„Lajkonačelnica“ Sarajeva i ovisnica o društvenim mrežama Benjamina Karić rođ. Londrc nešto je poput vegete - u sve se miješa, a ako i ne želite da se miješa, ništa ne brinite, naći će ona već način kako da vam iskoči iz paštete. U svijetu je vjerovatno teško sresti političara s manjim ovlastima, a koji se s toliko upornosti, da ne kažemo gluposti, petlja u sve živo.Ni nastup megapopularne Aleksandre Prijović nije mogao proći bez njenog umovanja, pa je svojim pristalicama sa žaljenjem poručila da ona nema ovlasti da zabrani koncert.Zar gradonačelnik jednog grada zaista nema pametnijeg posla od komentiranja komercijalnih muzičkih događaja koje niti organizira niti s njima ima veze?A mjesta u kojima gradonačelnici imaju ovlasti i namjere zabranjivati koncerte i manifestacije sigurno nisu uzor slobode i jednakosti.Nažalost, nije ovo prvi put da „lajkonačelnica“ Karić rođ. Londrc pokazuje otvorene autoritarne sklonosti, jer dovoljno se samo sjetiti načina kojim je upravljala Vijećnicom i paušalno određivala kome je dozvoljeno, a kome ne da tamo održava manifestacije i osvjetljava objekt.No, ovisnost o društvenim mrežama, "navučenost" na lajkove lumpenproletarijata koji joj jedini kliče, te konstantno miješanje u stvari s kojima njena funkcija nema dodirnih tačaka, pokazuje da je njena politička ambicija puno veća od pozicije gradonačelnice.Ambicija je sama po sebi pohvalna i korisna ako ste osoba s principima i jasnim planom šta s tom ambicijom želite ostvariti. Benjamina je osoba koja, očito, ima veliku ambiciju biti na pozicijama. No, princip joj je lešinariti na svemu što će donijeti popularnost i ne birati sredstva da se dođe do cilja.

Zar gradonačelnica nema pametnijeg posla od komentiranja komercijalnih muzičkih događaja

Benjamina Karić: Karić po Prijović

Lajkonačelnica Sarajeva i ovisnica o društvenim mrežama Benjamina Karić rođ. Londrc nešto je poput vegete – u sve se miješa, a ako i ne želite da se miješa, ništa ne brinite, naći će ona već način kako da vam iskoči iz paštete. U svijetu je vjerovatno teško sresti političara s manjim ovlastima koji se s toliko upornosti, da ne kažemo gluposti, petlja u sve živo.<h2>Nema ovlaštenja, ali...</h2>Tako Benjamina Karić s pozicije gradonačelnice Sarajeva - institucije s krajnje skromnim budžetom i još skromnijim ovlastima, koja bi trebala biti korištena uglavnom za ceremonijalno predstavljanje grada - komentira vanjsku politiku Srbije i Hrvatske, rješava konflikt na Bliskom istoku, dijeli baklave za Bajram, piše pisma državnim sekretarima susjednih država koje je zamijenila za botove što joj ostavljaju komentare na društvenim mrežama, raspravlja s influensericama na Instagramu o adekvatnosti boja na fasadama u centru grada, a sada komentariše i koncerte muzičkih zvijezda u Sarajevu.Naime, nastup u Sarajevu megapopularne Aleksandre Prijović, koja puni hale širom regiona i postavlja nove rekorde, nije mogao proći bez osvrta lajkonačelnice Karić rođ. Londrc.U svom smušenom, besmislenom, potpuno suvišnom komentaru, Karić rođ. Londrc je, između ostalog, poručila:- Kao gradonačelnica Sarajeva nemam ovlaštenja da zabranim ili odobrim održavanje koncerata i nastupa u gradu, ali zato vi, moji sugrađani, imate pravo da odlučite da li ćete ići ili ne!

Ovdje se postavljaju dva pitanja: prvo - zar gradonačelnik jednog grada zaista nema pametnijeg posla od komentarisanja komercijalnih muzičkih događaja koje niti organizuje niti s njima ima veze.I drugo - šta tačno znači isticanje činjenice da ona nema ovlaštenja da nešto zabranjuje?Znači li to da, kad bi ih imala, Karić rođ. Londrc se ne bi libila da određuje šta se može slušati, gledati, čitati i poštovati u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, što svakako nije karakteristika slobodnih i otvorenih gradova i država, nego prije režima poput onih u Iranu ili Sjevernoj Koreji.Pa naravno da građani imaju pravo da u skladu sa svojim interesima, željama, vremenom sami određuju gdje će ići i šta će slušati, što svakako nije stvar u koju bi im izabrani politički predstavnici trebali zabijati nos.Je li (bezbeli da jeste, to donosi lajkove) aludirala na Gazu i komentare nekih od njenih sljedbenika da bi zbog stradanja ljudi i djece u tom području trebalo obustaviti život i u Sarajevu? Istu noć kad je Prijović u Sarajevu razveseljavala hiljade ljudi iz cijele BiH, u Rijadu u Saudijskoj Arabiji, samom susjedstvu Palestine, održavan je sportski spektakl, boks meč između Tajsona Fjurija (Tyson Fury ) i Frencisa Nganoua (Francis Ngannou). Jedna stvar je osuditi stradanje palestinskog naroda s kojim nam je ljudska dužnost solidarisati se i pružiti im pomoć i podršku, ali naše odustajanje od života i utapanje u depresiju ni na koji način neće pomoći civilima Gaze.Uostalom, Sarajevo je, usred opsade i brutalnog granatiranja, u vrijeme kada je dnevno ubijano na stotine građana, redovno održavalo koncerte, pozorištne predstave, filmske projekcije, a u opkoljeni grad pod granatama su dolazile i neke od svjetskih zvijezda poput Brusa Dikinsona, frontmena popularnog "Iron Maidena", ili američke folk pjevačice Džoan Baez (Joan Baez), da ovdje održe koncerte.&nbsp;Upravo su kultura, zabava i uživanje u životu bili još jedan od načina kojim su Sarajlije prkosile smrti i zlu koje im je prijetilo s brda.<h2>Autoritarne sklonosti</h2>Nažalost, nije ovo prvi put da lajkonačelnica Karić rođ. Londrc pokazuje otvorene autoritarne sklonosti jer dovoljno se samo sjetiti načina kojim je upravljala Vijećnicom i paušalno određivala kome je dozvoljeno, a kome ne da tamo održava manifestacije i osvjetljava objekt.No, ovisnost o društvenim mrežama, "navučenost" na lajkove lumpenproletarijata koji joj jedini kliče te konstantno miješanje u stvari s kojima njena funkcija nema dodirnih tačaka, pokazuje da je njena politička ambicija puno veća od pozicije gradonačelnice.Ambicija je sama po sebi pohvalna i korisna ako ste osoba s principima i jasnim planom šta s tom ambicijom želite ostvariti. Benjamina je osoba koja očito ima veliku ambiciju biti na pozicijama, biti neko i nešto. No, princip joj je lešinariti na svemu što će donijeti popularnost i ne birati sredstva da se dođe do cilja.A osoba takvog karatera je politička opasnost, a ne nada za ovu zemlju.

Lajkonačelnica Karić rođ. Londrc nastavlja lešinariti na svemu za šta procijeni da će joj donijeti lajkove

Lajkonačelnica Karić bi sada i koncerte zabranjivala

Mi smo zemlja između Istoka i Zapada. Mi smo uz to rijetka zemlja koja u svoje prijatelje ubraja istovremeno Ameriku i Iran i koja ima podršku arapskog i jevrejskog svijeta.Kazao je ovo u intervjuu za prvi broj „Dnevnog avaza“ 2. oktobra 1995. godine prvi predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.<h2>Trošenje kredita</h2>Uistinu, ako je nešto bilo dobro u tadašnjoj politici predsjednika Izetbegovića i bh. vlasti, to su bili međunarodni odnosi. Nakon indolentnosti Evrope, problem agresije na BiH i masovnog stradanja bošnjačkog naroda dospio je u udarne termine vodećih američkih medija, neki od vodećih američkih političara tog doba, poput Džona Mekejna (John McCain), Boba Dola (Dole) ili aktuelnog predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden), u Kongresu i Senatu otvoreno su zagovarali ukidanje embarga i naoružavanje Armije RBiH.Iran, iako politički neprijatelj SAD, imao je prešutnu podršku da „krši“ embargo i šalje oružje za Armiju RBiH. Posebnu podršku BiH je tada dobivala i od jevrejskih organizacija, posebno onih smještenih u SAD, koje su u stradanju Bošnjaka prepoznavale sudbinu koju su Jevreji doživjeli pola stoljeća ranije.Iako je Bošnjacima tih godina i fizički opstanak bio ugrožen, iako im je uveliko otežano bilo pravo na odbranu embargom i iako su pojedine vlade imale prosrpske stavove, poput one Džona Mejdžora (Jon Major) u Velikoj Britaniji i Fransoa Miterana u Francuskoj (François Mitterrand), bošnjački čelnici nisu koristili teške riječi i nisu stvarali nove neprijatelje pored već postojećih.Strpljenje se u konačnici donekle i isplatilo, jer se geopolitička situacija s vremenom okrenula, a zapadne sile posebno su poslije rata bile raspoložene da sarađuju s bošnjačkim političkim predstavnicima i intelektualcima te pomognu u izgradnji Bosne i Hercegovine i njenih institucija. Uostalom, većina ovlasti prenesenih na državni nivo prenesena je upravo zahvaljujući intervencijama visokog predstavnika i pritisku zapadnih sila.<h2>Pohvalne aktivnosti</h2>Ipak, više od dvije decenije poslije čini se da je taj kapital prilično prokockan, a prethodio mu je niz pogrešnih poteza. Rušenje “aprilskog paketa” 2006. godine od Harisa Silajdžića i otvoreno suprotstavljanje SAD, antiamerička kampanja u društvu zbog ratova u Afganistanu i Iraku, potom katastrofalna politika Bakira Izetbegovića, koji se potpuno podredio interesima Erdoana (Erdogan), zapustio diplomatsko i lobističko djelovanje te izolirao tadašnje bošnjačke predstavnike od Zapada, što su uspješno iskoristile susjedne države, ostavili su Bošnjake odsječene od stolova za kojima se odlučuje.Pohvalne su aktivnosti Elmedina Konakovića, koji je kao ministar vanjskih poslova u kratkom vremenu uspio doći za isti sto s mnogim čelnim ljudima vodećih zapadnih sila, no jasno je da će za bolje pozicioniranje naše zemlje biti neophodan mnogo snažniji rad svih diplomatskih službi i lobističkih grupa koje tek treba uspostaviti te da će naša zemlja morati zauzeti beskompromisnu euroatlantsku poziciju, ali i izbjegavati tuđe konflikte koji joj ništa dobro ne donose.<h2>Neodgovorni populisti</h2>Tom cilju svakako ne pomažu politički populisti poput hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića, koji, ne mrdajući iz Sarajeva, proziva bivšu njemačku kancelarku Angelu Merkel, francuskog predsjednika Emanuela Makrona (Emmanuel Macron) i optužuje Evropu da je „islamofobna“, ili sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić, koja se preko društvenih mreža prepucava sa svjetskim diplomatima. Naime, cijena tog njihovog jeftinog populizma i utrke za lajkovima mogla bi u ovim osjetljivim geopolitičkim okolnostima biti previsoka.

