FELJTON (II DIO)

SDP: Od komunizma do klijentelizma

Ako nam historija nešto govori, onda je to da je SDP stranka koja vrlo teško podnosi vlast

SDP: Stranka na historijskoj prekretnici. SDP

Danijal Hadzovic

23.10.2023

U drugom nastavku feljtona „Političke stranke u BiH – jučer, danas, sutra“ analiziramo Socijaldemokratsku partiju (SDP) BiH.

 Kako je počelo

Već i sama historija ove stranke unosi određene konfuzije. Bivši predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija svojevremeno se hvalio da ova stranka postoji cijelo stoljeće, proglašavajući svojim političkim pretkom Socijaldemokratsku stranku koja je osnovana još 1909. godine.

Po završetku Prvog svjetskog rata najveći dio članstva Socijaldemokratske stranke učlanit će se u novoosnovanu Komunističku partiju (KP).

Upravo će i naslijeđe i rezultati KP do danas ostati najveći ponos i najjači temelj SDP-a. Naravno, u prvom redu se ističu organiziranje Narodnooslobodilačkog pokreta i pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, a potom i izgradnja Bosne i Hercegovine u novoj jugoslavenskoj državi.

Na tim temeljima nastat će i moderni SDP. U jeku propasti komunizma, bivši komunisti, predvođeni Nijazom Durakovićem, na prve demokratske izbore 1990. godine izaći će pod imenom SK – SDP (Savez komunista – Stranka demokratskih promjena) te osvojiti 12,3 posto glasova, dovoljno tek za četvrto mjesto, čime će vladavina komunista u BiH biti okončana nakon 45 godina, a tri nacionalne stranke preuzeti vlast.

U teškim ratnim danima ova će stranka odigrati veoma važnu ulogu. Naime, nakon izlaska iz Predsjedništva BiH Fikreta Abdića, Biljane Plavšić, Nikole Kojovića i Franje Borasa, upravo kadrovi koji su djelovali unutar SK – SDP: Nijaz Duraković, Ivo Komšić, Mirko Pejanović i Tatjana Lujić-Mijatović ući će u Predsjedništvo i tako sačuvati pravnu stabilnost, ali i multietnički karakter rukovodstva Bosne i Hercegovine.

Stranka je ponovo uspostavljena 27. decembra 1992. pod imenom Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine.

Nakon učešća kao manjinskog partnera sa SDA u ratnoj vlasti, kojoj je davala i građanski karakter, ali se i odlično suprotstavljala idejama na bošnjačkoj strani da se pristane na rješenja koja bi trajno podijelila BiH, SDP će nakon rata krenuti potpuno odvojenim putem.

Na izborima 1996. SDP je nastupio u koaliciji s još šest stranaka u Združenoj listi. Stranka je osvojila 5,6 posto na državnom i 7,93 posto na federalnom nivou, a tri nacionalne stranke SDA, SDS i HDZ su, očekivano, ostvarile apsolutnu pobjedu i na ovim izborima.

Godine 1997. desila se velika promjena na čelu stranke. Na unutarstranačkim izborima za novog predsjednika izabran je Zlatko Lagumdžija, bivši potpredsjednik Vlade FBiH, mladi doktor nauka, elokventan i harizmatičan političar, koji je u odnosu na prekaljenog, ali tada već pomalo istrošenog Nijaza Durakovića donosio novu energiju i snagu. Upravo će Lagumdžija biti predvodnik najvećih pobjeda, ali i najvećeg poraza ove stranke.

Na izborima 1998. SDP je na državnom nivou osvojio 9,2 posto glasova. Iako su tri nacionalne stranke trijumfirale na ovim izborima, korupcijske afere, privatizacijska pljačka i veze s islamskim radikalizmom SDA će činiti sve nepopularnijim u narodu, a istovremeno će, pod vodstvom Lagumdžije, dolaziti do snažnog rasta popularnosti SDP-a.

Dolazak na vlast

Izbori 2000. značit će i prvi dolazak na vlast za ovu stranku. SDP je sa 235 hiljada glasova ili 15,6 posto za državni i 226 hiljada za Parlament FBiH bio faktički izjednačen sa SDA po broju glasova. U širokoj koaliciji stranaka koje će biti nazvane „Alijansa za promjene“ SDP će formirati vlast FBiH bez SDA i HDZ-a te državnu vlast, osim bez ove dvije stranke, i bez SDS-a. Zanimljivo je da su dva dolaska na vlast SDP-a započela i dvije hrvatske pobune.

