoj mladog organizma.- Ako tehnologija može pomoći da se precizno i bez zadiranja u privatnost identifikuje starosna dob kupca, onda govorimo o odgovornom i konkretnom doprinosu zaštiti djece i adolescenata. Sprečavanje pristupa duhanskim i nikotinskim proizvodima maloljetnicima nije samo zakonska obaveza, već i moralna i zdravstvena odgovornost svih nas - poručuje dr. Lolić.Ovaj tehnološki iskorak dolazi u sklopu šire regionalne transformacije BAT grupe, čije je središte upravo u Hrvatskoj. Od 2015. godine BAT je uložio više od 700 miliona eura u Hrvatsku, gdje je tvornica u Kanfanaru postala jedna od najmodernijih u svijetu, specijalizirana za proizvodnju bezdimnih proizvoda. Odatle se upravlja i Adria klasterom – koji obuhvata osam tržišta, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

<h2>Sigurnije društvo</h2>Upravo ta integrisana strategija – od edukacije zaposlenika, implementacije tehnologije, preko društvene odgovornosti, do regionalnog pozicioniranja – jasno pokazuje da BAT ne nastoji samo poslovati u skladu sa zakonima, već i aktivno učestvovati u oblikovanju sigurnijeg i odgovornijeg društva.

Tehnologija uvedena u lance kioska "iNovina" i "Lafke", koji u BiH posluju u sklopu BAT-a


Pionirski korak u zaštiti maloljetnika u BiH: BAT u BiH uvodi tehnologiju utvrđivanja punoljetstva kupaca

Kada danas gledamo desetine hiljada ljudi na stadionima, beskonačne rasprave u kafanama o penalima i ofsajdima, djecu koja šutiraju lopte po mahalama i betonskim igralištima, teško je zamisliti da je sve to počelo s jednom jedinom – i to prilično jednostavnom – loptom. A ta lopta, vjerovali ili ne, stigla je u Bosnu i Hercegovinu krajem 19. stoljeća, u doba kada su ovim prostorima marširali austrougarski vojnici, a Bosna tek počinjala ulaziti u moderni svijet.<h2>Austrougarski poklon</h2>Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, Austro-Ugarska je sa sobom donijela i čitav paket evropske kulture i infrastrukture. Željeznice, škole, pošta, telekomunikacije – ali i manje “ozbiljne” stvari poput sporta. Među tim sportovima posebno mjesto zauzimao je fudbal, tada još mlad sport koji se širio Evropom kao svojevrsna moderna zaraza.Austrijski i mađarski vojnici koji su boravili u BiH počeli su na poligonima i vojnim kasarnama igrati igru koja se tada još često miješala s ragbijem. Prvi mečevi uopšte nisu imali jasna pravila – bila je to više fizička zabava i rekreacija. Ali nešto u toj igri je bilo zarazno. Možda jednostavnost. Možda kolektivni duh. Možda osjećaj kontrole lopte, koji je davao iluziju kontrole nad vlastitim životom u jednoj tada duboko neslobodnoj zemlji.

Jedna od najranijih zabilježenih tačaka kontakta Bosne i fudbala jeste Sarajevo, koje je kao administrativni centar bilo prva stanica svih novih tokova i običaja koji su pristizali iz Beča i Budimpešte. Vojnici iz kasarne “Filipovića”, smještene na današnjoj Čengić Vili, navodno su redovno igrali fudbalske partije na improvizovanim terenima. Ne postoje snimci niti fotografije, ali usmena predanja i sjećanja prenesena s koljena na koljeno potvrđuju da je upravo tu fudbal počeo da pušta korijenje.Prva fudbalska lopta u Bosnu i Hercegovinu je 11. maja 1903. donesena u Mostar iz Budimpešte. Donio ju je Bernard Lajhner. Bila je to tada gotovo egzotična stvar – kožna lopta pravilnog oblika, specijalno napravljena za ovaj čudni sport koji je tada još bio potpuna nepoznanica među sarajevskom rajom. Upravo ta lopta postat će simbolični početak fudbalske ere u BiH.<h2>Mostar - Prvi klub</h2>Dok se fudbal u Sarajevu počeo igrati tek 1908., Mostar je bio brži i kada je riječ o organizaciji i formalizaciji sporta. 1905. godine osnovan je Hrvatski športski klub “Zrinjski”, što ga čini najstarijim još aktivnim fudbalskim klubom u Bosni i Hercegovini. Mostarci su, zahvaljujući blizini Dalmacije i većoj izloženosti evropskim utjecajima, brzo prihvatili ovu igru. Prve utakmice igrale su se na poljanama i vojnim terenima, a oprema je bila improvizovana – obične cipele, bijele majice, drvene stative bez mreža.Fudbal se brzo širio i među pripadnicima drugih nacionalnih i religijskih zajednica. Srpski, bošnjački i jevrejski mladići također su počeli da osnivaju svoje sportske sekcije, ne samo iz zabave, već i kao oblik društvene emancipacije. U igri u kojoj su svi jednaki pred loptom, nacija, religija i stalež nisu igrali nikakvu ulogu. Sve dok nisi faulirao.Nakon Zrinjskog, ubrzo su nastajali i drugi klubovi širom BiH.Historija nogometa u Sarajevu počinje proljećem 1908. kada su Tuzlaci Stevo Jokanović, Fedor Lukač i Emil Najšul, ujedno i učenici sarajevske Realne gimnazije, posjetili Zagreb odakle su donijeli prvu loptu. U Sarajevu su osnovali tajni, neslužbeni sportski klub koji je kasnije dobio ime Srednješkolski sport klub. Prvobitno su trenirali u centralnom dijelu grada, blizu današnjeg FISA. Kasnije se sele na Sarajevsko polje (današnja Čengić Vila). Prvi trener bio je Karl Harmer,] koji je prethodne godine stekao svoj jedini nastup za austrijsku reprezentaciju. Harmer je tada obavljao svoju obaveznu vojnu službu. Budući da tada nije bilo drugih nogometnih klubova u Sarajevu, igrači kluba igrali su međusobno jedni protiv drugih. Prva službena utakmica odigrana je protiv austrijskih vojnika smještenih u Sarajevu. Kasnije su igrači kluba otputovali u Split gdje su tokom februarua 1911. igrali protiv ondašnjeg Hajduka. Neznajući ime protivnika, Splićani su u najavama utakmice nadjenuli klubu ime Osman. Domaćin je u prvoj utakmici dobio 4:1, a u drugoj je izgubio 1:2. Osman je 1912. igrao dvije prijateljske utakmice sa zagrebačkim HAŠK-om u Sarajevu. Osman je u prvom susretu pobijedio sa 6:4, dok je u drugom remizirao s 2:2. U narednom razdoblju dolazi do nastanka novih klubova u Sarajevu. Sarajevski Hrvati osnivaju SAŠK 1913. godine, muslimani Đerzelez, Jevreji klubove Barkohba i Hakoah, dok Osman prvo mijenja ime u Srpski sport klub (SSK), a zatim 1921. u današnje ime Slavija. Taj klub i SAŠK bili su veliki rivali.Do Prvog svjetskog rata, fudbal je uveliko zaživio u najvećim bh. gradovima. Škole su počele uvoditi fizičko vaspitanje, često s elementima fudbala. Pojavljuju se prva pravila, sudije, dresovi, pa čak i primitivne tribine.<h2>Društveni fenomen</h2>Fudbal u BiH nikada nije bio samo sport. Od samih početaka, imao je širu društvenu i simboličku dimenziju. U vremenu kada su Bosanci i Hercegovci živjeli pod stranom vlašću, igranje fudbala bila je vrsta tihog bunta – prilika da se kroz sport iskaže identitet, organizovanost i zajedništvo.Također, nije slučajno da su se prvi fudbalski klubovi često vezivali uz nacionalne ili vjerske zajednice. U Zrinjskom su dominirali Hrvati, u Đerzelezu Bošnjaci, dok su Srbi imali svoje sportske klubove. Fudbal je bio poligon na kojem su se vodile bitke za identitet, priznanje i prostor pod suncem.<h2>&nbsp;Ljubav ostaje</h2>Danas je teško zamisliti da je cijela jedna fudbalska istorija u Bosni i Hercegovini započela s jednom loptom, koju je student iz Češke spustio iz voza na sarajevskoj stanici. Ta lopta je od tada prešla hiljade kilometara, upala u bezbroj mreža, rasplakala i usrećila generacije.Od improvizovanih terena u doba Austro-Ugarske do današnjih modernih stadiona, fudbal je postao neizostavni dio kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine. Iako rezultati reprezentacije ne izazivaju uvijek ponos, ljubav prema fudbalu ostaje konstanta – jer svaka nova lopta koja se zakotrlja po mahalskoj kaldrmi nosi u sebi odjek onog davnog dana kada je prva fudbalska lopta stigla u ovu zemlju.

