<p>Na današnji dan 1975. godine, preminuo je Besim Korkut, autor najpopularnijeg prevoda Kur‘ana na bosanski jezik. Čovjek koji je Bosni darovao razumijevanje Kur’ana u bogatoj kulturnoj i duhovnoj prošlosti Bosne i Hercegovine zauzima posebno, dostojanstveno mjesto. Korkut je spojio Istok i Zapad, vjeru i nauku, tradiciju i savremeni izraz. Njegov život i djelo predstavljaju svjetionik jedne tihe, ali duboko posvećene misije – približiti božansko znanje običnom čovjeku.</p><p>Rođen 25. juna 1904. godine, najvjerovatnije u Travniku, Korkut je od ranog djetinjstva pokazivao neobičnu sklonost prema jeziku i knjizi. Ruždiju je pohađao u Travniku, a Okružnu medresu u Sarajevu. Od 1920. do 1925. godine učio je u Šerijatskoj sudačkoj školi.  Nakon školovanja u Sarajevu, put ga je odveo daleko – sve do Kaira, na znameniti Univerzitet Al-Azhar, centar islamske učenosti, gdje je, u dodiru s arapskim svijetom i njegovim duhovnim naslijeđem, produbio svoje znanje o vjeri i jeziku, ali i shvatio koliko je važno da svaki narod ima pravo čitati uzvišeni tekst na vlastitom jeziku.</p><h2>Profesor i naučnik</h2><p>Diplomirao je 1931. godine i po povratku u Sarajevo postavljen je iste godine za nastavnika u Šerijatskoj sudačkoj školi u kojoj je predavao arapski jezik, stilistiku, šerijatsko pravo, akaid i povijest islama. Jedno vrijeme je predavao i vjeronauku u Muškoj gimnaziji u Sarajevu. </p><p>Kada je otvorena Viša islamska šerijatsko-teološka škola u Sarajevu, a Šerijatska sudačka prestala s radom (juna 1937.) Korkut je premješten za profesora-vjeroučitelja u gimnaziju u Mostaru. </p><p>U Mostaru je ostao do 1940. godine, kada se vratio u Sarajevo u Šerijatsku gimnaziju, gdje je ostao do kraja 1944. godine. U isto vrijeme je honorarno predavao povijest islama u Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi. </p><p>Nakon Drugog svjetskog rata 1945. godine počeo je raditi u Ministarstvu prosvjete Narodne vlade Bosne i Hercegovine i Komitetu za visoko školstvo i naučne ustanove (od 1947 do 1950). Po osnivanju Orijentalnog instituta Korkut je prešao na rad u Institut i tu ostao do odlaska u penziju, 1969. godine. </p><p>Jedno vrijeme predavao je honorarno na Katedri za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Osim toga, pisao je za mnoge bosanskohercegovačke časopise, kao što su “Novi behar”, “Gajret”, “Glasnik VIS-a”, a svoje radove je potpisivao punim imenom i prezimenom. </p><h2>Životno djelo</h2><p>Kao profesor i naučni saradnik u Orijentalnom institutu u Sarajevu, Korkut je dane provodio među rukopisima, starim knjigama i požutjelim pergamentima. Strpljivo je čitao, prevodio i proučavao, svjestan da svaka riječ u sebi nosi dio naše historije. U tom tihom i posvećenom radu oblikovao se njegov najvažniji životni poduhvat - prevod Kur’ana na bosanski jezik, na kojem je radio više od jednog desetljeća.  </p><p>Prevodio je Kur’an s originalnog arapskog jezika. Nije želio samo prevesti riječi, nego prenijeti dušu Kur’ana, njegovu ljepotu, ritam i poruku. Znao je da je Kur’an više od teksta, on je govor srca, putokaz i smjernica. Zato je svoj prevod pisao jasnim, lijepim i savremenim bosanskim jezikom, da svako može razumjeti poruku vjere, ali i osjetiti ljepotu izraza.</p><p>Međutim, nije dočekao njegovo objavljivanje, jer je objavljen 1977., dvije godine nakon njegove smrti, prvo u izdanju Orijentalnog instituta u Sarajevu, a potom i u izdanju Starješinstva Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije u Sarajevu. Ovaj prevod je postao najčitaniji i najbolje ocijenjen prijevod Kur’ana na bosanskom jeziku. Predstavlja veliki doprinos bosanskohercegovačkoj islamistici kao i nauci uopće. </p><p>Posebnost Korkutovog prijevoda jeste u njegovoj jednostavnosti i dostojanstvu. On nije pokušavao uljepšavati tekst nepotrebnim riječima, niti ga je učinio previše teškim za čitaoca. Svaki ajet odiše poštovanjem prema originalu, ali i toplinom maternjeg jezika. U komentarima koje je dodavao uz pojedine ajete, pokazao je dubinu razumijevanja i osjećaj za mjeru – objašnjavao je ono što treba, ali nikada nije nametao svoje mišljenje.</p><h2>Skromni čovjek</h2><p>Iako ga nije dočekao za života, njegovo djelo nastavilo je živjeti u domovima, džamijama i školama širom Bosne i Hercegovine. Za mnoge vjernike to je bio prvi put da su mogli čitati i razumjeti Kur’an na jeziku koji osjećaju kao svoj. Time je Korkut ostvario ono što je želio, da uzvišeni tekst progovori srcima njegovog naroda.</p><p>Danas, kada se govori o Besimu Korkutu, ne spominje se samo prevodilac, nego i učeni, skromni i predani čovjek, koji je cijeli svoj život posvetio znanju. Njegov rad u Orijentalnom institutu, njegovi prevodi i istraživanja, ostali su temelj našeg razumijevanja orijentalne i islamske baštine.</p><p>Besim Korkut nije bio čovjek velikih riječi, nego velikih djela. Njegov prevod Kur’ana nije samo knjiga, to je most između jezika i vjere, između prošlosti i sadašnjosti. On nas uči da znanje i vjera ne moraju biti odvojeni, već da jedno bez drugog ne mogu živjeti.</p><p>U vremenu kada se mnogo govori, a malo sluša, Korkut nas podsjeća na vrijednost tišine, promišljanja i predanog rada. Njegovi život i djelo su poruka da se najveće stvari ne čine glasno, nego tiho, iz ljubavi prema Bogu, jeziku i čovjeku.</p>

<h2>Rođena Marija Antoaneta, najomraženija francuska kraljica </h2><p>1755. - Rođena Marija Antoaneta (Marie Antoinette), kraljica Francuske i supruga Luja XVI.</p><p>Ostala je upamćena kao zadnja, te zbog svog porijekla i običaja, najomraženija kraljica apsolutističke Francuske. Poznatom su je učinili rasipništvo i skandali koje je uzrokovala, ali i smrt, jer je pogubljena giljotinom na vrhuncu Francuske revolucije.</p><p>1785. - Londonski proizvođač kočija Lajonel Lukin (Lionel) patentirao je prvi čamac za spasavanje.</p><p>1815. - Rođen Džordž Bul (George Boole), engleski matematičar i filozof. Njegovo najveće dostignuće je bilo uvođenje u matematiku i logiku pojma algebre bula. Zbog značaja tog termina kao i njegove primjene u informatici i matematičkoj logici Bul se smatra jednim od tvoraca tih oblasti nauke.</p><p>1890. - Švedska književnica Moa Martinson rođena je na današnji dan. Njene likove karakteriziraju hrabrost, borbenost i optimizam koji im pomažu da prebrode životne nedaće. Djela: autobiografske proze „Crkveno vjenčanje“, „Kraljeve ruže“; romani „Put pod zvijezdama“, „Nevidljivi ljubavnik“, „Knjiga o Sally“ i dr.</p><p>1905. - Umro Albert von Kuliker (Kölliker), švajcarski anatomista, historičar i embriolog. Mnoga njegova istraživanja bila su u vezi sa strukturom raznih životinja, a jedno od najznačajnijih bilo je o meduzama i sličnim stvorenjima.</p><p>1906. - Rođen Lučino Viskonti (Luchino Visconti), italijanski pozorišni, operski i filmski režiser, koji se smatra jednom od najvažnijih ličnosti italijanske kinematografije u 20. stoljeću. Najpoznatiji je po filmovima „Gepard“ i „Smrt u Veneciji“. Odrastao u aristokratskoj porodici, Viskonti, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata postao član Komunističke partije, često je u svojim djelima prikazivao život vladajuće klase.&nbsp;</p>

<h2>Rođen slavni golman Vladimir Beara</h2><p>1928. – Slavni golman Vladimir Beara, hrvatski fudbaler i jugoslavenski fudbalski reprezentativac, rođen je na današnji dan. Zvali su ga „Veliki Vladimir“, „Balerina s čeličnim šakama“ i „Čovjek od gume“. Ostao je upamćen po tome što, kada je suparnički tim izvodio slobodne udarce, nije dopuštao postavljanje živog zida. Igrao je za splitski NK Hajduk s kojim je osvojio tri titule prvaka tadašnje Jugoslavije. Godine 1955., prešao je u Crvenu zvezdu, s kojom je osvojio još četiri prvenstva i dva kupa. Karijeru je okončao u njemačkim klubovima Alemaniji i Viktoriji. Za jugoslavensku reprezentaciju  odigrao je 60 utakmica među kojima su svjetska prvenstva u Brazilu 1950., Švicarskoj 1954. i Švedskoj 1958. Dobitnik je srebrene medalje na Olimpijadi 1952. godine u Helsinkiju - u finalu je odbranio penal čuvenom Ferencu Puškašu. Godine 1953., igrao je za FIFA-inu reprezentaciju u susretu Ostatak Evrope - Engleska. Kao trener radio je u Njemačkoj u Frajburgeru FC i SC Fortuna Keln, Nizozemskoj u Fortuna Sitard, kamerunskoj reprezentaciji, u Austriji First Viena FC, u Hrvatskoj HNK Dinara Knin, RNK Split, NK Osijek, NK Rijeka te kao pomoćnik Slavki Luštici u Hajduku iz Splita i još u NK Troglav Livno. Preminuo je 11. avgusta 2014. godine u Splitu.</p><p>1950. - Umro Džordž Bernard Šo (George Shaw), britanski dramaturg, kritičar i publicista.</p><p>Godine 1925., dobio je Nobelovu nagradu za književnost za "Pygmalion", ljubavno-lingvističku priču o profesoru Higinsu (Higgins) i Elizi Dulitl (Doolitle), njegovo najpoznatije djelo. Osim ove urnebesne komedije, Šo je pisao i građanske drame u ibzenovskom duhu, oštro kritizirajući lažni moral. Bio je majstor jezičkog obrta i paradoksa.</p><p>1988. - Na internetu se prvi put u historiji javio virus.</p><p>2013. - Umro Zlatko Crnković, hrvatski prevoditelj, književnik i urednik. Prevodio je s njemačkog, engleskog, ruskog i francuskog jezika. Tokom 25 godina radio je kao urednik u Nakladnom zavodu „Znanje“ i potpisao 260 naslova u biblioteci HIT, blizu 160 naslova u biblioteci ITD, osamdesetak knjiga u biblioteci Evergrin, te niz kompleta, izabranih djela i posebnih izdanja. Od 1994. godine bio je u penziji, ali je i dalje prevodio i uređivao knjige za razne izdavače, a najviše za „Algoritam“. U „Algoritmu“ imao je i svoju ediciju: "Zlatko Crnković vam predstavlja", u kojoj je potpisao pedesetak naslova.</p>

Danas je nedjelja, 2. novembar/studeni 2025. godine, do kraja godine preostalo je još 59 dana

Besim Korkut: 50. godišnjica smrti autora najpopularnijeg prevoda Kur'ana na bosanski jezik

<p>Na današnji dan 2015., u 77. godini, preminula je diva sevdaha Zehra Deović, najbolja bosanskohercegovačka interpretatorica sevdalinki, samozatajna i velika dama. U njenom baršunastom glasu i hirurškoj preciznosti kojom je interpretirala sevdalinku, bosansku tradicionalnu lirsku pjesmu, mnogi ljubitelji lijepe pjesme uživaju i danas, nazivajući ga dženetskim.</p><p>Zehra je rođena 9. decembra 1938. godine u Foči, u uglednoj fočanskoj porodici Halima i Abide Deović. U Drugom svjetskom ratu Zehrin otac je ubijen, a ona je kao djevojčica s majkom, sestrom i bratom boravila u izbjeglištu u Sarajevu do 1946. godine, kada su se vratili u Foču. Još kao djevojka počela je pjevati sevdalinke u fočanskom KUD-u „Jedinstvo“. Muzikalnost je naslijedila od majke, koja je također lijepo pjevala i koja ju je naučila njenu prvu i jednu od najdražih sevdalinki „Mlad se Jusuf oženio“. </p><h2>Bogata karijera</h2><p>Zehrina profesionalna karijera počinje 1960. godine, dolaskom u Sarajevo na Pedagošku akademiju. U Sarajevu se prijavila i položila audiciju za vokalnog solistu Radio Sarajeva. Interpretirala je sevdalinku "Dvije su se vode zavadile", a muzički pedagog i kompozitor Beluš Jungić je Zehrin nastup na audiciji ocijenio najvišim ocjenama, otvorivši estradna vrata budućoj muzičkoj divi. </p><p>Kada spomenemo sevdalinke “Dvije su se vode zavadile”, “Da sam ptica i da imam krila”, “Moj dilbere”, “Mlad se Jusuf oženio”, “Bosno moja, divna, mila”, “Djevojka je zelen bor sadila”, pa ilahije “Kad procvatu behari”, “Mejra”, odmah pomislimo na Zehru Deović, jer ih je ona svojim interpretacijama učinila posebnim, a sjajnim glasom im udahnula dušu.  </p><p>U ljeto 1968., kada ju je Zehra snimila, pa i kasnije, jedna od najviše emitiranih pjesama na radijskim talasima bila je pjesma “Da sam ptica i da imam krila”. Manje je poznato da to nije bila izvorna sevdalinka, jer je tekst napisao Mustafa Mujezinović. Ali, kao i mnoge druge pjesme, u izvedbi Zehre Deović je to postala, jer je srasla s tlom i dušom svih koji su je slušali. </p><h2>Snimala i ilahije</h2><p>Kao vrhunska interpretatorica sevdalinki čarobnog glasa predstavljala je bivšu SFR Jugoslaviju na brojnim međunarodnim festivalima s etnomuzičkim sadržajima. Bila je redovna učesnica Ilidžanskog festivala, od njegovog pokretanja 1963. godine, te brojnih drugih festivala na prostoru regije i šire. Svojom pjesmom obišla je cijeli svijet i zabilježila prestižne nastupe u mnogim zemljama: Izraelu, Azerbejdžanu, Egiptu, Australiji, Novom Zelandu, SAD, te gotovo svim državama Evrope. </p><p>Sarađivala je s vrsnim muzičarima i tekstopiscima: Ismetom Alajbegovićem Šerbom, Jozom Penavom, Jovicom Petkovićem, Belušem Jungićem, Mijatom Božovićem, Draganom Kneževićem, Omerom Pobrićem, Elvidinom Krilićem..., snimila je niz duetskih pjesama sa Zorom Dubljević i Safetom Isovićem, te nekoliko horskih s vokalnom postavom tadašnjeg Radio Sarajeva.</p><p>Zehra je, osim sevdalinki, snimala i interpretirala ilahije i kaside, te je uz pratnju hora Gazi-Husrev Begove medrese iz Sarajeva, godine 1990., snimila ploču i kasetu "Kad procvatu behari". Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, 1992. - 1995. godine, Zehra je aktivno učestvovala u sarajevskoj ratnoj estradi, kada je snimila pjesme "Bentbaša", "Kovači" i "Ranjena Foča".     </p><p>    </p><h2>Poklon Bosni</h2><p>U sedamdesetim godinama života, Zehra je odlučila da snimi nekoliko novih pjesama u duhu sevdaha: "Mirna Bosna", "Baščaršijske noći", "Čekmeđa" i "Safete, Sajo". Ove pjesme, kao i ponovo snimljena pjesma "Poklon Bosni", te druge stare sevdalinke, kasida "Došla voda" i ilahija "Kovači", nalaze se na albumu "Poklon Bosni", koji je izdat početkom 2014. godine.</p><p>Na Večeri sevdaha u okviru Baščaršijskih noći 2014. godine, Zehra je bila počasni gost, te od mladih interpretatora sevdaha dobila Plaketu za životno djelo u očuvanju sevdaha. Jer, Zehra i jeste svoj život posvetila sevdahu i sevdalinci, kako i sama kaže u stihovima pjesme „Poklon Bosni“: </p><p>„Svaki dan života pjesmi ja sam dala, a sada sam pjesme sve u buket zbrala, da bih tebi Bosno u pjesmama svojim, dio svoje duše ja na poklon dala“.</p><p>Posljednji Zehrin javni nastup bio je 1. marta 2015. godine, kada je gostovala u emisiji „Opušteno nedjeljom“ BHRT-a. Emisija je bila o Safetu Isoviću, a Zehra je tada premijerno interpretirala pjesmu „Safete, Sajo“, koja je posvećena rahmetli Safetu.</p><p>Iza Zehre Deović  ostao je veliki broj arhivskih snimaka sevdalinki. Brojne od njih snimila je u više verzija. Mnogi su izjavljivali kako su njene izvedbe doživljavali kao jedan od najveličanstvenijih zvukova koji su ikada čuli i osjetili u životu. Ostale su upamćene njene riječi kako “pjevač ne smije da se pamti po pjesmama već isključivo po svome pjevanju”, te: “bolje zlatan glas, nego zlatna ploča”.</p>