Naime, nakon formiranja Vlade FBiH bez HDZ-a, čemu su prethodile izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona od visokog predstavnika Volfganga Petriča (Wolfgang Petritsch) i način izbora delegata u Dom naroda FBiH, HDZ BiH, tada vođen od Ante Jelavića, odgovorio je nepriznavanjem izbora i proglašenjem „Hrvatske samouprave“, protiv koje su na kraju intervenirali i SFOR-ovi tenkovi.

Ove demokratske promjene neće biti dugog vijeka. Naime, manje od dvije godine vlasti bile su dovoljne da se građani razočaraju i u SDP i u Alijansu te su na izborima 2002. tri nacionalne stranke ponovo uvjerljivo trijumfirale.

Iste godine doći će i do prvog velikog raskola, kada će, protiveći se Lagumdžijinoj politici i autokratskom načinu vođenja, iz stranke istupiti Nijaz Duraković, zajedno s velikim brojem njenih članova. Ostat će upamćeno da je prilikom davanja neopozive ostavke na članstvo u SDP-u Duraković najavio da će Lagumdžija „sahraniti SDP na ovim prostorima“.

SDP će uistinu dugo vremena ponovo biti opozicija. Stranka za BiH i Haris Silajdžić su na priči o „100% BiH“ bili zvijezde izbora 2006., a Silajdžić je, uvjerljivom većinom glasova, postao i bošnjački član Predsjedništva. Poslije izbora je tradicionalno formirao vlast sa SDA te HDZ-om i SNSD-om, koji je te godine od SDS-a preuzeo palicu najjače stranke u RS.

Ipak, te 2006. godine za SDP će se desiti jedna vrlo značajna prekretnica. Do tada dominantni HDZ, koji je imao neupitnu većinu u hrvatskom korpusu, podijelio se na dvije stranke – HDZ BiH Dragana Čovića i HDZ 1990. Bože Ljubića. Kandidati ove dvije stranke za Predsjedništvo Ivo Miro Jović i Božo Ljubić podijelit će hrvatsko glasačko tijelo, a u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva pobijedit će do tada malo poznati SDP-ov Željko Komšić.

Ipak, upravo će Komšić u narednim godinama postati jedna od najpopularnijih političkih ličnosti u BiH. Kao bivši borac Armije RBiH, “zlatni ljiljan”, a nebošnjak, političar sklon patriotskom populizmu, ali istovremeno i predstavljanju sebe kao skromnog momka sa sarajevskog asfalta koji nosi urbani duh i govori narodskim jezikom, Komšić je postao miljenik ogromnog broja građana FBiH. Istovremeno, Silajdžićeve priče o 100% BiH i ukidanju RS ispostavile su se običnom šarenom lažom, s obzirom na to da je dolazilo upravo do obrnutog procesa – jačanja ovog entiteta i zatezanja odnosa u državi pod vodstvom Milorada Dodika.

 Komšićeva pobjeda

Sve će to biti temelj za uvod u najveću izbornu pobjedu SDP-a u historiji – izbore 2010. na kojima je ova stranka osvojila čak 285 hiljada glasova i bila pojedinačno najjača stranka u državi. Komšić je sam pak prošao i mnogo bolje osvojivši čak 337 hiljada glasova.

No, ono što je uslijedilo je kriza vlasti. SDP je pokušao formirati Vladu Federacije BiH bez oba HDZ-a, ali sa SDA umjesto tada jakog SBB-a, što je uzrokovalo pokušaj hrvatskih delegata da blokiraju formiranje vlasti. Vlada FBiH formirana je nakon intervencije visokog predstavnika, a hrvatske stranke su nakon toga počele zahtijevati izmjene Izbornog zakona kao svoj ultimativni cilj. Osim SDA i SDP-a, u Vladu Federacije su ušle i manje hrvatske stranke HSP i Radom za boljitak. Na državnom nivou SDP će pak morati povući kočnicu pa, osim sa SDA, vlast praviti i s HDZ-om i SNSD-om.