Od austrougarskih kasarni do prvih klubova – kako je igra s loptom postala strast generacija u Bosni i Hercegovini

Kako je fudbalska lopta stigla u BiH (I DIO): Od austrougarskih vojnika do Zrinjskog i početaka igre među narodima

U regionalnim inicijativama BiH se često nalazi na papiru – ali rijetko i u suštinskom djelovanju. Dok se ostale zemlje zapadnog Balkana sve aktivnije povezuju kroz CEFTA-u, Berlinski proces i Zajedničko regionalno tržište (RCC), Bosna i Hercegovina tapka u mjestu. Razlog nije u nedostatku resursa, nego u nedostatku volje, koordinacije i političke zrelosti.- Od 1990-ih godina, različiti institucionalni mehanizmi regionalne saradnje su dio strategije politike proširenja i kohezivnog ekonomskog razvoja EU – pojašnjava za „Dnevni avaz“ Elmir Sadiković, profesor na Fakultetu politički nauka u Sarajevu.&nbsp;Kako kaže, cilj tih inicijativa je da se zemlje kandidatkinje pripreme za jedinstveno evropsko tržište, ali i da stabilizuju međusobne odnose – što je, kako dodaje, „ključni uslov za punopravno članstvo u EU“.No, dok se mehanizmi nude – odgovornost ostaje na domaćem terenu. - U slučaju Bosne i Hercegovine, zbog složene ustavne strukture, načina donošenja odluka i unutrašnje političke nestabilnosti, mehanizmi regionalne saradnje imaju posebnu kompleksnost – kaže Sadiković.Dodaje da u BiH postoje antievropski orijentisane političke strukture koje otvoreno i uspješno instrumentaliziraju postojeće institucionalne mehanizme kako bi opstruisale integracijske procese, pa i mehanizme regionalne saradnje.

<h2>Nema zamjene za EU</h2>Sadiković upozorava da regionalna saradnja ne može biti zamjena za evropske integracije.- Regionalna saradnja bez jasne evropske perspektive je potencijalno kontraproduktivna u kontekstu dugoročnog političkog, demokratskog i ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine – ističe on. Glasnogovornik Delegacije Evropske unije i Ureda specijalnog predstavnika Evropske unije u Bosni i Hercegovin Ferdinand Koenig ističe kako se aktivnim učešćem u Berlinskom procesu i Zajedničkom regionalnom tržištu uspostavljaju važne pretpostavke za napredak Bosne i Hercegovine i njenih susjeda na evropskom putu i stvaranje novih ekonomskih prilika, uključujući kroz provođenje reformi u skladu s evropskim standardima i zakonima.- Bosna i Hercegovina je potpisala pet sporazuma o unapređenju regionalne mobilnosti na samitima Berlinskog procesa. Tri od pet tih sporazuma o mobilnosti su već ratifikovani od strane Bosne i Hercegovine, čime su građanima ponuđene nove mogućnosti kroz priznavanje obrazovnih i stručnih kvalifikacij - navodi Koenig.No, kao problem ističe da dva sporazuma još uvijek nisu ratifikovana.- Potrebno je da Bosna i Hercegovina hitno ratifikuje sporazum o slobodi kretanja sa ličnim kartama, koji je potpisan u novembru 2022. godine. To je ključna prekretnica Zajedničkog regionalnog tržišta i značajan iskorak ka uklanjanju prepreka mobilnosti ljudi u regionu. Bosna i Hercegovina je također potpisala sporazum o pristupu visokom obrazovanju i upisu na studije na Zapadnom Balkanu u oktobru 2024. godine, koji još čeka na ratifikaciju - kaže Koenig.Ukidanje rominga na zapadnom Balkanu Koenig navodi kao najbolji primjer koristi regionalne integracije, jer je korištenje mobilnog interneta u romingu poraslo je za 70 posto, što je korist za milione ljudi.

