Poznati bh. reditelj i direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu Dino Mustafić uputio je čestitku povodom 30. godišnjice "Dnevnog avaza".– Tri decenije "Dnevnog avaza" jesu vrijeme u kojem je jedan medij postao simbol kontinuiteta i prisutnosti u javnom prostoru. Njegovo trajanje pokazuje snagu ideje da je informacija javno dobro i da mediji imaju odgovornost da budu savjest i hronika svoga društva – poručio je Mustafić.

Tri decenije Dnevnog avaza jesu vrijeme u kojem je jedan medij postao simbol kontinuiteta i prisutnosti u javnom prostoru, kazao je Mustafić

Dino Mustafić povodom godišnjice "Dnevnog avaza": Savjest i hronika društva

Ambasadorica Češke Republike u Bosni i Hercegovini Jana Šindelkova uputila je čestitku povodom 30. godišnjice „Dnevnog avaza“.– Sretan rođendan i sretnih još 30 x 30 godina! I kad nestanu štampani mediji, i kad Dejton postane historija, i kad Bosna i Hercegovina bude predsjedavala Evropskom unijom – da i dalje postoje nezavisna žurnalistika i slobodni mediji, kojima niko ne diktira šta da misle i šta da objavljuju. U zdravlje! – poručila je Šindlekova.

Da i dalje postoje nezavisna žurnalistika i slobodni mediji

Šindlekova: Da i dalje postoji nezavisno novinarstvo

Češka ambasadorica u BiH Jana Šindelkova: Sretnih još 30 x 30 godina

Razbojništva u Sarajevu nekada su imala prizvuk „velikih“ kriminalnih poduhvata. Pljačkale su se banke, pošte, benzinske pumpe, ljudi su ginuli, a ulica je šaptala o „legendama podzemlja“. Danas, u 2025. godini, evo nas na nivou – buregdžinice. Ne s nekom spektakularnom logistikom, šemom i planom bijega, nego s dekicom navučenom na glavu, taman toliko da snimak sa sigurnosne kamere dobije crnohumorni prizor. I to sve zbog par stotina maraka, sokova i komada mesa.Na šta smo spali? Burek je postao valuta kriminala. Neko će reći – inflacija, kriza, jad i bijeda. Ali istina je da ovakav čin najbolje oslikava opću moralnu i društvenu eroziju u kojoj živimo. Jer nije ovdje riječ samo o ukradenih 200 KM i nekoliko litara soka, nego o činjenici da je razbojnik odnio i novac koji je bio namijenjen humanitarnoj fondaciji. Ukrasti od siromašnih, od bolesnih, od onih kojima je taj novac trebao pomoći – to je moralno dno, pa makar iznos bio i simboličan.Da stvar bude gora, vlasnici buregdžinice su obični mali ljudi, Benjamin i Medina Zulčić, koji svako jutro ustaju prije svitanja da bi od svog posla prehranili porodicu. U zemlji gdje je teško preživjeti i kad pošteno radiš, još moraš strahovati da će ti neko provaliti u radnju i uništiti sve što si gradio. Medina priznaje da je uplašena, jer svakodnevno sama otvara radnju u ranim satima. U društvu koje ne garantuje osnovnu sigurnost, strah postaje normalno stanje građana.Ovaj incident nije izolovan, nego simptom. On pokazuje koliko je društvo potonulo u beznađe i koliko je kriminal, pa makar i ovako “sitni”, postao dio svakodnevice. Umjesto da država pokazuje odlučnost i sigurnosne službe ozbiljnost, građanima ostaje da mole na društvenim mrežama da neko prepozna lopova. Sistem zakazuje, a solidarnost se pretvara u očajnički apel.Zato slučaj s Vojničkog Polja treba čitati ne kao lokalnu anegdotu nego kao ogledalo društva. Zemlja u kojoj se pljačkaju buregdžinice i odnosi novac za fondacije nije zemlja gladi, nego zemlja bez reda, pravde i morala. I kad jednom kriminalci krenu krasti burek, jasno je da smo kao društvo postali lakrdija sami sebi.

Ovaj incident nije izolovan, nego simptom. On pokazuje koliko je društvo potonulo u beznađe

Pljačka buregdžinice

Godine 1984. Sarajevo je bilo centar svijeta – Zimske olimpijske igre donijele su gradu svjetlost, modernizaciju i osjećaj ponosa. I dok su se olimpijski plamen i uspomene na Bjelašnicu i Trebević još nisu ugasili, godinu kasnije Željezničar je nastavio taj niz i Sarajevu poklonio novu sportsku bajku.Atmosfera u gradu tih godina bila je posebna: moderni tramvaji, novi hoteli, olimpijski objekti i – fudbalski klub koji igra protiv evropskih velikana. Dolazak Craiove ili Dinama iz Minska na Grbavicu bio je nastavak olimpijskog duha – Sarajevo je i dalje disalo kao evropska metropola.

<h2>Put do polufinala</h2>Željezničar je krenuo od bugarskog Slivena (ukupno 5:2), potom izbacio švicarski Sion (3:2), pa rumunsku Craiovu, nakon čudesnog preokreta na Grbavici (0:2 u gostima, 4:0 kod kuće). U četvrtfinalu su pali i Sovjeti – Dinamo Minsk je savladan sa 2:0 i 1:1. Grbavica je gorjela, Sarajevo je slavilo – Plavi su ušli među četiri najbolja u Evropi.U polufinalu ih je čekao Videoton. Prvi meč u Mađarskoj Željo je izgubio 3:1, a u uzvratu na Grbavici, pred 30.000 ljudi, vodili su 2:0 i držali kartu za finale u rukama. Ali, kobni pogodak Mađara u finišu srušio je san – ukupnih 4:3 značilo je kraj evropske bajke.

<h2>&nbsp;Neizbrisiv trag</h2>Iako nisu stigli do finala, Željezničar je ostavio neizbrisiv trag. Bio je to dokaz da i klubovi izvan jugoslavenske „velike četvorke“ mogu parirati najvećima. Taj uspjeh ostaje simbol jedne generacije – Sarajeva na vrhuncu i sportskog duha grada koji je u samo dvije godine dobio i Olimpijadu i polufinale Kupa UEFA.