Još jednom će se ispostaviti da se Lagumdžijin SDP teško nosi s vlašću. Naredne četiri godine vlasti i na državnom i na federalnom nivou karakterizirat će nestabilnost i otvoreni sukob koalicionih partnera, prije svega na relaciji SDP – SDA, zbog čega će Lagumdžija pokušati i uspjeti da SDA izbaci iz vlasti na državnom nivou i zamijeni je i SDP-om, ali ne i na nivou FBiH, gdje je pokušaj rekonstrukcije vlasti blokirao tadašnji HSP-ov predsjednik entiteta Živko Budimir.

Osim sukoba s partnerima, SDP će pretrpjeti i novi unutrašnji raskol. Sve manje popularni Lagumdžija doći će u sukob sa i dalje izrazito popularnim Željkom Komšićem, koji će pokazivati otvoreno negodovanje zbog politike vlastite stranke, istupiti iz SDP-a te u konačnici 2013. godine osnovati novu stranku Demokratsku frontu, u koju će za sobom povući veliki dio članstva SDP-a.

Od pozitivnih tekovina vlasti iz ovog perioda ostat će najviše zapamćena izgradnja autoputa koja je nakon 15 godina pokrenuta s mrtve tačke.

Na izborima 2014. SDP će doživjeti debakl. Sa samo 108 hiljada glasova, odnosno dva i po puta manje nego prije samo četiri godine, SDP je bio uvjerljivo najveći gubitnik izbora.

Bio je to definitivan znak i za Zlatka Lagumdžiju da je postao omražen u narodu te da s njim na čelu dalje na ide. Nakon punih 17 godina Lagumdžija se povukao s čela SDP-a te mjesto predsjednika prepustio bivšem premijeru FBiH Nerminu Nikšiću.

 Treća faza

Pod vodstvom Nikšića SDP će ući u svoju treću fazu. Za razliku od Lagumdžije, koji je strankom vladao autoritativno i čvrstom rukom, djelujući kao neprikosnoveni autoritet, Nikšić je demokratizirao stranku, puštajući prilično slobodu u djelovanju nižim funkcionerima i djelujući radije kao medijator koji koordinira rad i rješava probleme, nego kao čvrsta ruka koja sve nadgleda i izdaje naređenja.

Pod vodstvom Nikšića donekle će se popraviti imidž stranke te će doći do uspona stranke. Na izborima 2018. SDP je znatno popravio svoj rezultat osvojivši oko 150 hiljada glasova, dok je četiri godine kasnije ova stranka imala 130 hiljada glasova. Ipak, zbog sada veće fragmentarnosti političke scene, ovaj rezultat je bio dovoljan SDP-u da se stavi na čelo koalicije koja će, nakon sličnog eksperimenta u Kantonu Sarajevo, predvoditi široku koaliciju stranaka koje će formirati i Vladu Federacije i Vijeće ministara BiH bez SDA. SDP će naučiti i na greškama iz prošlosti, tj. da nije pametno pošto-poto izbacivati HDZ iz vlasti i tako ignorirati većinsku volju hrvatskog naroda, što u prošlosti nije dovelo ni do čega dobrog, samo do tenzija između Bošnjaka i Hrvata, približavanja Čovića Dodiku i zahtjeva za novim Izbornim zakonom kao gorućim pitanjem.

Vlada na nivou FBiH za sada je stabilna. Nešto manje je to Vijeće ministara, zahvaljujući prije svega Dodiku i njegovom SNSD-u, koji tradicionalno koriste blokade i ucjene kao političko oružje.

Ipak, mandat ove vlade bit će veliki ispit za Nermina Nikšića i koalicione partnere da dokažu da vladajuće snage nude zaista bolju i prosperitetniju budućnost od politika koje je godinama isporučivala SDA.

No, s druge strane, situacija na unutrašnjem planu u SDP-u nije ni najmanje ružičasta. Naime, Nikšićev „liberalni“ način vođenja stranke doveo je i do priličnog narušavanja hijerarhije i kompaktnosti u stranci, što su iskoristili mnogi pojedinci da vuku političke poteze na svoju ruku i za to nikom ne odgovaraju. Da u ovoj stranci vlada ozbiljna kriza, pokazao je i Kongres ove godine, kada je odlučeno da se, iako mu je istekao mandat, Nikšiću produži mandat na čelu stranke za još dvije godine.