Naša zemlja mora zauzeti beskompromisnu euroatlantsku poziciju, ali i izbjegavati tuđe konflikte koji joj ništa dobro ne donose

Hoćemo li nastaviti s pogrešnom vanjskom politikom: BiH je nekad za prijatelje imala i Arape i Jevreje, gdje smo danas

Benjamina Karić nastavlja tradiciju gafova i nebuloza njenog prethodnika Abdulaha Skake. Samo puno gore od njega. Za razliku od Skake, čiji su gafovi bili samo bezazlene i komične izvale, benigni odraz njegovog ograničenog vokabulara, oni Karićkini su mnogo opasniji. Naime, usljed njene bolesne ambicije i ciljanja na pozicije koje uveliko nadilaze njenu funkciju, ali i intelektualne sposobnosti, ona redovno proizvodi političke i diplomatske skandale, a da i ne trepne zbog toga.<h2>Politički lešinar</h2>Benjamina Karić, osoba na danas simboličnoj funkciji gradonačelnice Sarajeva, institucije s krajnje ograničenim ovlastima i budžetom, koja bi se trebala baviti stvarima poput otvaranja vrtića i obnove fasada, stiže sve – prepucava se sa Zoranom Milanovićem, napada Vladu Hrvatske, „rješava izraelsko-palestinski konflikt“, uređuje program SFF-a, nagovori se ambasadorici Izraela, a usput stigne i protiv vlasti koju čini organizirati, ili bolje rečeno kidnapirati, proteste podrške narodu Gaze da na patnji ljudi iskamči koji glas ili aplauz neprosvijećene mase.No, sve ove teme Karić obrađuje nediplomatski, diletantski, ostrašćeno i nedotupavo, redovno se blamirajući i priređujući bruku glavnom gradu i zemlji koju predstavlja.U svom posljednjem diletantsko-populističkom istupu Karić se okomila na Vladu Republike Hrvatske i njene službenike. Ogorčena komentarom na račun skupa podrške narodu Gaze u Sarajevu, na kojem je održala srceparajući govor, Karić se dugačkim pismom okomila na izvjesnog Zvonimira Milasa, kojeg je oslovila kao „državnog sekretara Hrvatske“.Gradonačelnica Karić, koju su iz anonimnosti postavili na čelo Sarajeva nakon što su joj kolege prevarile gospodina Bogića Bogićevića, po običaju je promašila „ceo fudbal“.<h2>Zvonko ili Zvonimir</h2>Naime, Zvonimir Milas kojem je Karić uputila pismo omalovažavajući i državu Hrvatsku nije „državni sekretar Hrvatske“.Spomenuti Milas, poznat po izrazito desničarskim stavovima, tek je jedan od savjetnika (za međunarodne odnose) Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskoj.„Državni sekretar“ kojem je odgovorila Benjamina Karić, optužujući ga za „elementarno nepoznavanje prilika u Sarajevu“, dok ona, kako vidimo, prilike u Hrvatskoj poznaje perfektno, zove se Zvonko Milas.Pa, Zvonko ili Zvonimir, ko će primijetiti te sićušne razlike u imenima i promisliti šta pišeš i kome pišeš, posebno kad obnašaš važnu i visoku poziciju u društvu, s koje pišeš i govoriš ne samo u svoje nego u ime stotina hiljada građana koje predstavljaš.Teško je razmišljati o takvim sitnicama kada si „navučen“ na lajkove kao Bare iz „Majki“ na žuto. Šta te briga, bitno je da ti na kraju kliču domaćice i polupismeni lumpenproletarijat koji još manje od tebe zna ko je Zvonko, a ko Zvonimir, i koji misli da je bit politike u ispraznom lupanju po tastaturi i „nek' im se vala nagovorila“ filozofiji, koja na njih u konačnici može jedino sručiti bijedu i propadanje.<h2>Hit-lista</h2>Naravno, posljednji ispad samo je jedan u nizu blamaža gradonačelnice. Vrijedi i podsjetiti se na to da je nakon Hamasovog terorističkog napada i brutalnog izraelskog odgovora poručila da „sve žrtve treba podjednako osuditi“, kršćanima je umjesto Božića čestitala kalendar, gradonačelnika Beograda je iz čista mira nazivala „neškolovanim nasilnikom“, odlikovanja je dijelila uličnim desničarskim ekstremistima, SFF-u je prijetila otkazivanjem finansiranja kao da ih iz svog džepa plaća, itd...

Teško je razmišljati je li u pitanju Zvonko ili Zvonimir kada si „navučen na lajkove kao narkoman na žuto“

Nevjerovatan gaf gradonačelnice „navučene“ na lajkove: Karić ponovo sramoti Sarajevo

