Mi smo zemlja između Istoka i Zapada. Mi smo uz to rijetka zemlja koja u svoje prijatelje ubraja istovremeno Ameriku i Iran i koja ima podršku arapskog i jevrejskog svijeta.

Kazao je ovo u intervjuu za prvi broj „Dnevnog avaza“ 2. oktobra 1995. godine prvi predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.

Trošenje kredita

Uistinu, ako je nešto bilo dobro u tadašnjoj politici predsjednika Izetbegovića i bh. vlasti, to su bili međunarodni odnosi. Nakon indolentnosti Evrope, problem agresije na BiH i masovnog stradanja bošnjačkog naroda dospio je u udarne termine vodećih američkih medija, neki od vodećih američkih političara tog doba, poput Džona Mekejna (John McCain), Boba Dola (Dole) ili aktuelnog predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden), u Kongresu i Senatu otvoreno su zagovarali ukidanje embarga i naoružavanje Armije RBiH.

Iran, iako politički neprijatelj SAD, imao je prešutnu podršku da „krši“ embargo i šalje oružje za Armiju RBiH. Posebnu podršku BiH je tada dobivala i od jevrejskih organizacija, posebno onih smještenih u SAD, koje su u stradanju Bošnjaka prepoznavale sudbinu koju su Jevreji doživjeli pola stoljeća ranije.

Iako je Bošnjacima tih godina i fizički opstanak bio ugrožen, iako im je uveliko otežano bilo pravo na odbranu embargom i iako su pojedine vlade imale prosrpske stavove, poput one Džona Mejdžora (Jon Major) u Velikoj Britaniji i Fransoa Miterana u Francuskoj (François Mitterrand), bošnjački čelnici nisu koristili teške riječi i nisu stvarali nove neprijatelje pored već postojećih.

Strpljenje se u konačnici donekle i isplatilo, jer se geopolitička situacija s vremenom okrenula, a zapadne sile posebno su poslije rata bile raspoložene da sarađuju s bošnjačkim političkim predstavnicima i intelektualcima te pomognu u izgradnji Bosne i Hercegovine i njenih institucija. Uostalom, većina ovlasti prenesenih na državni nivo prenesena je upravo zahvaljujući intervencijama visokog predstavnika i pritisku zapadnih sila.

Pohvalne aktivnosti

Ipak, više od dvije decenije poslije čini se da je taj kapital prilično prokockan, a prethodio mu je niz pogrešnih poteza. Rušenje “aprilskog paketa” 2006. godine od Harisa Silajdžića i otvoreno suprotstavljanje SAD, antiamerička kampanja u društvu zbog ratova u Afganistanu i Iraku, potom katastrofalna politika Bakira Izetbegovića, koji se potpuno podredio interesima Erdoana (Erdogan), zapustio diplomatsko i lobističko djelovanje te izolirao tadašnje bošnjačke predstavnike od Zapada, što su uspješno iskoristile susjedne države, ostavili su Bošnjake odsječene od stolova za kojima se odlučuje.

Pohvalne su aktivnosti Elmedina Konakovića, koji je kao ministar vanjskih poslova u kratkom vremenu uspio doći za isti sto s mnogim čelnim ljudima vodećih zapadnih sila, no jasno je da će za bolje pozicioniranje naše zemlje biti neophodan mnogo snažniji rad svih diplomatskih službi i lobističkih grupa koje tek treba uspostaviti te da će naša zemlja morati zauzeti beskompromisnu euroatlantsku poziciju, ali i izbjegavati tuđe konflikte koji joj ništa dobro ne donose.

Neodgovorni populisti

Tom cilju svakako ne pomažu politički populisti poput hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića, koji, ne mrdajući iz Sarajeva, proziva bivšu njemačku kancelarku Angelu Merkel, francuskog predsjednika Emanuela Makrona (Emmanuel Macron) i optužuje Evropu da je „islamofobna“, ili sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić, koja se preko društvenih mreža prepucava sa svjetskim diplomatima.

Naime, cijena tog njihovog jeftinog populizma i utrke za lajkovima mogla bi u ovim osjetljivim geopolitičkim okolnostima biti previsoka.