Na talasu olimpijske euforije, Sarajevo je 1985. doživjelo fudbalsku bajku – Željezničar je ušao među četiri najbolja u Evropi

Kako je Željezničar stigao do polufinala Kupa UEFA

Estonija je nedavno uvela sankcije Miloradu Dodiku, zabranivši mu ulazak u zemlju uz obrazloženje da svojim djelovanjem podriva suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. <h2>No, šta mi znamo o Estoniji?</h2>Radi se o zemlji koja je prije tridesetak godina izronila iz haosa postsovjetske tranzicije i danas slovi za jedan od najuspješnijih primjera transformacije iz komunističkog režima u modernu, digitalnu i prosperitetnu državu.<h2>Baltički tigar: Estonsko čudo</h2>Posebno mjesto među tranzicijskim uspjesima zauzima Estonija. I ova zemlja, poput BiH, u tranziciju je ušla bez ozbiljnije demokratske tradicije i izgrađenih institucija. Nezavisnost je prvi put stekla tek nakon Prvog svjetskog rata, a već 1940. pregazila ju je sovjetska armija. Početkom 1990-ih, smrt SSSR-a ostavila je Estoniju u ruševinama: inflacija 1000%, cijene goriva skočile 10.000% u godini dana, prazne prodavnice i budžet, ljudi u redovima za hljeb.U takvim uslovima, premijer Mart Laar povukao je poteze koji su promijenili sudbinu zemlje. Ključne lekcije koje je Estonija primijenila:1.	Vladavina prava i novi ustav kao preduslov reformi.2.	Dosljednost u provođenju reformi, bez obzira na kratkoročne poteškoće.3.	Promjena mentaliteta građana – prihvatanje odgovornosti za vlastite odluke umjesto oslanjanja na državu. <h2>Reforme bez milosti</h2>Pod sloganom „Radi, ne čekaj pomoć“ (Trade, not aid), Estonija je ukinula carine, subvencije i privilegovane kredite, ostavivši preduzećima izbor: biti rentabilan ili nestati. Uvedena je ravna porezna stopa (flat tax), smanjeni porezi, stvorena slobodna trgovinska zona.Ali ključ je bio u viziji budućnosti: umjesto da gradi na zastarjelim tehnologijama, Estonija je napravila skok u digitalno doba. Devedesetih je pokrenula masovna ulaganja u IT sektor, što je dovelo do stvaranja Skypea, prodanog Microsoftu za 8,5 milijardi dolara, i razvoja start-up scene koja danas izbacuje globalne uspjehe poput Bolt-a ili Wise-a (TransferWise). Tallinn se danas smatra jednim od evropskih start-up hubova.Digitalna državaEstonija je svjetski pionir u e-vladi (e-government). Danas je gotovo sve moguće obaviti online:•	glasati na izborima,•	osnovati firmu za svega nekoliko minuta,•	podnijeti poreznu prijavu za tri minute,•	pristupiti svim administrativnim uslugama putem jedinstvene digitalne lične karte.Čak 99% javnih usluga dostupno je putem interneta, a 44% izvoza čini elektronika i digitalne tehnologije. Estonija ima najveći broj start-upova po glavi stanovnika u Evropi i uživa reputaciju „baltičkog tigra“.<h2>BiH: autodestrukcija kao sistem</h2>U Bosni i Hercegovini, koja je ratom izgubila gotovo milion ljudi, naslijeđe rata i nacionalističkih politika ugušilo je svaku viziju. Umjesto tržišnih reformi, provođena je tajkunska privatizacija koja je uništila industrijsko naslijeđe. Stranački kadrovi nastavili su logiku partijskog kadroviranja iz socijalizma, a umjesto da privuče kapital, BiH je stvorila ambijent u kojem je najisplativije raditi u državnoj upravi ili nevladinom sektoru – dakle u raspodjeli, a ne u proizvodnji.Dok su Estonci stvarali uslove za digitalnu budućnost, BiH je ostala zarobljena u prošlosti, trošeći energiju na etničke podjele, nostalgiju i destrukciju vlastite ekonomije.<h2>Dvije lekcije</h2>Estonija je pokazala da uspjeh ne zavisi od početnih uslova, već od vizije, discipline i spremnosti na promjenu mentaliteta. Bosna i Hercegovina, umjesto da se integriše u svjetsku ekonomiju, ostala je taoc autodestruktivne politike i partijskog feudalizma.Razlika između dvije zemlje, koje su tranziciju započele iz sličnih ruševina, danas je nepremostiva: dok Estonija stoji kao primjer digitalne nacije i evropskog „tigra“, BiH ostaje tamni vilajet, osuđen na stagnaciju sve dok ne pronađe vlastitog Marta Laara – ili makar volju da preuzme odgovornost za budućnost.

Ta mala baltička država, nekada postsocijalistički autsajder, danas služi kao primjer kako se uspješnom tranzicijom postaje kredibilan akter

Estonske sankcije Dodiku: Simbol razlike između uspješne i propale tranzicije

Od usvajanja Zakona o unutrašnjoj trgovini Federacije BiH i člana 18., kojim je definisano radno vrijeme prodajnih objekata, Federalnom ministarstvu trgovine dostavljeno je 12 zahtjeva lokalnih zajednica za izuzeće od zabrane rada nedjeljom.Općine Trnovo, Neum, Pale i Drvar nisu dostavile adekvatne podatke o prometu i zaposlenosti, zbog čega njihovi zahtjevi nisu mogli biti razmatrani. Konjic, Jablanica, Visoko, Tešanj, Velika Kladuša, Sapna, Foča i Orašje dostavili su sve potrebne podatke, a njihovi zahtjevi su proslijeđeni Vladi FBiH.<h2>Promet u porastu</h2>Iz Ministarstva trgovine za „Dnevni avaz“ tvrde da, prema podacima Porezne uprave FBiH, neradna nedjelja nije negativno utjecala na trgovinu. Ukupan fiskalizovani promet, ističu, u svim lokalnim zajednicama u periodu od 1. januara do 31. avgusta 2025. godine iznosio je 54,2 milijarde KM, što je za 9,3 milijarde KM više nego u istom periodu 2024. godine.- U sektoru maloprodaje (G47), na koji se prvenstveno odnosi zabrana rada nedjeljom, promet je povećan sa 10,43 milijarde KM u 2024. na 10,58 milijardi KM u 2025. godini, što je rast od 152 miliona KM – navode.Orašje je jedina lokalna zajednica koja je do sada dobila izuzeće. Međutim, iz Ministarstva tvrde kako analiza pokazuje da efekti nisu onoliko veliki kako se tvrdi u javnosti.- Ukupan promet u Orašju u prvih osam mjeseci 2025. iznosio je 205,2 miliona KM, što je za 12,4 miliona KM više nego u 2024. godini. Maloprodaja je ostvarila rast od svega 521 hiljadu KM. Broj zaposlenih u maloprodaji se čak smanjio – sa 550 krajem novembra 2024. na 522 krajem avgusta 2025. godine – navode u odgovoru.Iz Ministarstva naglašavaju da tvrdnje o „enormnom“ rastu prometa u Orašju nisu tačne, te da smanjenje broja zaposlenih nema veze s neradnom nedjeljom.Razlog zbog kojeg su zahtjevi drugih općina na čekanju, prema Ministarstvu, leži u činjenici da su dostavljeni nepotpuni podaci i da je za ozbiljne zaključke bio potreban duži vremenski presjek.Podsjećaju i da je Zakon usvojen velikom većinom glasova u Parlamentu FBiH, uz saglasnost i poslodavaca i sindikata. Kako navode, potrošačke navike su se prilagodile, a promet se nije značajnije mijenjao.Na inicijativu malih trgovaca, Ministarstvo je pripremilo prijedlog izmjena Zakona kojim bi se član 18. učinio fleksibilnijim i omogućio rad manjih trgovina nedjeljom, ali isključivo uz angažman vlasnika i članova njihovih porodica.<h2>"Prvoklasna diskriminacija"</h2>Zastupnik u Parlamentu FBiH Admir Čavalić, međutim, upozorio je na, kako tvrdi, očiglednu diskriminaciju prilikom odlučivanja o izuzećima.– Sve ove opštine i gradovi uredno su ispunili kriterije, njihove odluke su demokratski izglasane u vijećima. Međutim, Vlada FBiH je izuzeće omogućila samo Orašju, dok se zahtjevi ostalih mjesecima drže u ladici. Zašto je baš Orašje privilegovano – niko ne objašnjava – rekao je Čavalić.On je dodao da je Ombudsman jasno naznačio koje opštine nisu ispunile uslove (Pale, Drvar, Neum i Trnovo), dok je diskriminacija u tome što su drugi ispunili, ali odgovor ne dobijaju.– Bez obzira šta mislili o zabrani rada nedjeljom, svi se moramo saglasiti da je ovo primjer prvoklasne diskriminacije. Da li je to zbog politike, HDZ-a, nacionalnih pitanja ili blizine donosiocima odluka – uopće me ne zanima. Diskriminacija je diskriminacija – poručio je on.<h2>Samo za neke</h2>Čavalić je upozorio i na prijedlog da se institut izuzeća u potpunosti ukine, osim za male trgovine u kojima rade vlasnici i članovi porodice. – To se, naravno, neće odnositi na Orašje, jer bez tog izuzeća nema HDZ-ovih glasova u Federalnom parlamentu. To bi bio potpuni apsurd i sramota – zaključio je zastupnik.

