Politička stranka mora da bude država u malom – sa spremnim stručnjacima, institucijama i politikama koje mogu odmah preuzeti vlast. Da bih ikada osnivao stranku, prvo bih mjesecima okupljao dokazne ljude iz ekonomije, energetike, medicine, arhitekture, telekomunikacija, ekologije... Bez takvih ljudi i njihovog pristanka, projekt ne bi vrijedio. Problem naših stranaka je što su organizovane kao interesne grupe, a ne ozbiljni timovi s jasnom ideologijom.
Trojka je najplastičniji primjer. Dino Konaković je stranku okupio oko raje s DIF-a i Soukbunara, rođaka i „genetski predodređenih“ sinova, uz pokoje trećerazredne bivše SDA-ovce. Naša stranka više liči na društvo okupljeno oko muzičkog ukusa prema EKV-u nego na ozbiljnu političku platformu. SDP, iako starija i masovnija, ima nešto kvalitetnije članstvo, ali oni koji su zaista ozbiljni u svojim profesijama tu su uglavnom reda radi. Strankom dominiraju kadrovi sumnjivog obrazovanja i skromnih kompetencija, a ključne odluke donose oni s najmanje kvalifikacija.
Bezbroj puta sam razgovarao s protagonistima Trojke i upozoravao ih da članstvo koje imaju ne može nositi odgovornost. Uvijek isti izgovor: „ljudi neće u politiku“, „ne privlači ih ministarska plata“... Možda ponegdje i jeste tačno, ali ja vjerujem da oni ozbiljne ljude nikada nisu ni pokušali privući. Zašto? Zato što bi im ugrozili komfor i otvorili pitanje zašto baš oni sjede u foteljama. Lakše je državu voditi kao kafansko društvo – bez opasnosti da te neko ozbiljan podsjeti koliko si nestručan.
Tako dođemo do apsurda da DIF-ovci vode ekonomiju, pripravnici postaju premijeri, studenti ljudskih prava iz Zenice bave se prostornim uređenjem, a policijskim sektorom upravljaju Ramo Isak & Sons. Kao da fudbalski tim sastaviš od košarkaša i očekuješ ulazak u prvu ligu. Rezultati su logični – nikakvi.