<h2>Ratificiranje sporazuma</h2>Da u praksi ipak postoji određeni pomak potvrđuju i konkretne brojke. Prema podacima za prva četiri mjeseca 2025. godine, BiH je povećala izvoz u CEFTA regiju za 69 miliona KM. Najveći procentualni rast zabilježen je prema Albaniji (396 posto) i Crnoj Gori (98 posto). No, iza ovih cifara stoji niz neiskorištenih prilika i blokada.- Sporazum CEFTA je relativno dobro iskorišten, što pokazuju podaci o robnoj razmjeni. Međutim, poslovna zajednica se i dalje suočava s administrativnim i tehničkim barijerama, neujednačenom primjenom propisa, te složenim carinskim i inspekcijskim procedurama – ističe u razgovoru za "Dnevni avaz" glasnogovornik Delegacije Evropske unije i Ureda specijalnog predstavnika Evropske unije u Bosni i Hercegovini - navodi Ahmet Egrlić, predsjednik Vanjskotrgovinske/Spoljnotrgovinske komore BiH.

Iz perspektive poslovne zajednice BiH, ključne prepreke za razvoj regionalne privredne saradnje su administrativne i tehničke barijere, neujednačena primjena propisa, različiti standardi među zemljama, te neusklađeni carinski i inspekcijski postupci.&nbsp;Iako na političkom nivou postoje sporazumi o olakšanoj trgovini, njihova praktična primjena često nailazi na poteškoće, posebno na graničnim prelazima i u procesu priznavanja dokumenata.-&nbsp;Ilustracije radi, problem nepriznavanja veterinarskih certifikata između pojedinih CEFTA zemalja usporava izvoz proizvoda životinjskog porijekla. Domaći proizvođači koji izvoze, naprimjer, mliječne proizvode u Srbiju, suočavaju se s dodatnim analizama i birokratskim procedurama, iako su proizvodi prethodno prošli sve neophodne kontrole. To povećava troškove, produžava vrijeme isporuke i smanjuje konkurentnost kompanija - kazao je Egrlić.<h2>Na štetu privrednika</h2>Međutim, iz političkih struktura dolaze poruke koje dodatno komplikuju sliku. Zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara i ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Staša Košarac otvoreno izražava nezadovoljstvo Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju s EU:- Smatram da je ovaj sporazum ispregovaran na štetu naših privrednika, posebno u sektoru poljoprivrede. Pokrenuli smo inicijativu za adaptaciju SSP-a, ali u Savjetu ministara ne postoji politička saglasnost – navodi Košarac.Košarac ne krije ni svoju naklonost prema inicijativi „Otvoreni Balkan“, za koju kaže da je „dala konkretne i najefikasnije rezultate“.- Zahvaljujući toj inicijativi, došlo je do olakšanog protoka ljudi, roba i usluga između Srbije, Sjeverne Makedonije i Albanije. Nažalost, zbog političkih predrasuda iz FBiH, BiH nije njen član – tvrdi on.Za njega, Evropska unija ne bi trebala biti jedina vanjskopolitička orijentacija.- Smatram da svi u BiH treba da radimo na otvaranju novih tržišta – Ruske Federacije, Kine, UAE, Saudijske Arabije. Recimo, prošle sedmice sam bio u Moskvi, gdje smo dogovorili izvoz mesa, mlijeka, prerađevina i voća na rusko tržište – navodi Košarac.

No, takve poruke dolaze u kontradikciju s preporukama institucija koje koordiniraju regionalne integracije. Iz samog RCC-a poručuju da su ključni uspjesi već ostvareni, ali da BiH mora hitno ispuniti obaveze.- Zajedničko regionalno tržište predstavlja platformu za rast i integraciju, ali je na svakoj ekonomiji ponaosob da iskoristi te prilike – usklađivanjem zakonodavstva, jačanjem institucija i kontinuiranom posvećenošću regionalnoj saradnji – navodi se u odgovoru RCC-a za „Dnevni avaz“.Podsjećaju da čak 82 posto građana zapadnog Balkana danas podržava regionalnu saradnju – najviše otkad se mjere ti podaci. Ipak, BiH je jedina zemlja u regionu koja još nije dostavila Reformsku agendu Evropskoj komisiji. Bez tog dokumenta, nema ni pristupa sredstvima iz Plana rasta EU za zapadni Balkan, vrijednim više od milijardu eura.<h2>Politički limbo</h2>Vrijeme ističe. Dok region ide naprijed, Bosna i Hercegovina ostaje zaglavljena u političkom limbu. Evropska unija šalje jasan signal: vrata su otvorena, ali ključ drži sama BiH. Pitanje je – ima li ko da ga okrene? Ili ćemo, kao toliko puta do sada, ostati pred tim vratima, zagledani u tuđi napredak, dok unutar naših zidova i dalje traje beskrajna politička prepirka o tome ko će prvi prići bravi – a ko će kome podmetnuti nogu.

Dok susjedi ubrzano provode reforme i koriste pogodnosti zajedničkog tržišta, BiH propušta ključne prilike 

Dok zemlje zapadnog Balkana uklanjanju granice: BiH i dalje pravi zidove – sama sebi

Sjećam se dobro, 90-ih se među narodom često čulo: „Dobar je Alija, ali ovi oko njega ništa ne valjaju.“ I stvarno, djelovali su nam tad kao skupina nespretnih, nerealnih i ideološki zabludjelih ljudi koji pokušavaju voditi državu s kartom fildžan Bosne i šehidskim turbetima kao programom ekonomskog razvoja.Ali, ah, kako vrijeme zna biti surovo prema našem pamćenju – i milostivo prema onima koje smo nekad kritikovali.Danas, nakon što nas je pregazilo trideset godina tranzicije, rata, mira bez smisla i demokratije bez društva, došli smo do toga da sa sjetom gledamo na te „nesposobne“ likove. U poređenju s današnjim arsenalom diplomiranih stratega s DIF-a, doktoranata s PIM-a, menadžera s Megatrenda i profesionalnih kolut-naprijed kadrova koji se smiju iz ministarskih kabineta – Alijini kadrovi izgledaju kao Real Madrid 2002.Znali su bar sastaviti rečenicu. Postojao je među njima i poneki doktor nauka. I poneki ekonomski stručnjak. Ma i po pitanju kriminala i mutnih radnji bili su disciplinovani – krali su s idejom, sistemom i mjerom. I znali su, u najgorem slučaju, šutjeti kad nemaju šta pametno reći. Ovi danas ne znaju ni to – ali znaju kako se otvori firma na ime žene, napiše doktorski rad bez ijedne fusnote, uhljebi pet amidžića u pet agencija i napiše status o „državotvornosti“ nakon treće rakije.Sistem u kojem živimo danas je legitimno proizveo garnituru političkih TikTok influensera, partijskih herbalife motivatora i političkih prevaranata s diplomama koje bi, u ozbiljnim zemljama, mogle služiti jedino kao podmetač za kafu. Kad dobiju vlast u ruke, rezultat je – leptospiroza.I da budemo jasni – nije ovo dno. Ovo je lift koji ide naniže.Naravno, da ne mislite da hvalim Aliju i njegov sistem, reći ću ovo: u njegov vakat bio je poneko obrazovan i sposoban jer ga je obrazovao i obučio Titin vakat. Ove danas je pak već obrazovao i obučio upravo Alijin vakat.Jer ono što danas gledamo nije kraj jedne epohe. Ovo je nastavak kadrovskog inžinjeringa – gdje se umjesto školovanih komunista proizvode funkcionalno nepismeni patrioti. I svi imaju diplomu (dobro, svi osim Draška, Irfana i Osmana). Samo im treba još – država.