U drugom nastavku feljtona „Političke stranke u BiH – jučer, danas, sutra“ analiziramo Socijaldemokratsku partiju (SDP) BiH. <h2>&nbsp;Kako je počelo</h2>Već i sama historija ove stranke unosi određene konfuzije. Bivši predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija svojevremeno se hvalio da ova stranka postoji cijelo stoljeće, proglašavajući svojim političkim pretkom Socijaldemokratsku stranku koja je osnovana još 1909. godine.Po završetku Prvog svjetskog rata najveći dio članstva Socijaldemokratske stranke učlanit će se u novoosnovanu Komunističku partiju (KP). Upravo će i naslijeđe i rezultati KP do danas ostati najveći ponos i najjači temelj SDP-a. Naravno, u prvom redu se ističu organiziranje Narodnooslobodilačkog pokreta i pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, a potom i izgradnja Bosne i Hercegovine u novoj jugoslavenskoj državi.Na tim temeljima nastat će i moderni SDP. U jeku propasti komunizma, bivši komunisti, predvođeni Nijazom Durakovićem, na prve demokratske izbore 1990. godine izaći će pod imenom SK – SDP (Savez komunista – Stranka demokratskih promjena) te osvojiti 12,3 posto glasova, dovoljno tek za četvrto mjesto, čime će vladavina komunista u BiH biti okončana nakon 45 godina, a tri nacionalne stranke preuzeti vlast.U teškim ratnim danima ova će stranka odigrati veoma važnu ulogu. Naime, nakon izlaska iz Predsjedništva BiH Fikreta Abdića, Biljane Plavšić, Nikole Kojovića i Franje Borasa, upravo kadrovi koji su djelovali unutar SK – SDP: Nijaz Duraković, Ivo Komšić, Mirko Pejanović i Tatjana Lujić-Mijatović ući će u Predsjedništvo i tako sačuvati pravnu stabilnost, ali i multietnički karakter rukovodstva Bosne i Hercegovine.Stranka je ponovo uspostavljena 27. decembra 1992. pod imenom Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine.Nakon učešća kao manjinskog partnera sa SDA u ratnoj vlasti, kojoj je davala i građanski karakter, ali se i odlično suprotstavljala idejama na bošnjačkoj strani da se pristane na rješenja koja bi trajno podijelila BiH, SDP će nakon rata krenuti potpuno odvojenim putem.Na izborima 1996. SDP je nastupio u koaliciji s još šest stranaka u Združenoj listi. Stranka je osvojila 5,6 posto na državnom i 7,93 posto na federalnom nivou, a tri nacionalne stranke SDA, SDS i HDZ su, očekivano, ostvarile apsolutnu pobjedu i na ovim izborima.Godine 1997. desila se velika promjena na čelu stranke. Na unutarstranačkim izborima za novog predsjednika izabran je Zlatko Lagumdžija, bivši potpredsjednik Vlade FBiH, mladi doktor nauka, elokventan i harizmatičan političar, koji je u odnosu na prekaljenog, ali tada već pomalo istrošenog Nijaza Durakovića donosio novu energiju i snagu. Upravo će Lagumdžija biti predvodnik najvećih pobjeda, ali i najvećeg poraza ove stranke. Na izborima 1998. SDP je na državnom nivou osvojio 9,2 posto glasova. Iako su tri nacionalne stranke trijumfirale na ovim izborima, korupcijske afere, privatizacijska pljačka i veze s islamskim radikalizmom SDA će činiti sve nepopularnijim u narodu, a istovremeno će, pod vodstvom Lagumdžije, dolaziti do snažnog rasta popularnosti SDP-a. <h2>Dolazak na vlast</h2>Izbori 2000. značit će i prvi dolazak na vlast za ovu stranku. SDP je sa 235 hiljada glasova ili 15,6 posto za državni i 226 hiljada za Parlament FBiH bio faktički izjednačen sa SDA po broju glasova. U širokoj koaliciji stranaka koje će biti nazvane „Alijansa za promjene“ SDP će formirati vlast FBiH bez SDA i HDZ-a te državnu vlast, osim bez ove dvije stranke, i bez SDS-a. Zanimljivo je da su dva dolaska na vlast SDP-a započela i dvije hrvatske pobune. Naime, nakon formiranja Vlade FBiH bez HDZ-a, čemu su prethodile izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona od visokog predstavnika Volfganga Petriča (Wolfgang Petritsch) i način izbora delegata u Dom naroda FBiH, HDZ BiH, tada vođen od Ante Jelavića, odgovorio je nepriznavanjem izbora i proglašenjem „Hrvatske samouprave“, protiv koje su na kraju intervenirali i SFOR-ovi tenkovi.Ove demokratske promjene neće biti dugog vijeka. Naime, manje od dvije godine vlasti bile su dovoljne da se građani razočaraju i u SDP i u Alijansu te su na izborima 2002. tri nacionalne stranke ponovo uvjerljivo trijumfirale.Iste godine doći će i do prvog velikog raskola, kada će, protiveći se Lagumdžijinoj politici i autokratskom načinu vođenja, iz stranke istupiti Nijaz Duraković, zajedno s velikim brojem njenih članova. Ostat će upamćeno da je prilikom davanja neopozive ostavke na članstvo u SDP-u Duraković najavio da će Lagumdžija „sahraniti SDP na ovim prostorima“.SDP će uistinu dugo vremena ponovo biti opozicija. Stranka za BiH i Haris Silajdžić su na priči o „100% BiH“ bili zvijezde izbora 2006., a Silajdžić je, uvjerljivom većinom glasova, postao i bošnjački član Predsjedništva. Poslije izbora je tradicionalno formirao vlast sa SDA te HDZ-om i SNSD-om, koji je te godine od SDS-a preuzeo palicu najjače stranke u RS.Ipak, te 2006. godine za SDP će se desiti jedna vrlo značajna prekretnica. Do tada dominantni HDZ, koji je imao neupitnu većinu u hrvatskom korpusu, podijelio se na dvije stranke – HDZ BiH Dragana Čovića i HDZ 1990. Bože Ljubića. Kandidati ove dvije stranke za Predsjedništvo Ivo Miro Jović i Božo Ljubić podijelit će hrvatsko glasačko tijelo, a u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva pobijedit će do tada malo poznati SDP-ov Željko Komšić.Ipak, upravo će Komšić u narednim godinama postati jedna od najpopularnijih političkih ličnosti u BiH. Kao bivši borac Armije RBiH, “zlatni ljiljan”, a nebošnjak, političar sklon patriotskom populizmu, ali istovremeno i predstavljanju sebe kao skromnog momka sa sarajevskog asfalta koji nosi urbani duh i govori narodskim jezikom, Komšić je postao miljenik ogromnog broja građana FBiH. Istovremeno, Silajdžićeve priče o 100% BiH i ukidanju RS ispostavile su se običnom šarenom lažom, s obzirom na to da je dolazilo upravo do obrnutog procesa – jačanja ovog entiteta i zatezanja odnosa u državi pod vodstvom Milorada Dodika.<h2>&nbsp;Komšićeva pobjeda</h2>Sve će to biti temelj za uvod u najveću izbornu pobjedu SDP-a u historiji – izbore 2010. na kojima je ova stranka osvojila čak 285 hiljada glasova i bila pojedinačno najjača stranka u državi. Komšić je sam pak prošao i mnogo bolje osvojivši čak 337 hiljada glasova.No, ono što je uslijedilo je kriza vlasti. SDP je pokušao formirati Vladu Federacije BiH bez oba HDZ-a, ali sa SDA umjesto tada jakog SBB-a, što je uzrokovalo pokušaj hrvatskih delegata da blokiraju formiranje vlasti. Vlada FBiH formirana je nakon intervencije visokog predstavnika, a hrvatske stranke su nakon toga počele zahtijevati izmjene Izbornog zakona kao svoj ultimativni cilj. Osim SDA i SDP-a, u Vladu Federacije su ušle i manje hrvatske stranke HSP i Radom za boljitak. Na državnom nivou SDP će pak morati povući kočnicu pa, osim sa SDA, vlast praviti i s HDZ-om i SNSD-om.Još jednom će se ispostaviti da se Lagumdžijin SDP teško nosi s vlašću. Naredne četiri godine vlasti i na državnom i na federalnom nivou karakterizirat će nestabilnost i otvoreni sukob koalicionih partnera, prije svega na relaciji SDP – SDA, zbog čega će Lagumdžija pokušati i uspjeti da SDA izbaci iz vlasti na državnom nivou i zamijeni je i SDP-om, ali ne i na nivou FBiH, gdje je pokušaj rekonstrukcije vlasti blokirao tadašnji HSP-ov predsjednik entiteta Živko Budimir.Osim sukoba s partnerima, SDP će pretrpjeti i novi unutrašnji raskol. Sve manje popularni Lagumdžija doći će u sukob sa i dalje izrazito popularnim Željkom Komšićem, koji će pokazivati otvoreno negodovanje zbog politike vlastite stranke, istupiti iz SDP-a te u konačnici 2013. godine osnovati novu stranku Demokratsku frontu, u koju će za sobom povući veliki dio članstva SDP-a.Od pozitivnih tekovina vlasti iz ovog perioda ostat će najviše zapamćena izgradnja autoputa koja je nakon 15 godina pokrenuta s mrtve tačke.Na izborima 2014. SDP će doživjeti debakl. Sa samo 108 hiljada glasova, odnosno dva i po puta manje nego prije samo četiri godine, SDP je bio uvjerljivo najveći gubitnik izbora. Bio je to definitivan znak i za Zlatka Lagumdžiju da je postao omražen u narodu te da s njim na čelu dalje na ide. Nakon punih 17 godina Lagumdžija se povukao s čela SDP-a te mjesto predsjednika prepustio bivšem premijeru FBiH Nerminu Nikšiću.<h2>&nbsp;Treća faza</h2>Pod vodstvom Nikšića SDP će ući u svoju treću fazu. Za razliku od Lagumdžije, koji je strankom vladao autoritativno i čvrstom rukom, djelujući kao neprikosnoveni autoritet, Nikšić je demokratizirao stranku, puštajući prilično slobodu u djelovanju nižim funkcionerima i djelujući radije kao medijator koji koordinira rad i rješava probleme, nego kao čvrsta ruka koja sve nadgleda i izdaje naređenja.Pod vodstvom Nikšića donekle će se popraviti imidž stranke te će doći do uspona stranke. Na izborima 2018. SDP je znatno popravio svoj rezultat osvojivši oko 150 hiljada glasova, dok je četiri godine kasnije ova stranka imala 130 hiljada glasova. Ipak, zbog sada veće fragmentarnosti političke scene, ovaj rezultat je bio dovoljan SDP-u da se stavi na čelo koalicije koja će, nakon sličnog eksperimenta u Kantonu Sarajevo, predvoditi široku koaliciju stranaka koje će formirati i Vladu Federacije i Vijeće ministara BiH bez SDA. SDP će naučiti i na greškama iz prošlosti, tj. da nije pametno pošto-poto izbacivati HDZ iz vlasti i tako ignorirati većinsku volju hrvatskog naroda, što u prošlosti nije dovelo ni do čega dobrog, samo do tenzija između Bošnjaka i Hrvata, približavanja Čovića Dodiku i zahtjeva za novim Izbornim zakonom kao gorućim pitanjem.Vlada na nivou FBiH za sada je stabilna. Nešto manje je to Vijeće ministara, zahvaljujući prije svega Dodiku i njegovom SNSD-u, koji tradicionalno koriste blokade i ucjene kao političko oružje.Ipak, mandat ove vlade bit će veliki ispit za Nermina Nikšića i koalicione partnere da dokažu da vladajuće snage nude zaista bolju i prosperitetniju budućnost od politika koje je godinama isporučivala SDA.No, s druge strane, situacija na unutrašnjem planu u SDP-u nije ni najmanje ružičasta. Naime, Nikšićev „liberalni“ način vođenja stranke doveo je i do priličnog narušavanja hijerarhije i kompaktnosti u stranci, što su iskoristili mnogi pojedinci da vuku političke poteze na svoju ruku i za to nikom ne odgovaraju. Da u ovoj stranci vlada ozbiljna kriza, pokazao je i Kongres ove godine, kada je odlučeno da se, iako mu je istekao mandat, Nikšiću produži mandat na čelu stranke za još dvije godine. Adekvatan nasljednik se nije našao, a pitanje je i da li će. Za razliku od 1997., u SDP-u danas ne egzistiraju dvije frakcije koje se bore za prevlast, no mnoštvo je struja i slobodnih strijelaca koji vode svoje autonomne politike.Denis Bećirović, koji se nije pojavio na posljednjem stranačkom kongresu, kao član Predsjedništva vuče političke poteze na svoju ruku, često otvoreno kritizirajući odluke vlastite stranke, a sve glasnije se špekulira i da namjerava osnovati vlastitu stranku. Na svojoj strani ima, vjerovatno, i veći dio tuzlanskog odbora. Irfana Čengića, koji je kandidat za načelnika Općine Stari Grad, Nikšić naziva svojom velikom greškom, dok je sam Čengić u otvorenom ratu s brojnim kolegama iz stranke, no zato ima vrlo uspješnu saradnju, i praktičnu i ideološku, s mnogim članovima SDA i DF-a. Benjamina Karić vjerovatno je najdesnija gradonačelnica koju je Sarajevo dobilo poslije rata, bezprincipijelni populist uvijek spreman duvati u nacionalističku tikvu i podilazati najnižim strastima lumpeprolitarijata koji joj predstavlja glavnu bazu, ne razmišljajući o posljedicama svojih suludih poteza kojima neumorno gomila neprijatelje na leđa Sarajeva i Bošnjaka, jer lajkovi su joj ipak preči.&nbsp;U Kantonu Sarajevo za to vrijeme traje pravi mali rat između najistaknutijih rukovodilaca ove stranke oko toga ko će preuzeti vođenje SDP-a u glavnom gradu. I ovdje na sceni nemamo samo dvije nego nekoliko političkih frakcija, pri čemu je najupečatljiviji sukob na relaciji Kantonalni odbor, koji vodi ministar saobraćaja KS Adnan Šteta, i gradski odbori stranke.Uzimajući sve u obzir, osim obaveze da se dokaže kao predvodnik vlasti, SDP je kao stranka pred velikim izazovom da uopće opstane kao cjelina i da unutrašnji sukobi ne rezultiraju novim odlascima i novim strankama.A, ako se historija bude ponavljala, čini se da bi se upravo to moglo desiti. SDP je, prema svemu sudeći, stranka koja vrlo teško podnosi vlast.<h2>&nbsp;Ideologija SDP-a</h2>Osim nestabilnosti u unutrašnjoj organizaciji i funkcioniranju, SDP danas ima veliki izazov i s vlastitim ideološkim definiranjem. Krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih SDP je imao tri bitna momenta koja su ga učinila drugačijim od drugih. Prvi je bilo ljevičarsko i antifašističko naslijeđe i s tim u vezi jugonostalgija koju je dijelio veliki broj građana BiH. Drugi je što je SDP-u naruku išla činjenica da su krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih socijaldemokrati bili dominantna sila u Evropi, s njemačkim kancelarom Gerhardom Šrederom (Gerhard Schroeder) i britanskim premijerom Tonijem Blerom (Tony Blair) kao svojim najreprezentativnijim primjercima, pa je SDP uspješno slijedio politički kurs i uspjehe evropskih socijaldemokrata. Treći je bio urbani imidž ove stranke, pa je SDP, za razliku od SDA koja je važila za stranku koja u najvećoj mjeri privlači ruralno stanovništvo, važio za građansku, ali i gradsku stranku koja je prirodni dom za emancipirano stanovništvo.Ipak, dvadesetak godina poslije socijaldemokrati u Evropi igraju neuporedivo manje značajnu ulogu, i sami prilično ideološki pogubljeni. Jugonostalgičara i sentmenta prema Titu u društvu je sve manje, a urbanu priču iz ruku SDP-a prilično je otela Naša stranka.Umjesto neke konkretne i jasne ideje oko koje okuplja ljude, SDP je danas postao više utočište za razne karijeriste koje okuplja goli interes i koji nerijetko imaju ideološki radikalno suprotstavljene i međusobno isključujuće stavove, partija bez glave i repa u kojoj se odavno više ne zna ni ko pije, ni ko plaća.

Ako nam historija nešto govori, onda je to da je SDP stranka koja vrlo teško podnosi vlast

SDP: Od komunizma do klijentelizma  

Vladajuće stranke na nivou BiH u ponedjeljak su održale sastanak u Istočnom Sarajevu, a jedna od tema razgovora bilo je i pitanje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Predsjednik RS i SNSD-a Milorad Dodik, podsjetimo, zahtijeva uklanjanje stranih sudija iz Ustavnog suda. Dodik je naglasio da će se pitanjem Ustavnog suda BiH baviti stranačke radne grupe. <h2>Golemi problemi</h2>Ipak, Dodik se suočava s golemim problemima u vezi s pitanjem preoblikovanja Ustavnog suda BiH. U Ustavu BiH definirano je da Ustavni sud ima devet članova, od čega četiri člana bira Predstavnički dom Federacije, dva Skupština RS, a preostala tri člana predsjednik Evropskog suda za ljudska prava, nakon konsultacija s Predsjedništvom. Do sada su ova tri člana bili stranci. Dodik predlaže da ovo troje sudija, umjesto toga, ubuduće bira Parlamentarna skupština BiH. Da bi ove odluke stupile na snagu, bila bi potrebna izmjena Ustava BiH, što podrazumijeva dvotrećinsku podršku u Parlamentu BiH, a što je, s obzirom na konstelaciju odnosa u zemlji, iluzorno očekivati.