<h2>Rođen američki državnik Džon Adams   </h2><p>1735. - Rođen američki državnik Džon Adams  (John Adams), prvi potpredsjednik SAD i predsjednik od 1797. do 1801., jedan od autora Deklaracije nezavisnosti 1776. godine.</p><p>1751. - Engleski pisac i političar irskog porijekla Ričard Brinsli Batler Šeridan (Richard Brinsley Butler Sheridan) koji se kada je bio član britanskog parlamenta (1780. - 1812.) proslavio kao sjajan orator, rođen je na današnji dan. Djela: komedije "Škola ogovaranja", "Suparnici", "Kritičar".</p><p>1762. - Rođen francuski pisac Andre Šenije (Chenier), jedan od najvećih pjesnika 18. vijeka. Pisao je nadahnute elegije, himne, ode, pjesme. Pozdravio je početak Francuske revolucije, ali se kao legalista odupro teroru, pišući oštre satirične stihove. Pogubljen je na giljotini 1794., dan prije pada jakobinskog vođe Maksimilijana Robespjera (Maximilien Robespierre). Djela: pjesme "Poslanica o mojim djelima", "Hermes", "Amerika", "Mlada Tarantinka", "Nera", "Slijepac", "Mlada zatočenica", "Jambi".</p><p>1871. - Francuski književnik Pol Valeri (Paul Valéry), jedan od najvećih evropskih liričara 20. stoljeća, član Francuske akademije, Međunarodnog instituta intelektualne saradnje pri Društvu naroda u Ženevi i počasni doktor mnogih univerziteta, rođen je na današnji dan. Djela: poeme "Mornarsko groblje", "Mlada Parka", eseji "Uvod u metod Leonarda da Vinčija", "O plesu".</p><p>1910. - Umro švajcarski filantrop Žan Anri Dinan (Jean Henri Dunant), tvorac ideje o Crvenom krstu, jedan od osnivača Međunarodnog komiteta Crvenog krsta 1863. godine. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1901. Kao priznanje za izuzetnu službu u radu Crvenog krsta, 1965. je ustanovljena medalja "Anri Dinan", najviše odlikovanje Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Djela: "Sjećanje na Solferino", "Međunarodno bratstvo i milosrđe za vrijeme rata".</p>

<h2>Rođen legendarni pjevač Đorđe Marjanović </h2><p>1931. - Rođen Đorđe Marjanović, srbijanski pjevač, najpopularniji tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Popularnost je stekao nakon televizijskog nastupa u kojem je otpjevao tada vrlo popularnu pjesmu "Zvižduk u osam". Đorđe je ostao upamćen najviše po svojim teatralnim nastupima na pozornici, u kojima je padao na koljena, plakao..., te na taj način pridobio brojne obožavatelje. Od publike se oprostio koncertom u beogradskom Sava centru 2004. godine. Za njegov 80. rođendan, u oktobru 2011., u Domu sindikata u Beogradu održan je koncert „Milordu s ljubavlju". Preminuo je 15. maja 2021. godine, od posljedica koronavirusa. </p><p>1932. - Francuski filmski režiser Luj Mal (Louis Malle), koji je posebno insistirao na intelektualizmu, rođen je na današnji dan. Filmovi: "Lift za gubilište", "Ljubavnici", "Zaza u Metrou", "Privatan život", "Viva Marija", "Kalkuta", "Lakom Lisjen", "Crni mjesec", "Atlantik siti".</p><p>1938. - Orson Vels (Welles) objavio na njujorškom radiju CBS radioigru "Rat svjetova" na osnovu teksta Herberta Džordža Velsa (George Wells). Napad Marsovaca na Zemlju prikazan je tako uvjerljivo da su milioni Amerikanaca pomislili da je riječ o stvarnom događaju, što je izazvalo nevjerovatan haos i paniku u tom dijelu SAD.</p>

<h2>Rođen Džemaludin Mušović, slavni bh. fudbaler i trener</h2><p>1944. - Rođen Džemaludin Mušović, bosanskohercegovački legendarni fudbaler  i fudbalski trener. Karijeru je počeo u FK Sarajevu, a 1966. godine prešao je Hajduk iz Splita s kojim je iste godine osvojio Kup Jugoslavije. Godine 1969., vratio se u FK Sarajevo, gdje je ostao do 1972., kada odlazi u belgijski Standard de Liege. Za Standard je u 58 utakmica postigao 24 gola. Nakon Standarda igrao je još i za LB Châteauroux, te za US Valenciennes.</p><p>Za reprezentaciju bivše SFR Jugoslavije igrao je u periodu od 1965. do 1968. godine. Bio je trener Rudara iz Kaknja. Vodio je bosanskohercegovačku fudbalsku reprezentaciju u periodu od 1998. do 1999. godine. Također je obavljao funkciju selektora fudbalske reprezentacije Katara od 2004. do 2007. godine. Obavljao je i funkciju sportskog direktora u N/FSBiH.</p><p>1960. - Dijego Armando Maradona (Diego), argentinski fudbaler, svjetski prvak s Argentinom iz Meksika 1986. godine, jedan od najboljih i najpopularnijih svjetskih fudbalera svih vremena, rođen je na današnji dan. </p><p>1973. - Pušten u saobraćaj most na Bosforu, koji povezuje Evropu i Aziju.</p><p>1974. - Nokautom nad Džordžom Formanom (George Foreman) Muhamed Ali (Muhammad) se u 32. godini vratio boksu.</p><p>1977. - Umro Gustav Krklec, hrvatski književnik, prevodilac s ruskog, češkog, slovenskog i njemačkog jezika, prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Bio je jedan od najvažnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća. </p><p>1986. - Rođen Tomas Morgenštern (Thomas Morgenstern), austrijski skijaš skakač. Prvu pobjedu ostvario je 2003. godine u Liberecu, pet dana nakon završetka turneje. Morgenštern ima dvije zlatne medalje s Olimpijskih igara u Torinu. Na početku sezone 2007./2008. imao je šest pobjeda u nizu, što je rekord svih vremena.</p>

<h2>Poginuo bh. ratni heroj Hajrudin Mešić </h2><p>1992. – Poginuo bh. ratni heroj Hajrudin Mešić na prvoj borbenoj liniji u selu Nezuk, u pokušaju uspostave koridora ka Srebrenici. Mešić je završio podoficirsku školu JNA u Sarajevu, a potom Vojnu akademiju u Beogradu. Prije agresije na BiH (1992. – 1995.) bio je komandir CJB Ugljevik. Nakon što su okupirani Bijeljina i Zvornik, organizovao je Teritorijalnu odbranu, a bio je prvi komandant 1. teočanske brigade.&nbsp;</p><p>2008. - U Zagrebu je, u 87. godini, nakon duge i teške bolesti preminuo legendarni bh. karikaturist Ismet Ico Voljevica. Osim što je bio jedan od naših najboljih karikaturista, bavio se i slikarstvom te ilustracijama crtanih filmova, a kroz svoje djelatnosti provlačio je satiru kojom se, ustvari, borio protiv svega što je lažno i nedostojno u čovjeku i društvu. Ismet Ico Voljevica rođen je 18. jula 1922. godine u Mostaru, a gimnaziju je završio u Sarajevu. Prvi posao dobio je 1943. u sarajevskom kinu ”Dubrovnik”, gdje je radio kao crtač natpisa filmova i aranžer, da bi izdržavao svoje roditelje. Godine 1947., otišao je u Zagreb na studij arhitekture. Tokom studija je radio tri godine u humorističnom sedmičniku „Kerempuh“, gdje je objavljivao čuvenu karikaturu "Grga Protokol". Nakon „Kerempuha“ prešao je u redakcije „Globusa“ i „Narodnog lista“, gdje je tri godine objavljivao "Grgu". U izdavačkoj kući „Vjesnik“ radio je od 1957. do 1975., prvo u „Vjesniku“, koji je objavljivao "Grgu" svake srijede, a zatim u „Večernjem listu“. U svom liku Grge i drugih karikatura, slika i crteža Voljevica je ostavio duh jednog vremena, ali je njegova kritika tadašnjih zbivanja iz ugla običnog, malog čovjeka, uz podsmijeh „klimavcima i beskičmenjacima“ aktuelna i danas. Osim crtanja karikatura, Ico se bavio ilustriranjem knjiga i slikovnica, te primijenjenom grafikom u opremi, a bio je ilustrator crtanih filmova u studijima „Kerempuh“, „Interpublic“, „Duga film“ i „Zagreb-film“. Bio je jedan od prvih saradnika i urednika “Behara”, časopisa za kulturu KDBH “Preporod”, za koji je ilustrirao naslovnicu prvog broja na kojoj je slika Starog mosta u Mostaru prikazanog kao razbijeno ogledalo. Ico je za svog Grgu osvojio Grand Prix u rodnom Mostaru, potom na Svjetskom festivalu karikature u Montrealu, a kasnije i u Zagrebu i Ankari.&nbsp;</p>

Danas je četvrtak, 30. oktobar/listopad 2025. godine, do kraja godine preostala su još 62 dana

Zehra Deović: 10. godišnjica smrti najbolje interpretatorice sevdalinke

<p>Na današnji dan prije 117 godina, 29. oktobra 1908., u Sarajevu je preminuo jedan od najboljih regionalnih književnika svih vremena Silvije Strahimir Kranjčević. Njegovo stvaralaštvo obilježeno je dubokom humanističkom mišlju, izrazitim osjećajem za pravdu i patnju čovjeka, te filozofskim promišljanjima o smislu postojanja. U njegovim stihovima se javlja motiv buntovnika, patnika, ali i onoga koji opominje svijet na nepravdu i licemjerje.</p><p>Za samo 43 godine, koliko je živio, iza sebe je ostavio snažno i duboko djelo koje i danas nadahnjuje čitatelje. Vječno je opečatio pjesništvo s kraja 19. i početka 20. stoljeća kao začetnik novog perioda u književnosti naših prostora – realizma.</p><h2>Pjesnik ideala</h2><p>Kranjčević se pamti kao pjesnik ideala, slobode i pravednosti — glas savjesti svoga vremena, ali i trajni simbol borbe čovjeka za smisao i dostojanstvo. I danas su aktuelne poruke koje nam je ostavio u svojim stihovima: da volimo ljude, domovinu i Boga, da nikad ne sumnjamo u sebe, jer nadom i vjerom u sebe jedino možemo postići zacrtane ciljeve.  </p><p>Silvije Strahimir Kranjčević rođen je 17. februara 1865. godine u Hrvatskoj, u Senju, pod Nehajem, u porodici gradskog činovnika Spiridiona Špire i Marije Kranjčević. Špiri je taj brak bio treći, a Mariji drugi, pa je Silvije, uz braću Antuna i Spiridona, te sestru Ernestinu, imao polubrata Filipa i polusestru Otiliju. U rodnom Senju završio je pučku školu i pohađao gimnaziju, koju zbog svog buntovnog karaktera nije završio niti je maturirao.  </p><p>Otac ga je prebacio u Senjsku bogosloviju, odakle je posredstvom biskupa Jurja Posilovića poslan na teološki studij u Elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, kako bi postao svećenik. Međutim, Silvije napušta teologiju, jer nije želio da se bavi svećeničkim pozivom, te odlazi u Zagreb, gdje završava kurs za učitelja.</p><p>Kranjčević se nije uspio zaposliti kao učitelj ni u Senju ni u Zagrebu, zbog čega 1886. odlazi u Bosnu i Hercegovinu i radi u školama u Mostaru, Livnu i Bijeljini do 1893., kada dobija posao u Sarajevu, gdje je proveo ostatak svog kratkog života. </p><h2>Urednik „Nade“</h2><p>Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, 1895. godine, ovlastila je austrougarskog povjerenika za kulturu Kostu Hermana (Hormann) da pokrene prvi bh. dvosedmični časopis za pouku, zabavu i umjetnost „Nada“.  Herman je bio zvanični urednik, ali je imao veliko povjerenje i poštovanje prema Kranjčeviću kome je nezvanično prepustio urednikovanje. U devet godina, koliko je „Nada“ izlazila (1895. – 1903.), Kranjčević je stvorio najutjecajniji i najbolji južnoslavenski književni časopis na razmeđu vijekova.  </p><p>Svoju prvu pjesmu „Zavjet“ Silvije je objavio u časopisu „Hrvatska vila“ još 1883., a prvi prozni tekst naslova „Prvi honorar“ izašao je u „Slobodi“ 1885. godine. Za života Kranjčević je objavio tri zbirke pjesama: „Bugarkinje“ (1885.), „Izabrane pjesme“ (1898.) i „Trzaji“ (1902.). Objavljivanje četvrte zbirke „Pjesme“ (1908.) pjesnik nije dočekao, jer ga je smrt preduhitrila.</p><p>Osim pisanja, Kranjčević je i prevodio brojna djela s njemačkog i engleskog jezika, a njegova djela prevedena su na bugarski, češki, francuski, mađarski, makedonski, njemački,  poljski,  ruski, slovački, slovenski i talijanski jezik.</p><p>Prvu zbirku pjesama „Bugarkinje“ posvetio je svom uzoru, pjesniku Augustu Šenoi, koji je poput Silvija umro u 44. godini.</p><p><i>Al spavaj mirno; grob, gdje genij snije,<br>Vjekovita je knjiga otvorena,<br>U kojoj ljudstvo prerođeno štije<br>Zakonar svijeta po njem posvećena!<br>Ah, daj, da i ja na toj stazi mojoj<br>Božanstvu s grijeha ne budem si kriv;<br>Nek duh se misli uvijek klanja onoj:<br>"Vilovat dovijek, il mrtvovat živ"</i>! (U spomen Augustu Šenoi)</p><h2>Bolest i smrt</h2><p>Nakon što se „Nada“ ugasila, Kranjčević je 1904. postavljen za direktora Trgovačke škole. Ubrzo je obolio od kamenaca u mjehuru i bio tri puta operiran. Poslije neuspješnog liječenja u Sarajevu, 1906. godine otišao je na liječenje u Beč, odakle se, nakon operacije i oporavka, naredne godine vratio u Sarajevo i nastavio obavljati direktorsku funkciju u Trgovačkoj školi. Te, 1907. godine napisao je i operu u tri čina “Prvi grijeh”, koju je komponirao Ivan Zajc.</p><p>Kranjčeviću se bolest, nažalost, vratila naredne, 1908. godine. Dok je ležao u sarajevskoj bolnici napisao je svoju posljednju pjesmu „Portret“, a njegovi prijatelji književnici, povodom pjesnikove literarne 25. godišnjice, objavili su poseban broj časopisa „Behar“, koji mu je cijeli bio posvećen. </p><p>Silvije Strahimir Kranjčević pokopan je na sarajevskom groblju „Sveti Josip“. Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ podiglo mu je nadgrobni spomenik na kojem je vajar Rudolf Valdec uradio reljef naziva „Genij sputanih krila“.&nbsp;</p>