Trideset godina tranzicije pokazalo nam je da uvijek može gore

Alijini ljudi

Nekada davno, u 16. stoljeću, bosanski sandžakbeg Ferhat-beg izgradio je džamiju u tada mirnoj i neuglednoj mahali, nesvjestan da će upravo taj komadić grada stoljećima kasnije postati srce Sarajeva – njegova najpoznatija i najelitnija ulica: Ferhadija.Ferhat-beg nije bio stranac ovome kraju. Bio je potomak ugledne vlastelinske porodice Vukovića-Desisalića, što njegovoj odluci daje dodatnu simboliku – od bosanske vlastele, preko osmanskog beglerbega, pa sve do urbanog naslijeđa glavnog grada, kaže u razgovoru za „Dnevni avaz“ Mufid Garibija, arhitekt i dobar poznavalac historije Sarajeva.<h2>&nbsp;Austrougarski pečat</h2>Dolaskom Austro-Ugarske, Ferhadijina sudbina je zapečaćena – u pozitivnom smislu. Vlasti su prepoznale potencijal ove mahale i počele njenu transformaciju. Od kraja Sarača do Vječne vatre, podignute su elegantne zgrade u klasičnim evropskim stilovima. U toj preobrazbi sačuvana je samo Ferhat-begova džamija – jedna od rijetkih osmanskih potkupolnih džamija u BiH – kao nijemi svjedok vremena.Ferhadija nije bila samo niz lijepih fasada. Trgovi su urezani u njenu dušu – jedan pored džamije, drugi kod Katedrale, treći pred Tržnicom. Tako se urbanizam pretvorio u scenografiju živog multikulturalnog grada.Prvi kolski tramvaj vozio je ovom ulicom još u 19. stoljeću, spajajući staru željezničku stanicu s današnjom Katedralom. Odatle je 1895. krenuo i prvi električni tramvaj u Evropi. Remiza se nalazila na današnjem Trgu oslobođenja, dok je Ferhadija bila centar novog saobraćajnog života.Ulicom su se tada miješali ezani s Ferhadije, zvona s Katedrale i zvonca tramvaja – Sarajevo u malom, na samo nekoliko stotina metara kvadratnih.Najveći šok Sarajlije su ipak doživjele kada je parna lokomotiva počela da pišti Ferhadijom. Popularni voz "Ćiro" znao je sići s pruge, ući u centar grada i proći kroz samu ulicu, do skladišta kraj remize. Da, Sarajevo je bilo toliko urbano – i toliko apsurdno – da su vozovi dijelili pločnik s pješacima.<h2>&nbsp;Žila kucavica</h2>Ulica je ubrzo postala i ekonomska žila kucavica. Carinarnica s dvije raskošne etaže bila je simbol trgovine i moći, sve dok je vlasti Kraljevine Jugoslavije nisu 1938. srušile kako bi napravile – trg. Iako kontroverzan, potez se ispostavio urbanistički ispravnim: Ferhadija je „prodisala“.Ubrzo su stigle i finansijske institucije. Pored Tržnice je 1909. otvorena Ljubljanska Credit Banka, potvrdivši Ferhadijin status poslovnog centra.Sarajlije su ulicu odmilja zvale "Bečka" – jer je ličila na avenije srednjoevropskih metropola. Kroz historiju je više puta mijenjala ime: od Ulice prestolonasljednika Petra II Karađorđevića, do Vase Miskina Crnog – partizanskog heroja i radnika iz sarajevske željezničke radionice, objašnjava Garibija.<h2> Ulica prkosa</h2>U bivšoj SFR Jugoslaviji Ferhadija je postala pješačka zona. Automobili su istjerani, a raja – vraćena. U ratu, pod opsadom, prozvana je ulicom prkosa – jer su građani Sarajeva prkosno šetali njome i pod granatama.Nakon rata, vraćeno joj je izvorno ime – Ferhadija. Danas je ona mnogo više od obične ulice. To je šetalište, kulturni simbol, trgovinski centar, prostor za dijalog religija, ekonomsku razmjenu i sarajevsku svakodnevicu.Ferhadija je ogledalo Sarajeva – gdje se sudaraju Istok i Zapad, prošlost i sadašnjost, molitva i protest, biznis i besposlenost. Ako Sarajevo ima srce, Ferhadija je njegova aorta.

Od osmanske džamije do evropskog šetališta: Kako je Ferhadija postala historijska, kulturna i urbana kičma Sarajeva