Iz Ministarstva naglašavaju da tvrdnje o „enormnom“ rastu prometa u Orašju nisu tačne

Ne smiruju se tenzije oko uvođenja neradne nedjelje u BiH: Vrši li Vlada zbog Orašja brutalnu diskriminaciju nad ostalim općinama?

Politička stranka mora da bude država u malom – sa spremnim stručnjacima, institucijama i politikama koje mogu odmah preuzeti vlast. Da bih ikada osnivao stranku, prvo bih mjesecima okupljao dokazne ljude iz ekonomije, energetike, medicine, arhitekture, telekomunikacija, ekologije... Bez takvih ljudi i njihovog pristanka, projekt ne bi vrijedio. Problem naših stranaka je što su organizovane kao interesne grupe, a ne ozbiljni timovi s jasnom ideologijom.Trojka je najplastičniji primjer. Dino Konaković je stranku okupio oko raje s DIF-a i Soukbunara, rođaka i „genetski predodređenih“ sinova, uz pokoje trećerazredne bivše SDA-ovce. Naša stranka više liči na društvo okupljeno oko muzičkog ukusa prema EKV-u nego na ozbiljnu političku platformu. SDP, iako starija i masovnija, ima nešto kvalitetnije članstvo, ali oni koji su zaista ozbiljni u svojim profesijama tu su uglavnom reda radi. Strankom dominiraju kadrovi sumnjivog obrazovanja i skromnih kompetencija, a ključne odluke donose oni s najmanje kvalifikacija.Bezbroj puta sam razgovarao s protagonistima Trojke i upozoravao ih da članstvo koje imaju ne može nositi odgovornost. Uvijek isti izgovor: „ljudi neće u politiku“, „ne privlači ih ministarska plata“... Možda ponegdje i jeste tačno, ali ja vjerujem da oni ozbiljne ljude nikada nisu ni pokušali privući. Zašto? Zato što bi im ugrozili komfor i otvorili pitanje zašto baš oni sjede u foteljama. Lakše je državu voditi kao kafansko društvo – bez opasnosti da te neko ozbiljan podsjeti koliko si nestručan.Tako dođemo do apsurda da DIF-ovci vode ekonomiju, pripravnici postaju premijeri, studenti ljudskih prava iz Zenice bave se prostornim uređenjem, a policijskim sektorom upravljaju Ramo Isak &amp; Sons. Kao da fudbalski tim sastaviš od košarkaša i očekuješ ulazak u prvu ligu. Rezultati su logični – nikakvi.

Umjesto da okupe stručnjake iz ekonomije, medicine ili energetike, bh. partije vlast grade na raji, rodbini i slučajnim poznanicima

Kolut naprijed, nazad tri

Kad se Bakir Izetbegović sastane s ruskim ambasadorom Igorom Kalabuhovim, pitanje nije da li to izgleda loše – naravno da izgleda. Riječ je o ambasadoru zemlje koja prijeti BiH zbog NATO-a, negira genocid u Srebrenici i daje politički kiseonik Dodikovoj secesionističkoj retorici. U trenutku kada je ruska agresija na Ukrajinu redefinisala globalni poredak, ovakav sastanak neminovno šalje signal: ili ste slijepi na promjenu vremena ili namjerno testirate granice.<h2>Male države nemaju luksuz</h2>Najglasnija je bila Sabina Ćudić iz Naše stranke, koja je SDA optužila da sjedenjem s Moskvom zapravo sjedi protiv interesa BiH, pa i protiv same opstojnosti države. No, Ćudić je možda računala na kratko pamćenje naroda, a možda zaboravila da je, zajedno sa stranačkim kolegama, i sama prije nekoliko godina sjedila s Kalabuhovim – i to ispod Putinove slike. Tada im to nije smetalo, iako je politika Moskve prema BiH bila ista kao i danas.Male države nikada nemaju luksuz da biraju samo jednog zaštitnika. Njihova sudbina je da balansiraju između više centara moći – Brisela, Vašingtona, Moskve, Ankare. To nije licemjerje, već gola realnost međunarodnih odnosa. Kada ste mali, pregovarate sa svima, pa i s onima koje prezirete.Međutim, politički trenutak se promijenio. Prije deset godina sastanak s ruskim ambasadorom bio je diplomatski protokol. Danas je to politička poruka. Rat u Ukrajini, sankcije i nova blokovska podjela učinili su da Brisel svaku gestu prema Moskvi tumači kao signal svrstavanja.U takvim okolnostima, sastanak Bakira Izetbegovića s Igorom Kalabuhovim nije bezazlen. No, iz Izetbegovićevog ugla ta poruka je možda upravo ono što želi poslati nakon što su administracije zapadnih država podržale projekat da se njega makne s vlasti, a nije izvjesno da se u međuvremenu taj odnos bitno promijenio.Ono što se promijenilo jeste administracija u SAD-u, koja, s Donaldom Trumpom na čelu, Rusiju stavlja za zajednički sto u cilju završavanja rata u Ukrajini. No to ne mijenja prirodu sve cementiranije blokovske podjele prema kojoj svijet ide.<h2>Zatvaranje kanala</h2>Ipak, zatvaranje svih kanala komunikacije bilo bi kratkovido. Dodik svoju političku snagu i dalje crpi iz ruskog kišobrana. Ako bošnjački lideri potpuno prekinu vezu s ruskim ambasadorom, lišavaju se mogućnosti da makar djelimično utječu na tu dinamiku. Realizam zahtijeva razgovor sa svima, ali i hladnu procjenu koristi. Ako se iz sastanka ne izvuče ništa osim fotografije koja šteti u Vašingtonu i Briselu, onda je cijena veća od bilo kakve potencijalne koristi.Trampova politika nikada nije bila dosljedno antiruska. Naprotiv, on je slabljenjem NATO-a i relativizacijom američkih obaveza prema saveznicima dodatno zamaglio pravila igre. To znači da za BiH više nema “sigurnog zaklona” kao nekada. Što je međunarodni poredak fluidniji, to je i cijena pogrešnih signala viša.Zato, pitanje nije da li je Bakir smio otići na sastanak s Kalabuhovim. Pitanje je da li je BiH danas uopće u stanju voditi politiku balansiranja između Moskve i Vašingtona ili se mora jasno svrstati. A to je dilema od koje zavisi više od jedne fotografije – zavisi buduća pozicija cijele države.No, to su pitanja kojima se sve probosanske stranke trebaju baviti strateški. Koristiti ovako ozbiljna pitanja za prepucavanja preko društvenih mreža odraz je političke nezrelosti.