<h2>Rođen engleski astronom Edmund Halej </h2><p>1656. - Rođen Edmund Halej (Edmond Halley), engleski astronom, matematičar, meteorolog i fizičar. Predvidio je povratak komete godine 1758., koja je po njemu dobila ime Halejeva kometa.</p><p>1805. - Umro Tituš Tito Brezovački, hrvatski svećenik i književnik, komediograf koji je pisao na kajkavskom narječju, te na njemačkom i latinskom jeziku. Najpoznatije djelo mu je komedija "Matijaš Grabancijaš dijak". </p><p>1814. – Prvi parni ratni brod “Fulton”, koji je konstruirao Robert Fulton, porinut je u njujorškoj luci.</p><p>1889. – Preminuo ruski pisac, književni kritičar i revolucionar Nikolaj Gavrilovič Černiševski. Njegovo političko djelovanje u carskoj Rusiji prekinuto je progonstvom u Sibir (1864). Zalagao se da književnost bude oruđe društvene kritike, a u djelu “Šta da se radi” iznio je svoje socijalističko-utopijske poglede na društvo.</p><p>1910. – Rođen engleski filozof Džuls Alfred Ejer (Jules Ayer), čija se knjiga “Jezik, istina i logika” smatra manifestom logičkog pozitivizma (“Zasnivanje empirijskog znanja”, “Problem saznanja”, “Pojam osobe”).</p>

<h2>Preminuo Džozef Pulicer, američki novinski magnat</h2><p>1911. - Preminuo Džozef Pulicer (Joseph Pulitzer), američki novinski magnat, iz čije se fondacije svake godine dodjeljuje “Pulicerova nagrada” za novinarstvo, karikaturu, američku historiju, poeziju, dramu, roman i muziku. Novinarsku karijeru Pulicer je počeo kao reporter u novinama “St. Louisa Westliche Post”, koje su izlazile na njemačkom jeziku. Kasnije, 1872., kupio je “Westliche Post” za 3.000 dolara, a 1878. i “St. Louis Dispatch” za 2.700 dolara, spajajući ova dva dnevnika u “St. Louis Post-Dispatch”, koji je i danas najvažniji dnevni list St. Misurija. Godine 1883., Pulicer, tada već bogat čovjek, kupio je “New York World”, novine koje su pisale o skandalima, ljudskim pričama, senzacijama, kao fokusom njegovog interesa zbog čega je proglašen jednim od začetnika “žute štampe”. </p><p>1923. – Turska je službeno proglašena republikom, a general Mustafa Kemal-paša postao je njen prvi predsjednik. Od 1934. Kemal-paša dobiva prezime Ataturk, što znači “Otac Turaka”. Naime, tek su te godine u Turskoj zakonom uvedena prezimena, a Mustafi Kemal-paši dato je to počasno prezime koje, prema odredbi turskog parlamenta, ne smije nositi nijedan drugi državljanin. Tokom vladavine, do smrti, 1938. godine, Kemal-paša Ataturk proveo je radikalne reforme u zemlji, približivši Tursku Evropi.</p>

<h2>Rođen Vahidin Musemić, bh. fudbalska legenda </h2><p>1946. - U Janji kod Bijeljine rođen Vahidin Musemić, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih i regionalnih fudbalera u historiji. Fudbalsku karijeru Musemić je počeo u FK Sarajevu 1962. godine prvo u juniorskom timu, a već krajem sezone 1964/65., tadašnji trener Abdulah Gegić ga je povremeno priključivao prvom timu. Dobre igre u bordo dresu dovele su ga do reprezentacije bivše SFR Jugoslavije, za koju je debitovao 1968. godine. U dresu Sarajeva Musemić je bio prva zvijezda tima, ali zbog čestih povreda nikad nije uspijevao da dostigne svoju maksimalnu formu. Posebno je ostala upečatljiva sezona 1970/71., u kojoj je u samo 14 prvenstvenih utakmica postigao 12 golova, ali zbog povrede fibule desne noge morao je propustiti gotovo kompletan proljetni dio prvenstva. Poslije Sarajeva, karijeru je nastavio u francuskom prvoligašu OGC Nice, gdje je već u prvoj sezoni postigao 11 golova iz 21 meča, ali je tokom iduće sezone, zbog sve češćih povreda, odlučio okačiti kopačke o klin. Nakon završene karijere, Musemić se vratio u FK Sarajevo, uz koji je stajao i u najtežim godinama, kada je tokom agresije na BiH obavljao funkciju tehničkog direktora kluba, a u rukovodećim organima kluba zadržao se i u prvim poslijeratnim godinama. Preminuo je u Sarajevu, 30. juna 2023. godine.</p><p>1949. - Rođena Vedrana Rudan, kontroverzna hrvatska književnica i kolumnistica. Radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i bila voditeljica televizijske emisije, potom na Novoj TV, do januara 2009. godine, kada je dobila otkaz zbog svojih kontroverznih stavova o unutrašnjoj i vanjskoj politici. Članica je Hrvatskog društva pisaca. Piše kratkim i britkim stilom, a književni kritičari joj zamjeraju vulgarnost. Potpisnica je Deklaracije o zajedničkom jeziku, u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore nacionalne standardne varijante zajedničkog policentričnog standardnog jezika.</p><p>2003. – Umro italijanski tenor Franko Koreli (Franco Corelli), jedan od najpopularnijih operskih pjevača 20. stoljeća, koji je nastupao u vodećim svjetskim kućama, od milanske Skale do Metropoliten opere u Njujorku.</p>

Danas je srijeda, 29. oktobar/listopad 2025. godine, do kraja godine preostala su još 63 dana

Silvije Strahimir Kranjčević: 117. godišnjica smrti pjesnika i začetnika realizma u regiji

<p>Na današnji dan prije 32 godine, 24. oktobra 1993., u Beogradu je preminula bosanskohercegovačka i svjetska operska diva Bahrija Nuri Hadžić, primadona koja je tridesetih godina prošlog stoljeća nosila eksperimentalni operski repertoar u Evropi. </p><p>Bahrija Nuri Hadžić rođena je u Sarajevu, 4. marta 1904. godine, kao najstarija od četiri kćerke književnika Osmana Nuri Hadžića, Mostarca, autora prvog bosanskohercegovačkog romana „Bez nade“, i Almasa-hanume iz poznate sarajevske porodice Sokolović. Bahrijina sestra Nadžida bila je pravnica i dugogodišnja sudinica u Mostaru, druga sestra Rabija je bila profesorica njemačkog jezika u Gimnaziji Mostar, a treća Šemsa je umrla mlada. Sve četiri sestre su učile svirati klavir. </p><p>Djetinjstvo i ranu mladost provela je s porodicom u Mostaru, ali, kako u tadašnjem Mostaru nije mogla dobiti adekvatno obrazovanje, otac Osman je odlučio da se porodično presele u Beograd, gdje je Bahrija upisala muzičku školu, koja se danas naziva Muzička škola „Mokranjac“. </p><h2>Studij u Beču</h2><p>Godine 1923., Bahrija je položila prijemni na Državnoj visokoj akademiji za muziku i umjetnost u Beču, na Odsjeku za pjevanje, kod čuvenog profesora Tea Lirhamera (Thea Lierhammera), s kojim je kasnije tokom karijere povremeno radila. Nakon petogodišnjeg studija prvi profesionalni angažman dobila je u Bernu, u Švicarskoj, gdje je od 1928. do 1931. godine ostvarila četrdesetak vodećih operskih uloga, koje su je toliko popularizirale da nije mogla odgovoriti na sve pozive za gostovanja na operskim scenama. Pjevala je u Zagrebu, Mostaru, Beču, Bernu, Cirihu, Pragu, Bratislavi, Varšavi, Krakovu, Ljvovu, Gracu, Minhenu, Frankfurtu, Sofiji, Aleksandriji, Kairu, Istanbulu…</p><p>U Bernu je prvi put pjevala Salome, glavnu ulogu istoimene opere, za koju su gotovo svi muzički znalci saglasni da je njen najviši umjetnički domet i najbolje tumačenje Salome uopće. Čak je i kompozitor opere „Salome“ Rihard Štraus (Richard Strauss), kada je pjevala pod njegovom dirigentskom palicom prilikom proslave njegovog 75. rođendana, 1939. godine u Cirihu, kazao da je to Salome koju je čekao 35 godina.</p><h2>Prvakinja Beogradske opere</h2><p>Na nagovor kompozitora Stevana Hristića Bahrija Nuri Hadžić, 1931. godine, postaje članica, a ubrzo i prvakinja Beogradske opere, gdje je pjevala do 1960. godine, osim pauze tokom Drugog svjetskog rata, kada nije htjela, kako je izjavila, pjevati za Musolinija (Mussolini) i Hitlera.</p><p>Bahrija se proslavila glavnim ulogama u mnogim u operama, između ostalih, “Lulu”, “Aida”, “Il trovatore”, „Manon“, “Werther”, „Salome“, “La Fanciulla del West”, „Jenufa“, „Koštana“, koje je ostvarila na operskim scenama širom svijeta.&nbsp;</p>

<h2>Umro danski astronom Tiho Brahe</h2><p>1601. - Umro danski astronom Tiho Brahe (Tycho) koji je otkrio novu zvijezdu u sazviježđu Kasiopeje.</p><p>1882. - Njemački bakteriolog Robert Koh (Koch) otkrio je bakteriju koja izaziva tuberkulozu - Kochov bacil. Bilo je to revolucionarno otkriće u borbi protiv najopasnije bolesti 19. stoljeća. Također, pronašao je uzročnike kolere.</p><p>1921. – U Travniku je rođena Srebrenka Sena Jurinac, bosansko-hrvatsko-austrijska operska pjevačica. Bila je jedna od najsjajnijih zvijezda Bečke državne opere, a u trideset i osam godina djelovanja u njoj ostvarila je 47 uloga i imala 1268 nastupa. Godine 1953., dobila je titulu austrijske komorne pjevačice.</p><p>1927. - Rođen Žilber Beko (Gilbert Becaud), francuski pjevač, kompozitor i glumac. Bio je popularan izvođač skoro pola vijeka, prepoznatljiv po svojim tamnoplavim odijelima, bijeloj košulji i "sretnoj kravati" plave boje s bijelim tačkicama. Njegovi najpoznatiji hitovi su "Nathalie" i "Et Maintenant".</p><p>1932. - Pjer-Žil de Žen (Pierre-Gilles de Gennes), francuski fizičar, koji je 1991. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziku „za otkriće primjene metoda proučavanja fenomena uređenosti u kompleksnije svrhe, posebno kod tečnih kristala i polimera”, rođen je na današnji dan.</p>

<h2>Prije 79 godina osnovan Fudbalski klub Sarajevo</h2><p>1946. -  Osnovan Fudbalski klub Sarajevo. U početku se zvao Fiskulturno društvo Torpedo, naredne godine je promijenio naziv u Fiskulturno društvo Sarajevo, potom, 12. decembra 1948. godine, mijenja ime u Sportsko društvo metalaca Sarajevo, da bi konačno, 20. maja 1949., dobio današnje ime - Fudbalski klub Sarajevo. FK Sarajevo je već u prvoj sezoni nakon osnivanja 1946/47 učestvovao u Kupu tadašnje Jugoslavije i došao do polufinala. Dva puta je bio šampion SFR Jugoslavije (1966/67. i 1984/85.), pet puta šampion Bosne i Hercegovine, sedam puta osvajač Kupa BiH i jednom osvajač Superkupa BiH.</p><p>1947. - Rođen Kevin Klajn (Kline), američki glumac koji je 1989. osvojio Oskara za ulogu Ota (Otto) u filmu "Riba zvana Wanda".</p><p>1948. - Umro austrijski kompozitor mađarskog porijekla Franz Lehár. Najpoznatiji je po svojim operetama, od kojih je najuspješnija i najpoznatija „Vesela udovica“.</p><p>1970. - Rođen Mustafa Zvizdić, bosanskohercegovački književnik. Njegova zbirka pjesama "Igre voskom" prevedena je na engleski, njemački, francuski i slovenski jezik. Bio je nominiran za nagradu "Meša Selimović" za roman "Muzika zidnih satova".</p><p>1974. – Preminuo ruski violinista i dirigent David Fjodorovič Oistrakh, jedan od najvećih majstora violine u 20. stoljeću.</p><p>1991. - Umro Džin Rodenberi (Gene Roddenberry), američki scenarist i producent, tvorac “Zvjezdanih staza”.</p><p>2003. - Konkord (Concorde), supersonični putnički avion, povučen iz saobraćaja.</p><p>2005. - Preminula Rosa Parks, prva crnkinja koja se 1955. usudila da prekrši tadašnje rasne zakone na jugu SAD, u saveznoj državi Alabama, odbivši da ustupi mjesto u autobusu predviđeno za bijelce.</p><p>2021. - Umro Džejms Majkl Tajler (James Michael Tyler), američki glumac, najpoznatiji po ulozi Gintera u serijalu “Prijatelji”.</p>

Danas je petak, 24. oktobar/listopad 2025. godine, do kraja godine preostalo je još 68 dana

Bahrija Nuri Hadžić: 32. godišnjica smrti prve bh. operske pjevačice 

<p>Na sjeverozapadu Italije, stisnuta između Ligurskog mora, odnosno Đenovskog zaljeva i strmih padina Apenina, leži Đenova – grad kontrasta, historije i neukrotive energije. Kroz historiju je bila jedna od najvažnijih luka na Sredozemnom moru. Trenutno je najprometnija u Italiji i Sredozemlju, a 12. po prometu u Evropskoj uniji. </p><p>Osim što je najveća i najljepša italijanska luka, Đenova je živi organizam koji diše morem, trgovinom i starim pričama urezanim u kamene ulice. Predstavlja izuzetno važnu tačku na turističkoj mapi Italije, a svijet je poznaje i po velikanima koji su ovdje rođeni, kao i nizu znamenitosti koji Đenovu izdvajaju iz svega što Italija nudi.&nbsp;</p>

<h2>Najljepša luka</h2><p>Prvi utisak koji je Đenova ostavila na “Avazovu” novinarku jeste veličina i snaga luke. Brodovi i jarboli ispunjavaju horizont, podsjećajući da je grad stoljećima bio centar pomorske trgovine. Još u srednjem vijeku Đenova je bila moćna pomorska republika. Danas je i polazna tačka za veliki broj atraktivnih krstarenja veličanstvenim kruzerima.</p><p>Đenovljani su čuveni moreplovci sa slavnom prošlošću na moru, što se može primijetiti i po atrakcijama u gradu koje simboliziraju đenovljanske moreplovačke uspjehe. Slavna prošlost đenovljanskih moreplovaca danas živi u Pomorskom muzeju smještenom nedaleko od luke, koji posjetiocima nudi na uvid razne modele brodova i najzanimljivije brodske opreme. Odrasle i djecu posebno fasciniraju podmornica i galija smještene ispred muzeja, u samoj luci.</p>

<h2>Rodni grad Kolomba</h2><p>Đenova je rodni grad Kristofora Kolomba (Cristoforo Colombo), pa je u njoj mnoštvo simbola i zdanja posvećenih upravo ovom čuvenom italijanskom moreplovcu. Kuća Kristofora Kolomba je najposjećenija atrakcija u ovom gradu, ali je, ustvari, vjerodostojna replika originalne građevine koja je bila spaljena, a danas služi kao muzej.</p><p>Osim za Kolomba, Đenova i Ligurija se vezuju za još jedno značajno ime. Naime, ovdje je rođen Nikolo Paganini (Niccolo), najslavniji violinist-virtuoz svog vremena.</p><p>U starom gradu Đenove, jednom od najvećih historijskih centara u Evropi, nalazi se labirint uskih ulica – „carruggi“. Koračajući njima, nailazite na stalna iznenađenja: iza mračnog prolaza otvara se trg s katedralom San Lorenzo, čije crno-bijele pruge podsjećaju na morske talase; iza sljedećeg ugla nailazi se na renesansne palače u ulici Via Garibaldi, koje svjedoče o bogatstvu nekadašnje aristokratije. Upravo te palače, poznate kao „Palazzi dei Rolli“, danas su pod zaštitom UNESCO-a.</p><p>U okviru ovih impozantnih građevina smješteni su muzeji, čuvari najvrednijih kolekcija italijanskih slikara. Muzej blaga u Đenovi je čuvar relikvija i svega onog što je nekad smatrano relikvijama. Vjeruje se da ovaj muzej čuva djelić krsta na kom je razapet Isus Hrist, kao i tanjir na kom je Saloma iznijela glavu Sv. Jovana Krstitelja nakon njegovog pogubljenja.</p>

