Kad se Bakir Izetbegović sastane s ruskim ambasadorom Igorom Kalabuhovim, pitanje nije da li to izgleda loše – naravno da izgleda. Riječ je o ambasadoru zemlje koja prijeti BiH zbog NATO-a, negira genocid u Srebrenici i daje politički kiseonik Dodikovoj secesionističkoj retorici. U trenutku kada je ruska agresija na Ukrajinu redefinisala globalni poredak, ovakav sastanak neminovno šalje signal: ili ste slijepi na promjenu vremena ili namjerno testirate granice.

Male države nemaju luksuz

Najglasnija je bila Sabina Ćudić iz Naše stranke, koja je SDA optužila da sjedenjem s Moskvom zapravo sjedi protiv interesa BiH, pa i protiv same opstojnosti države. No, Ćudić je možda računala na kratko pamćenje naroda, a možda zaboravila da je, zajedno sa stranačkim kolegama, i sama prije nekoliko godina sjedila s Kalabuhovim – i to ispod Putinove slike. Tada im to nije smetalo, iako je politika Moskve prema BiH bila ista kao i danas.

Male države nikada nemaju luksuz da biraju samo jednog zaštitnika. Njihova sudbina je da balansiraju između više centara moći – Brisela, Vašingtona, Moskve, Ankare. To nije licemjerje, već gola realnost međunarodnih odnosa. Kada ste mali, pregovarate sa svima, pa i s onima koje prezirete.

Međutim, politički trenutak se promijenio. Prije deset godina sastanak s ruskim ambasadorom bio je diplomatski protokol. Danas je to politička poruka. Rat u Ukrajini, sankcije i nova blokovska podjela učinili su da Brisel svaku gestu prema Moskvi tumači kao signal svrstavanja.

U takvim okolnostima, sastanak Bakira Izetbegovića s Igorom Kalabuhovim nije bezazlen. No, iz Izetbegovićevog ugla ta poruka je možda upravo ono što želi poslati nakon što su administracije zapadnih država podržale projekat da se njega makne s vlasti, a nije izvjesno da se u međuvremenu taj odnos bitno promijenio.

Ono što se promijenilo jeste administracija u SAD-u, koja, s Donaldom Trumpom na čelu, Rusiju stavlja za zajednički sto u cilju završavanja rata u Ukrajini. No to ne mijenja prirodu sve cementiranije blokovske podjele prema kojoj svijet ide.

Zatvaranje kanala

Ipak, zatvaranje svih kanala komunikacije bilo bi kratkovido. Dodik svoju političku snagu i dalje crpi iz ruskog kišobrana. Ako bošnjački lideri potpuno prekinu vezu s ruskim ambasadorom, lišavaju se mogućnosti da makar djelimično utječu na tu dinamiku. Realizam zahtijeva razgovor sa svima, ali i hladnu procjenu koristi. Ako se iz sastanka ne izvuče ništa osim fotografije koja šteti u Vašingtonu i Briselu, onda je cijena veća od bilo kakve potencijalne koristi.

Trampova politika nikada nije bila dosljedno antiruska. Naprotiv, on je slabljenjem NATO-a i relativizacijom američkih obaveza prema saveznicima dodatno zamaglio pravila igre. To znači da za BiH više nema “sigurnog zaklona” kao nekada. Što je međunarodni poredak fluidniji, to je i cijena pogrešnih signala viša.

Zato, pitanje nije da li je Bakir smio otići na sastanak s Kalabuhovim. Pitanje je da li je BiH danas uopće u stanju voditi politiku balansiranja između Moskve i Vašingtona ili se mora jasno svrstati. A to je dilema od koje zavisi više od jedne fotografije – zavisi buduća pozicija cijele države.

No, to su pitanja kojima se sve probosanske stranke trebaju baviti strateški. Koristiti ovako ozbiljna pitanja za prepucavanja preko društvenih mreža odraz je političke nezrelosti.