 Ako se iz sastanka ne izvuče ništa osim fotografije koja šteti u Vašingtonu i Briselu, onda je cijena veća od bilo kakve potencijalne koristi

Možda se i ne treba sastajati s Kalabuhovim – ali zašto je to onda radila i Ćudić?

Amerika je ponovo došla na naslovnice zbog političkog nasilja. Nakon pokušaja atentata na Donalda Trampa (Trump), nakon ranjavanja kongresmena Stiva Skalisija (Steve Scalise) i brojnih incidenata u proteklim godinama, ubistvo političkog komentatora Čarlija (Charli) Kirka još je jedan dokaz da se najmoćnija demokratija svijeta opasno survala u eru u kojoj se političke razlike rješavaju oružjem.Kirk je bio jedan iz plejade američkih desničara sa tvrdim stavovima koji je popularnost stekao svađama s ljevičarskim neistomišljenicima i izjavama kojima je sablažnjavao javnost. Tako je primjerice tvrdio da su masovne pucnjave u školama u SAD mala cijena koju treba platiti za Drugi amandman (pravo nošenja oružja), kao protivnik abortusa kazao je da bi svoju desetogodišnju kćerku natjerao da rodi ukoliko bi bila silovana, javno je targetirao muslimane i predstavljao ih kao prijetnju za zapadnu civilizaciju, a od početka agresije na Gazu pružao je fanatičnu podršku Izraelu. O njegovim stavovima imao sam i imam najniže moguće mišljenje, ali činjenica da je ubijen zbog svojih političkih uvjerenja poraz je za cijelo društvo. To je civilizacijski sunovrat.<h2>Amerika u spirali nasilja</h2>Ubistvo Kirka nije izolovan slučaj, nego logičan nastavak atmosfere koja godinama tinja u Sjedinjenim Američkim Državama. Polarizacija, demonizacija političkih protivnika, medijske hajke, huškanje masa – sve to stvara teren na kojem neko odluči “riješiti stvar” mecima. Ono što je nekada izgledalo kao najstabilniji demokratski sistem, sada sve više liči na društvo u kojem nasilje postaje politički argument.Šta to znači za nas? Na prvu, ništa – ali u stvarnosti, puno. Bosna i Hercegovina je, uz svo svoje nacionalno, etničko i političko ludilo, s izuzetkom onih prvih postratnih godina, već više od dvije decenije bez političkih ubistava. Kod nas se ne vade pištolji na izborima, niti se ideološki protivnici likvidiraju zbog svojih stavova. Sukobi ostaju verbalni – psovke, uvrede, galama, a rijetko i fizički. I to je, koliko god zvučalo skromno, golema civilizacijska prednost.No, ta prednost nije garancija da će vječno trajati. Jer već sada imamo zabrinjavajuće znakove, posebno u RS. Vukanovićev automobil po drugi put gori, Branislav Borenović zasut je biber sprejom u organizovanoj sačekuši, a i nerijetki novinar bio je meta napada. To više nije verbalni sukob. <h2>Klizav teren</h2>Upravo tu leži američka lekcija. Ni tamo ubistva nisu pala s neba – došla su nakon godina sistematskog uništavanja političke kulture, normalizacije mržnje i stalnog etiketiranja protivnika kao neprijatelja. Kod nas taj mehanizam može krenuti istim putem ako na vrijeme ne povučemo ručnu. Kada se nasilje jednom udomaći u politici, teško se zaustavlja.Institucije u BiH dodatno pogoršavaju stvar. Kada napadači na opozicionare ili novinare ostanu nepoznati, kada istrage traju godinama ili se minimiziraju, šalje se signal da je nasilje dopušteno. Tako se otvara put da neko sutra odluči otići i korak dalje – od biber spreja do oružja.Možda nam svakodnevna galama, prepucavanja i vrijeđanja izgledaju jadno, ali upravo je u tome naša prednost – ali barem ne puca, još uvijek. A s obzirom kakvom se svijetu približavamo i ko nam hara političkom scenom, možda je i to golemo. <h2>Sačuvati mir</h2>Zato je dužnost političkih elita, ali i svakog građanina, da jasno kaže: nasilje nema mjesto u politici. Jer jednom kada otvorite vrata batinama i mecima, više ih ne možete zatvoriti.Ako u ovoj zemlji išta vrijedi, onda je to mir koji smo sačuvali tri decenije. Prokockamo li to – onda nismo naučili ništa ni iz vlastite prošlosti, ni iz američke sadašnjosti.

Dok Amerika tone u spiralu atentata, Bosna i Hercegovina još čuva prednost – političke sukobe bez krvi

Ubistvo Kirka kao opasna lekcija s druge strane Atlantika: Metak u Americi, paljenje automobila u BiH – koliko smo daleko od najgoreg