No, čak i da se desi čudo i da Dodik sutra sakupi parlamentarnu većinu za izbacivanje stranih sudija iz Ustavnog suda, načekao bi se prije nego što bi im vidio leđa. Naime, u Ustavu je, također, definirano da mandat sudije Ustavnog suda traje do njegove 70. godine. Njih nije moguće prije toga smijeniti, osim ako svojom voljom ne podnesu ostavku ili budu razriješeni konsenzusom ostalih sudija. <h2>Načekat će se</h2>OHR je već dao tumačenje da bi zakon koji bi usvojila Parlamentarna skupština BiH, prema Ustavu BiH, mogao promijeniti samo način imenovanja međunarodnih sudija, ali ne i njihov sastav.Kada je riječ o trenutnom sastavu, u Ustavnom sudu BiH je troje stranih sudija, od kojih je Angelika Helen Ana Nusberger (Helene Anna Nussberger) najstarija, odnosno rođena 1963. godine. Prema tumačenju OHR-a, ona ne može biti zamijenjena još najmanje deset godina. Druga po starosti je Helen Keler (Keller), koja je rođena 1964. godine, dok je Ledi Bianku iz Albanije rođen 1971., što znači da bi, prema mišljenju OHR-a, on trebao biti sudija Ustavnog suda BiH sve do 2041. godine.Uzimajući sve ovo u obzir, Dodik bi se mogao načekati da vidi Ustavni sud BiH bez stranih sudija. Ako to uopće ikad i doživi.<h2>Šta kaže Ustav</h2>- Sudije koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani BiH ili bilo koje susjedne države. Mandat sudija imenovanih u prvom sazivu bit će pet godina, izuzev ako podnesu ostavku ili budu s razlogom razriješeni na osnovu konsenzusa ostalih sudija. Sudije koje su imenovane u prvom sazivu ne mogu biti reimenovane.Sudije koje će biti imenovane nakon prvog saziva služit će do navršenih 70 godina, izuzev ako podnesu ostavku ili budu s razlogom razriješene na osnovu konsenzusa ostalih sudija. Za imenovanja koja se budu vršila nakon pet godina od prvog imenovanja Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti drugačiji način izbora troje sudija koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava - piše u Ustavu BiH.

Ustavom je definirano da mandat sudije Ustavnog suda traje do njegove 70. godine

Ustav BiH i pravila koja mu nikako ne idu naruku: Ustavni sud bez stranaca Dodik može dočekati tek 2041.

Izraelci u zvjerskom odgovoru na teroristički napad Hamasa danima masakriraju Palestince. Toliko krvoločno da sravnjuju i bolnice sa zemljom te ubijaju djecu u njima.Za to vrijeme zapadni svijet svesrdno podržava Izrael. Muslimanski svijet, s druge strane, šuti.Jordanski kralj Abdulah II izjavio je da ni Jordan ni Egipat neće primati palestinske izbjeglice iz Gaze. Nijedna arapska zemlja nije ponudila prihvat za Palestince. Arapska braća uveliko su i kumovala da se Palestinci nađu u situaciji u kojoj jesu.Prvo su odbili mirovno rješenje 1948., pa izgubili u ratu od Izraela. Onda su se vratili svojim kućama u svoje zemlje, a Palestince su ostavili bez zemlje. Onda su napali Izrael 1967., pa ponovo izgubili. Oni su se vratili kućama, poslije su s Izraelom ispregovarali da im se vrate teritorije koje su izgubili, a Palestince ponovo ostavili bez zemlje, ovaj put bez Zapadne obale, istočnog Jerusalema i Pojasa Gaze.Onda su, nakon tog poraza, palestinske izbjeglice koje su pobjegle u Jordan arapska braća smjestila u koncentracione logore te ih je, poslije pobune, jordanska vojska i oružano napala i tokom "crnog septembra" i rata protiv palestinskih paravojnih trupa ubila oko 3.500 ljudi.Na kraju su Palestinci biti getoizirani u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali. U Gazi će na vlast, u međuvremenu, doći islamistički Hamas, kojem su terorizam i uništenje Izraela sastavni dio programa.Za to će ih najčešće koristiti „braća“ iz Irana, da u koncentracionom logoru Gaze naoružava Hamas za izvođenje terorističkih napada i na taj način destabilizira region zarad vlastitih političkih ciljeva, što će biti naplaćeno u hektolitrima palestinske krvi, jer će, nakon svakog od tih napada, Izrael redovno uzvraćati brutalnim bombardiranjem, razaranjem stambenih objekata i hiljadama mrtvih civila.I tako Palestinci, nakon gubitka ratova i svesrdne "pomoći" muslimanske braće, ostaše sami na svijetu, iskorišteni od svih i ostavljeni da budu topovsko meso za odstrel jednoj moćnoj državi.Nikog nije briga za Palestince, ponajmanje vladajuće režime njihove arapske braće, čiji lideri, vjerovatno, u sebi Boga mole da Izrael što prije završi posao i skine im teret s grbače.A Bošnjo nek’ i dalje sluša hodže i slijedi njihovu pamet te se u svijetu u kojem vladaju surovi lični interesi i ništa drugo osim toga uzda u nepostojeći ummet i traži spas u nepostojećoj muslimanskoj braći. Slušao ih je 1878. pa postao pogubljena manjina u svojoj zemlji.

Nikog nije briga za Palestince, ponajmanje vladajuće režime njihove arapske braće

I tako Palestinci, nakon gubitka ratova i svesrdne "pomoći" muslimanske braće, ostaše sami na svijetu

Palestinska krv na prodaju

Na subotnjem Kongresu SDA Bakir Izetbegović sebe je ustoličio za predsjednika ove stranke, zabranjujući Šemsudinu Mehmedoviću da se kandidira za tu funkciju, tj. da ima bilo kakve protukandidate. <h2>Mehmedovićeva najava </h2>Mehmedović se na Kongresu nije ni pojavio (zanimljivo, ni Adil Osmanović) te je već najavio osnivanje novog političkog pokreta. Iako nije eksplicitno kazao da će to biti nova politička stranka, sve vodi ka tome. Nastavila bi se na taj način tradicija SBiH, A-SDA, Nezavisnog bloka, NiP-a, PDA, NBL-a, gdje nezadovoljnici napuštaju SDA i formiraju nove političke stranke. S obzirom na to da bi Mehmedović s novim političkim projektom izvjesno mogao odvući i određeni broj kadrova i parlamentarnih zastupnika SDA, i praktična moć ove stranke dalje bi se nastavila raslojavati i slabiti.Ipak, nije Mehmedović jedini koji bi mogao pokrenuti novi politički projekt. Navodno o tome već uveliko razmišlja i aktuelni bošnjački član Predsjedništva Denis Bećirović.Bećirović se, također, nije pojavio na posljednjem Kongresu SDP-a, a na kojem je Nerminu Nikšiću produžen predsjednički mandat. Javna je tajna da Bećirović ne samo da nije u ljubavi s predsjednikom stranke Nikšićem nego ni s većim dijelom sarajevske frakcije ove stranke.<h2>Rasulo SDP-a</h2>Stoga Bećirović od trenutka kada je sjeo u stolicu bošnjačkog člana Predsjedništva djeluje kao slobodni strijelac, otvoreno kritizirajući i poteze vladajuće koalicije koju predvodi njegova stranka ili čak praveći poteze koji su joj otvoreno suprotstavljeni. To je najviše došlo do izražaja prilikom imenovanja ambasadora koje je, kako se saznalo, Bećirović proveo na svoju ruku, zadržavajući najveći dio diplomatskog kadra SDA, ali i postavljajući u UN Zlatka Lagumdžiju, bivšeg predsjednika SDP-a koji je danas prezren među najvećim brojem članova ove stranke. Upravo je navodno Lagumdžija jedan od najvećih zagovornika pravljenja nove političke opcije, nakon neuspješnih pokušaja pokretanja SPD-a (Pokret socijalne pravde i demokratije) s Ivom Komšićem, a potom i komične kreature na posljednjim izborima s izvjesnim Zelenim pokretom.Bećirović računa da bi za njim mogao krenuti veliki broj sadašnjih kadrova SDP-a.<h2>Podrška Islamske zajednice</h2>Za projekt formiranja nove stranke izvori tvrde da bi Bećirović dobio i punu podršku SDP-a. Svoju bliskost s Islamskom zajednicom, koja je tema i njegove doktorske disertacije, Bećirović nije nikada ni krio, a često se sastaje i s reisom Kavazovićem. Nakon propasti Bakira Izetbegovića mnogi u Islamskoj zajednici ne bi imali ništa protiv ideje da Bećirovića vide kao novog bošnjačkog političkog lidera.

Od trenutka kada je sjeo u stolicu bošnjačkog člana Predsjedništva, Bećirović djeluje kao slobodni strijelac

Denis Bećirović i Šemsudin Mehmedović

Gužva na političkoj sceni BiH: Denis i Šemso osnivaju stranke

Kongresi SDA nekoć su bili veliki, bitni događaji. Bez obzira na to radi li se samo o „primopredaji“, poput one kada je 2001. Alija Izetbegović prepustio kormilo stranke Sulejmanu Tihiću, ili žestokoj borbi za novog lidera poput one 2009., kada su se za vođenje stranke borili Sulejman Tihić, Bakir Izetbegović i Adnan Terzić, a Tihić Izetbegovića pobijedio relativno malom razlikom, Kongresi su, šta god inače neko mislio o ovoj stranci, redovno svjedočili o veličini, snazi i bitnosti SDA.Ničeg od toga nije bilo na ovogodišnjem Kongresu SDA. Cijeli događaj protekao je u sjeni činjenice da se Šemsudinu Mehmedoviću zabranilo da bude protukandidat Bakiru Izetbegoviću, čime je potonjem osigurana pozicija predsjednika.

Sama atmosfera na Kongresu bila je sablasna, tiha, tmurna, depresivna. Događaj skromno organiziran. Govori dosadni i potpuno nezanimljivi. Kongresom su ordinirali oni koji pod Bakirovim vodstvom pripadaju prvom safu stranke: korumpirani obavještajci, siledžije, razbojnici, botovi...Šemsudina Mehmedovića nije bilo. Kao ni Adila Osmanovića. Safet Softić povukao je kandidaturu.Nije bilo ni predstavnika drugih političkih opcija. Ni stranih predstavnika. Dobro, lažem, bili su tu gosti iz Irana, AKP-a, Kine, ali ne i ambasadori SAD i Velike Britanije.To je, naime, civilizacijski i međunarodni krug u koji je pod vodstvom Bakira Izetbegovića zapala SDA.A cijela atmosfera na Kongresu odraz je stanja u koje je zapala SDA. Atmosfera koja je više ličila na posljednji oproštaj od pokojnika nego na najvažniji skup najveće stranke u državi.

Atmosfera na Kongresu SDA bila je sablasna, tiha, tmurna, depresivna

Bakir nek’ zatvori vrata

U Bosni i Hercegovini godinama se kao mantra ponavljala da treba dati šansu mladima. To se posljednjih godina napokon počelo dešavati.&nbsp;Naime, mladi ljudi u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama danas obnašaju neke od najviših političkih funkcija u zemlji. No, je li to baš željena budućnost i rješenje kojem su se mnogi nadali?