<h2>Spoj starog i novog </h2><p>Đenova je i kontrast starog i novog. Dok stari dio odiše patinom i mirisom mora, savremeni dio, rekonstruisan pod rukom slavnog arhitekte Renza Piana, otkriva akvarij - drugi po veličini u Evropi u kojem u šest miliona litara vode boravi gotovo 400 različitih vrsta životinja, uključujući i arktičke vrste. Đenova je, na neki način, stalni dijalog prošlosti i budućnosti. </p><p>Poseban dio priče je svakodnevni život. Ulične pijace vrve bojama i zvucima: tezge prekrivene ribom, miris svježe focaccie i pestа genovese, koji je ovdje nastao i postao simbol regije Ligurija, mještani sjede u kafićima, razgovaraju naglas i strastveno gestikuliraju...</p><p>Trg Ferari se nalazi u centru Đenove i okuplja neke od najvrednijih znamenitosti ovog grada. Prepoznatljiv je po raskošnoj fontani i pozorištu koje nosi ime po Karlu Felićeu (Carlo Felice). S Trga se izdiže i veličanstvena Duždeva palača koja obiluje restoranima, galerijama, knjižarama i suvenirnicama. Poznavaoce historije na Trgu Ferari uvijek privuče i spomenik Đuzepea Garibaldija na konju.</p><p>Ulice Đenove pričaju o trgovcima, moreplovcima i umjetnicima, o susretu različitih kultura i vječnoj vezi s morem. Iako je manje „ušminkana“ od drugih italijanskih destinacija, upravo u toj sirovosti krije se njena posebna ljepota – autentična, iskrena i pomalo divlja.&nbsp;</p>

<h2>Trgovačka palača San Giorgio </h2><p>Trgovačka palača Svetog Đorđa je jedna od najraskošnijih građevina u Đenovi, datira iz 13. stoljeća i danas predstavlja sjedište cjelokupne lučke uprave. Ova palača ima vrlo zanimljivu historiju, s obzirom na to da je nekada bila zatvor u kome je ležao Marko Polo, nakon što je, 1298., zarobljen u sukobu đenovljanske i mletačke mornarice kod otoka Korčule. Smatra se da su upravo u ovoj palači, u maloj zatvorskoj ćeliji u kojoj je boravio, nastali mnogi Polovi putopisi. Više od 25.000 prijeđenih kilometara i 24 godine trajanja, s kojeg je donio mnoštvo “čudesa” u Evropu, zbir je Polove legendarne odiseje.&nbsp;</p>

Novinarka “Dnevnog avaza” posjetila najveću i najljepšu italijansku luku

Đenova: Grad kontrasta, historije i neukrotive energije

<p>Prije 22 godine, 19. oktobra 2003., preminuo je Alija Izetbegović, prvi demokratski izabran predsjednik RBiH, a prema vlastitoj želji, sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.</p><p>Izetbegović je rođen 8. avgusta 1925. godine, u Bosanskom Šamcu. Dvije godine nakon Alijinog rođenja, otac Mustafa, trgovac po zanimanju, odlučio se na selidbu u Sarajevo s devetočlanom porodicom.</p><p>Tokom Drugog svjetskog rata Alija se bavio humanitarnim radom, pomažući prognanim civilima u okviru pokreta “Mladi muslimani”, gdje je pokušao pronaći i artikulaciju vlastitih političkih opredjeljenja. Islam, te antifašizam i antikomunizam, određivali su opću orijentaciju ovog pokreta. Međutim, nakon rata, komunistička vlast tadašnje Jugoslavije je u pokretu vidjela opasnost i već 1946. godine počela su prva hapšenja, kada je i Alija, koji se tada nalazio na odsluženju vojnog roka, dobio tri godine strogog zatvora.</p><h2>Islamska deklaracija</h2><p>Ipak, islam i stanje muslimana u svijetu, a naročito u tadašnjoj Jugoslaviji, bili su stalno u centru Izetbegovićeve pažnje, o čemu je pod pseudonimom L.S.B. (sačinjen od početnih slova imena njegovih kćerki i sina – Lejla, Sabina i Bakir) objavio više članaka.</p>

<p>Tokom 1970-ih godina završio je i objelodanio čuvenu “Islamsku deklaraciju”, koja se odnosila na muslimanski svijet “od Maroka do Indonezije”. “Islamska deklaracija” je izazvala veliku reakciju i protivljenje tadašnjih jugoslavenskih komunističkih vlasti, pa je bila jedan od povoda montiranog političkog procesa naziva „Sarajevski proces“, 1983. godine. Iako optužba nije ponudila nikakve konkretne dokaze, Izetbegović je osuđen na 14 godina zatvora za tzv. islamski fundamentalizam i udruživanje radi rušenja ustavnog poretka SFR Jugoslavije. Zajedno s njim osuđeno je još 12 muslimanskih intelektualaca.</p><h2>Izbori 1990.</h2><p>Druga Alijina knjiga “Islam između Istoka i Zapada” objavljena je na engleskom jeziku u Americi 1984., a na sh./hs. jeziku u Beogradu 1988., dok je Izetbegović bio u zatvoru.</p><p>U žalbenom postupku, Vrhovni sud RBiH je Alijinu kaznu simbolično smanjio, sa 14 na 12 godina zatvora, a potom je Savezni sud SFRJ presudu preinačio i sveo na “verbalni delikt”, za koji mu je izrekao devet godina zatvora. Uskoro nakon toga, odredba KZ o “verbalnom deliktu” je ukinuta. Izetbegović je odležao pet godina i osam mjeseci zatvorske kazne i izašao na slobodu 25. novembra 1988. godine.</p><p>U maju 1990. godine, s grupom istomišljenika Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije (SDA), koja na prvim demokratskim izborima, 18. novembra 1990., odnosi pobjedu, a Alija biva izabran za predsjednika Predsjedništva RBiH.</p><h2>Rat i mir</h2><p>Tokom četverogodišnje agresije na RBiH (1992. - 1995.) Izetbegović je kao predsjednik nosio i odgovornost vrhovnog komandanta Armije RBiH. Učestvovao je u mnogim pregovorima o miru, te, uprkos vojnim i političkim pritiscima i embargu na naoružanje, ostao dosljedan principu slobode i opredjeljenju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.</p><p>Rat u našoj zemlji okončan je usvajanjem Okvirnog sporazuma za mir u BiH u Dejtonu (Ohajo, SAD), u novembru 1995. godine, a nakon potpisivanja Sporazuma, Izetbegović je izjavio: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići”.</p>

<p>U februaru 1996. godine, Alija je doživio infarkt, nakon kojeg se oporavio i nastavio raditi još četiri godine. Godine 2000., 15. oktobra, povukao se iz Predsjedništva BiH i s pozicije predsjednika. Političke aktivnosti nastavio je u SDA, uporedo pišući svoju knjigu “Sjećanja”, koju je dovršio pred kraj života, u bolničkoj postelji.</p><p>U posljednjim danima života, u KCUS-u, posjetili su ga, između ostalih brojnih međunarodnih zvaničnika, bivši predsjednik SAD Bil Klinton (Bill Clinton) i predsjednik Republike Turske Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan).</p>

Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići, izjavio 

Izetbegović: Ostavio veliki pečat u historiji BiH

Alija Izetbegović: Lider, mirotvorac i vizionar nedjeljive Bosne i Hercegovine

<p>Na današnji dan 2003. godine, preminuo je Alija Izetbegović, prvi demokratski izabran predsjednik RBiH, a prema vlastitoj želji, sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.</p><p>Izetbegović je rođen 8. avgusta 1925. godine, u Bosanskom Šamcu. Dvije godine nakon Alijinog rođenja, otac Mustafa, trgovac po zanimanju, odlučio se na selidbu u Sarajevo s devetočlanom porodicom.</p><p>Tokom Drugog svjetskog rata Alija se bavio humanitarnim radom, pomažući prognanim civilima u okviru pokreta “Mladi muslimani”, gdje je pokušao pronaći i artikulaciju vlastitih političkih opredjeljenja. Islam, te antifašizam i antikomunizam, određivali su opću orijentaciju ovog pokreta. Međutim, nakon rata, komunistička vlast Jugoslavije je u pokretu vidjela opasnost i već 1946. godine počela su prva hapšenja, kada je i Alija, koji se tada nalazio na odsluženju vojnog roka, dobio tri godine strogog zatvora.</p><h2>„Islamska deklaracija“</h2><p>Ipak, islam i stanje muslimana u svijetu, a naročito u SFR Jugoslaviji, bili su stalno u centru Izetbegovićeve pažnje, o čemu je pod pseudonimom L.S.B. (sačinjen od početnih slova imena njegovih kćerki i sina – Lejla, Sabina i Bakir) objavio više članaka.</p><p>Tokom 1970-ih godina završio je i objelodanio čuvenu “Islamsku deklaraciju”, koja se odnosila na muslimanski svijet “od Maroka do Indonezije”. “Islamska deklaracija” je izazvala veliku reakciju i protivljenje tadašnjih jugoslavenskih komunističkih vlasti, pa je bila jedan od povoda montiranog političkog procesa naziva „Sarajevski proces“, 1983. godine. Iako optužba nije ponudila nikakve konkretne dokaze, Izetbegović je osuđen na 14 godina zatvora za tzv. islamski fundamentalizam i udruživanje radi rušenja ustavnog poretka SFR Jugoslavije. Zajedno s njim osuđeno je još 12 muslimanskih intelektualaca.</p><h2>Izbori 1990. godine</h2><p>Druga Alijina knjiga “Islam između Istoka i Zapada” objavljena je na engleskom jeziku u Americi 1984., a na sh./hs. jeziku u Beogradu 1988., dok je Izetbegović bio u zatvoru.</p><p>U žalbenom postupku, Vrhovni sud RBiH je Alijinu kaznu simbolično smanjio, sa 14 na 12 godina zatvora, a potom je Savezni sud SFRJ presudu preinačio i sveo na “verbalni delikt”, za koji mu je izrekao devet godina zatvora. Uskoro nakon toga, odredba KZ-a o “verbalnom deliktu” je ukinuta. Izetbegović je odležao pet godina i osam mjeseci zatvorske kazne i izašao na slobodu 25. novembra 1988. godine.</p><p>U maju 1990. godine, s grupom istomišljenika Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije (SDA), koja na prvim demokratskim izborima, 18. novembra 1990., odnosi pobjedu, a Alija biva izabran za predsjednika Predsjedništva RBiH.</p><h2>Rat u BiH i mir u Dejtonu</h2><p>Tokom četverogodišnje agresije na RBiH (1992. - 1995.) Izetbegović je kao predsjednik nosio i odgovornost vrhovnog komandanta Armije RBiH. Učestvovao je u mnogim pregovorima o miru, te, uprkos vojnim i političkim pritiscima i embargu na naoružanje, ostao dosljedan principu slobode i opredjeljenju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.</p><p>Rat u našoj zemlji okončan je usvajanjem Okvirnog sporazuma za mir u BiH u Dejtonu (Ohajo, SAD), u novembru 1995. godine, a nakon potpisivanja Sporazuma, Izetbegović je izjavio: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići”.</p><h2>Povlačenje iz Predsjedništva BiH</h2><p>U februaru 1996. godine, Alija je doživio infarkt, nakon kojeg se oporavio i nastavio raditi još četiri godine. Godine 2000., 15. oktobra, povukao se iz Predsjedništva BiH i s pozicije predsjednika. Političke aktivnosti nastavio je u SDA, uporedo pišući svoju knjigu “Sjećanja”, koju je dovršio pred kraj života, u bolničkoj postelji. Sumirajući svoj život, zapisao je: „Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život“.</p><p>U posljednjim danima života, u KCUS-u, posjetili su ga, između ostalih brojnih međunarodnih zvaničnika, bivši predsjednik SAD Bil Klinton (Bill Clinton) i predsjednik Republike Turske Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan).&nbsp;</p>

<h2>Umro engleski pisac Džonatan Svift</h2><p>1745. - Umro engleski pisac irskog porijekla Džonatan Svift (Jonathan Swift), jedan od najoštroumnijih kritičara ljudske prirode i poroka. To je posebno izraženo u njegovom glavnom djelu "Guliverova putovanja", u kojem je, u izmišljenom svijetu Liliputanaca, divova i smiješnih naučnika, prikazao društvene prilike u Engleskoj, izloživši ih bespoštednoj kritici. </p><p>1864. - Rođen francuski hemičar i industrijalac Ogist Limijer (Auguste Lumiere), koji je s bratom Lujem (Louis) napravio prvu filmsku kameru i osnovao u Lionu fabriku za izradu fotografskog materijala. Braća su izumila postupak snimanja u prirodnim bojama i u pariskoj kafani "Gran kafe", 28. decembra 1895., priredila prvu filmsku predstavu u svijetu ("Ulazak voza u stanicu", "Radnici izlaze iz fabrike").</p><p>1872. - U Novom Južnom Velsu u Australiji nađen "Holtermanov grumen", ploča škriljca težine 235,14 kilograma, u kojoj je bilo 82,11 kilograma zlata, najveća ikad pronađena količina tog plemenitog metala.</p><p>1875. - Umro engleski fizičar Čarls Vinston (Charles Wheatstone), pionir telegrafije. Pronašao je i metod za određivanje električnog otpora ("Vitstonov most") te istraživao elektricitet, svjetlost i zvuk.</p><p>1899. - Rođen gvatemalski pisac Migel Anhel Asturijas, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1967. godine. Djela: "Gospodin predsjednik", "Gvatemalske legende", "Kukuruzni ljudi", "Uragan", "Zeleni papa", "Oči pokopanih", "Vikend u Gvatemali".</p><p>1931. - Engleski pisac Dejvid Džon Mur Kornvel (David John Moore Cornwell), poznat kao Džon Le Kare, majstor modernog špijunskog romana, rođen je na današnji dan. Djela: "Poziv za mrtvaca", "Špijun koji se sklonio u zavjetrinu", "Rat u ogledalu", "Mali grad u Njemačkoj", "Naivni i sentimentalni ljubavnik", "Dečko, dama, kralj, špijun", "Plemeniti đak", "Smajlijevi ljudi", "Mlada dobošarka", "Panamski krojač", "Čist špijun".</p><p>1937. - Umro novozelandski fizičar engleskog porijekla Ernest Raterford (Rutherford), dobitnik Nobelove nagrade za hemiju 1908. godine, jedan od utemeljitelja moderne atomske teorije. Najviše se bavio prirodom radioaktivnosti i fundamentalnim istraživanjima u toj oblasti, otkrivši tri tipa radijacije, koje je označio kao alfa, beta i gama zrake. Bombardujući foliju zlata alfa zracima, 1906. je otkrio postojanje snažno naelektrisanog atomskog jezgra koje je nazvao nukleus, a zajedno s njemačkim fizičarem Hansom Gajgerom (Geiger) otkrio je da alfa zraci sadrže pozitivno naelektrisane atome helijuma.</p><p>1943. - Otkriven antibiotik streptomicin u laboratoriji Selmana Abrahama Waksmana na Univerzitetu Rutgers u Nju Džersiju, u SAD. Streptomicin je prvi antibiotik koji je uspješno korišten u borbi protiv tuberkuloze.</p>