Gest generala Stanka Sopte u Jajcu – da prekine govor usred ceremonije obilježavanja 30 godina od oslobođenja Jajca i sačeka kraj ezana – objektivno je bio lijep i vrijedan poštovanja. U zemlji u kojoj se i dalje mjeri krvna zrnca i broje mezarja, prizor da jedan visoki oficir HVO-a pokaže minimum respekta prema muslimanskoj tradiciji djelovao je osvježavajuće. Barem na trenutak. Ali, kako to u BiH obično biva – ništa ne može ostati čisto i jednostavno.<h2>Specijalizovana kasta kopača</h2>Kod nas postoji specijalizovana kasta ljudi koja svaku naznaku normalnosti mora ogaditi. Ako Hrvat ili Srbin napravi gest tolerancije prema Bošnjacima, odmah kreće ritualno “kopanje” – traženje njegove ratne prošlosti, pogrešnih rečenica, druženja, pjesama, svega što može dokazati da je on, u suštini, tek još jedan ustaša ili četnik. Sopta je, dakako, idealna meta: njegovo ime jeste vezano za HVO, Washingtonski sporazum, pa i za haške spise. I odjednom, cijela scena u Jajcu – prekid govora zbog ezana – postaje bezvrijedna. Kao da čovjek koji je ratovao u HVO-u nema pravo na jedan normalan gest u miru, jer mu je etiketa ratne biografije trajna doživotna presuda.Niko ne spori da Sopta ima ozbiljnu i, za neke, kontroverznu ratnu biografiju. Ali pitanje je: da li se svaki dobronamjeran potez treba u startu ocrnjivati i umanjivati kopanjem po prošlosti? Je li to put da izgradimo složnu i snažnu Bosnu i Hercegovinu?Ako će se Bošnjaci ponašati tako, onda zatvaramo vrata svakom pomirenju i suživotu. Jer istina je brutalno jednostavna: svi narodi u BiH imaju generale, komandante i političare koji su nekad u prošlosti izjavili ili uradili ovo ili ono što nije po volji drugom narodu. Ako je pravilo da ništa ljudsko i pozitivno ne priznamo jedni drugima, onda ćemo do Sudnjeg dana tapkati u začaranom krugu nacionalnih mitova i mržnje.<h2>Medijski rudari</h2>Bošnjački medijski kopači i ovaj put su bili budni. Nisu dozvolili da jedna lijepa gesta koju su Bošnjaci pozdravili prođe bez posljedica. Jer oni znaju da niti jedan Srbin ili Hrvat u ovoj zemlji nije čist. I onda kopaju. I kopaju. Sve dok ne iskopaju kakvu „kontroverzu“ iz prošlosti kojom će Bošnjacima ogade nekoga, tj. svakoga.Ako neki Bošnjak slučajno pohvali gest Hrvata ili Srbina, njihova je dužnost da takvog odmah stave na stub srama i podsjete ga koga se on usudio pohvaliti. To je mehanizam discipliniranja javnosti. To je patologija političke kulture koja ne dopušta ni tračak normalnosti i nastoji držati narod u vječnom stanju ratne anksioznosti i međuetničke mržnje.Dok se prepucavamo oko toga da li je Sopta pjevao “Evo zore” 1996. ili nije, zemlja nam umire. Jajce, koje je Plenković nazvao “hrvatskim gradom”, izgubilo je trećinu stanovništva za 20 godina. Ljudi odlaze, omladina bježi, više nas umire nego što se rađa – ali glavna opsesija je ko je kome šta rekao, kome se naklonio i da li se sjetio helidroma u Mostaru. Nacionalistički rituali i dalje su jači od realnih problema.Soptin gest bio je lijep i vrijedan poštovanja. Njegova prošlost nekima možda ostaje sporna – ali ako svaku gestu dobra moramo ubiti podsjećanjem na zlo, onda živimo u društvu u kojem je nemoguće napraviti ikakav korak naprijed. U BiH ne postoji amnezija, ali postoji elementarna potreba da priznamo kada neko napravi potez ljudskosti. Ako i tu potrebu ukinemo, onda suživot postaje nemoguća misija, a “čuvari nacije” ostaju jedini pobjednici.

Ako Hrvat ili Srbin napravi gest tolerancije prema Bošnjacima, odmah kreće ritualno “kopanje” – traženje njegove ratne prošlosti, pogrešnih rečenica..

Kad Hrvat prekine govor zbog ezana - a bošnjački medijski kopači mu to ne oproste

Bosna i Hercegovina je, bez previše pompe, izgubila 108 miliona eura evropskog novca. A ako se nešto hitno ne promijeni, izgubit će još stotinu, pa još stotinu, dok se račun ne popne do gotovo milijardu eura.Da podsjetimo: Plan rasta Evropske unije vrijedan je 6 milijardi za cijeli zapadni Balkan. Za BiH je predviđeno više od milijardu eura. Dovoljno da zakrpimo budžete, ubrzamo reforme i moderniziramo zemlju barem za korak. Ali u ovoj zemlji, gdje se političke igre vode kao nadmudrivanje razmaženih osnovaca, to nije dovoljno motivirajuće.<h2>Bager politika</h2>SNSD-ovi ministri nisu digli ruke za reformski paket – jer je Dodik tako odlučio da nekog kazni nakon što su mu Slovenci uveli sankcije. Dodik je mnogo ljut. Ali koga da kazni? Samog sebe? Građane Republike Srpske?Prošlo je nekoliko mjeseci otkako je Konaković zaprijetio da će „bagerom pomesti“ Dodikove ministre. SNSD je odgovorio performansom – donijeli su mu igračku bagera u Vijeće ministara i nasmijali se pred kamerama. Dok se publika smijala skeču, Evropa je hladno povukla 108 miliona s računa BiH.To je, u suštini, cijena ove simbolike. Konakovićeva bahata retorika i Dodikovo inat-liderstvo spojili su se u savršen recept za blokadu. I tako je „Dinin bager“ postao najskuplja igračka u političkoj historiji BiH.Maksimum do kojeg se stiglo u tom izbacivanju je smjena Nebojše Radmanovića s mjesta predsjedavajućeg Predstavničkog doma BiH. Ovaj medij i autor ovih redova, između ostalih, sedmicama su upozoravali da se radi o jednoj od najplićih i najtupljih demagogija viđenih u novijoj historiji naše zemlje, s obzirom na to da Trojka nema ni matematičku ni tehničku mogućnost izbaciti SNSD iz vlasti – pored upitne opće većine u oba doma Parlamenta BiH, nepremostiva prepreka ostao je kontrolni paket SNSD-a od tri delegata u srpskom klubu Doma naroda Parlamenta BiH. Da stvar bude gora, treći partner HDZ više puta je jasno dao do znanja da ne želi učestvovati u izbacivanju SNSD-a i prekompoziciji vlasti.Sve to nije pokolebalo Konakovića i njegove partnere iz Naše stranke, koja je čak hladno objavila i laž nakon glasanja u Predstavničkom domu da su ministri Košarac i Amidžić već i smijenjeni. Jedino je u tome SDP držao neku oprezniju distancu i nije srljao u ničim utemeljeni populizam.<h2>Dodikov veto, Konakovićeva iluzija</h2>Oni, međutim, ne samo da nisu smijenjeni, nego opušteno koče evropski put BiH, a građane potencijalno ostavljaju bez milijarde.Brisel je jasan – ili će do kraja septembra BiH dostaviti finalizirani reformski program, ili slijedi još jedno kresanje. EU fondovi su vezani za rok 2027. Ako ne povučeš novac na vrijeme, nema reprize. Za razliku od domaćih budžeta, Brisel ne trpi dovijeka.Drugim riječima – mi nismo samo izgubili 108 miliona. Mi smo na putu da izgubimo cijeli paket, gotovo milijardu eura. Jer Dodiku se tako može.A može mu se jer ga je Konaković molio po destilerijama da ga uvede u vlast i šlihtao mu se po košarkaškim parketima. Uzalud se sad pokušava etablirati kao tobože glavni Dodikov neprijatelj, sve dok istovremeno glasa da Dodikovom kumu Mile Radišiću da 100 miliona KM za zgradu. A nije tako davno bilo kad nas je ubjeđivao kako je Dodik sad drugačiji i da on zna kako s njim.Vidimo kako znaš, majstore. Vidimo.<h2>Najskuplja igračka</h2>U trenutku kada region otvara pregovaračke klastere i povlači prve tranše, BiH se zabavlja igračkom bagera. To je suština naše političke tragedije – zemlja koja umjesto da gradi puteve, škole i elektrane evropskim parama, gradi skečeve i memove.Ako se nešto ne promijeni u narednih nekoliko sedmica, u udžbenicima će ostati zapisano: „Dinin bager – najskuplja igračka u historiji BiH, vrijedna milijardu eura“.&nbsp;

Performans s ’bagerom’ postao je simbol taktičkog sljepila - Konaković je prvo trčao za Dodikom, 
a onda lagao o njegovom izbacivanju iz vlasti

Dinin "bager" završio s milijardom štete

Večeras je Ameriku potresla vijest o brutalnom ubistvu Čarlija Kirka (Charlieja Kirka), jednog od najpoznatijih konzervativnih aktivista i osnivača organizacije Turning Point USA. Kirk je pogođen hicem u vrat tokom obraćanja na Univerzitetu Utah Valley, a iako je hitno prebačen u bolnicu, ljekari mu nisu uspjeli spasiti život.No, ono što dodatno ledi krv u žilama jeste činjenica da je samo nekoliko sati prije tragičnog događaja Kirk na svom X profilu objavio fotografiju Ukrajinke Iryne Zarutske, koja je nedavno brutalno zaklana u njujorškom metrou. Uz fotografiju je napisao tek nekoliko riječi: "America will never be the same."