<h2>Vijesti iz 2033.</h2>Evo vam jedna slika. Vijesti iz 2033.: Članica Predsjedništva Sanja Vulić napisala je demonstrativno pismo Generalnoj skupštini UN-a tvrdeći da je skandalozni istup bošnjačkog člana Predsjedništva Harisa Zahiragića njegov lični stav, poručivši da će RS raspisati referendum o otcjepljenju ako se nastave udari na ovaj entitet.&nbsp;

Ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Benjamina Karić posjetu Jerusalemu iskoristila je da napravi selfie u Al-aksi tokom džuma namaza poručujući kako je ona ubijeđena BiH ima rješenja za obustavu izraelsko-palestinskog sukoba te iskoristila priliku da građanima čestita nadolazeće kalendarske praznike.

Predsjednik Republike Srpske Draško Stanivuković na trgu Krajine u Banjoj Luci zalio se kantom crvene farbe koja simbolizira krv, želeći na taj način skrenuti pažnju na težak položaj Srba na Kosovu.

Premijer Federacije BiH Irfan Čengić istakao je da cijene osnovnih namirnica nisu narasle 20 posto, nego građani sad kupuju 20 posto manje, dok je premijer Kantona Sarajevo Redžo Lemezan u zvaničnu proceduru uputio zahtjev da se za sve zaposlene u ovom kantonu uvede obavezan odlazak na džumu.Ako vam sve ovo zvuči pretjerano iskarikirano, uzmite u obzir da su svi navedeni kadrovi upravo na korak od toga da budu na navedenim funkcijama, a opisane izjave i potezi ne pretjerano radikalniji od poteza i izjava koje dotični čine u sadašnjici. I da su oni izgledna budućnost Bosne i Hercegovine i nosioci najviših funkcija.

<h2>Zapanjujuća sličnost</h2>Naravno, svi oni pripadaju različitim političkim opcijama i narodima, no između njih uglavnom postoji zapanjujuća sličnost. Naime, svi su nacionalno ostrašćeni i skrojeni po vladajućem nacionalističko-konzevrativnom narativu naroda iz kojeg potiču. Za razliku od starijih kolega, ti narativu su u njihovom slučaju prevazišli stranačke razlike, pa nije ni važno jesu li članova SDA ili SDP-a, SNSD-a ili PDP-a. Oni imaju vrlo labave političke principe i uvjerenja, pa su ih skloni po potrebi i interesu mijenjati. Oni su odrasli uz društvene mreže, od malena su navučeni na lajkove i sherove, pa će za što veći broj njih biti spremni napisati, uraditi i reći sve što njihovoj čitalačkoj publici bude milo. Oni su odrasli u dejtonskoj BiH i srasli s njenim sistemom. Za bolje ne znaju, pa im je to sasvim normalno.I oni su budućnost koja neminovno dolazi da vlada Bosnom i Hercegovinom. Stoga, kada su pojedini maštali da će se pojaviti nekakve mlade snage koje će preokrenuti točak historiji u BiH ka progresiji, trebali su prije svega postaviti pitanje čiji obrazovni i politički sistem je odgajao te mlade.<h2>Porazni podaci</h2>Svaka druga mlada osoba bi zbog traženja posla napustila Bosnu i Hercegovinu (BiH), rezultati su to ankete koju su provele krovne organizacije mladih, Vijeće mladih Federacije BiH, Omladinski Savjet Republike Srpske (RS) i Vijeće mladih Brčko Distrikta o stavovima mladih o pojedinim pitanjima. Na pitanje da li vjeruju u institucije vlasti, 88.5 posto mladih je odgovorilo negativno, a 62.8 posto ih ne vjeruje u bilo kakve institucije.&nbsp;

Svi su nacionalno ostrašćeni i skrojeni po vladajućem nacionalističko-konzevrativnom narativu naroda iz kojeg potiču

Kakva nas budućnost čeka: Imaju li "mlade snage" znanja da opstanu

Narednih nekoliko sedmica objavljivat ćemo feljton o političkim strankama u BiH, njihovoj historiji, ideologiji, politikama i perspektivama koje stoje pred njima. U prvom izdanju feljtona analiziramo Stranku demokratske akcije (SDA), najjaču bošnjačku stranku od 1990. godine. <h2>Prva nacionalna stranka</h2>Od 1990. do danas, SDA je na svakim izborima, s jedinim izuzetkom 2010., bila pojedinačno najjača stranka u državi. Kroz sve te godine, SDA je, s izuzetkom 2000. – 2002. te 2022. – ... , bila dio i izvršne vlasti u BiH, te je društvo u kojem danas živimo, prije svega u većinski bošnjačkim područjima, u najvećoj mjeri skrojeno politikama i vrijednostima ove stranke.Kroz ove nešto više od tri decenije, vladavinu SDA možemo podijeliti na tri epohe: onu pod vladavinom Alije Izetbegovića, drugu pod vodstvom Sulejmana Tihića, te treću i još aktuelnu pod liderskom palicom Bakira Izetbegovića.Stranka demokratske akcije nastaje kao prva moderna nacionalna stranka u BiH, a zvaničan datum osnivanja je 26. maj 1990. godine. Iako je stranka nastala prije svega s ciljem nacionalnog okupljanja i političkog organiziranja Bošnjaka, u svom nazivu je izbjegla nacionalno ime, najviše zbog činjenice da je na sceni u tadašnjoj SR BiH i dalje bilo zabranjeno osnivanje nacionalnih stranaka.Ideje o osnivanju ove stranke započele su još 1989. godine.&nbsp;Rusmir Mahmutćehajić&nbsp;je u razgovorima s Alijom Izetbegovićem raspravljao o organiziranju muslimanskog naroda, što će izroditi u inicijativu za formiranje stranke. U matični odbor stranke bili su uključeni Alija Izetbegović,&nbsp;Alija Isaković,&nbsp;Munib Maglajlić,&nbsp;Mustafa Cerić,&nbsp;Osman Muftić&nbsp;itd.&nbsp;Među tada popularnim ličnostima kasnije će se stranci priključiti i Adil Zulfikarpašić, biznismen i intelektualac koji je u Cirihu osnovao Bošnjački institut te decenijama zagovarao promociju imena Bošnjak kao nacionalnog imena, Fikret Abdić,&nbsp;direktor&nbsp;„Agrokomerca“ koji je među Krajišnicima uživao veliki ugled, kao i&nbsp;Sulejman Ugljanin&nbsp;iz Sandžaka.U prvom sazivu stranke&nbsp;funkciju predsjednika stranke obavljao je Izetbegović, a za potpredsjednike su izabrani Adil Zulfikarpašić,&nbsp;Salim Šabić&nbsp;i&nbsp;Mirsad Ćeman. Da bi se zadovoljila regionalna pripadnost stranci, u Predsjedništvo su ušli i&nbsp;Mirsad Veladžić&nbsp;(prostor&nbsp;Krajine) i Sulejman Ugljanin (prostor&nbsp;Sandžaka). Osim njih, tu su bili i&nbsp;Džemaludin Latić,&nbsp;Omer Behmen&nbsp;i&nbsp;Kenan Mazlami.No, već u startu postojanja ove stranke doći će do sukoba koji će ostati usud SDA, a preko nje i cjelokupnog bošnjačkog naroda: da li ideologiju stranke treba usko vezati uz islam kao temeljni identitet i Bošnjake tretirati prvenstveno kao dio ummeta, ili prednost dati multietničkim politikama i zapadnim tekovinama.&nbsp;Sam Izetbegović, iako je stranku prvobitno formirao kao široki narodni pokret, primajući u njega i mnoge sekularno orijentirane intelektualce, u donošenju ključnih odluka ipak se najviše uzdao u svoje saborce iz „Mladih muslimana“, organizacije s panislamističkim tendencijama.Upravo će to biti jedan od glavnih razloga zbog kojih će stranku ubrzo napustiti Adil Zulfikarpašić, koji je zagovarao prozapadne politike te osnovao Muslimansko-bošnjačku organizaciju.&nbsp;Ipak, ovo neće poremetiti previše SDA, koja će na izborima 1990. osvojiti 31,5 posto glasova te, sa SDS-om i HDZ-om, nakon gotovo pola stoljeća okončati vladavinu komunista BiH.Narednu godinu i po SDA će voditi bošnjački narod i BiH u turbulentnoj situaciji raspada Jugoslavije. Stav ove stranke je bio da sudbina BiH u Jugoslaviji zavisi od odluka Slovenije i Hrvatske, odnosno da bi s njihovim izlaskom i BiH morala krenuti putem nezavisnosti jer Jugoslavija više ne bi ni postojala.&nbsp;Upravo će, nakon što su u junu 1991. Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, SDA, uz pomoć HDZ-a, preuzeti neophodne korake ka istupanju iz Jugoslavije i proglašenju nezavisnosti BiH, što će svoju realizaciju konačno dobiti s referendumom 29. februara i 1. marta 1992. Kao što je poznato, SDS, koji je već u januaru proglasio Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu (kasnije Republiku Srpsku), uz pomoć režima iz Beograda i trupa JNA, započeo je rat s ciljem razaranja Bosne i Hercegovine te priključenja najvećeg dijela njene teritorije zamišljenoj budućoj „velikoj Srbiji“, propraćeno zločinima etničkog čišćenja i genocida nad Bošnjacima i Hrvatima.&nbsp;U nezavisnost će rukovodioci koji su ispred SDA vodili državu krenuti s idejom multietničke i otvorene BiH, što će se odraziti i kroz multietnički karakter kako vlasti tako poslije i same Armije BiH.Ipak, sukob između ovog sekularnog i bosanskohercegovačkog te vjerskog identiteta ove stranke ponovo će u ratnim danima doći do izražaja. Samo rukovodstvo BiH, kako ratne okolnosti to bude diktirale, sve će više početi djelovati kao ekskluzivno bošnjačko, uz formalno pristajanje i na koncepte unutrašnje podjele BiH na etničke republike.&nbsp;Uporedo s tim, desit će se i proces islamizacije BiH koja će, od nominalno sekularne, sve više biti pretvarana u bošnjačko-islamsku Armiju kroz čišćenje nebošnjačkih kadrova s rukovodećih pozicija, uvođenje mesdžida u vojsku, selama kao službenog pozdrava, formiranja muslimanskih brigada, kao i primanja islamskih dobrovoljaca s Bliskog istoka u redove Armije.Iako zbog potpisivanja Dejtona mnogi danas osuđuju Aliju Izetbegovića, onaj osnovni cilj, očuvanje BiH u međunarodno priznatim granicama, ipak je ostvaren, a narod je tad bio sretan zbog okončanja rata. Ipak, novi raskol će se desiti između Alije Izetbegovića i bivšeg ministra vanjskih poslova i premijera RBiH Harisa Silajdžića, koji će osnovati Stranku za BiH i povući sa sobom veliki broj umjerenijih kadrova.&nbsp;Ni ovo neće poremetiti uspjeh SDA, koja će na prvim postratnim izborima 1996. ostvariti rekordan rezultat, osvojivši više od 700.000 glasova.No, u narednim godinama doći će do naglog pada popularnosti ove stranke. Kriminalna privatizacija, teška ekonomska situacija, veze s radikalnim islamskim krugovima, unutrašnji sukobi, srušit će ovu stranku s vlasti 2000. godine, kada je u cijelom regionu došlo do demokratskih promjena.&nbsp;U Srbiji je pao Milošević, u Hrvatskoj HDZ, dok je u BiH na vlast došla Alijansa za promjene. Prvi put je u FBiH formirana vlast i bez SDA i bez HDZ-a, sa širokom koalicijom stranaka.<h2>Sekularizacija stranke</h2>SDA su tresli unutrašnji sukobi, a u svijetu, nakon 11. septembra, ova stranka počela je trpjeti snažan američki pritisak zbog svoje islamističke struje i veza s radikalima.&nbsp;Sam Izetbegović shvatio je da je vrijeme za promjene. Te godine se, nakon gubitka vlasti, povukao i s čela SDA te kormilo prepustio Sulejmanu Tihiću, koji je važio za umjerenog i prozapadnog političara. Zaokret u politici stranke Tihić je najavio iste godine rečenicom „U SDA se sad može i s pivom“. Tihić će u narednih deset godina sekularizirati ovu stranku, otvoriti njena vrata srpskim i hrvatskim kadrovima, napraviti snažni zaokret ka Zapadu, uspostaviti bliske odnose s evropskim konzervativnim strankama te voditi umjerenu i proevropsku politiku. Ovaj zaokret od početka je nailazio na žestok otpor islamističke struje u SDA koja je sve više počela isturati Bakira Izetbegovića kao svog favorita.&nbsp;Tihić je za predsjednika potvrđen na Kongresu 2005., da bi 2009. ponovo bio izabran, kada je pobijedio Bakira Izetbegovića.I dok će Tihić zadržati podršku unutar stranke, glasači SDA često i nisu bili oduševljeni njegovim politikama.Iako je 2002. pobijedio u utrci za člana Predsjedništva, godine 2006. doživio je uvjerljiv poraz od Harisa Silajdžića, za kojeg su otvoreno lobirali i pojedini desni kadrovi SDA te Islamska zajednica.Sa smrću Tihića 2013. godine, Izetbegović je konačno dočekao priliku da započne treću eru u postojanju SDA. Mnogi su prognozirali da s povratkom Izetbegovića stiže i era povratka „duboke države“ u rukovodstvo stranke i da će radikalni elementi ponovo dobiti svojih pet minuta. <h2>Povratak na Istok</h2>Ipak, u svojim počecima Izetbegović, koji je 2010. izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva, nastupao je umjereno i nastojao je sebe brendirati kao umjerenog konzervativca. No, ispostavit će se da je to bilo samo uhodavanje, a da su se prognoze o opasnostima politike Bakira Izetbegovića pokazale potpuno tačnim.Izetbegović će ubrzo, sve agresivnije, započeti proces nikad veće radikalizacije ove stranke. U vanjskoj politici se potpuno podredio interesima i željama turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan), koji je i sam vodio sve desniju politiku; javno je podržao Muslimansko bratstvo i predsjednika Mursija u Egiptu; Odnosi sa zapadnim državama bit će svedeni na minimum, a mediji bliski SDA započet će sa širenjem islamističkih ideologija i neumornom satanizacijom svih kritičara politike SDA ili prozapadno orijentiranih Bošnjaka.&nbsp;Istovremeno, Izetbegović će vlastitu suprugu Sebiju Izetbegović postaviti na čelo KCUS-a i uključiti je u vođenje stranke; započet će kontinuiranu čistku kadrova unutar stranke. U najuže rukovodstvo SDA bit će postavljani karikaturalni kadrovi skromnog obrazovanja, još skromnijeg vokabulara i brojnih sumnjivih djela.Sve to pratit će i najveće osipanje SDA u historiji iz kojeg će u ovom periodu nastati cijeli niz novih stranaka – Nezavisni blok, Pokret demokratske akcije, Narod i pravda, itd...Izetbegovića će to odvesti do zaista jedinstvene situacije – da se 12 stranaka ujedini protiv njega na izborima 2022. godine i stane iza Denisa Bećirovića te da, s izuzetkom Željka Komšića i DF-a, apsolutno niko ne bude voljan praviti vlast s njim nakon izbora, što će, uprkos raznim zakulisnim igrama i pokušajima pridobivanja delegata u Domu naroda FBiH, na kraju dovesti i do formiranja vlasti bez SDA, i to na nivou BiH i FBiH.Naravno, zbog izrazitog antizapadnjaštva ove stranke pod njegovim vodstvom, skidanje SDA s vlasti otvoreno će podržati i vodeće zapadne sile.No, za razliku od njegovog oca koji je prepoznao historijski trenutak i podržao Tihića da provede sekularizaciju stranke kada je to bilo neophodno, Bakir Izetbegović i ne pomišlja da se povuče s čela.Bakir Izetbegović je uradio što Tihić, koji je izabran za predsjednika na Kongresu i 2005. i 2009., nije ni pomišljao – da zabrani konkurenciju i onemogući Šemsudina Mehmedovića da mu bude protukandidat.Jasno je da ova Izetbegovićeva politika SDA može dalje voditi samo u dodatnu marginalizaciju, radikalizaciju i političko propadanje, posebno uzimajući u obzir da je i sam Mehmedović najavio formiranje novog političkog pokreta.Ako smo sagledali historiju SDA, zaključak koji možemo izvesti jeste da je Alija izgradio, Sulejman sekularizirao, a Bakir devastirao.<h2>Brojne afere</h2>Brojne kriminalne afere, s „Respiratorima“, pod vodstvom bivšeg premijera Federacije BiH Fadila Novalića, kao najčuvenijom, nepotizam, optužnice, radikalizacija, botovska dehumanizacija političkih protivnika, antizapadnjaštvo, verbalni napadi na novinare, postat će prepoznatljivo obilježje SDA pod Izetbegovićevim vodstvom.

