Identifikovani pacijent je etiketa koju disfunkcionalna porodica dodjeljuje jednom članu porodice.

Zašto porodice imaju „identifikovanog pacijenta“

Identifikovani pacijent pojednostavljuje stres u porodici. Umjesto da svaki član porodice prizna svoj dio odgovornosti u slučaju tenzije ili konflikta, svi članovi se usmjeravaju samo na jednu osobu kao krivca za sve. 

Takva porodica koja dođe na porodičnu psihoterapiju vjeruje da bi oni svi bili sretni samo kad bi se taj jedan član porodice promijenio.

Identifikovani pacijent se može javiti u porodicama koje imaju:

- transgeneracijski prijenos traume

- zloupotrebu psihoaktivnih supstanci i druge vrste ovisnosti

- roditelje/staratelje koji su nepouzdani i zanemaruju svoje roditeljske obaveze prema djeci

- narcisoidne roditelje/staratelje

- kontinuirane izvore stresa (finansijski, zdravstveni, preseljenje, neočekivane trudnoće, razvod).

Identifikovani pacijent mora žrtvovati svoje želje i potrebe da bi spasio porodicu. On je uvjeren da je kriv za sve kada stvari krenu nizbrdo. Ovu ulogu će mu porodica dodijeliti preuveličavajući uobičajene razvojne izazove koje prolazi svaka osoba tokom svog odrastanja.

Prepoznavanje situacije

Obratite pažnju na ove situacije kako bi prepoznali problem.

1. Osjećaju se izoliranim i smatraju da ih niko ne razumije

Mogu se razlikovati od ostalih članova porodice po sklonostima, hobijima. Mogu osjećati da su svi u porodici povezani jedni sa drugima osim sa njima. 

Kako bi se uspješno nosili sa ovim teretom, često zatraže pomoć od članova iz šire porodice i prijatelja. Ne postoji garancija da će ti vanjski utjecaji biti pozitivni i često bivaju izloženi nezdravom vršnjačkom pritisku ili toksičnim prijateljstvima.

2. Nesrazmjerno su kažnjeni

Mnogi identificirani pacijenti osjećaju se kao da su dobili oštrije kazne od svoje braće i sestara. Mogu se osjećati kao da su njihovi roditelji u suštini ciljali na njih, čak i ako su njihova braća i sestre napravili slične greške. I tako, identificirani pacijenti često osjećaju ogorčenost i prema svojoj braći i sestrama i prema roditeljima. 

Oni također mogu razviti osjećaj naučene bespomoćnosti, što znači da postaju uvjetovani vjerovati da je njihova trenutna situacija neizbježna.

3. Vode ih kod mnogih specijalista

Neki roditelji pokušavaju da „poprave“ identifikovanog pacijenta tako što sve naizgled prepuštaju profesionalcima. Ako je to slučaj, možda su vas natjerali da se sastanete sa mnogim terapeutima, doktorima ili drugim pružaocima zdravstvenih usluga. 

Kada je porodica u velikoj mjeri uložena u održavanje uloge identifikovanog pacijenta, oni odbijaju da ispitaju svoju ulogu u problemu. Stoga, ako je terapeut preporučio porodičnu terapiju, oni su skloni da u potpunosti otpuste tog terapeuta, ili, ako nastavnik ohrabruje roditelja da bude više praktičan ili strpljiv s djetetom, roditelj će vjerovatno odbaciti savjet tog učitelja kao beskoristan.

4. Prebacivanje na ulogu zlatnog djeteta

Ponekad identificirani pacijenti „izlaze“ iz svoje uloge kada druga osoba zauzme njihovo mjesto ili kada počnu postizati značajan uspjeh.

5. Slabo samopouzdanje – nedostatak osjećaja vrijednosti ili identiteta; faktor je rizika za razvoj anksioznosti, poremećaje prehrane i zloupotrebe supstanci

6. Problemi vezivanja - ne mogu se osloniti na svoje roditelje/staratelje pa u odrasloj dobi imaju problem uspostave povjerenja u odnosima (mogu biti ili previše zakačeni na druge i nesigurni ili potpuno nepovezani i isključeni)

7. Ljutnja na roditelje i čitav svijet- osjećaj nepravde u porodici se preslikava na vanjsku stvarost, mogu zauzimati odbrambeni stav, ulaziti u sukobe sa drugima i nepoštivati autoritete.

8. Prerano odrastanje – prerano se počnu oslanjati samo na sebe jer niko drugi nije bio pouzdan. Mogu biti uspješni u sportu i u poslu, mogu se ranije osamostaliti. Umjesto da pohvale samostalnost, porodica se može žaliti da je neuključen i nezainteresiran. Često će okrivljavati identifikovanog pacijenta da “ne misli na njih”.

Šta učiniti ako ste se prepoznali

Ne okrivljujte sebe. Duboko ukorijenjena uvjerenja da niste dovoljno dobri li čak da ste loši dolaze od poruka vaše porodice kojima ste godinama bili izloženi, budite suosjećajni i blagi prema sebi.

Imate pravo na sva osjećanja koja se jave vezano za vašu porodicu; sigurno je i uredu je osjećati; utješite sebe kao što biste utješili najboljeg prijatelja; razvijajte i njegujte takav unutrašnji razgovor sa sobom;

Postavite granice. Više niste dijete, što znači da ne ovisite u potpunosti o svojim starateljima koji će brinuti o vama. Umjesto toga, možete naučiti vjerovati sebi kako biste bili sigurni da ćete zadovoljiti svoje potrebe. Postavljanje granica je važno u zdravim porodicama. Granice mogu uključivati fizička, emocionalna, duhovna i finansijska ograničenja. Naprimjer, možda ćete morati reći svojoj sestri/bratu da joj/mu više nećete posuđivati novac dok ne vrati iznos koji vam već duguje. Imajte na umu da se pri postavljanju granica često osjećamo na početku nevjerovatno neugodno. Ali to je jedan od bitnih koraka ka poštovanju vašeg integriteta.

Psihoterapija nudi podršku, vođenje i vještine suočavanja koje vam mogu pomoći da se oporavite od svoje prošlosti. Iako ne možete promijeniti ono što vam se dogodilo, možete naučiti kako živjeti na način u kojem vas ta sjećanja više ne definiraju. Isto tako, terapija vam može pomoći ako imate poteškoća u odnosima sa odraslima. Interpersonalne poteškoće u odrasloj dobi često potiču iz djetinjstva. Rješavanje ovih problema i učenje kako se nositi s njima može vam pomoći da se osjećate snažnije.