<blockquote class="twitter-tweet">America will never be the same. <a href="https://t.co/Wd2AJsn0W0">pic.twitter.com/Wd2AJsn0W0</a>&mdash; Charlie Kirk (@charliekirk11) <a href="https://twitter.com/charliekirk11/status/1965622717765534055?ref_src=twsrc%5Etfw">September 10, 2025</a></blockquote> <script async src="https://platform.twitter.com/widgets.js" charset="utf-8"></script>

Ova jeziva poruka sada se doživljava gotovo proročanski – kao da je Kirk naslutio vlastiti kraj i nasilje koje će ga ubrzo zadesiti.Njegovi pratioci i javnost širom Amerike u šoku raspravljaju o simbolici posljednje objave. Za mnoge, ona ostaje trajno urezana kao mračna opomena o stanju društva i tragičnom kraju čovjeka koji je svojim političkim angažmanom izazivao snažne reakcije.Istraga o ubistvu je u toku, a napadač je, prema prvim informacijama, još uvijek u bijegu. Amerika, kako je Kirk i napisao, nakon ovoga zaista više neće biti ista.

Amerika, kako je Kirk i napisao, nakon ovoga zaista više neće biti ista

Jeziva slutnja prije smrti: Čarli Kirk poslao znakovitu poruku prije nego što je ubijen

Načelnik Bugojna Edin Mašić zajedno s ministrom odbrane BiH Zukanom Helezom upriličio je prijem za mladog fudbalera Kerima Alajbegovića, člana reprezentacije BiH i porijeklom iz Bugojna, kojem su uručena priznanja za sportske uspjehe.Ako se neko pita po kojem osnovu ministar odbrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez dočekuje mladog Kerima Alajbegovića, fudbalera iz Bugojna koji igra za reprezentaciju BiH, odgovor je jednostavan – ni po kakvom funkcionalnom osnovu. Ministar odbrane nema nikakve veze s fudbalom, omladinskim sportom, razvojem mladih talenata ili stipendijama za igrače. Njegova nadležnost je vojska, sigurnost i odbrana zemlje. Sve ostalo je čisto lokalno-politički populizam i skupljanje jeftinih poena u vlastitom komšiluku.Ako krenemo tom logikom, onda bi Denis Bećirović, kao član Predsjedništva BiH i rođeni Tuzlak, trebao sjediti na svakom prijemu u Tuzli uz gradonačelnika Zijada Lugavića, dok bi Željko Komšić trebao skoknuti do Novog Sarajeva i s Benjaminom Karić na svakoj slici čestitati lokalnim talentima. To nije državnički posao, nego provincijsko politikanstvo i zloupotreba funkcije za vlastitu promociju.<h2>Populizam bez kraja</h2>Problem ovakvih poteza nije što se mladom sportisti daje priznanje – to je uvijek pohvalno. Problem je što se političari guraju u prvi plan, dok je sportista zapravo sporedni rekvizit u njihovoj propagandnoj mašineriji. Umjesto sistemske podrške mladim talentima, dobija se predstava: ministri i načelnici dijele plakete, slikaju se i uživaju u lajkovima na društvenim mrežama, a mladi sportisti i dalje sami traže načine da kupe kopačke i plate trening-kampove.Ovo je samo nastavak beskrajne spirale populizma u kojoj se političari utrkuju ko će prije ugrabit' kadar za slikanje. Sve se pretvara u jeftinu kampanju na račun onih koji bi zapravo trebali biti podržani kroz ozbiljne programe.<h2>Helez pod dodatnim reflektorom</h2>Cijela scena je tim bizarnija jer se dešava svega nekoliko dana nakon što je isti taj ministar Zukan Helez snimljen na svadbi u Livnu kako stoji na stolu i pjeva Thompsonovu pjesmu “Moj Ivane”. Nakon što je izazvao val kritika, Helez se pravdao da je riječ o “domoljubnoj pjesmi” koja ga podsjeća na djetinjstvo. Ali javnost se s pravom pitala – kako jedan od vodećih bošnjačkih političara i potpredsjednik SDP-a, čovjek koji zastupa multietničku Bosnu i Hercegovinu, ne može vidjeti ništa sporno u pjevanju pjesme koju je u repertoar svrstao i pjevač kojeg se širom regiona povezuje s ustaškom ikonografijom? Na stranu što mu kao ministru nije sporno veranje po teferičkim stolovima. Umjesto da pokaže minimum političke ozbiljnosti nakon tog skandala, Helez nastavlja turneju jeftinog populizma – ovaj put s lokalnim sportskim talentom.Sve to pokazuje da politička scena u BiH funkcioniše po logici: nema događaja toliko malog da političar ne može uletjeti i pretvoriti ga u vlastiti PR trenutak. Umjesto da ministar odbrane rješava pitanja vojske, nabavki i sigurnosne politike, on se bavi slikama s talentovanim dječakom porijeklom iz Bugojna. A narod, već naviknut na ovaj cirkus, samo još jednom može zaključiti: nema kraja populizmu.

Ovo je samo nastavak beskrajne spirale populizma u kojoj se političari utrkuju ko će prije ugrabit' kadar za slikanje

Populizam Zukana Heleza: Kakve veze ima vojska s Bugojnom i fudbalom?