<h2>Rođena Jasna Merdan Kolar, najpoznatija bh. rukometašica</h2><p>1956. – U Mostaru rođena Jasna Merdan Kolar, najpoznatija bh. rukometašica. Jasna je za rekordno vrijeme prošla sve reprezentativne kategorije i ostavila iza sebe nisku medalja s najvećih takmičenja, nagrada za najbolju igračicu najvećih turnira, najboljeg strijelca i sl. Više je puta proglašavana najboljom svjetskom rukometašicom, a prema mnogima najbolja je rukometašica 80-ih godina prošlog vijeka. Posebno mjesto u njenoj kolekciji imaju dvije olimpijske medalje, zlatna sa OI iz Los Angelesa 1984. godine i srebrena sa OI iz Moskva 1980. godine. Na utakmici protiv SAD (u Los Angelosu 1984.) Jasna Merdan Kolar postigla je čak 17 golova, što je bio rekord olimpijada. Karijeru je nastavila u bečkoj Hypo banci s kojom je osvojila sve što se može osvojiti, a nakon agresije na BiH počela je igrati za austrijsku reprezentaciju s kojom je u 163 utakmice postigla nevjerovatnih 1.206 golova, što je još nedostižan rekord u Austriji. </p><p>1986. - U Beogradu preminuo Karlo Bulić, regionalni glumac, najpoznatiji po ulozi dotura Luigija u TV seriji „Naše malo misto“. Poslije Drugog svjetskog rata dobio je angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, odakle je 1947. godine otišao u Beograd u tek osnovano Jugoslavensko dramsko pozorište (JDP). Prva uloga u JDP-u bila je na dan otvaranja teatra u Cankarevom "Kralju Betajnove" koji je režirao Bojan Stupica 1948. godine. Iako je odigrao brojnih uloge u pozorištu i na filmu, ono što je definitivno obilježilo karijeru Karla Bulića bila je 1970. godina i uloga dotura Luigija u seriji "Naše malo misto", prema scenariju Miljenka Smoje i u režiji Danijela Marušića. Serija je praznila ulice jugoslavenskih gradova, a Bulić i njegova partnerica Asja Kisić (Bepina) postali su megazvijezde.</p><p>2007. - Visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak nametnuo odluku o izmjenama i dopunama Zakona o Vijeću ministara BiH i od Parlamentarne skupštine BiH zatražio da izmijeni Poslovnik o radu oba doma.</p>

<h2>Preminuo prof. dr. Munib Maglajlić</h2><p>2015. – Preminuo prof. dr. Munib Maglajlić. Akademsku i istraživačku karijeru počeo je 1970. godine, kada se zaposlio u Institutu za izučavanje južnoslavenskih književnosti u Sarajevu. Fokus njegovog djelovanja bila je bošnjačka usmena književnost, a prvi zapaženi tekstovi govore o sevdalinci. Koliko ga je oduševljavala i inspirirala bosanskohercegovačka usmena kulturna baština dokazuju teme i naslovi njegove magistarske radnje – „Sevdalinka“, koju je odbranio na  Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1974., te doktorske disertacije – „Književnohistorijsko i književnoteorijsko određenje muslimanske narodne balade“, odbranjene također u Zagrebu 1980. godine. Godine 1992., Maglajlić je postao redovni profesor na Odsjeku za južnoslavensku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1994. bio je izabran za predsjednika Bošnjačke zajednice kulture (BZK) „Preporod“, a od 2001. godine do smrti obavljao funkciju direktora Instituta za bošnjačke studije BZK „Preporod“ te istovremeno urednika u Fondaciji „Mula Sadra“. Osim brojnih članaka i rasprava objavljivanih u publikacijama, te priređivanja velikog broja antologija i zbornika, Maglajlić je napisao i knjige: „Bibliografija radova o narodnoj književnosti“ (1979), „Od zbilje do pjesme: ogledi o usmenom pjesništvu“ (1983), „Muslimanska usmena balada“ (1985), „Usmeno pjesništvo od stvaralaca do sakupljača“ (1989), te „Usmena lirska pjesma, balada i romansa“ (1991). Bio je zasigurno najzaslužniji što je bošnjačko usmeno pjesništvo u domaćoj, ali i u međunarodnoj književnoj historiografiji i folkloristici, pronašlo svoje mjesto, te zato zaslužuje epitet velikana bosanskohercegovačke književnohistoriografske akademske zajednice.</p>

Danas je nedjelja, 19. oktobar/listopad 2025. godine, do kraja godine preostala su još 73 dana

Alija Izetbegović: 22. godišnjica smrti prvog demokratski izabranog predsjednika RBiH

<p>Na današnji dan 1917. godine, u Stocu je rođen Mehmedalija Mak Dizdar, jedan od najboljih bh. pisaca svih vremena. U krug književnika i javni život uveo ga je stariji brat Hamid, također pisac, koji je tada bio urednik sarajevskog časopisa „Gajret“, za koji je i Mak počeo pisati. </p><p>Makove majka i sestra ubijene su 1945. godine u logoru Jasenovac, a pretpostavlja se da su se tim činom ustaške vlasti osvetile Dizdaru zbog njegovog antifašističkog partizanskog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kada je i dobio konspirativno ime Mak, koje je kasnije koristio kao pjesnički pseudonim.</p><h2>„Narodna prosvjeta“</h2><p>Poslije rata je radio kao novinar, te tri godine bio glavni urednik sarajevskog lista „Oslobođenje“, nakon čega je osnovao “Seljačku zadrugu”, koja je uskoro prerasla u “Narodnu prosvjetu”, u to vrijeme jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. </p><p>Ali kako se na našim prostorima uspjeh ne prašta, nakon optužbi komunističkih vlasti da je prokapitalistička i promuslimanska te pritiska javnosti, “Narodna prosvjeta” biva pripojena izdavačkoj kući “Veselin Masleša”. Prema riječima Makovog najstarijeg sina Murkela, bio je to montirani politički proces u kojem je direktor „Narodne prosvjete“ Mustafa Zitić osuđen na godinu zatvora, a njegov otac ostao bez posla.</p><p>Nakon gubitka posla, Mak je radio volonterski do 1964., kada postaje glavni urednik časopisa „Život“, a ujedno obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine.</p><h2>„Kameni spavači“</h2><p>U Makovim pjesmama, u kojima metaforično promišlja o sučeljavanju života i smrti, te u kojima progovaraju „kameni spavači“, pažljivijem čitatelju neće promaći razočarenje i revolt zbog politike tadašnjih vlasti. Ideali za koje se borio su nestali, prepreke koje su mu postavljali dojučerašnji prijatelji, ne mogavši se pomiriti s njegovim uspjehom i intelektualnom veličinom, postajale su sve veće i nepremostive. </p><p>Dizdar ih je svrstao u dvije zbirke pjesama: „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“, koristeći se natpisima sa stećaka, srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika, oživljavajući i proširujući njihove poruke o prolaznosti života.</p><p>Osim pisanja, Mak je volio i slikanje, a inspiraciju i ideje dobijao je društvu prijatelja slikara i književnika, u tadašnjem umjetničkom sastajalištu, kafani “Istra”, koja se nalazila u centru Sarajeva.</p><p>Mak Dizdar je preminuo 14. jula 1971. godine.&nbsp;</p>

<h2>Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović imenovan prvim bosanskim reisu-l-ulemom</h2><p>1882. - Odlukom austrougarskog cara Franza Josepha I (i ranijim dekretom šejhu-l-islama u Istanbulu od 9. februara) imenovan prvi bosanski reisu-l-ulema Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović. Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović rođen je u Kulen-Vakufu 1816. godine. Kraće vrijeme učio je medresu u Prijedoru, a zatim došao u Gazi Husrev-begov hanikah. Godine 1837., otišao je u Istanbul u medresu Hekim Čelebi, gdje je nastavio nauke. Nakon 15 godina naukovanja u Istanbulu, te kratkog muderiziranja u Bosanskom Novom, prihvatio je mjesto muderisa Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, a godinu poslije imenovan je za imama Arebi-atik džamije. Iako je 1856. godine postavljen za sarajevskog muftiju, Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović nije prekidao muderisku službu, a i nakon imenovanja za reisu-l-ulemu nastavio je držati predavanja do 1988. Iscrpljen dugogodišnjim radom, Mustafa Hilmi ef. Hadžiomerović podnio je ostavku na položaj reisu-l-uleme 1893. godine, a preminuo je 10. februara 1895. godine.  </p><p>1915. - Rođen Artur Miler (Arthur Miller), američki dramski pisac. Tri godine nakon što je doživio fijasko s prvim pozorišnim djelom na Brodveju (1944.), dobio je nagradu pozorišnih kritičara za komad “Svi moji snovi”. Dobitnik je i Pulitzerove nagrade, a poznat je i po braku s holivudskom divom Merilin Monro (Marilyn Monroe).</p><p>1931. - Američki gangster Al Kapone (Capone) osuđen na 11 godina zatvora zbog izbjegavanja plaćanja poreza.</p>

<h2>Mladen Vojičić Tifa, bh. rok legenda, slavi 65. rođendan</h2><p>1960. - U Sarajevu rođen Mladen Vojičić Tifa, legendarni bh. rok pjevač. Prvi Tifini muzički počeci bili su u grupi "Prvi čin", hejvi metal bendu u kojem je svirao bas. Vrlo brzo odlazi iz grupe i priključuje se bendu "Kako kad", koja je svirala jazz rock, u kojoj i počinje pjevati. Ubrzo napušta i ovu grupu i priključuje se grupi "Paradox". Zbog  vojnih obaveza napušta  grupu "Paradox", ali je bio u stalnom kontaktu sa basistom Zlatanom Čehićem s kojim je planirao nastaviti rad grupe po završetku vojnog roka, međutim, do tada grupa se raspala, a basista Zlatan je porešao u grupu "Top" u koju dovodi i Tifu, sve do 1983. godine. Jedno vrijeme Tifa je bio i član obnovljene "Teške industrije", a potom se priključio grupi "Bijelo dugme". Posljednji nastup s "Bijelim dugmetom" Tifa je imao 2. avgusta 1985. godine na koncertu u Moskvi. Po odlasku iz "Bijelog dugmeta" snimio je duet sa Željkom Bebekom, međutim, povratak na scenu se događa krajem 1986. kada se pridružuje grupi "Vatreni poljubac" i sa njima snima sjajan album "100 % RocknRoll". Godine 1987. prelazi u „Divlje jagode“ i snima album "Konji" i prvi put se pojavljuje kao autor i to u pjesmi "Zauvijek tvoj". Nakon "Divljih jagoda" pričalo se da Tifa treba da postane dio grupe "Atomsko sklonište", međutim, 1989. godine izdaje svoj prvi solo album naziva "No.1", zatim godinu poslije i drugi "Samo ljubav postoji". Početak agresije na BiH (1992. – 1995.) Tifa je proveo u opkoljenom Sarajevu. Tada su nastale pjesme: "U bolje sutra ćemo poć'", "Ponesi zastavu, Dragane Vikiću", "Grbavica", "Sarajevo inšallah" i druge. </p><p>1997. - Na Kubi sahranjen Ernesto Če Gevara (Che Guevara), tri desetljeća nakon što je ubijen u Boliviji, 9. oktobra 1967. Posmrtni ostaci Če Gevare, argentinsko-kubanskog marksističkog revolucionara i političara, položeni su u mauzolej u gradu Santa Klara.</p><p>2002. - Preminuo Zekerijah Đezić Đeza, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki. Posthumno, 2003. godine, dodijeljena mu je muzička nagrada "Davorin" za afirmaciju originalne bosanskohercegovačke muzike. Najpoznatije interpretacije:</p><p>“Amanet šehida”, “Razbolje se šimšir list”, “Bosno moja lijepih planina”, “Djevojka sokolu zulum učinila”, “Pokidane strune”, “Kad ja pođoh na Bembašu”…</p>

Danas je petak, 17. oktobar/listopad 2025. godine, do kraja godine preostalo je još 75 dana

Mak Dizdar: 108. godišnjica rođenja jednog od najboljih bh. pisaca svih vremena 

<p>U saobraćajnoj nesreći na autoputu Zagreb - Beograd, kod Nove Gradiške, koja se dogodila prije 18 godina, 16. oktobra 2007. godine, poginuo je makedonski pjevač Toše Proeski, jedan od najpopularnijih pjevača s područja bivše SFR Jugoslavije.</p><h2>Karijeru započeo u 15. godini</h2><p>Karijeru pop pjevača Toše je počeo s 15 godina, na festivalu "Makfest". Godinu kasnije počinje saradnju s Grigorom Koprevom, a pjesme "Usne na usnama" i "Sunce u tvojoj zlatnoj kosi" otvaraju mu vrata makedonske muzičke scene. U 1999. godini izdao je prvi album “Negdje u noći” i održao prvi samostalni koncert. Nizali su se uspjesi te pobjeda na međunarodnom muzičkom festivalu "Slavjanski bazar" u Bjelorusiji 2000. godine.</p><p>Muzički kritičari su ga nazivali pjevačem anđeoskog glasa. Jedini je inozemni pjevač koji je osvojio glavnu nagradu Hrvatskog radijskog festivala. Posljednjih godina svog kratkog života trijumfirao je na brojnim festivalima u državama bivše Jugoslavije. Toše nije nikad zaboravio svoje makedonske korijene, a makedonskoj narodnoj muzici posvetio je album “Božilak” (duga), na kojem je najdojmljivija izvedba pjesme "Zajdi, zajdi, jasno sonce".</p><h2>UNICEF-ov ambasador dobre volje</h2><p>Veliku popularnost nije stekao samo iznimnim glasovnim mogućnostima. Tako je 2003. godine dobio humanitarnu nagradu Majke Tereze za svoje brojne humanitarne nastupe. Kao UNICEF-ov ambasador dobre volje pomagao je djeci. Njegova pjesma "This world", snimljena 2004. godine, postala je UNICEF-ova himna.</p>

Njegova pjesma "This world", snimljena 2004. godine, postala je UNICEF-ova himna

Prije 18 godina u saobraćajnoj nesreći poginuo Toše Proeski, jedan od najboljih pjevača regije 

<p>Bosanskohercegovački književnik Ahmet Hromadžić rođen je prije 102 godine, 11. oktobra 1923., u selu Bjelaj kraj Bosanskog Petrovca. Bio je jedan od onih ljudi koji je uspijevao privuči dječiju pažnju, što rijetkima uspijeva. Nepisano pravilo je da to mogu uglavnom ljudi dobrog srca, koje mlada i neiskvarena bića prepoznaju, ali kad spomenemo Hromadžića, svima koji su ikada pročitali makar jednu njegovu priču, zatitra osmijeh na licu, pokrene se osjećaj blagosti i zaboravljene dječije razdraganosti. Svojim pričama, koje je uglavnom pisao za djecu, ostavio je traga, ne samo u bosanskohercegovačkoj književnosti i kulturi, nego i u našim srcima.   </p><p>Profesionalnu karijeru počeo je kao novinar „Oslobođenja“, 1944. godine. Tada je upoznao našeg također velikog pisca, a svog sugrađanina po rođenju Skendera Kulenovića, te mu sramežljivo pokazao svoju prvu priču za djecu „Jabuka“. Kulenovićeve riječi: “Ti imaš talent. Nastoj da pišeš”, ohrabrile su ga i opredijelile njegov književni put, a Ahmet je često kazivao da je u Skenderu našao, ne samo učitelja nego i starijeg brata. Priču „Jabuka“ objavio je u „Oslobođenju“, 1952. godine.</p><h2>Bajkoviti likovi</h2><p> </p><p>Iako je Hromadžić u svojim djelima uglavnom evocirao uspomene na vlastito djetinjstvo i poznate zavičajne prostore, pripovjedačkim umijećem i bajkovitim likovima, bićima simboličnih imena, uspio ih je približiti djeci i potaknuti njihovu maštu i radoznalost. U njegovim pripovijetkama žive neobične ptice, zlatoruna stada, patuljci, bajkovita bića s kojima se djeca žele identificirati, a poruke koje ta bića prenose djeci jesu da život, ustvari, nije bajka, ali da su dobrota i ljubav uvijek iznad svega.</p><p>Nakon Drugog svjetskog rata radio je kao novinar u „Sarajevskom dnevniku“, potom je bio glavni urednik lista „Krajina“ u Bihaću, da bi se ubrzo vratio u Sarajevo na mjesto urednika kulturne rubrike „Oslobođenja“. Bio je potom glavni urednik u Izdavačkom poduzeću „Veselin Masleša“, gdje je, 1954. godine, osnovao čuvenu dječiju biblioteku „Lastavica“, koja je u svojoj dugogodišnjoj historiji objavila brojna djela najvećih imena bosanskohercegovačke, regionalne i svjetske književnosti za djecu. Zahvaljujući Hromadžiću, Sarajevo je u to vrijeme bilo jugoslavenski centar dječije književnosti.</p>