Ferhadija – od mahale Ferhat-bega do simbola glavnog grada

Dvadeset mjeseci nakon što je Hamas izveo napad na Izrael u oktobru 2023., premijer Benjamin Netanjahu (Netanyahu) bio je na ivici političkog ponora. Napad je pokazao najslabiju tačku izraelske sigurnosne strukture u historiji, narušivši njegov imidž „čuvara sigurnosti“.<h2>Najveće dostignuće</h2>Međutim, nedavni američki napad na Iran, zajedno s izraelskim udarima, vratio je Netanjahua u politički fokus. Već decenijama on Iran vidi kao najveću prijetnju Izraelu, a onemogućavanje njegovog nuklearnog programa kao ličnu misiju. Sada je bliže tom cilju nego ikada.- Ovo je Netanjahuovo najveće dostignuće još od dolaska na vlast 1996. godine - rekla je njegova biografkinja Mazal Mualem. Javnost ga ponovo percipira kao zaštitnika države, a podrška njegovoj koaliciji raste.U Iranu se još ne zna puni domet američkih udara, niti hoće li Iran uzvratiti napadima na američke ili izraelske mete. Iran je već ispalio nove rakete na Izrael, što bi moglo produžiti rat. Ali, ako odgovor Irana ostane ograničen, izraelska vlada bi mogla odlučiti da zaustavi eskalaciju, procjenjujući da je većinu svojih ciljeva ostvarila.- Lopta je sada na iranskoj strani - rekao je Amos Jaldin (Yadlin), bivši šef izraelske vojne obavještajne službe. Ako Iran nastavi s raketiranjem, Izrael će uzvratiti ciljanjem raketnih postrojenja, naftne infrastrukture i civilnog vodstva Irana.U Izraelu se politička situacija već mijenja. Nakon izraelskih napada na Iran, ankete su pokazale porast podrške Netanjahuovoj koaliciji — najveći od početka rata s Hamasom.<h2>&nbsp;Priznali uspjeh</h2>Čak su i njegovi žestoki domaći kritičari priznali uspjeh. Lider opozicije Jair Lapid (Yair) izjavio je: „Ovo je uspjeh za Netanjahua, za Trampa i za slobodni svijet. Ovo se moralo dogoditi“.Ohrabren uspjehom protiv Irana, Netanjahu bi sada mogao biti fleksibilniji u pregovorima o prekidu vatre i razmjeni talaca u Gazi. Do sada je izbjegavao dogovor koji bi ostavio Hamas s bilo kakvim političkim utjecajem, pod pritiskom ekstremno desnih partnera u vladi koji prijete rušenjem vlade ako se rat završi bez potpune eliminacije Hamasa.No, sada kad je napao glavnog sponzora Hamasa — Iran — bivši savjetnik Nadav Štrauhler (Shtrauchler) smatra da Netanjahu može reći: „Promijenili smo Bliski istok. Sad možemo biti fleksibilniji o pitanju Gaze i talaca.“ <h2>Dugoročni cilj</h2>Dogovor o prekidu vatre u Gazi mogao bi mu otvoriti vrata za postizanje drugog dugoročnog cilja: normalizacije odnosa sa Saudijskom Arabijom. Rijad je već prošle godine pokazao spremnost za sporazum ako rat stane i ako Izrael pokaže spremnost za palestinsku državnost — što je i dalje malo vjerovatno. Ipak, sada kad nije potpuno zavisan od krajnje desnice, Netanjahu možda ima više manevarskog prostora.„Ako ima vremena danas, puši veliku cigaru“, zaključio je Štrauhler. „Jednu životnu misiju je ispunio, a na putu je da ispuni i druge.“

Nakon izraelskih napada na Iran, ankete su pokazale porast podrške Netanjahuovoj koaliciji

Trampov napad na Iran učvrstio Netanjahua na vlasti

Gotovo pola stoljeća nakon što je Islamska revolucija svrgnula posljednjeg iranskog šaha, Iran se ponovo nalazi na istorijskoj prekretnici. Teheran je pod udarima izraelskih i američkih zračnih napada, a istovremeno rastu unutrašnje nezadovoljstvo i pozivi na promjenu režima. U središtu tih poziva stoji Reza Pahlavi, sin svrgnutog šaha, koji iz egzila sanja povratak monarhije – ili barem rušenje Islamske Republike.<h2>&nbsp;Modernizacija s lisicama</h2>Današnja poređenja između islamske teokratije i vladavine Pahlavija postaju sve češća, posebno među mlađim generacijama koje nisu ni živjele pod šahovim režimom, ali se dive slikama iz tog vremena: žene u mini suknjama, zapadna muzika, rastuća ekonomija. No, kao i svaki mit, i taj ima svoju tamnu stranu.Muhamad (Muhammad) Reza Pahlavi vladao je Iranom od 1941. do 1979. godine, nakon što su Britanci i Sovjeti prisilili njegovog oca na abdikaciju. Pravu vlast stekao je tek 1953. godine, uz ključnu pomoć CIA-e, koja je organizirala državni udar protiv premijera Mosadegha (Mossadegh) zbog njegove namjere da nacionalizira naftnu industriju. Bio je to početak jednog od najkontroverznijih perioda moderne iranske historije.Pahlavi je pokrenuo tzv. „Bijelu revoluciju“ – ambiciozan skup reformi koje su uključivale agrarnu reformu, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, industrijalizaciju i osnaživanje žena. Iran je, uz rast cijena nafte, doživio ekonomski procvat i postao jedna od najmoćnijih vojnih sila u regiji, s ogromnim američkim i britanskim naoružanjem. No modernizacija je bila brza, često nametnuta odozgo i popraćena represijom.Tajna služba SAVAK – trenirana od strane CIA-e i Mossada – postala je simbol straha, mučenja i gušenja svake opozicije. Iako je šah vladao pod zapadnim simbolima i vrijednostima, sloboda govora i politički pluralizam bili su misaone imenice.U svojoj žeđi za veličinom, šah je upadao u grandiomaniju – najpoznatiji primjer bila je proslava 2500 godina perzijske monarhije 1971. godine, održana u Perzepolisu, uz prisustvo svjetske elite. Dok je elita slavila, veliki dio naroda bio je ogorčen ekonomskom nejednakošću, kulturnim raskolom između urbanih i ruralnih područja i sve većim osjećajem otuđenosti od vlasti.Ta disonanca između vanjske modernosti i unutrašnje represije stvorila je plodno tlo za revoluciju.<h2>&nbsp;Revolucija koja je pojela svoju djecu</h2>Islamska revolucija iz 1979. okupila je široku koaliciju nezadovoljnih: od islamista do ljevičara, nacionalista i manjina. U masovnim protestima sudjelovalo je i do devet miliona ljudi. No, nakon povratka ajatolaha Homeinija iz egzila, islamski kler brzo je preuzeo apsolutnu kontrolu nad državom. Saveznici iz revolucije brzo su marginalizirani ili fizički eliminirani.Šah je umro godinu kasnije u egzilu u Egiptu, dok je Iran postao Islamska Republika – država u kojoj političke i društvene slobode i dalje ostaju strogo ograničene, a represija je, u nekim oblicima, preživjela i šaha. <h2>Povratak iz prošlost</h2>Danas, s Iranom ponovo u ratnoj i političkoj neizvjesnosti, ime Pahlavi sve češće se pojavljuje u javnom diskursu. Njegov sin Reza, koji sebe vidi kao simbola demokratske alternative, pokušava kapitalizirati razočaranje režimom mule i nostalgiju dijela stanovništva za izgubljenim sjajem prošlosti.No, pitanje ostaje: je li Iran zaista spreman da iz tame jedne autokratije izađe vraćajući se u sjenu druge – ili će pronaći put ka istinskoj, sekularnoj i demokratskoj budućnosti?U zemlji s ovoliko rana, nijedan povratak nije jednostavan.