Ako je Milorad Dodik u proteklom periodu uradio nešto dobro, to je što je vlastitim postupcima potpuno obesmislio ideju o nezavisnoj Republici Srpskoj. Godinama je predsjednik SNSD-a prijetio referendumom o otcjepljenju, najavljivao “dan nezavisnosti” i pokušavao praviti paralelne institucije. Međutim, sve je to ostalo samo na papiru i na naslovnicama medija.<h2>Politički PR</h2>Upravo za potrebe najnižeg političkog PR-a i ličnog gomilanje noći Dodik je ideju o nezavisnosti RS potpuno obesmislio. Poput dječaka koji je selo ložio urlikom „eto vuka“, u konačnici mu više niko nije vjerovao kad je vuk stvarno stigao. Sličan je slučaj i ovdje – teško da nakon dvije decenije Dodikovog blebetanja i najzigrežniji srpski nacionalist može vjerovati da je nezavisnost RS imalo realna budućnost.Dodik je u tom smislu balkanski Vilijam Miler (William Miller) – američki propovjednik koji je 1840-ih okupljao mase i najavljivao smak svijeta na tačno određen dan. Ljudi su prodavali imovinu i čekali apokalipsu, koja nikad nije došla. Razlika je samo što je Millerov pokret propao, a Dodikov se institucionalno i dalje drži, iako je SNSD odavno postala jedna interesna grupa za proboljavanje resursa entiteta RS bez ikakve konkretne ideologije i plana.Presuda Suda BiH kojom mu je oduzet mandat predsjednika RS-a konačno je srušila kulise Dodikovog teatra. Nakon što je godinama negirao institucije BiH, ponižavao sudove i visokog predstavnika, sada se nalazi pred golim zidom realnosti: njegove odluke ne vrijede više ni izvan Banje Luke i Laktaša. Kada je postalo jasno da će se održati prijevremeni izbori, Dodik je, nakon početnog cirkusiranja i prijetnji referendumima, u konačnici “velikodušno” izjavio da nema ništa protiv da SNSD izađe na njih. Drugim riječima, Dodik je prihvatio svoj poraz i povući će se. Ali naravno, prije toga po običaju mora napraviti buku.<h2>&nbsp;Priznanje poraza</h2>Čovjek koji je godinama izgovarao najsmjelije prijetnje i najgnusnije uvrede, u konačnici pak neće napraviti još jedan korak koji će dodatno ugroziti njegovu slobodu i sigurnost nakon što je već dospio na crnu američku listu i ostao bez mandata.Sva njegova mitologija o “sudnjem danu” nezavisne Srpske i tome da će uraditi ovo ili ono pokazala se jednako realna kao i Millerove apokaliptične prognoze.Politički, Dodik je i dalje jak – SNSD kontrolira aparat, biračko tijelo i resurse. Ali mit o nezavisnoj RS, jakom Dodiku i povoljnom geopolitičkom trenutku s Trampom, kojim je godinama plašio i motivisao narod, danas zvuči isprazno. Njegova sudbina ovaj put jeste zapečačena, samo je valja upakovati u celofan u kojoj će se potruditi da ne djeluje kao totalni gubitnik.S tim u smislu moguće da ćemo gledati još neki performans kojim će nam pokušati dati do znanja da je i dalje jak. Ali samo to.U praksi, RS neće nigdje, a Srbima valja graditi Bosnu i Hercegovinu. Zajedno s Bošnjacima, Hrvatima i ostalim. <h2>&nbsp;Paklena ubleha</h2>Dodik je godinama gradio političku karijeru na mitu o nezavisnoj Republici Srpskoj. Danas, kada se kulise ruše i kada mu sudske presude oduzimaju legitimitet, jasno je da od tog mita nije ostalo ništa osim prazne retorike. Ako je neko dokazao da nezavisna RS nikada neće postojati, onda je to upravo njen najveći zagovornik.

Teško da nakon dvije decenije Dodikovog blebetanja i najzagriženiji srpski nacionalist može vjerovati da je nezavisnost RS imalo realna budućnost

Dodik kao balkanski Vilijam Miler: Propast mita o nezavisnoj RS

Jusuf Nurkić bez dileme pripada panteonu najvećih sportista Bosne i Hercegovine. Ako govorimo o košarci, iza Mirze Delibašića upravo je on najveći koji se pojavio. Godinama gradi respektabilnu NBA karijeru, nastupa sa svjetskom elitom, donosi ugled i vidljivost zemlji iz koje dolazi. Radi se o čovjeku bez većih skandala, sportisti koji je svoj rad i posvećenost usmjerio na igru i reprezentaciju. Ipak, ostaje osjećaj da Nurkić u domovini nikada nije dobio ni približno onoliko poštovanja i popularnosti koliko mu pripada.Zašto je to tako? Odgovor vjerovatno nije jednostavan. Možda zato što je navikao na američke standarde, pa se nije uvijek uklapao u provincijalne očekivane manire balkanske javnosti. Možda zato što nikada nije bio tip koji će se ulagivati navijačima ili jeftinom PR-p,m kupovati naklonost medija. A možda i zato što smo kao društvo skloni da svoje najbolje omalovažavamo, umjesto da ih slavimo. Čini se da smo se više bavili opsesivnim praćenjem njegovih Facebook objava i traženjem bilo kakve sitnice koju bismo mu mogli trljati na nos, nego njegovim igrama i doprinosom na parketu.A šta je Nurkić zapravo dao? Igrao je za Bosnu i Hercegovinu kad god je mogao i razliku od mnogih NBA igrača, nikada nije eskrivirao takmičenja. Na posljednjem Eurobasketu je ginuo na terenu, nosio igru, perfektno odrađivao odbranu, redom dominirao nad svim protivničkim centrima i pokazivao klasu dostojnu NBA zvijezde. Ipak, sam dalje od osmine finala nije mogao okružen igračima koji su, ruku na srce, limitiranih kvaliteta, ali i tri pobjede i plasman u drugi krug s takvim sastavom je golem uspjeh.Samo ta činjenica da Bosna i Hercegovina ima košarkaša koji je deceniju prisutan u NBA-u za respektabilnim statistikama trebala bi biti razlog za ponos, a ne za sitničave rasprave.Vrijeme je da to i priznamo. Vrijeme je da prestanemo sitničariti i da umjesto trivijalnih tema govorimo o onome što je istinski ostavio na parketu. Jusuf Nurkić je naš košarkaški velikan – i to je jedina priča koja bi trebala biti važna.Bravo, majstore!

Ostaje osjećaj da Nurkić u domovini nikada nije dobio ni približno onoliko poštovanja i popularnosti koliko mu pripada

Jusuf Nurkić – velikan kojeg nikada nismo dovoljno cijenili

Pobjedom nad Gruzijom u četvrtak, Bosna i Hercegovina je po prvi put nakon 32 godine uspjela da se plasira u drugi krug EuroBasketa.Godine 1993., dok je Sarajevo bilo u potpunoj opsadi, granate svakodnevno padale na grad, a stanovnici preživljavali u rovovima i podrumima, grupa hrabrih mladića odlučila je napraviti nezamislivo – formirati košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine i nastupiti na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj. Njihov podvig, koji je graničio s nemogućim, završio je senzacionalnim plasmanom u četvrtfinale i osvojenim osmim mjestom – najvećim uspjehom bh. košarke u historiji samostalne države.<h2>Putovanje kroz rat</h2>Sam pokušaj izlaska iz Sarajeva 1993. bio je ravan ludilu. Igrači su morali putovati preko aerodromske piste pod snajperskom vatrom, a zatim i preko teritorija pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, s kojim je tada Armija RBiH ratovala. Tek nakon toga uslijedila je selidba u Split, pa put ka Poljskoj gdje su se igrale kvalifikacije.Malo ko je vjerovao da će se bosanskohercegovački tim uopće pojaviti. Organizatori su, prema svjedočenjima, ostali šokirani kada su u salu ušli momci iz zemlje koju su mediji tada prikazivali kao potpuno uništenu ratom. A onda je uslijedila prava senzacija – reprezentacija BiH ostvarila je sedam pobjeda u devet utakmica i izborila plasman na EuroBasket u Njemačkoj.