Jasno je da ova Izetbegovićeva politika SDA dalje može voditi samo u dodatnu marginalizaciju, radikalizaciju i političko propadanje

SDA: Stranka koju je Alija izgradio, Tihić sekularizirao, a Bakir devastirao

Federalni ministar trgovine Amir Hasičević izjavio je da Federalno ministarstvo trgovine intenzivno radi na izradi novog zakonskog rješenja o unutrašnjoj trgovini kojim je, između ostalog, predviđeno uvođenje neradne nedjelje u trgovinama na području FBiH.- Mislim da možemo naći rješenje koje može zadovoljiti sve zainteresovane strane - rekao je Hasičević na debati Liberalnog foruma pod nazivom „Treba li nedjelja biti obavezni neradni dan u FBiH".

Ministar Hasičević je istakao i da sve manje ljudi želi raditi u trgovinama, a jedan od razloga je i postojanje radne nedjelje.- Dobit trgovačkih lanaca u 2020. godini nakon oporezivanja je bila 900 miliona, a 2022. godine milijardu i 500 miliona. Utvrdili smo da se radi o enormnom zarađivanju pa smo se u tom smislu počeli baviti i uzrocima inflacije.... Razgovarali smo s trgovačkim lancima i oni su priznali da im nedostaje radnika, ali i da je zbog radne nedjelje postalo nepoželjno biti trgovac – kazao je ministar.

<h2>Raspored radnog vremena</h2>Što se tiče prijedloga prednacrta zakona, kako je rekao, on je već u preliminarnoj proceduri i očekuje se mišljenje iz Ureda za zakonodavstvo, kao i Ministarstva pravde i Ministarstva finansija. Nakon toga ide u formi prednacrta na dnevni red Vlade FBiH, a nakon toga u parlamentarnu proceduru.- Članom 17 tog novog zakona regulisan je način i raspored radnog vremena prodajnih objekata, pa se između ostalog predviđa da je radno vrijeme prodajnih objekata sedmično 90 sati, ali su nedjelja i praznici neradni - rekao je Hasičević.Inicijativa je, prema njegovim riječima, započeta i s ciljem harmonizacije federalnog tržišta, obzirom da je dosadašnjim zakonom određeno da se to donosi na kantonalnim, odnosno na nivoima lokalnih zajednica, opština i gradova, pa su postojala šarolika rješenja. Ministar je naveo da su socijalnom dijalogu prepoznali i uvažili sve zainteresovane strane - sindikat i poslodavce, odnosno trgovce, kao i Udruženje potrošača. Sindikat radnika u trgovini je iznio svoje argumente koji su, kako je rekao Hasičević, ukazivali da bi to bila opravdana inicijativa, da nedelja bude neradni dan.Nakon toga su, kako je dodao ministar, uslijedili sastanci sa svim značajnijim poslovnim subjektima iz oblasti trgovine, prije svega predstavnicima trgovačkih lanaca koji su također podržali inicijativu.

<h2>Brzo na dnevnom redu</h2>- S obzirom da je ovo zakonsko rješenje već pušteno u proceduru, očekujem da bi se do kraja ovog mjeseca moglo naći na dnevnom redu sjednice Vlade Federacije BiH - dodao je Hasičević.Hasičević je istakao i da će vladajuća koalicija u Federaciji BiH izvjesno zajedničkim snagama podržati uvođenje neradne nedjelje.Federalni zastupnik Damir Nikšić kazao je da je neradna nedjelja civilizacijska tekovina koja korijene ima još u antičkom periodu.- Ja ne mogu da se opustim kad kraj mene neko radi. Jedan dan mora postojati da se opustimo svi kao društvo, jer se prenosi ta frekvencija. Radio sam i živio sam vani i imao sam slobodan dan ponedjeljkom. To je ludilo. Nisi sinhroniziran s društvom. Društvo kulturološki treba da ima dan kad se svi odmaramo. "Ne mogu danas" slušam od kako su ovi vaši neoliberali s Margaret Thatcher i Ronaldom Reaganom došli na vlast i sve deregulisali – kazao je Nikšić.

Poduzetnica Adela Ramić protiv je uvođenja Neradne nedjelje u FBiH smatrajući da ona ljudima uskraćuje osnovno pravo na rad te da će posebnu štetu nanijeti malim trgovinama.- Neki muškarci su nasilni prema ženama. Da li je sad zbog toga rješenje da svim muškarcima zabranimo pristup ženama? Zašto onda zbog toga što neki poslodavci krše prava svojih radnika treba svima da zabranimo da rade nedjeljom? Moju malu radnju zatvarate i tretirate je kao velike tržne centre koji zarađuju milijarde. S kojim pravom vi mislite da meni možete zabraniti da radim nedjeljom – kazala je Ramić.Protiv neradne nedjelje je i dr. sc. Damir Bećirović, ekonomist iz Tuzle, koji je kazao kako bi uvođenje neradne nedjelje predstavljalo kršenje Ustava FBiH.- Mi malim trgovinama ovim zakonom uskraćujemo pravo na slobodu na rad. Ali zašto zakonski ovo rješavamo, a ne pustimo tržište da to riječi. Najveći lanac pekara već dugo ne radi nedjeljom, ne zato što oni ne bi voljeli da rade nedjeljom, nego zbog odliva rade snage bio je primoran da ukine rad nedjeljom. Banke su nekad redovno radile subotom, sada su sve zatvorene. Zato što ih je tržište natjeralo. Ko brani velikim trgovačkim lancima da sad zatvore svoje prodavnice nedjeljom, zašto je potreban zakon – upitao je Bećirović.

Na debati se diskutovalo o tome šta bi donošenje zakona o neradnoj nedjelji značilo za radnike u FBiH i njenu ekonomiju, a učestvovali su zastupnik u Parlamentu FBiH Damir Nikšić, ekonomist Damir Bećirović, poduzetnica Adela Ramić, a moderator debate bio je Danijal Hadžović.

U komentarima napišite podržavate li uvođenje obavezne neradne nedjelje u cijeloj Federaciji BiH

Do kraja godine: Federacija BiH zabranjuje rad nedjeljom?