Dok režim u Teheranu puca pod vanjskim napadima i unutrašnjim nezadovoljstvom, sjećanja na šahovu modernizaciju i represiju ponovo dijele Iran

Legendarni šah Iran je pretvorio u silu, a onda je došao Homeini

Tokom posljednjeg govora u Zenici, izjava Bakira Izetbegovića kako je SDA jedina stranka koja dosljedno zastupa interese naroda i države, dok su pojedine ostale stranke, kako kaže, „osnovali privatnici da štite lične interese“, predstavlja klasičan primjer političkog licemjerja i zamjene teza. Umjesto samokritike nakon godina pada povjerenja, brojnih afera i presuda, Izetbegović nastavlja koristiti ratno-patetičnu retoriku kao dimnu zavjesu za ono što SDA jeste – stranka koja je uspostavila model stranačke države i klijentelističke privrede.<h2>Obrnute vrijednosti</h2>U normalnim, funkcionalnim demokratijama, ulazak bogatih ili uspješnih ljudi iz privatnog sektora u politiku se ne smatra problemom, nego prednošću. Takvi pojedinci donose znanje, kapital, kontakte i – što je najvažnije – ne zavise od politike da bi živjeli. No, u BiH se, zahvaljujući narativima koji se godinama njeguju, privatnici u politici posmatraju sumnjičavo, gotovo kao neprijatelji naroda, pa stoga politiku najčešće i izbjegavaju. Istovremeno, godinama su nas uvjeravali da je "normalno" da funkcioneri bez dana radnog staža u realnom sektoru dobivaju stanove, poslove, firme, tendere, i da se njihovo enormno bogaćenje u tranziciji ne problematizira.No, ako je tokom godina iko u BiH personificirao model korištenja politike za lično bogaćenje, to je upravo SDA. Ova stranka je kreirala političko-ekonomski model u kojem je članstvo u SDA bila najvažnija ulaznica javne pozicije, kontrolu nad javnim preduzećima, zapošljavanje po rodbinsko-stranačkoj liniji i bogaćenje kroz javne nabavke te sređivanje placeva i poslova. Cijele paralelne ekonomije nastale su kroz stranačku infrastrukturu SDA.<h2>&nbsp;Osuđeni kadrovi</h2>Cijeli niz kadrova SDA tokom godina je osuđen upravo zbog korupcija, od bivšeg premijera Fadila Novalića za aferu respiratori, preko Selme Cikotić osuđenog za pogodovanje na tenderu do gradonačelnika Bihaća Emdžada Galijaševića uhvaćenog u procesu primanja mita.Ovakve izjave Bakira Izetbegovića ne bi bile problematične da dolaze iz partije koja je bila opozicija ili koja je u vlasti pokazala primjer drugačijeg ponašanja. Ali SDA je decenijama bila na vlasti i od BiH je napravila ono što danas imamo – zarobljenu državu, duboko podijeljeno društvo, neefikasan aparat i partijski kolonizirane institucije. I što je najgore – ne pokazuje ni trunke kajanja.U tom kontekstu, tvrdnja da bi „Bosna bila podijeljena da nije bilo SDA“ ne zvuči kao zaštita države, nego kao priznanje monopola – ako nismo mi, neka gori sve.<h2>&nbsp;Žrtvovan u tišini</h2>Zanimljivo je kako SDA uporno brani i uzdiže Fadila Novalića – pravosnažno osuđenog premijera – gotovo do statusa mučenika, dok se Selmo Cikotić, bivši ministar sigurnosti i također osuđen za zloupotrebu položaja, danas jedva i spominje. Očigledno je da unutar SDA nije presudna borba za istinu ili pravdu, već koga je partijska hijerarhija odlučila simbolički zaštititi – a koga žrtvovati u tišini.

Stranka koja je zarobila državu sada glumi njenog jedinog zaštitnika – i vrijeđa inteligenciju građana

Kada odgovorni za raspad sistema glume zaštitnike naroda: Izetbegović je zadnji koji može držati moralne lekcije