<h2>„Djeca svijeta“</h2><p>Kao član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Hromadžić je zajedno s kolegama Huseinom Tahmiščićem, Izetom Sarajlićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom pokrenuo međunarodnu književnu manifestaciju „Sarajevski dani poezije“, 1962. godine. Bio je i član Redakcije međunarodne edicije „Djeca svijeta“, a djela su mu prevedena na mnoge svjetske jezike te uvrštena u izbore dječije literature i lektire u Italiji, Norveškoj i Belgiji.</p><p>Osim pripovijetki i romana za djecu i odrasle, Hromadžić je pisao književne i pozorišne kritike, književne reportaže, crtice i članke. Prvo književno djelo, roman "Labudova poljana", objavio je 1952. godine u Sarajevu, ali su ga proslavile pripovijetke za djecu, među kojima su najpoznatije one objavljene u zbirkama: "Patuljak vam priča", "Okamenjeni vukovi" i "Patuljak iz Zaboravljene Zemlje". </p><p>Ahmet Hromadžić je začetnik i najistaknutiji predstavnik umjetničke bajke u bosanskohercegovačkoj književnosti za djecu, žanra s kojim je postigao najveće književne domete. U svoje priče prvi je uveo patuljke i povezao ih s najmlađim čitateljima, prikazavši ih kao tajanstvena, ali veoma pametna bića koja vole djecu i rado postaju njihovi prijatelji. Zbog tog specifičnog stila pisanja i prihvatljivosti djela kod čitatelja, a posebno djece, nazivaju ga bosanskohercegovačkim Andersenom. Poput Andersena, čije ružno pače zbog fizičkog izgleda od rođenja biva odbačeno, te koji je stvaranjem bio na strani slabijih i ugroženih, i Hromadžić u svojim pripovijetkama opisuje likove koji zbog određenih osobina ne bivaju prihvaćeni od okoline, zbog čega duboko pate.</p><h2>Brojne nagrade</h2><p>Tužne, ali i poučne priče iz zbirke „Patuljak vam priča“ govore o prijateljstvu i povjerenju, koje je teško steći, savjetujući nas da ne trebamo svima vjerovati, jer ponekad ljudi, a u ovom slučaju i životinje, rade sve isključivo za svoju korist. Ahmet nam kroz likove u svojim pričama poručuje i da pravo prijateljstvo traje vječno, te da su naši pravi i iskreni prijatelji spremni sve učiniti za nas.</p><p>Za književni rad Hromadžić je dobio brojne nagrade i priznanja među kojima su: nagrada Narodne omladine Jugoslavije (1948.), Mladog pokoljenja (1971.), Zmajevih dječijih igara(1973.), Kurirček (1974.), Dvadesetsedmojulska nagrada SR BiH (1974.), Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva (1958.) , Nagrada ZAVNOBIH-a (1986.) i druge. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom Republike II reda, a bio je i član Društva pisaca i Akademije nauka Bosne i Hercegovine.</p><p>Godine 2007., osnovna škola u Bosanskom Petrovcu promijenila je ime u OŠ „Ahmet Hromadžić“, a na porodičnoj kući u Pekiska ulici postavljena je spomen-ploča s njegovim imenom. U Bihaću, u okviru Kantonalne i univerzitetske biblioteke, postoji spomen-soba Ahmeta Hromadžića.</p><p>Ovaj bh. velikan zasigurno zaslužuje da ga se češće sjetimo i više spominjemo, da neke ulice i institucije nazovemo njegovim imenom, da ga ne zaboravimo. U Bosanskom Petrovcu izašla je monografija o četiri velikana iz tog mjesta „Četiri petrovačke karijatide: Jovan Bijelić, Mersad Berber, Skender Kulenović i Ahmed Hromadžić“. </p><h2>Tajne u tvrđavi</h2><p>U kratkoj biografiji, objavljenoj u knjizi „Dječiji pisci o sebi“, Hromadžić je opisao zašto je tvrđava bila jedna od njegovih vodećih inspiracija.</p><p>   </p><p>- Ima jedno mjesto koje me, ipak, najviše privlačilo. Stara tvrđava na brdu, gola i pusta, ali za nas dječake uvijek prepuna tajni. Tamo smo odlazili često. Tamo smo tražili ono što nikad nismo pronašli: zakopano blago i zakopano oružje. Ali tajna je tajna. I mi smo se nadali. Mi smo vjerovali da ćemo otkriti bar jednu od mnogih tajni sakrivenih u zidinama tvrđave. </p><p>Tvrđava je bila i kuća brojnih čavki. O tvrđavi su se pričale priče. U tvrđavi smo i ja i moji prijatelji proveli mnoge časove, mnoge dane, iz tvrđave sam ponio mnoge uspomene.</p>

U njegovim pripovijetkama žive neobične ptice, zlatoruna stada, patuljci, bajkovita bića s kojima se djeca žele identificirati

Ahmet Hromadžić: 102. godišnjica rođenja najpoznatijeg bh. dječijeg književnika

<p>Na današnji dan 2001. godine, u Beogradu je preminula Nada Mamula, jedna od najboljih regionalnih interpretatorica sevdalinki.</p><p>Kao 19-godišnja djevojka Nada se prijavila na audiciju, 1946., u Beogradu, koju je uspješno položila i tada je počela njena uspješna pjevačka karijera. Nedugo potom udala se za Nikolu Mamulu s kojim se odselila u Sarajevo, gdje su supružnici Mamula živjeli 15 godina. Nada je srdačno dočekana i primljena kao solistica na Radio Sarajevu, gdje je zavoljela sevdalinke, a prva koju je otpjevala bila je "Ah, meraka u večeri rane". </p><h2>Pjevala srcem</h2><p>Nadina ljubav prema sevdalinci trajala je cijeli život, pa je u arhivama Radio Sarajeva, Radio Beograda i Radio Novog Sada ostavila više od 150 briljantnih interpretacija ove bosanskohercegovačke najljepše lirske pjesme.</p><p>Blistava Nadina karijera trajala je duže od četiri decenije, a na prostorima bivše SFR Jugoslavije, pa i šire, bila je nezamjenjiva na festivalima, u muzičkim tv-emisijama, koncertnim dvoranama… Osim nezaboravnih i vrsnih interpretacije sevdalinki, Nada je ostavila brojne snimke komponovanih pjesama, pisanih u duhu tradicionalne narodne muzike. Sve pjesme je pjevala srcem uz posebno izražen temperament kojim je ostavljala utisak snažne i ostvarene žene.</p><h2>Prepoznatljivi alt</h2><p>Njen specifičan, prepoznatljivi, a rijetki alt punio je srca brojnih ljubitelja sevdaha, a naročito je bio izražajan u nenadmašnim interpretacijama pjesama: "Bosno moja", "Omer-beže", "Djevojka sokolu zulum učinila"… Prva je snimila čuvenu pjesmu “Kafu mi draga ispeci” i, prema pričanjima, naučila Cuneta Gojkovića kako se pjeva.</p><p>Osim snimaka u arhivama radiostanica, Nada je snimila dvije LP-ploče za diskografsku kuću "Jugoton" iz Zagreba, četiri LP-a izdala je u SAD, Kanadi, Nizozemskoj i Bugarskoj, te desetak singl-ploča.&nbsp;</p>

<h2>Ubijen osmanski vezir porijeklom iz Bosne Mehmed-paša Sokolović</h2><p>1579. - U Carigradu (danas Istanbul) je ubijen osmanski vezir porijeklom iz Bosne Mehmed-paša Sokolović. Proslavio se u mnogim ratovima, obnovio je tursku flotu uništenu u bici kod Lepanta 1571. godine, a od 1566. godine bio je veliki vezir. Atentat na Mehmed-pašu izvršio je jedan derviš. A našoj javnosti je poznat kao vakif Višegradskog mosta, odnosno Mosta Mehmed-paše Sokolovića.</p><p>1895. – U Splitu rođen Jakov Gotovac, hrvatski kompozitor i dirigent. Vrhunci njegovog prvog stvaralačkog razdoblja su narodni obred „Koleda“ (1925.) i „Simfonijsko kolo“ (1926.), uz koje treba još spomenuti scensku muziku za Gundulićevu „Dubravku“ (1926.) i romantičnu narodnu operu „Morana” (1930.). Iduća etapa u Gotovčevom operskom stvaralaštvu je njegova komična narodna opera „Ero s onoga svijeta” (1935.) koja je obišla više od 80 evropskih muzičkih pozornica i izvođena je na devet jezika. Opus Jakova Gotovca još sadrži opere „Mila Gojsalića“ (1951.), „Dalmaro“ (1958.) i „Stanac“ (1959.), više orkestarskih djela, zborskih kompozicija i solo pjesama. Umro je u Zagrebu, 16. oktobra 1982. godine.&nbsp;</p>

<h2>Rođen bh. književnik Ahmet Hromadžić</h2><p>1923. - U selu Bjelaj kraj Bosanskog Petrovca rođen Ahmet Hromadžić, bosanskohercegovački književnik. Profesionalnu karijeru počeo je kao novinar „Oslobođenja“, 1944. godine. Tada je upoznao našeg također velikog pisca, a svog sugrađanina po rođenju Skendera Kulenovića, te mu sramežljivo pokazao svoju prvu priču za djecu „Jabuka“. Kulenovićeve riječi: “Ti imaš talent. Nastoj da pišeš”, ohrabrile su ga i opredijelile njegov književni put, a Ahmet je često kazivao da je u Skenderu našao, ne samo učitelja nego i starijeg brata. Priču „Jabuka“ objavio je u „Oslobođenju“, 1952. godine. Nakon Drugog svjetskog rata radio je kao novinar u „Sarajevskom dnevniku“, potom je bio glavni urednik lista „Krajina“ u Bihaću, da bi se ubrzo vratio u Sarajevo na mjesto urednika kulturne rubrike „Oslobođenja“. Bio je potom glavni urednik u Izdavačkom poduzeću „Veselin Masleša“, gdje je, 1954. godine, osnovao čuvenu dječiju biblioteku „Lastavica“, koja je u svojoj dugogodišnjoj historiji objavila brojna djela najvećih imena bosanskohercegovačke, regionalne i svjetske književnosti za djecu. Kao član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Hromadžić je zajedno s kolegama Huseinom Tahmiščićem, Izetom Sarajlićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokrenuo međunarodnu književnu manifestaciju „Sarajevski dani poezije“, 1962. godine. Bio je i član Redakcije međunarodne edicije „Djeca svijeta“, a djela su mu prevedena na mnoge svjetske jezike te uvrštena u izbore dječije literature i lektire u Italiji, Norveškoj i Belgiji. Proslavile su ga pripovijetke za djecu, među kojima su najpoznatije one objavljene u zbirkama: "Patuljak vam priča", "Okamenjeni vukovi" i "Patuljak iz Zaboravljene Zemlje".</p><p>1963. – Preminula slavna francuska pjevačica Edit Pjaf (Edith Piaf). Bila je zvijezda kabarea i francuske šansone, te najpopularnija pjevačica pedesetih godina 20. stoljeća.</p><p>1963. - Umro francuski pisac, slikar i reditelj Žan Kokto (Jean Cocteau), koji je prošao sve faze moderne umjetnosti – kubizam, dadaizam, nadrealizam… Zbog raznovrsnosti svog opusa i artističkog univerzalizma važi za jednog od korifeja francuskog duha. Najznačajnija djela su mu: roman “Strašna djeca”, pozorišni komadi “Orfej” i “Antigona”, filmovi “Ljepotica i zvijer” i “Orfejev testament”.</p><p>2000. - Preminuo Matija Ljubek, najtrofejniji hrvatski kanuist i jedan od najuspješnijih hrvatskih sportista uopće. Nakon završetka sportske karijere ostao je aktivan kao sportski djelatnik. Posthumno je za životno djelo dobio Državnu nagradu za sport "Franjo Bučar". Po njemu danas nosi ime kajak i kanu klub u Zagrebu, ali i nagrada za životno djelo Hrvatskog olimpijskog odbora: Nagrada HOO-a Matija Ljubek. </p><p>2008. -  Umro fotograf Vilijam Klakston (William Claxton) poznat po izražajnim portretima džez muzičara. Slavu je stekao snimcima Boba Dilana (Dylan) i Frenka Sinatre, Džonija Mičela (Joni Mitchell) i Toma Džonsa (Jones).</p>

Danas je subota, 11. oktobar/listopad 2025., do kraja godine preostalo je još 80 dana