Eliezer Papo je rođeni Sarajlija, profesor hebrejske književnosti na Univerzitetu “Ben-Gurion” u Izraelu. U razgovoru za „Avaz“ govorio je o situaciji koja vlada u Izraelu nakon napada Hamasa u subotu.<h2>Gomile leševa</h2>U subotu 7. oktobra svjedočili smo stravičnom koordiniranom napadu Hamasa u kojem je ubijeno nekoliko stotina ljudi, mahom civila. Izrael je, očekivano, odgovorio raketiranjem pojasa Gaze iz kojeg je došao napad. Kakva je trenutno atmosfera u Izraelu?- Ja u Izraelu živim od decembra 1991, dakle već sam više godina proveo ovde nego svojevremeno u Jugoslaviji, i nikada nisam doživio ovakvu atmosferu. Nakon pogroma koji je Hamas napravio u subotu, tek sam danas po prvi puta izašao iz kuće. Kako ja, tako i većina komšija i sugrađana, bar dokle oko seže s prozora. Prvih 72 sata je vladala opšta konsternacija. Nešto poput atmosfere nakon pada atomske bombe u holivudskim filmovima, a oni ljudi valjda znaju kako to izgleda, njihova je zemlja jedina dosad bacala atomske bombe. Ne, nije se radilo o bilo kakvom policijkom času, nego o opštoj paralizi društva. Scene za kakve smo mislili da se poslije sadejstva njemačke vojske i ukrajinske policije u Babinom jaru ili poslije ustaških divljanja u Jasenovcu više nikada neće moći ponoviti, ispunile su ekrane i svijesti ljudi: silovane žene, djeca u kavezima, gomile leševa na sve strane, safari lov na polaznike koncerta, odvođenje ljudi u ropstvo, bebe pronađene žive u ormaru gdje su ih roditelji zdekovali prije nego što su ubijeni. &nbsp;Kako se jednoj od najboljih obavještajnih službi svijeta mogao desiti ovakav propust?- Niko nema pojma. Vlada još nije dala zvanično objašnjenje, a i da jeste pitanje je da li bi ono ikoga zadovoljilo. Vakum su u međuvremenu ispunile raznorazne teorije. I ovde kao i na Balkanu ljudi se rađaju sa malom maturom, a čim prestanu da sisaju dobiju i fakultetsku diplomu, tako da svi sve znaju. Teorije variraju od teorije „trostruke vrpce“ (prema Propovjedniku 4:12), preko „izdaje duboke države“ do onih širokokutnijih: „Amerikanci otvaraju novo ratište, jer su u Ukrajini izgubili, a ulaze u predizbornu godinu, pa im treba novi seksi rat, jer je prethodni izgubio na seksipilnosti“. Ne govorim o vlastitim pogledima, nego o mišljenjima koja se mogu čuti po grupama na Facebooku, Whats appu, Telegramu i slično. Kao što rekoh, neposrednih živih kontakata nije bilo puno u ovim danima nakon "dana D". Teorija trostruke vrpce kombinuje tri faktora: 1. djelimično prebacivanje upravljanja sigurnosnim pitanjima na umjetnu inteligenciju 2. praznik - kada je većina vojske bila na Zapadnoj obali, jer tamo za vrijeme praznika uvijek prijeti opasnost da dođe do trvenja između Arapa i Jevreja, pošto tamo zajednice žive pomiješano i 3. potcjenjivanje Hamasa, ono što bi se u Hercegovini reci „ta će on“. Pošto kupio, poto prod'o. <h2>Pitanje Egipta</h2>Ipak, Izrael je na sve odgovorio žestokim napadima u kojima strada i civilno stanovništvo u Gazi. Kuda sve ovo vodi?- Da, od toga čovjeku dođe da poludi. Uvijek stradaju nevini! Da ne idemo daleko u prošlost... Najsvježiji posljednji rat... prije ovog koji se sad đubri i zaliva. Ukrajinci nisu nikada glasali za sukob Rusije i Zapada preko vlastitih leđa. Naprotiv, glasali su za Zelenskog upravo zato što se&nbsp; na izborima predstavio kao podjednako udaljen i od ukrajinskih ultranacionalista i od vatreno proruskih građana Ukrajine. Predizborna kampanja mu je, koliko se ja sjećam bila: Zar vam ja izgledam kao ukrajinski nacionalista, ja sam ukrajinski Jevrejin kome je ruski jezik maternji i zalažem se za normalizaciju odnosa sa Rusijom i ruskom zajednicom, za ulazak u Evropsku uniju i ekvi-saradnju i sa Amerikom i sa Rusijom. Poslije izbora obrnuo je ćurak naopako, vjerovatno izložen ovakvim ili onakvim pritiscima, a narod više nikada niko ništa nije ni pitao. Strada, pa strada. Ukratko, nekada je za rat bilo potrebno najmanje dvoje. Danas su moderni proksi ratovi, pa je potrebno da se nađu bar dva unutrašnja i bar dva spoljna faktora. Nažalost, ovdje imamo sijaset unutrašnjih i sijaset spoljnih faktora, voljnih da odmjere snage i na Srednjem istoku (istorijski, Bliski Istok je Balkan, odnosno Osmanske teritorije u Evropi, a ovo ovdje je Srednji). Jezik pregrizao, ali vjerujem da sve ovo vodi još jednom globalnom ratu koji će se voditi preko lokalnih leđa. Sjećate se onog bosansko-oskarovskog „s*anja u Ruandi“. E tako bi neki ovdašnji Đuro serbez mogao da kaže: Da hoće više ovaj Tajvan, da mi malo ohanemo. Bilo kako bilo, ključ za rješenje trenutne krize je u rukama Hamasa. Oni ove sekunde mogu da prekinu humanitarnu krizu, neka vrate taoce i neka predaju sudu zločince koji su počinili masakre nad izraelskim civilima 7. oktobra 2023, i niko više neće tražiti teroriste iza civilnih objekata u Gazi. Naravno, Hamas to neće napraviti, jer nisu izazvali krizu da bi je sad okončavali. Pobili su izraelske civile i sakrili se mučki iza svojih, kako bi iskorištavali patnju palestinskih civila.&nbsp;Je li nakon svega uopće više moguć život Palestinaca i Jevreja jednih s drugima ili barem jednih pored drugih u dvije odvojene države? - Ljudi nemaju pojma kako to ovde izgleda zaprave. Život jednih s drugima je ovde ne samo neminovnost, nego i svakodnevna praksa. Trećina mojih studenata su Arapi. I kad bi postojale dvije države, u Izraelu bi ostala značajna manjina tzv. Izraelskih Arapa. Oni zajedno s nama bježe u skloništa kad se upale sirene, i zajedno s nama kunu one koji lansiraju rakete, ponekad i glasnije, kao što uvijek radi manjina koja se ne boji samo spoljnog faktora već i optužbe za petokolonašenje. Apsolutno negiram bilo kome na Balkanu pravo da tvrdi da mu je više od mene stalo do mojih prijatelja Palestinaca. Problem, dakle, nije nužno vezan za izraelske Arape, s kojima živimo sada i živjećemo sutra; nego prevashodno za Gazu, koja funkcioniše kao entitet za sebe. Entitet koji ima granicu sa Izraelom i sa Egiptom. U normalnim danima mnoštvo Palestinaca iz Gaze radi u Izraelu. U danima tenzije, granični prelaz biva zatvoren. Gaza ima i granicu sa Egiptom. Interesantno je da oni koji se kod nas toliko identifikuju s Gazom, nikada ne govore o tome kako Egipat Gazu drži pod opsadom, pretvara u geto, konclogor i slično. Gazom vlada Hamas, revolucionarna organizacija kojoj su Palestinci sredstvo, a ne cilj. Ja lično ne poznajem obične Palestince iz Gaze, ali ako su rođaci ovih naših, a jesu, onda je i dobar dio njih sigurno sababa (u hebrejskom slengu se koristi arapski glagol čije je značenje teči, da bi se ukazalo na osobu koja je opuštena i prilagodljiva, o sebi. pri sebi što bi se reklo u BiH). Ne sumnjam sekunde jedne da je vjera snažan identitetski momenat, i da kao takva dovodi do instant identifikacije sa patnjama savjernika. Ipak, za nas ovdje Palestinci nisu neki amorfni emocionalni koncept, nego vrlo konkretni zubar Basem, koji mi ne stigne popraviti zube jer se raspravljamo o političkim temama, i koji mi ponekad namjerno drži zujalicu u ustima da bi mogao da drži monolog, a koji mi je neki dan rekao da sam zvijezda njegove porodične "Whats App" grupe, zbog atipičnih stavova prema izraelsko-palestinskom konfliktu, ili najsimpatičnija studentkinja Suha, koja mi je neki dan predala izvrsnu analizu jedne srednjevjekovne jevrejske liturgijske pjesme koju je, na hebrejskom, napisao jedan Jevrejin čiji je sin prešao na Islam, pa poslije prelaska na Islam napisao, na arapskom, teološki pamflet protiv judaizma. Suhina analiza pjesme obuhvatila je i osvrt na sinovljev pamflet, nešto što većina mojih jevrejskih studenata može da analizira „kad na vrbi zasvrbi“. Ja s tim ljudima živim i saobraćam svakodnevno. Upravo zato, uzimam sebi i pravo da budem kritičan prema vodstvu njihovih elita na različitim prekretnicama...&nbsp; <h2>Propuštanje prilika</h2>Papo naglašava kako palestinske elite nikada nisu “propustile priliku da propuste priliku” za mirovno rješenje.&nbsp;Jednostavno rečeno, palestinske elite nikada nisu propustile priliku da propuste priliku. Ajde što su 1948. odbile podjelu koju su predložile Ujedinjeni narodi, nego su i mnogo decenija i mnogo izgubljenih bitaka i ratova nakon toga, 2000. godine, odbile podjelu Jerusalima koju je Jaseru Arafatu nudio Ehud Barak. Dva naroda, dvije države i dva dijela Jerusalima. U međuvremenu je u Izraelu došlo do ekonomskih, sigurnosnih i demografskih promjena, zbog kojih je danas takva ponuda nezamisliva. Ukratko, danas u oba naroda postoji nespremnost da se odustane od pola zemlje u cilju razdvajanja, kao i nespremnost da se napravi jedna zajednička građanska država. Mislim da ta vrsta paralize nije tipična samo za nas ovde, nego i za nas tamo, pa ako ništa taj bi hendikep mogao da bude izvor empatije tamo učvorenih premda ovde učvorenim. Toliko s lica mjesta, s pupka svijeta.&nbsp;&nbsp;

Suživot Jevreja i Palestinaca je ne samo neminovnost nego i svakodnevna praksa.  Nakon napada u Izraelu vladala je paraliza društva

Eliezer Papo za "Avaz": Jevreji i Palestinci zajedno bježe u skloništa od Hamasovih raketa

Slavni holivudski glumac Kirk Daglas (Douglas), koji je preminuo 2020. godine, dobro je upamtio Sarajevo, koje je posjetio tokom Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, a bio je i prijatelj s Titom.<h2>Sarajevski mangupi</h2>No, ono što je posebno ostalo upamćeno iz vremena njegovog boravka u Sarajevu je njegov odlazak na ćevape koji će rezultirati vjerovatno najskuplje plaćenom porcijom tada. Naime, Daglasu je porcija ćevapa naplaćena po deset puta višoj cijeni od stvarne.- Onda se neki sarajevski mangup sjeti da za*ebe Kirka Daglasa - prisjetio se Goran Bregović u emisiji „Robna kuća“ na RTS-u jedne prilike.- Naplatili su mu u to vrijeme nevjerovatnih 100 dolara za ćevapčiće - prisjeća se u istoj emisiji Raka Marić, menadžer benda „Bijelo dugme“.<h2>Država na djelu</h2>- Oni jadni misle da su to ovce, pa se sjetio u nekom lijevom restoranu da mu naplati deset puta više - dodao je Bregović.- To ti je skandal bio. Kako je mogao da skrnavi gostoprimstvo Sarajlija - kazao je Marić, a Bregović je dodao da su taj restoran odmah nakon toga zatvorili.