Nakon Drugog svjetskog rata, dvije Njemačke – Istočna i Zapadna – postale su laboratorije za dva suprotstavljena ideološko-ekonomska sistema. S jedne strane, Istočna Njemačka pod sovjetskim utjecajem prihvatila je socijalizam i centralno planiranje. S druge strane, Zapadna Njemačka, pod zapadnim patronatom, postala je poligon za tržišnu ekonomiju, liberalizam i kapitalizam. Obje strane imale su jasan interes da njihova Njemačka "uspije". Sovjeti su htjeli dokazati superiornost socijalizma, Amerikanci i saveznici tržišnog kapitalizma.<h2>Superiorni sistem</h2>Ishod tog historijskog eksperimenta znamo. Zapadna Njemačka je u svakom smislu potukla Istočnu. Početkom 1980-ih, razlika u BDP-u po stanovniku bila je dvostruka, da bi do kraja decenije Zapadna Njemačka praktično "kupila" Istočnu i ujedinila zemlju pod svojim modelom. Nije pao samo Berlinski zid, pao je i socijalizam, ali i svaka iluzija da kontrolisano društvo može pobijediti slobodno.I sad se pitajmo: ako su dvije Njemačke bile laboratorije, zašto nismo napravili Zapadnu Njemačku u Federaciji BiH?Nakon rata, Bosna i Hercegovina je formalno ostala cjelovita, ali realno – podijeljena. Dobili smo dva entiteta, od kojih je jedan – Republika Srpska – pod dominacijom snaga koje su od početka rata imale jasnu ambiciju da budu sve drugo osim dio Bosne i Hercegovine. Drugi entitet, Federacija BiH, trebao je biti dom za one koji su se borili za državu. Posebno za Bošnjake, koji se najviše kunu u BiH, u njenu multietničnost, suverenitet i funkcionalnost. Imali su historijsku šansu. Najveći dio industrijske baze pripao je Federaciji, 4 od 5 najvećih gradova su u FBiH, bile su tu u počecima masovne međunarodne donacije (koje su zaobilazile RS), strani krediti, programi razvoja, podrška i Istoka i Zapada.,,,Mogli su napraviti entitet koji funkcioniše, koji se razvija, koji uči iz grešaka i traži budućnost. Mogli su napraviti entitet koji će toliko ekonomski, institucionalno i kulturno odskakati od RS, da će jednog dana i najtvrdokorniji srpski nacionalisti u tišini reći: "Eh, ovako bi i kod nas trebalo."<h2>Naša bruka</h2>Nisu.U sportu? Igokea iz Aleksandrovca, sela pored Laktaša, godinama dominira u košarci. Fudbalski klubovi Zrinjski i Borac, iz Mostara i Banje Luke, vodeći su u Premijer ligi. KK Bosna, nekadašnji evropski prvak, nema gdje da igra regionalno takmičenje – jer dvorana Skenderija više liči na ruševinu iz rata nego na sportski objekt. Sarajevo nema modernu dvoranu, nema nacionalni stadion, nema transverzala, nema autoputeve koji ga spajaju s Tuzlom i Mostarom, regionom, a kamoli Evropom. Jesu li nam i za to Dodik i Čović krivi?U Sarajevu niču tržni centri za arapske turiste, bez ikakve urbanističke logike. Nema industrije. Nema inovacija. Nema razvoja. Samo kafane, kladionice i obrtničke radnje koje preživljavaju između inspekcija i birokratskih ucjena.Sarajevo – nekadašnji simbol modernosti i multikulturalnosti – danas je grad pacova, zmija, rupa po cestama, raspadajućih fasada i budžetskih uhljeba. Čak i na simboličnom planu, glavni grad ne nudi nikakav model za ostatak zemlje. Kome danas Sarajevo može biti uzor – i u čemu?I sad dolazimo do ključne tačke. Možda Bošnjaci nisu mogli direktno utjecati na RS. Ali mogli su napraviti Federaciju kao Zapadnu Njemačku. Kao sistem koji funkcioniše, u kojem ljudi žele da ostanu, u kojem je sistem uređen, a ljudi imaju perspektivu.Ali nisu. Jer nisu htjeli. Jer nisu znali. Jer su državotvornost shvatili kao svetinju za paradiranje, a ne kao zadatak za izgradnju. Nisu Bošnjaci izgubili državu, BiH će postojati i dalje. Ali su sami sebi oduzeli šansu da je stvarno izgrade. U tu ideju sve manje ljudi vjeruje. <h2>Bijedni rezultat</h2>Federacija jeste ekonomski jača od RS, ali ne značajno. Plaće su veće, ali za 10 eura u prosjeku. Penzije su neznatno iznad, a u nekim trenucima čak i niže od onih u RS. Nema nikakvog kvalitativnog skoka koji bi ukazivao da je u Federaciji izgrađen drukčiji, bolji model. I to je rezultat nakon milijardi donacija u FBiH, podrške i s Istoka i Zapada, nasuprot kojih je stajala tadašnja (i današnja) izolacija RS.

Umjesto da bude uzor državi koju najviše brani, Sarajevo je propustilo historijsku šansu da postane motor progresa i prosperiteta 

Zašto Federacija nije postala Zapadna Njemačka?

Prije Općih izbora 2022. godine, sjeo sam s Elmedinom Konakovićem. U to vrijeme bio je na uzlaznoj putanji – čovjek koji se prometnuo kao harizmatični glas protiv partijske korupcije i beznađa SDA režima. U razgovoru sam mu direktno rekao da mu je kadar u stranci katastrofalan: polupismeni, vjerski ostrašćeni likovi bez političke kulture i bez obrazovanja. Rekao mi je tada nešto što nisam zaboravio: “Pametni ljudi neće u politiku. Radiš s onima koji hoće”. Danas gledamo rezultat tog “ko hoće” kadra.<h2>Svjetski skandal</h2>Onaj “koji hoće” u ovom slučaju je Adnan Delić, federalni ministar rada i socijalne politike, DIF-ovac i član Konakovićeve stranke Narod i pravda (NiP). Delić će biti inicijator međunarodnog skandala i svjetske bruke za Sarajevo i Bošnjake nakon što je javno pozvao da se zabrani Evropska rabinska konferencija, što je potom dovelo do otkazivanja cijelog događaja. Hotel je, prema izjavama organizatora, poništio rezervaciju nakon savjeta od “sigurnosnih agencija”. Delić je kao visoki zvaničnik putem svog Facebooka pokrenuo hajku. Rabini su otjerani iz Sarajeva – doslovno.Slučaj je ubrzo stigao do Evropske komisije, Američkog senata, a stigla je i osuda američkog State Departmenta. Oglasio se i specijalni izaslanik za borbu protiv antisemitizma. Naslovi u stranim medijima. Sarajevo – grad koji se do jučer ponosio Hagadom i suživotom – sada se globalno spominje kao mjesto gdje se antisemitizam, ne samo toleriše, nego i institucionalno provodi.A šta kaže Konaković? Ništa.Dobro, nije baš ništa. Dao je neku mlaku osudu, reče da se ne slaže s ministrom, ali – ništa neće uraditi. Nema smjene. Nema sankcija. Samo je telefonski zvao rabine da proba ublažiti štetu.I da se razumijemo – o tom pitanju on nije pretjerano gori od većine bošnjačkih političara – ali ispadi njega i njegovih saradnika jeknuli su najjače. I nanijeli veliku štetu i BiH i Bošnjacima. On neka se pita zašto je to tako.<h2>Zatvorena vrata</h2>I dok se on i dalje pokušava predstavljati kao “prozapadni političar”, moguće je da će mu u Vašingtonu, Briselu i Berlinu vrata biti zatvorenija. Ko se u američkim izvještajima spominje kao antisemita, ne prolazi više kao kredibilan sagovornik. A on se takvih kadrova nije odricao.Delićev istup nije greška. To je manifestacija. On je rekao naglas ono što NiP godinama provodi tiho. Sarajevo je dovedeno u situaciju da se za evropske jevrejske vjerske vođe kaže da nisu dobro došli. A izabrani zvaničnici šute. Glume Engleze. Ili, što je vjerovatnije – slažu se, ali to ne mogu reći naglas.Ostaje pitanje: ako je ovo lice “reformi”, ako je ovo smjer koji vodi zemlju – kako se uopće razlikuje od onog što smo pokušali da zamijenimo? Po čemu je ovaj novi SDA, pod šminkom, manje opasan od starog?I ako već nećete slušati nas koji vas upozoravamo godinama, možda ćete poslušati kad vam to kaže State Department. Ili evropski komesar. Ili Ured za antisemitizam. Ili možda kad vam zatvore vrata tamo gdje volite ići da pravite selfije – u Briselu, u DC-u, u Berlinu.Jer međunarodna reputacija nije story za Instagram – nego kapital koji se teško gradi, a jako brzo izgubi. Tome upravo svjedočimo u živom prenosu.<h2>Nije prvi put</h2>Ovo, naravno, nije prvi put. Već ranije je u izvještajima State Departmenta Konaković prozivan zbog nazivanja škola po Mustafi Busuladžiću – osobi koja je otvoreno pisala apologije Hitleru i nacizmu. Također se spominjao i kao političar koji se protivi LGBT zajednici i Paradi, jer “ne podržava promociju seksualnosti”.