Ekipa je bila spoj nekoliko internacionalaca i domaćih igrača koji su bukvalno iz rovova stigli na parket. Od ukupno deset igrača, samo trojica su tada igrala u inostranstvu. Kapiten tima bio je Sabahudin Bilalović, uz njega Mario Primorac, Samir Avdić, Senad Begović, Gordan Firić, Emir Mutapčić, Emir Halimić, Adis Bećiragić, Ilijas Mašnić i Samir Selesković. Selektori su bili Mirza Delibašić i Ibrahim Krehić.Za većinu njih, treninzi su bili bijeg iz ratne svakodnevnice. Lopta je zamijenila pušku, a dvorana rov. U uslovima gladi i stalne opasnosti, odlučnost da se pokaže kako Bosna i Hercegovina postoji bila je jača od straha.<h2>Njemačka 1993.</h2>Kada su se konačno našli na EuroBasketu u Njemačkoj, mnogi su mislili da će Bosna i Hercegovina biti tek prolaznik. Međutim, igrači su pokazali da nisu došli samo da ispune formu. Borili su se ravnopravno s najboljima, šokirali protivnike i izborili osmo mjesto – rezultat koji ni danas nije nadmašen.Taj plasman bio je više od sportskog uspjeha. Bio je to dokaz da Bosna i Hercegovina, iako razorena i napaćena, može stati rame uz rame s evropskim nacijama. Na parketu su se borili ne samo za bodove, nego i za dostojanstvo zemlje koja je krvarila.

Iako je riječ o jedinstvenom podvigu, svjetski mediji su mu pridali minimalnu pažnju. Tek su američki Sports Illustrated i španski El Pais tih dana zabilježili uspjeh bh. reprezentacije. Ostatak priče ostao je zaboravljen, kao da se nikada nije desio.A zapravo, radilo se o događaju koji je spojio sport, rat i ljudsku upornost u nevjerovatnu cjelinu. Samo nekoliko mjeseci ranije ti mladići su bili u rovovima i skloništima, a onda su na evropskom parketu pobjeđivali i prkosili svemu što je izgledalo nepobjedivo.Veliku ulogu u cijeloj priči imali su i prijatelji iz regiona. U Splitu je hrvatska košarkaška legenda Dino Rađa zajedno s tamošnjim savezom dočekao bh. reprezentativce i omogućio im smještaj i treninge. Pomoć je pružio i Bogdan Tanjević, dok je posebnu ulogu imala Mira Poljo, koja se brinula za ekipu tokom turnira.Nažalost, dvojica junaka tog tima danas više nisu među živima. Selektor Mirza Delibašić preminuo je 2001. godine, a Bilalović, jedan od najboljih bh. košarkaša svih vremena, tragično je izgubio život nekoliko godina poslije rata. Uprkos tome, njihova ostavština ostaje trajno urezana u pamćenje bh. sporta.<h2>Više od igre</h2>Uspjeh reprezentacije 1993. godine pokazao je da sport može biti mnogo više od igre. U vremenu kada je Bosna i Hercegovina bila odsječena od svijeta, košarkaši su postali ambasadori nade. Njihovo osmo mjesto na EuroBasketu nije bilo samo sportski rezultat – bilo je to podsjećanje svijetu da Sarajevo i Bosna i Hercegovina još postoje, da se bore i da neće nestati.Ova priča danas stoji kao jedan od najsvjetlijih momenata u historiji bh. sporta i podsjetnik da i u najmračnijim vremenima ljudska hrabrost i odlučnost mogu ostvariti čuda.<h2>Sastav BiH</h2>Za BiH su igrali: Samir Selesković, Gordan Firić, Adis Bećiragić, Senad Begović, Ilijas Masnić, Mario Primorac, Samir Avdić, Emir Mutapčić, Emir Halimić, Sabahudin Bilalović (Selektor: Ibrahim Krehić).

Od piste pod snajperima do evropskih parketa: Priča o hrabrosti i uspjehu bh. reprezentacije 1993. godine

EuroBasket 1993.: Poruka naših košarkaša svijetu

Dino Mustafić povodom godišnjice "Dnevnog avaza": Savjest i hronika društva

Češka ambasadorica u BiH Jana Šindelkova: Sretnih još 30 x 30 godina

Pljačka buregdžinice

Kako je Željezničar stigao do polufinala Kupa UEFA

Estonske sankcije Dodiku: Simbol razlike između uspješne i propale tranzicije

Ne smiruju se tenzije oko uvođenja neradne nedjelje u BiH: Vrši li Vlada zbog Orašja brutalnu diskriminaciju nad ostalim općinama?

Kolut naprijed, nazad tri

Možda se i ne treba sastajati s Kalabuhovim – ali zašto je to onda radila i Ćudić?

Ubistvo Kirka kao opasna lekcija s druge strane Atlantika: Metak u Americi, paljenje automobila u BiH – koliko smo daleko od najgoreg

Kad Hrvat prekine govor zbog ezana - a bošnjački medijski kopači mu to ne oproste

Dinin "bager" završio s milijardom štete

Jeziva slutnja prije smrti: Čarli Kirk poslao znakovitu poruku prije nego što je ubijen

Populizam Zukana Heleza: Kakve veze ima vojska s Bugojnom i fudbalom?

Dodik kao balkanski Vilijam Miler: Propast mita o nezavisnoj RS

Jusuf Nurkić – velikan kojeg nikada nismo dovoljno cijenili

Najbolji plasman naših košarkaša u historiji: Kako je košarkaška reprezentacija BiH 1993. prkosila ratu i Evropi

Dino Mustafić povodom godišnjice "Dnevnog avaza": Savjest i hronika društva

Češka ambasadorica u BiH Jana Šindelkova: Sretnih još 30 x 30 godina

Pljačka buregdžinice

Kako je Željezničar stigao do polufinala Kupa UEFA

Estonske sankcije Dodiku: Simbol razlike između uspješne i propale tranzicije

Ne smiruju se tenzije oko uvođenja neradne nedjelje u BiH: Vrši li Vlada zbog Orašja brutalnu diskriminaciju nad ostalim općinama?

Kolut naprijed, nazad tri

Možda se i ne treba sastajati s Kalabuhovim – ali zašto je to onda radila i Ćudić?

Ubistvo Kirka kao opasna lekcija s druge strane Atlantika: Metak u Americi, paljenje automobila u BiH – koliko smo daleko od najgoreg

Kad Hrvat prekine govor zbog ezana - a bošnjački medijski kopači mu to ne oproste

Dinin "bager" završio s milijardom štete

Jeziva slutnja prije smrti: Čarli Kirk poslao znakovitu poruku prije nego što je ubijen

Populizam Zukana Heleza: Kakve veze ima vojska s Bugojnom i fudbalom?

Dodik kao balkanski Vilijam Miler: Propast mita o nezavisnoj RS

Jusuf Nurkić – velikan kojeg nikada nismo dovoljno cijenili

Najbolji plasman naših košarkaša u historiji: Kako je košarkaška reprezentacija BiH 1993. prkosila ratu i Evropi