Adekvatan nasljednik se nije našao, a pitanje je i da li će. Za razliku od 1997., u SDP-u danas ne egzistiraju dvije frakcije koje se bore za prevlast, no mnoštvo je struja i slobodnih strijelaca koji vode svoje autonomne politike.

Denis Bećirović, koji se nije pojavio na posljednjem stranačkom kongresu, kao član Predsjedništva vuče političke poteze na svoju ruku, često otvoreno kritizirajući odluke vlastite stranke, a sve glasnije se špekulira i da namjerava osnovati vlastitu stranku. Na svojoj strani ima, vjerovatno, i veći dio tuzlanskog odbora.

Irfana Čengića, koji je kandidat za načelnika Općine Stari Grad, Nikšić naziva svojom velikom greškom, dok je sam Čengić u otvorenom ratu s brojnim kolegama iz stranke, no zato ima vrlo uspješnu saradnju, i praktičnu i ideološku, s mnogim članovima SDA i DF-a.

Benjamina Karić vjerovatno je najdesnija gradonačelnica koju je Sarajevo dobilo poslije rata, bezprincipijelni populist uvijek spreman duvati u nacionalističku tikvu i podilazati najnižim strastima lumpeprolitarijata koji joj predstavlja glavnu bazu, ne razmišljajući o posljedicama svojih suludih poteza kojima neumorno gomila neprijatelje na leđa Sarajeva i Bošnjaka, jer lajkovi su joj ipak preči. 

U Kantonu Sarajevo za to vrijeme traje pravi mali rat između najistaknutijih rukovodilaca ove stranke oko toga ko će preuzeti vođenje SDP-a u glavnom gradu. I ovdje na sceni nemamo samo dvije nego nekoliko političkih frakcija, pri čemu je najupečatljiviji sukob na relaciji Kantonalni odbor, koji vodi ministar saobraćaja KS Adnan Šteta, i gradski odbori stranke.

Uzimajući sve u obzir, osim obaveze da se dokaže kao predvodnik vlasti, SDP je kao stranka pred velikim izazovom da uopće opstane kao cjelina i da unutrašnji sukobi ne rezultiraju novim odlascima i novim strankama.

A, ako se historija bude ponavljala, čini se da bi se upravo to moglo desiti. SDP je, prema svemu sudeći, stranka koja vrlo teško podnosi vlast.

 Ideologija SDP-a

Osim nestabilnosti u unutrašnjoj organizaciji i funkcioniranju, SDP danas ima veliki izazov i s vlastitim ideološkim definiranjem. Krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih SDP je imao tri bitna momenta koja su ga učinila drugačijim od drugih. Prvi je bilo ljevičarsko i antifašističko naslijeđe i s tim u vezi jugonostalgija koju je dijelio veliki broj građana BiH. Drugi je što je SDP-u naruku išla činjenica da su krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih socijaldemokrati bili dominantna sila u Evropi, s njemačkim kancelarom Gerhardom Šrederom (Gerhard Schroeder) i britanskim premijerom Tonijem Blerom (Tony Blair) kao svojim najreprezentativnijim primjercima, pa je SDP uspješno slijedio politički kurs i uspjehe evropskih socijaldemokrata. Treći je bio urbani imidž ove stranke, pa je SDP, za razliku od SDA koja je važila za stranku koja u najvećoj mjeri privlači ruralno stanovništvo, važio za građansku, ali i gradsku stranku koja je prirodni dom za emancipirano stanovništvo.

Ipak, dvadesetak godina poslije socijaldemokrati u Evropi igraju neuporedivo manje značajnu ulogu, i sami prilično ideološki pogubljeni. Jugonostalgičara i sentmenta prema Titu u društvu je sve manje, a urbanu priču iz ruku SDP-a prilično je otela Naša stranka.

Umjesto neke konkretne i jasne ideje oko koje okuplja ljude, SDP je danas postao više utočište za razne karijeriste koje okuplja goli interes i koji nerijetko imaju ideološki radikalno suprotstavljene i međusobno isključujuće stavove, partija bez glave i repa u kojoj se odavno više ne zna ni ko pije, ni ko plaća.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.