Nada Mamula: 24. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

<p>Na današnji dan 1976. godine, u saobraćajnoj nesreći u mjestu Kolari kraj Smedereva, poginula je Silvana Armenulić, jedna od najljepših i najvećih estradnih umjetnica koje je iznjedrila naša zemlja. </p><p>„Plači sa mnom, violino, tvoj mi jecaj dušu para...“, pjevala je Silvana, a i danas, 49 godina nakon tog tragičnog događaja, violine „plaču“ za njom dok sviraju tužne note njenih pjesama. Živjela je kratko, samo 37 godina, ali je ostavila ogroman i neizbrisiv trag, sjaj velike zvijezde koji neće nikada ugasnuti. </p><h2>Misteriozna smrt</h2><p>Brojne su misterije o njenoj smrti. Naprimjer, u vrijeme saobraćajne nesreće, u kojoj su sa Silvanom poginuli i njena sestra Mirjana Bajraktarević, koja je bila u šestom mjesecu trudnoće, te violinist Miodrag Jašarević, kad je već uveliko trebalo da budu u Beogradu, oni su bili tek na pola puta. A dva mjeseca prije smrti Silvana je, nakon koncerta u Bugarskoj, posjetila čuvenu slijepu vidovnjakinju Babu Vangu, koja ju je dočekala riječima: </p><p>- Ne želim s tobom razgovarati. Ne sada. Idi i vrati se kroz tri mjeseca… - a kada je pjevačica već bila na vratima, Baba Vanga je dodala - čekaj, ustvari, nećeš moći doći. Idi, idi! A, ako budeš mogla, dođi!</p><p>Zvanični izvještaj kaže da je uzrok nesreće dijabetička koma u koju je pao Jašarević za vrijeme vožnje, a nije znao da je bio dijabetičar. Silvana je spavala na stražnjem sjedištu, a Mirjana sjedila na saputničkom mjestu.</p><h2>Početak karijere</h2><p>Silvana Armenulić rođena je u Gornjoj Mahali u Doboju, 1939. godine, kao Zilha Bajraktarević, kćerka Hajrije i poslastičara Mehmeda Barjaktarevića. Bila je jedno od desetero braće i sestara, a kao mala oboljela je od tada smrtonosne bolesti difterije i uspjela preživjeti, ali njen mlađi brat Hajrudin nije. Njihov otac se poslije te tragedije odao alkoholu i zapostavio porodicu pa je sav teret pao na pleća Zilhine majke.</p><p>Nastavnici su već u osnovnoj školi uočili Zilhin talent za muziku pa je počela da svira mandolinu, a ubrzo i da pjeva. Pjesma joj je bila spas i bjekstvo od teške situacije u porodici, te je sa 16 godina Zilha odselila kod tetke u Sarajevo, počevši da pjeva u kafani „Topola“ na Ilidži. Imala je sreću da je zapazi legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo, koji ju je, oduševljen njenim glasom, htio priključiti svom orkestru. Ali, kako je bila maloljetna, za to joj je bilo potrebno odobrenje roditelja, koji su se u početku protivili, međutim, nakon upornog insistiranja Zilha je dobila dozvolu od oca.</p><h2>Scensko ime Silvana</h2><p>Preselila se Zilha ubrzo u Beograd i zablistala odmah nakon prvih snimljenih pjesama: „Sedam godina ljubavi“, „Majko, oprosti mi“, „Najljepša sam djevojčica bila“... A ključni moment u njenoj karijeri bila je 1968. godina, kada je snimila ploču s četiri hita: „Nad izvorom vrba se nadnijela“, Otišo si bez pozdrava“, „Kad ja pođem niz sokak“ i „O, jeseni, jeseni“, koja je dostigla do tada nezapamćen tiraž, prodata je u više od 300.000 primjeraka. </p><p>Tada je utisnula na ploču ime Silvana, scensko ime koje je uzela od svoje omiljene italijanske glumice Silvane Mangano, koja je u filmu „Gorka riža“ glumila lijepu Silvanu, zgodnu, ali drsku radnicu na plantažama riže u sjevernoj Italiji.</p><p>Silvanina nestvarna ljepota i maestralne interpretacije ostavljale su bez daha sve koji bi je čuli i vidjeli pa je ubrzo počela dobijati uloge u filmovima i serijama, od kojih je prva „Ljubav na seoski način“ režisera Dragoslava Lazića, koji ju je zapazio 1969. godine na Ilidžanskom festivalu. Uslijedile su uloge u serijama „Kamiondžije“ i „Građani sela Luga“, te filmovima „Lov na jelene“ i „Saniteks“. </p><h2>Najveći hitovi</h2><p>U tom periodu pa sve do kraja svog života svaka pjesma koju je snimila postala je evergrin naše narodne muzike: „Šta će mi život“, „Srećo moja“, „Kišo, tiho padaj“, „Ja nemam prava nikoga da volim“, „Ostavite tugu moju“, „Grli me, ljubi me“, „Pamtiću uvijek tebe“, „Ciganine, sviraj, sviraj“, „Srce gori jer te voli“, „Rane moje“, „Sama sam“, „Ludujem za tobom“...</p><p>Tokom cijele blistave karijere Silvana je uporedo s velikim novokomponovanim hitovima pjevala i snimala sevdalinke, a često je isticala kako upravo popularne zvijezde ne smiju baciti u zaborav dobru staru narodnu pjesmu. I danas su mnogim mladim izvođačima sevdalinki uzor neprevaziđeni Silvanini snimci, njen način interpretacije i posebno čarobni glas koji svojom nježnošću miluje uši i budi najtananije emocije. </p><h2>Ljubav na prvi pogled </h2><p>Dok je nastupala u beogradskom hotelu „Grand“, 1962. godine, Silvana je upoznala Radmila Armenulića, koji je tada studirao pravo i bio poznati teniser, član teniske reprezentacije Jugoslavije, a potjecao je iz gospodske beogradske porodice. Među njima se rodila ljubav na prvi pogled te su se ubrzo vjenčali.</p><p>- To je, takoreći, bila ljubav na prvi pogled. Ona se u to vreme zabavljala s jednim apotekarom, ubrzo su raskinuli i mi smo krenuli. Vjenčali smo se, ja sam otišao u Njemačku, tada mi se rodila i kćerka, pa su njih dvije dolazile kod mene – kazao je Radmilo Armenulić, koji je nakon karijere tenisera postao poznati trener bijelog sporta.</p><p>Prve godine braka Silvane i Radmila izgledale su kao bajka i 1964. godine dobili su kćerku kojoj su dali ime Gordana, po Radmilovoj majci. Ali, Radmilo je ubrzo dobio ponudu da igra u Njemačkoj kao profesionalni teniser, a Silvana je s kćerkom ostala u Beogradu i posvetila se karijeri. Fizička razdvojenost ubrzo je pokazala svoje posljedice.</p><h2>Bračna kriza</h2><p>Naime, prema pisanjima jugoslavenskih medija '70-ih godina, posljednjih nekoliko godina brak s Radmilom je bio u krizi, a Silvana je čak dva puta podnosila zahtjev za razvod braka, jer je Radmilo bio u ljubavnoj vezi s glumicom i pjevačicom Mirom Pejić, s kojom se nakon Silvanine pogibije i vjenčao.</p><p>U intervjuu za jedan beogradski časopis, 1971. godine, nakon što je prvi put odustala od razvoda, Silvana je, između ostalog, izjavila:</p><p>- Uporno sam željela da moja Gordana ne izgubi oca, jer sam imala mnogo neugodnosti u vezi s mojim brakom, ali i to je cijena slave. Svom suprugu sam jedino zamjerila loš izbor kada je riječ o mojoj suparnici.</p><p>Međutim, bračna kriza se pojačala, Radmilo je nastavio vezu s Mirom, a i Silvana se zaljubila u sportskog komentatora Marka Markovića, pa je sve rezultiralo ponovnim zahtjevom za razvod, koji zbog Silvanine pogibije nikad nije okončan. </p><p>Grobnica sestara Silvane i Mirjane nalazi se na Novom groblju u Beogradu, a na spomeniku se ponosno izdiže statua bijele golubice.</p>

<h2>Rođen francuski slikar Žan Antoan Vato</h2><p>1684. - Rođen francuski slikar Žan Antoan Vato (Jean Antoine Watteau), tipičan predstavnik rokokoa, čije je slikarstvo delikatnog kolorita i osjetljivog crteža uglavnom posvećeno temama iz društvenog života aristokratije.</p><p>1813. - Italijanski kompozitor Đuzepe Verdi (Giuseppe), uz Riharda Vagnera najistaknutiji romantičarski operski stvaralac 19. stoljeća, rođen je na današnji dan. Njegove prve opere izražavaju slobodarske nacionalne ideje pokreta rizorđimento, a kasnija djela su vrhunac italijanskog romantizma - spoj tradicionalne melodioznosti i psihološke karakterizacije ličnosti, uz izvanredno usaglašeni tekst i muziku. Djela: opere "Nabuko", "Travijata", "Trubadur", "Rigoleto", "Bal pod maskama", "Moć sudbine", "Don Karlos", "Aida", "Otelo", "Falstaf".</p><p>1861. - Rođen norveški polarni istraživač, diplomata i humanista Fritjof Nansen, profesor okeanografije na Univerzitetu u Oslu, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1922. Istraživao je od 1893. do 1896. Grenland i Sjeverni ledeni okean ploveći na brodu "Fram", koji je konzerviran i čuva se u blizini Osla. Poslije Prvog svjetskog rata bavio se zaštitom ratnih zarobljenika i nacionalnih manjina. Kao visoki komesar Društva naroda rukovodio je repatrijacijom ratnih zarobljenika i doprinio potpisivanju Ženevskog protokola o izbjeglicama. Jedna vrsta emigrantskog pasoša, nazvana "Nansenov pasoš", i sada je u upotrebi za raseljena lica kao potvrda identiteta.</p><p>1913. - Završena izgradnja Panamskog kanala, dugog 81,6 kilometara, kojim su spojeni Atlantski i Tihi okean, ali su brodovi počeli da ga koriste tek 15. avgusta 1914.</p>

<h2>Rođen Elvir Bolić, bivši bh. fudbaler </h2><p>1971. - Rođen Elvir Bolić, bivši bosanskohercegovački fudbaler. Karijeru je počeo u omladinskom pogonu NK Čelika iz Zenice, a za prvi tim igrao je od 1988. do 1991. godine. Najveći dio svoje karijere proveo je u Turskoj, gdje je stekao status legende, te ostao upamćen kao jedan od najboljih stranih igrača koji su igrali u Turskoj ligi. Igrao je za Galatasaraj, Gaziantepspor i Fenerbahče. Nakon Turske igrao je u španskom timu Rajo Valecano, a potom se vratio u Tursku, gdje je igrao za Istanbulspor, Genclerbirligi i Malatjaspor. Za fudbalsku reprezentaciju BiH Bolić je odigrao 52 utakmice i postigao 22 gola. Debitovao je 1. septembra 1996. godine na kvalifikacionoj utakmici za Svjetsko prvenstvo protiv reprezentacije Grčke. Posljednji njegov nastup za reprezentaciju bio je 6. septembra 2006. godine na kvalifikacionoj utakmici za Evropsko prvenstvo 2008., protiv reprezentacije Mađarske. </p><p>1985. - Umro američki filmski glumac i režiser Orson Vels (Welles), čiji je već prvi film "Građanin Kejn" - djelo virtuozne izražajne snage i originalnosti, tehničkih novina i novog načina montaže - jedan od najboljih u historiji kinematografije. Izgradio je osoben stil i svako njegovo djelo nosi pečat snažne i originalne ličnosti. Dobio je 1971. godine nagradu Oskar za životno djelo. Ostali filmovi: režija i gluma - "Veličanstveni Ambersonovi", "Dama iz Šangaja", "Magbet", "Otelo", "Zrno zla", "Gospodin Arkaden", "Proces", "Ponoćna zvona", "Istine i laži", gluma - "Sirotica iz Lovuda", "Treći čovjek", "Hotel `Internacional`".</p><p>1985. - Preminuo američki filmski i pozorišni glumac Jul Briner. Igrao je u mnogim filmovima, ali je vjerovatno najviše upamćen po ulozi u muzičkom filmu "Kralj i ja", za koji je nagrađen Oskarom, a i u pozorištu je godinama igrao u istoimenoj predstavi. Ostali filmovi: "Deset Božijih zapovijesti", "Anastasija", "Braća Karamazovi", "Solomon i Saba", "Sedmorica veličanstvenih", "Taras Buljba", "Zapadni svijet".</p><p>2001. - Nobelovu nagradu za ekonomiju dobili Amerikanci Džordž A. Akerlof (George), Majkl Spens (Michael) i Džozef E. Stiglic (Joseph Stiglitz). Svojom „analizom tržišta sa asimetričnim informacijama“, oni su pokazali u kojoj meri informacije utiču na funkcionisanje tržišta, od prodaje polovnih automobila do uspona i kolapsa na velikim berzama.</p>

Danas je petak, 10. oktobar/listopad 2025., do kraja godine preostao je još 81 dan

Silvana Armenulić: 49. godišnjica smrti bh. zvijezde narodne muzike

<p>Na današnji dan 1892. godine, u Travniku je rođen bosanskohercegovački književnik Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. Njegov otac Antun bio je sudski službenik, ali je preminuo od tuberkuloze kad su Ivi bile dvije godine, pa se Andrić s majkom Katarinom odselio prvo u Višegrad, a zatim u Sarajevo. U Sarajevu je završio Veliku gimnaziju, a studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu, gdje je, 1924., doktorirao na Filozofskom fakultetu s temom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“. </p><p>Iako je književnu karijeru počeo poezijom, objavivši prvu pjesmu „U sumrak“, 1911., u časopisu „Bosanska vila“, Andrić se proslavio prozom, odnosno romanima i pripovijetkama, od kojih „Prokletu avliju“ kritičari smatraju vrhuncem pripovjedačkog umijeća. Najpoznatije romane, remek-djela bosanskohercegovačke, regionalne i svjetske književnosti, „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“, napisao je tokom Drugog svjetskog rata, kada se povukao u samoizolaciju u okupiranom Beogradu. </p><h2>Ambasador u Berlinu</h2><p>Poslije Prvog svjetskog rata Andrić je radio kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu, nakon čega je, 1921. godine, postavljen za službenika u Generalnom konzulatu Kraljevine Jugoslavije u Bukureštu. Sljedeće godine prešao je u Konzulat u Trstu, a početkom 1923. imenovan vicekonzulom u Gracu, te u aprilu 1939. ambasadorom Kraljevine Jugoslavije u Berlinu i tu dužnost obavljao je dvije godine, do početka Drugog svjetskog rata, kada se vratio u Beograd. </p><p>Kao vječni zagovornik jedinstvene Jugoslavije, bio je i vijećnik Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a, održanog 26. aprila 1945. u Sarajevu, uoči samog kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1950., izabran je za člana Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine, iako je tek 1954. postao član Komunističke partije Jugoslavije. </p><h2>Nobelova nagrada</h2><p>U Štokholmu, 10. decembra 1961. godine, uz zvuke sevdalinke "Kad ja pođoh na Bembašu", švedski kralj Gustav VI uručio je Ivi Andriću nagradu Nobelovog komiteta Švedske akademije, koja mu je dodijeljena „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom historije svoje zemlje“ u romanu „Na Drini ćuprija“. Osvajanjem Nobelove nagrade Andrić je dobio i novčani iznos od milion dolara, koji je poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini, a u istu svrhu je poklonio i novčane iznose kasnijih nagrada AVNOJ-a iz 1967. i Dvadesetsedmojulske iz 1970. godine.</p><p>Romanom „Na Drini ćuprija“ Andrić se želio odužiti zavičaju, ali i suprotstaviti surovoj stvarnosti i osjećaju lične ugroženosti pričom o vječnosti, ljepoti i skladu umjetničkog djela. </p><p>Andrićev ljubavni život dugo je bio tajna. Kada se oženio, tek u 66. godini, kostimografkinjom Narodnog pozorišta iz Beograda Milicom Babić, udovicom svog prijatelja Nenada Jovanovića, tajna je otkrivena. Naime, bio je cijelog života zaljubljen u Milicu, zabranjenu ljubav, jer je ona bila udata žena. Kada je Nenad preminuo, 1957. godine, Milica i Ivo priznali su svima svoja osjećanja i naredne godine se vjenčali. </p><p>Nakon Milicine smrti Andrić se potpuno zatvorio u sebe, a i zdravlje ga nije služilo pa je često boravio u bolnicama i banjama na liječenju. Preminuo je 13. marta 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, a njegova urna položena je u Aleji zaslužnih građana, pored groba voljene Milice. </p><p>Brojne škole i ulice u BiH i našoj regiji nazvane po Andriću, mnogi spomenici i spomen-sobe, njegov lik i Višegradski most na novčanici od 200 KM, Memorijalni muzej u rodnoj kući u Travniku... potvrđuju da su njegova genijalna književna djela nadrasla sve kontroverze njegovog života. </p><h2>Djela u istanbulskoj „Rami“ biblioteci</h2><p>Biblioteka „Rami“ u Istanbulu, druga po veličini u Turskoj i među nekoliko vodećih u Evropi, koja nudi milione knjiga, neknjižnih materijala i digitalnih izvora čitaocima i istraživačima, uz djela turskih pisaca sadrži i knjige gotovo svih svjetskih književnika, a od bosanskohercegovačkih je jedino zastupljen Ivo Andrić.&nbsp;</p>

<h2>Rođen Filip Suhard, švicarski slastičar i tvorničar čokolade</h2><p>1797. - Rođen Filip Suhard (Philippe Suchard), švicarski slastičar i tvorničar čokolade. Prvi doticaj s čokoladom Suhard je imao s 12 godina, kada je odlazio u lokalnu apoteku u Nojhatelu po pola kilograma čokolade za svoju bolesnu majku. Zanimljivo je da je cijena tog "lijeka" bila šest franaka, koji su tada vrijedili kao tri prosječne radničke dnevnice. Godine 1815., počeo je raditi kao šegrt slastičar sa starijim bratom u Bernu, a 1824. nakratko odlazi u SAD, te pri povratku u domovinu otvara slastičarnicu; 1826. godine u Serrieresu otvara tvornicu čokolade u Nojhatelu pogonjenu vodenom mlinicom. Sa samo jednim radnikom proizvodio je između 25 i 30 kilograma čokolade dnevno. Tokom godina širio je svoje čokoladno bogatstvo i stvorio poznate švicarske čokoladne brendove. Godine 1880., otvorio je prvu inozemnu podružnicu slastičarnice švajcarske čokolade u njemačkom gradu Lorahu.</p><p>1835. - Rođen slavni francuski kompozitor, pijanist, dirigent, orguljaš i muzički pisac Kamij Sen-Sans (Camille Saint-Saens). Najznačajnije opere "Samson i Dalila" i "Ples smrti", a komponovao je i simfonijske pjesme, koncerte za klavir, violinu, violončelo, oratorijume...</p><p>1854. - Srbijanski fizičar i pronalazač Mihailo Pupin, čije je najveće otkriće - samoindukcioni kalemovi ("Pupinovi kalemovi") - omogućilo prenos telefonskih razgovora na veliku daljinu, rođen je na današnji dan. Završio je Kolumbija univerzitet u Njujorku, na kojem je kasnije bio profesor teorijske fizike i 40 godina predsjednik Instituta radio-inžinjera. Prvi od njegovih brojnih pronalazaka bio je električni rezonator pomoću kojeg provodnik omogućava istovremeni prenos vijesti na različitim talasnim dužinama. Otkrio je i sekundarne radijacije rendgenskih zraka, elektromagnetske detektore i napisao univerzitetski udžbenik termodinamike. </p><p>1857. – U Dubrovniku rođen Ivo Vojnović, dramski pisac sa veoma živim osjećanjem za scenu. Djela: drame "Dubrovačka trilogija", "Ekvinocij", "Smrt majke Jugovića", "Gospođa sa suncokretom", "Lazarovo vaskrsenje", "Maškerate ispod kuplja".</p><p>1908. - Francuski filmski režiser i glumac ruskog porijekla Žak Tatiščev, poznat kao Žak Tati, poetični satiričar, rođen je na današnji dan. Filmovi: "Praznični dan", "Odmor gospodina Iloa", "Moj ujak" (nagrada Oskar), "Saobraćajna gužva".</p>