Otkazivanje Rabinske konferencije, šutnja vlasti i institucionalni antisemitizam – politički skandal koji je razotkrio mračnu pozadinu NiP-a

Kako su NiP-ovci bacili svjetsku ljagu na Bošnjake: Stranka koja je Sarajevo obilježila antisemitizmom

Po lakoći poslovanja Bosna i Hercegovina je rangirana na 90. mjestu u svijetu. Po proceduri za osnivanje biznisa – 184. mjesto. Gore od nas su još jedino Sjeverna Koreja, Venecuela i možda neko iz Star Wars galaksije. A prema nekim domaćim "intelektualcima", mi, navodno, živimo najgori oblik neoliberalnog kapitalizma.Po dobijanju građevinske dozvole smo 173. Po plaćanju poreza – 141. I to je samo Doing Business indeks. Pogledajte bilo koji drugi ozbiljan indeks ekonomske slobode i konkurentnosti — stanje je isto ili gore.Naravno, aktuelna Vlada FBiH nije stvorila ovaj sistem. Većinom su ga naslijedili od SDA i njenih koalicionih partnera koji su decenijama sistematski uništavali institucije, administraciju i svaku šansu za stvarnu tržišnu reformu.Ali umjesto da nešto popravi, Vlada, predvođena Nerminom Nikšićem, odlučila je pogoršati stvari. Njihova ekonomska politika svodi se na:- podizanje fiskalnih nameta pod izgovorom “povećanja minimalca”- ograničavanje prava na rad zabranom rada nedjeljom- nastavak zaduživanja bez reformi- dijeljenje subvencija iz džepova realnog sektora – uz istovremeno širenje budžetskog aparata- fiskalizaciju vođenu sumnjivim tenderima- povećanje režijskih troškova za građane- potpuno odsustvo restrukturiranja javnih firmi, a o privatizaciji da i ne govorimoJer stvari poput efikasne administracije, ubrzanog procesa registracije firmi, sigurnosti investicija i općenito – oslobađanja tržišta – njih ne zanimaju. Ni lijeve ni desne. Oni papirologiju rješavaju preko veze, a država u njihovim glavama nije servis građana, već plijen za raspodjelu – uhljebi, državne firme, tenderi, socijalni mir, status quo.Ako me zbog toga vojnici Trojke nazivaju plaćenikom ili prevrtljivcem – nema problema. Ako je biti protiv ekonomske samodestrukcije i za slobodno tržište "izdaja", neka bude. Ali činjenice ne možete cenzurisati:Ove politike garantiraju da BiH ostane na dnu Evrope po apsolutno svim parametrima.

Nacija, vjera i fudbalska lopta: Od SAŠK-a do Slavije – Zaboravljeno vrijeme bh. fudbala

Samo jedna osoba može preuzeti Našu stranku

Važna promjena na Kongresu SDP: Predsjednika partije više neće moći birati svi članovi

Odgovor Nenadu Kecmanoviću: Pišem o košarci, a on vidi Dodika, Šmita i "islamski kosmopolis"

Presuda prije obdukcije: Kako su političari od pada starice napravili međunacionalni masakr

Pionirski korak u zaštiti maloljetnika u BiH: BAT u BiH uvodi tehnologiju utvrđivanja punoljetstva kupaca

Kako je fudbalska lopta stigla u BiH (I DIO): Od austrougarskih vojnika do Zrinjskog i početaka igre među narodima

Dok zemlje zapadnog Balkana uklanjanju granice: BiH i dalje pravi zidove – sama sebi

Alijini ljudi

Ferhadija – od mahale Ferhat-bega do simbola glavnog grada

Trampov napad na Iran učvrstio Netanjahua na vlasti

Legendarni šah Iran je pretvorio u silu, a onda je došao Homeini

Kada odgovorni za raspad sistema glume zaštitnike naroda: Izetbegović je zadnji koji može držati moralne lekcije

Zašto Federacija nije postala Zapadna Njemačka?

Kako su NiP-ovci bacili svjetsku ljagu na Bošnjake: Stranka koja je Sarajevo obilježila antisemitizmom

Uhljebokratija

Nacija, vjera i fudbalska lopta: Od SAŠK-a do Slavije – Zaboravljeno vrijeme bh. fudbala

Samo jedna osoba može preuzeti Našu stranku

Važna promjena na Kongresu SDP: Predsjednika partije više neće moći birati svi članovi

Odgovor Nenadu Kecmanoviću: Pišem o košarci, a on vidi Dodika, Šmita i "islamski kosmopolis"

Presuda prije obdukcije: Kako su političari od pada starice napravili međunacionalni masakr

Pionirski korak u zaštiti maloljetnika u BiH: BAT u BiH uvodi tehnologiju utvrđivanja punoljetstva kupaca

Kako je fudbalska lopta stigla u BiH (I DIO): Od austrougarskih vojnika do Zrinjskog i početaka igre među narodima

Dok zemlje zapadnog Balkana uklanjanju granice: BiH i dalje pravi zidove – sama sebi

Alijini ljudi

Ferhadija – od mahale Ferhat-bega do simbola glavnog grada

Trampov napad na Iran učvrstio Netanjahua na vlasti

Legendarni šah Iran je pretvorio u silu, a onda je došao Homeini

Kada odgovorni za raspad sistema glume zaštitnike naroda: Izetbegović je zadnji koji može držati moralne lekcije

Zašto Federacija nije postala Zapadna Njemačka?

Kako su NiP-ovci bacili svjetsku ljagu na Bošnjake: Stranka koja je Sarajevo obilježila antisemitizmom

Uhljebokratija