To se upravo i desilo, potvrđuje sarajevska štampa iz tog vremena. Naime, novine izvještavaju da je 48 sati nakon incidenta inspekcija zatvorila restoran „Una“ vlasnika Fahrudina Šehića nakon što je glumcu i njegovom društvu naplaćeno deset puta viša cijena. Iz teksta saznajemo da su zbog istog prekršaja, tj. naplaćivanja viših cijena gostima, zatvorena još tri kafića u Sarajevu.Osim što je lijepo prisjetiti se vremena kada je Sarajevo bilo centar svijeta, na ovom primjeru lijepo se podsjetiti i činjenice da je to bilo i vrijeme kada su postojali i država i zakon.<h2>Oskar za životno djelo</h2>Daglas je 1996. godine dobio počasnog Oskara za 50 godina kreativne i moralne snage u filmskoj zajednici. Daglas je rođen 9. decembra 1916. godine kao Isur Danijelovič (Issur Danielovitch) u Amsterdamu, Njujork, kao sin Brine Berte (Bryna Berth), rođene Sanglel, i Heršela Harija Danijeloviča (Herschel Harry), biznismena. Popularnom glumcu Majklu Daglasu je bio otac.Najvažnija filmska ostvarenja su mu „20.000 Leagues Under the Sea“ (1954.), „Lust for Life“ (1956.), „Paths of Glory“ (1957.), „Gunfight at the O.K. Corral“ (1957.), „The Vikings“ (1958.), „Spartacus“ (1960.), „Lonely Are the Brave“ (1962.), „Seven Days in May“ (1964.), „The Heroes of Telemark“ (1965.), „Saturn 3“ (1980.) i „Tough Guys „(1986.).Umro je 5. februara 2020. u 104. godini.

Inspekcija je 48 sati nakon incidenta zatvorila restoran „Una“ vlasnika Fahrudina Šehića

Čuvena priča iz vremena Olimpijade: Kako je Kirk Daglas u Sarajevu pojeo najskuplje ćevape

Kada bismo ukratko trebali opisati odnose koje Bosna i Hercegovina ima s Izraelom i Palestinom, najbolja riječ koja bi opisala i jedan i drugi slučaj je “neodređeno”. <h2>Potpuno podijeljeni</h2>Naime, razlog za to što BiH u vezi s tim pitanjem nema jedinstven stav je taj što, kao i u većini drugih stvari, on varira od predstavnika do predstavnika, u zavisnosti od njegove etničke pripadnosti.Izrael je Bosnu i Hercegovinu priznao kao državu 25. septembra 1997. godine, da bi dan kasnije i BiH priznala Izrael. S druge strane, Palestina je Bosnu i Hercegovinu priznala još u oktobru 1992. godine, nekoliko mjeseci nakon prijema u UN. BiH je, s druge strane, Palestinu priznala još 27. maja 1992. godine.No, nakon rata bošnjački političari, ali posebno stanovništvo razvilo je snažnu empatiju prema palestinskom narodu zbog njegovog stradanja, pružajući intenzivnu podršku Palestincima. Taj pravac morali su pratiti i bošnjački političari koji su uglavnom izbjegavali ulaziti u neke intenzivnije političke odnose s Izraelom koji su bili tek sporadični i simbolični. Naravno, ovu činjenicu nastojali su iskoristiti srpski i hrvatski političari. Prve korake prema zbližavanju s Izraelom napravio je Milorad Dodik, koji je za savjetnika i specijalnog predstavnika u Izraelu imenovao Arijea Livnea, a vrhunac tih odnosa bio je susret Dodika s predsjednikom Šimonon Peresom 2012. godine. Ipak, zbog Dodikove antizapadne politike ovo zbližavanje nije bilo dugog vijeka te aktuelni predsjednik RS odavno već nije na mapi Izraela.<h2>&nbsp;Kontradiktorni istupi</h2>Mnogo bolje odnose s Izraelom danas održava hrvatska strana, što posebno dolazi do izražaja u oblasti privrede. S te strane ne treba čuditi to što je Borjana Krišto, kao predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, nedvosmisleno osudila napad Hamasa i izrazila čvrstu podršku Izraelu. Dodik je, također, osudio napad te Palatu RS osvijetlio bojama zastave Izraela.S druge strane, bošnjački član Predsjedništva Denis Bećirović poslao je prilično neutralnu poruku u kojoj osuđuje nasilje, dok je Željko Komšić čak izrazio i razumijevanje za teroristički napad Hamasa, nazvavši to potezom očajnika.Nažalost, kao i većina drugih pitanja, i ovo demonstrira duboku podijeljenost u bh. društvu, prvenstveno na njegovom političkom polju. Naša država ne govori jednim glasom, što svakako krajnje negativno utječe na njen kredibilitet u svijetu, ali i nejasnoću u međunarodnoj zajednici u vezi s tim uz koje vrijednosti BiH stoji.<h2>&nbsp;Poziv Miloševiću</h2>Iako su Jevrejski kongres i posebno Jevreji u SAD pružali punu podršku Bosni i Hercegovini tokom agresije te zagovarali i vojnu intervenciju, Izrael se prema BiH držao krajnje rezervirano. Isto se može reći i za tadašnje palestinske vlasti predvođene Jaserom Arafatom, koji jeste održavao odnose s predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, no istovremeno je, poput drugih ljevičarskih arapskih lidera, tretirao i Slobodana Miloševića kao žrtvu zapadnog imperijalizma. Godine 1999. Arafat je čak pozvao Miloševića u posjetu Palestini na proslavu Božića, nekoliko mjeseci nakon NATO intervencije, no ta posjeta nije realizirana nakon što je izraelsko ministarstvo vanjskih poslova otvoreno upozorilo da bi Milošević bio uhapšen zbog haške optužnice.

Naša država ne govori jednim glasom, što svakako krajnje negativno utječe na njen kredibilitet u svijetu

BiH podržava i Palestinu i Izrael!

Nihad Uk u ponedjeljak je podnio ostavku na mjesto premijera Kantona Sarajevo. Na ovaj način zvanično je započeo dugo najavljivani proces rekonstrukcije Vlade koji bi trebao biti okončan u narednih mjesec.Naravno, pozicija Uka neće biti upitna, s obzirom na to da je njegova ostavka tek zadovoljavanje procedure da se ministri SBiH izbace iz vlasti, nakon što je ova stranka prethodno napustila savez s trojkom te bezuspješno pokušala spriječiti uspostavu nove Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.Naravno, suviše je rano za donošenje ocjene o tome koliko je Nihad Uk bio uspješan kao premijer. Mnogima je djelovalo iznenađujuće kada je Uk imenovan za premijera, u martu ove godine, zamijenivši na toj poziciji Edina Fortu, koji je prešao na poziciju u Vijeće ministara. U nekoliko mjeseci svog mandata Uk je podržao brojne korisne projekte u Kantonu Sarajevo te je procesima upravljao na transparentan način.Vlada koju je on vodio nastavila je raditi i na projektima izgradnje i obnove saobraćajne mreže u KS. Ipak, veliki projekti koji će biti i najveći ispit tek čekaju Uka na poziciji premijera, a tiču se, prije svega, infrastrukturnih izazova. Tu se podrazumijevaju izgradnja transverzale koja je u planu već više od četiri decenije i obnova putne infrastrukture, ali i projekti revitalizacije kantonalnih preduzeća, jačanje Aerodroma u Sarajevu, rješavanje problema zbrinjavanja mladih, vraćanje vrhunskog sporta u glavni grad BiH itd.S obzirom na to da će Uk, prema svemu sudeći, na poziciji premijera ostati do kraja 2026. godine, ima i dovoljno vremena da dokaže da mladi kadrovi u ovoj zemlji ipak znaju i mogu bolje.Nihad Uk rođen je 1989. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a potom magistrirao na Katedri za međunarodno javno pravo na istom fakultetu.

Benjamina Karić: Karić po Prijović

Lajkonačelnica Karić bi sada i koncerte zabranjivala

Hoćemo li nastaviti s pogrešnom vanjskom politikom: BiH je nekad za prijatelje imala i Arape i Jevreje, gdje smo danas

Nevjerovatan gaf gradonačelnice „navučene“ na lajkove: Karić ponovo sramoti Sarajevo

SDP: Od komunizma do klijentelizma

Ustav BiH i pravila koja mu nikako ne idu naruku: Ustavni sud bez stranaca Dodik može dočekati tek 2041.

Palestinska krv na prodaju

Gužva na političkoj sceni BiH: Denis i Šemso osnivaju stranke

Bakir nek’ zatvori vrata

Kakva nas budućnost čeka: Imaju li "mlade snage" znanja da opstanu

SDA: Stranka koju je Alija izgradio, Tihić sekularizirao, a Bakir devastirao

Do kraja godine: Federacija BiH zabranjuje rad nedjeljom?

Eliezer Papo za "Avaz": Jevreji i Palestinci zajedno bježe u skloništa od Hamasovih raketa

Čuvena priča iz vremena Olimpijade: Kako je Kirk Daglas u Sarajevu pojeo najskuplje ćevape

BiH podržava i Palestinu i Izrael!

Nihad Uk: Mladić na ispitu

Benjamina Karić: Karić po Prijović

Lajkonačelnica Karić bi sada i koncerte zabranjivala

Hoćemo li nastaviti s pogrešnom vanjskom politikom: BiH je nekad za prijatelje imala i Arape i Jevreje, gdje smo danas

Nevjerovatan gaf gradonačelnice „navučene“ na lajkove: Karić ponovo sramoti Sarajevo

SDP: Od komunizma do klijentelizma

Ustav BiH i pravila koja mu nikako ne idu naruku: Ustavni sud bez stranaca Dodik može dočekati tek 2041.

Palestinska krv na prodaju

Gužva na političkoj sceni BiH: Denis i Šemso osnivaju stranke

Bakir nek’ zatvori vrata

Kakva nas budućnost čeka: Imaju li "mlade snage" znanja da opstanu

SDA: Stranka koju je Alija izgradio, Tihić sekularizirao, a Bakir devastirao

Do kraja godine: Federacija BiH zabranjuje rad nedjeljom?

Eliezer Papo za "Avaz": Jevreji i Palestinci zajedno bježe u skloništa od Hamasovih raketa

Čuvena priča iz vremena Olimpijade: Kako je Kirk Daglas u Sarajevu pojeo najskuplje ćevape

BiH podržava i Palestinu i Izrael!

Nihad Uk: Mladić na ispitu