<h2>Rođen britanski muzičar Džon Lenon</h2><p>1940. – Rođen Džon Lenon (John Lennon),  britanski muzičar, kompozitor, tekstopisac, pjevač i gitarist najpopularnije  rok grupe 20. stoljeća i najutjecajnije svih vremena “Beatlesa”, koju su uz Lenona činili: Pol Makartni (Paul McCartney), Džordž Harison (George Harrison) i Ringo Star (Starr). Lenona je ubio mentalno poremećeni obožavatelj Mark Dejvid Čepmen (David Chapman), koji je kasnije osuđen na doživotni zatvor. S Polom Makartnijem Lenon je bio duo koji je veoma utjecao na razvoj rok muzike. Džon je i danas jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih muzičara i njegove pjesme su rangirane među najbolje i najslušanije pjesme 20. stoljeća. Najpoznatije pesme iz solo karijere su mu “Imagine”, “Jealous Guy”, “Give Peace a Chance”. Bio je oženjen Japankom Joko Ono.</p><p>1967. - Ubijen argentinski revolucionar Ernesto Če Gevara (Ernesto Che Guevara), koji je postao simbol revolucije u Južnoj Americi, ali i širom svijeta, naročito među mladima. Diplomirao je medicinu u Buenos Airesu 1953., potom otišao u Gvatemalu, pa u Meksiko, gdje je upoznao Fidela Kastra, sa čijom ekspedicijom se 1956. iskrcao na Kubu. Poslije pobjede revolucije 1959., dvije godine kasnije, postao je ministar privrede, a Kubu je napustio 1965., namjeravajući da u Boliviji - gdje je ubijen 1967. - povede ustanak za oslobođenje Južne Amerike od dominacije SAD i domaće oligarhije. Djela: "Uspomene na kubansku revoluciju", "Dnevnik iz Bolivije".</p><p>1968. - Umro francuski književnik Andre Moroa (Maurois), koji je pisao romane, eseje i romansirane biografije. Djela: romani "Podneblja", "Porodični krug", biografije "Bajron", "Dizraeli", "Viktor Igo", "Lelija ili život Žorž Sand", "Balzakov život".</p>

<h2>Poginuo Zaim Imamović, slavni komandant ARBiH</h2><p>1995. - Na treskavičkom visu Čelina, odmah iznad prijevoja Rogoj, poginuo je Zaim Imamović, slavni komandant 14. divizije ARBiH i simbol herojske odbrane Goražda. Prije početka agresije na RBiH pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovaču, nedaleko od Goražda. I, što je svojstveno ljudima Zaimova kova, pripreme i nije krio od četničkih kolega. Odsudnu odbranu Goražda organizirao je u rejonu Preljuće, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica bila je najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju četnici nikada nisu pomjerili. Već 1992. godine, na tom dijelu ratišta, formirana je proslavljena Prva drinska brigada, s pet bataljona, na čijem čelu je bio rahmetli komandant Imamović. Njegova operacija za oslobađanje Ustikoline (na čemu je radio zajedno sa Feridom Buljubašićem, u decembru 1992. godine), sa dva uspješna forsiranja Drine, sigurno će se proučavati u školama za oficire. Branio je i odbranio rodnu grudu, svoje Goražde i Podrinje. Početkom 1995. godine, Imamović je izašao iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritoriju BiH, kako bi pomogao da se obruč probije izvana. Tada je preuzeo komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarčinu i svakim danom bio je bliži svom cilju, svom Goraždu. Oslobodio je, zajedno sa vojskom, Treskavicu i njene visove, Pašinu planinu, Vratlo, Krajačiće, Klanac, Hum, Lupoč... U trenucima kad je lomio i posljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale četničke granate. Nije dočekao da uživa u slobodi, za koju se dugo i požrtvovano borio. Smrt je bila brža od želje da stigne do Drine. Mezar slavnog komandanta i heroja Zaima Imamovića nalazi se u mezaristanu ispred Ali-pašine džamije u Sarajevu, zajedno s odabranim herojima koji su zadužili našu zemlju i narod.</p><p>2014. - Umro Boris Buzančić, hrvatski pozorišni, filmski i TV glumac, prvi gradonačelnik Zagreba nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Glumom se počeo baviti od rane mladosti, a 1957. dobio je glavnu ulogu u filmu “Nije bilo uzalud”. Proslavio se ulogom Dotura Vice, šaljivog splitskog gradonačelnika u TV seriji “Velo misto”. Postao je prvi potpuno demokratski (opće pravo glasa) i slobodno izabran gradonačelnik Zagreba nakon izbora u Hrvatskoj 1990. godine, ostavši na toj dužnosti do 1993. godine, a 1992. je izabran i u Sabor, gdje je ostao do 1995. godine (Drugi saziv Hrvatskog sabora). Krajem 1990-ih Buzančić se povukao iz politike i ponovo posvetio glumi. Imao je zapažene uloge u filmu “Maršal” i TV seriji “Obećana zemlja”.</p>

Danas je četvrtak, 9. oktobar/listopad 2025., do kraja godine preostala su još 82 dana

Ivo Andrić: 133. godišnjica rođenja bh. književnika i nobelovca 

<p>U podnožju Alpa, na sjeveru Italije, smjestilo se jedno od najljepših jezera Evrope – Como (Lago di Como). Jezero Como treće je najveće jezero u Italiji. S površinom od 146 kvadratnih kilometara, od njega su veća samo jezera Garda i Maggiore. Njegov oblik, nalik na obrnuto slovo „Y“, obavijen je planinskim vrhovima, vilama iz 18. i 19. stoljeća i uskim kamenim ulicama koje vode do obale.</p><p>Već stoljećima ovo jezero očarava putnike, umjetnike i aristokrate, a posljednjih decenija postalo je i simbol luksuza i italijanskog načina života.</p>

<h2>Osvaja spokojem</h2><p>Na prvu, Como osvaja spokojem. Površina vode mijenja nijanse – od tirkizne i smaragdne do tamnoplave, zavisno od vremena i ugla sunca. Mali čamci i bijele jedrilice klize po mirnoj vodi, dok se iz daljine nazire silueta planina koje se strmo obrušavaju prema obali.</p><p>Unatoč svojoj veličini, unutar jezera postoji samo jedan otok, Isola Comacina, a poznato je i po svojim vjetrovima. Južni vjetar Breva puše poslijepodne, Tiviano, sjeverni, navodno samo po noći i ujutro.</p><p>Gradovi i sela uz jezero djeluju kao da su izvučeni iz razglednice. Sam grad Como, smješten na južnom vrhu jezera, spaja tradiciju i modernost – njegova katedrala, Duomo di Como, jedno je od najljepših primjera gotske arhitekture u Lombardiji.</p><h2>Centar proizvodnje svile u Italiji</h2><p>Mještani, pak, čuvaju svoj ritam života: ribari i dalje svakog jutra izlaze na vodu, lokalne tratorije nude tradicionalna jela poput „risotto al pesce persico“ (rižoto s fileom od smuđa), a nedjeljne pijace mame mirisima svježih sireva i maslinovog ulja.</p><p>Jezero Como je i centar proizvodnje svile u Italiji. Kako se tačno dudov svilac našao tamo, nije jasno, ali jedna priča kaže da su ga u 6. stoljeću prokrijumčarila dva svećenika. Ozbiljnija proizvodnja svile počela je tek u 15. stoljeću, a i dan-danas tamo postoji prestižna škola o toj temi, osnovana u 19. stoljeću. </p><p>Dolazak na jezero Como ne znači samo posjetu destinaciji, već i svojevrsni povratak jednostavnijem i sporijem načinu života. Svaki ugao pruža kadar vrijedan fotografije, ali ono što se ne može zabilježiti kamerom jeste osjećaj potpunog mira i harmonije koji obuzima posjetioce.</p><p>Svojim šarmom i elegancijom, Como je vječita inspiracija – mjesto gdje se priroda i kultura susreću u savršenoj ravnoteži.</p>

<h2>Vile poznatih</h2><p>Jezero Como nije samo destinacija za uživanje u pejzažima. To je i prostor gdje se isprepliću historija i savremenost. U vilama duž obale nekada su ljetovali plemići i pisci poput Stendala i Liszta, dok danas tu borave filmske zvijezde i bogati kolekcionari. </p><p>Na njegovoj obali rasuto ih je najmanje 2.000, a neke od njih prava su umjetnička djela s botaničkim vrtovima. Neke su i u vlasništvu bogatih i slavnih. Možda je najpoznatiji vlasnik jedne od tamošnjih vila Džordž Kluni (George Clooney), a nekretninu su tamo imali ili još imaju i Madonna, Ričard Branson (Richard), Silvester Stalone (Sylvester Stallone), Ronaldinjo (Ronaldinho), Džulija Roberts (Julia), Dejvid Bekam (David Beckham), Ketrin Zeta-Džons (Catherine Zeta-Jones)...</p><p>Najpoznatija među njima je vila „Oleandra“, u vlasništvu glumca Džordža Klunija koja datira iz 18. stoljeća i u početku je pripadala porodici Hajnc. Ništa manje od palače, imanje posjeduje kuću sa 25 soba i prostranom garažom u kojoj Džordž čuva svoje brojne vintage motocikle, predivno uređene bašte, teniske terene, bazene na otvorenom, teretanu i pozorište.</p>

U vilama duž obale danas borave filmske zvijezde poput Džordža Klunija, Silvestera Stalonea, Džulije Roberts, Ketrin Zeta-Džons...

Jezero Como: Simbol luksuza i italijanskog načina života

<p>Prije 13 godina, 7. oktobra 2012., preminuo je bosanskohercegovački akademski likovni umjetnik Mersad Berber. Bio je i ostao jedan od najboljih bosanskohercegovačkih slikara, koji je često isticao da potječe iz državice kojom se ponose njeni stanovnici, ali na svjetskoj likovnoj sceni njeni predstavnici ne dobijaju mjesto koje zaslužuju.</p><p>- Moja nesreća je što iza mene nikada nije stajao nikakav lobi. Da sam bio predstavnik nekog od velikih naroda i velikih država, bilo bi možda mnogo lakše. Ali, ovako sam ponosan, jer za sve sam se izborio sam – govorio je svojevremeno jedan od najboljih bosanskohercegovačkih slikara Mersad Berber, istakavši da potječe iz državice kojom se ponose njeni stanovnici, ali na svjetskoj likovnoj sceni njeni predstavnici ne dobijaju mjesto koje zaslužuju. </p><h2>Vezanost za BiH</h2><p>Razlozi, kako je kazivao, nisu samo u tome što smo mali geografski i brojno, nego u tome što sami o sebi i svojim najboljim sinovima, našim velikanima, ne lobiramo, nismo organizirani, nemamo galerija, kritike, te, prije svega, ekonomske moći. Ali, uprkos tom teškom i mukotrpnom putu, Berber je svojim vanserijskim talentom i velikim radom uspio osvojiti svjetske kulturne centre.</p><p>U svojim radovima i motivima Mersad Berber je otvoreno pokazivao vezanost za Bosnu i Hercegovinu. Inspiraciju je, kako je tvrdio, najviše crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi”. Često je govorio da "nostalgija curi iz njegovih djela" i da je "tuđina najveći ispit". Znao je mnogo o historiji svoje domovine, koju je proučavao, povodeći mnogo vremena u Zemaljskom muzeju BiH, studirajući artefakte i tražeći njihova značenja i poruke. Naročito ga je boljela tragedija koju je bosanskohercegovački narod doživio u posljednjoj agresiji, te je svoj antiratni stav, saosjećanje i bol izrazio svojim kapitalnim djelom posvećenim genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.</p><p>- Srebrenica je poslala najuzvišeniji moralni aksiom. Ja sam rekao, citirajući jednu veliku misao Alberta Kamija (Camus): ako želite da krenete ka putu istine, putu slobode, izaberite mali grad koji se zove Bonavia, Srebrenica. Ako želite, dakle, da dođete do istine, istinske pravde... Srebrenica je za mene ostala uzvišeni moralni aksiom. Napravio sam nekoliko putopisnih zapisa o toj vrsti boli. To je prvi put da je jedan genocid, jedan veliki svjetski genocid, bio popraćen neviđenom medijskom pažnjom – kazivao je Berber o svom kapitalnom djelu.&nbsp;</p>

<h2>Najuspješniji student</h2><p>Mersad Berber je rođen 1. januara 1940. godine u Bosanskom Petrovcu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963., gdje je završio i postdiplomski studij grafike. Već tokom studija se istakao i zadobio simpatije svojih profesora, koji su bili oduševljeni njegovim talentom.</p><p>- Mersad Berber donio je već na Akademiju seriju neobičnih, prekrasnih crteža u stilu starih muslimanskih, perzijskih motiva. Kada je 1960. došao kod mene na grafiku, vidio sam već poslije prvih uspjelih pokušaja u drvorezu, koji je na prvoj godini grafike obavezan, da bi bilo dobro da upotrijebi ove svoje crteže u bakrorezu i tako sačuva svoje značajno djelo u grafici… Mersada Berbera smatram svojim najdražim u najuspješnijim učenikom, značajnim i neobično velikim umjetnikom – napisao je o Berberu njegov profesor, slovenski slikar i grafičar, akademik Božidar Jakac.</p><p>Berberovi crteži su već od 1961. bili zapaženi na kolektivnim izložbama, a prvu samostalnu izložbu imao je 1965. godine, u Gradskoj galeriji u Ljubljani. Od 1978. do 1982. godine predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.</p><p>Osim brojnih slika, grafika, tapiserija, ilustracija mnogih značajnih knjiga, scenografija i kostimografija na pozornicama u Vašingtonu, Sarajevu i Zagrebu, 1985. završio je i crtani film „Tempo Secondo“. Održao je gotovo stotinu samostalnih i učestvovao u nizu kolektivnih izložbi u Evropi, SAD i Aziji. </p><p>Godine 1984., Galerija „Tate“ u Londonu uvrstila je Berberove slike u svoju stalnu postavku.&nbsp;</p>

<h2>Pikaso uzor</h2><p>Motivi po kojima je Berber poznat i jedinstven su: žena, konj i cvijet. Magija njegovog slikarstva je u kombiniranju svijetlog i tamnog, crtanju i oblikovanju ljepote ženskog lika, jarkom likovnom pečatu životinjskog torza u stalnom dinamičkom pokretu, jer konji na njegovim slikama oživljavaju, a cvjetovi mirišu.</p><p>Berberov najveći slikarski uzor bio je Pablo Pikaso (Picasso), za kojeg je govorio da je najveći svjetski slikar ikad, a na upite zašto tako misli, odgovarao bi:</p><p>- Zato što je on sve ono što su umjetnici stvarali stoljećima, sve dotadašnje kanone obrnuo na glavu… napravio je svoj sistem i svoj svijet koji je bio sasvim drugačiji od svih ostalih. Samo njegov, neprocjenjiv.</p><p>Najznačajniji ciklusi Berberovih slika su “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica”, “Hommage Vlahi Bukovcu”, “Otomanske kronike”... a izlagao ih je u svim većim gradovima svijeta, od Istanbula, Londona, Madrida, preko Njujorka do Moskve, Jakarte i Nju Delhija. </p><p> </p><p>Dobio je pedesetak umjetničkih nagrada, među kojima su i nagrade gradova Banje Luke i Sarajeva, više nagrada u Zagrebu, Beogradu i Rijeci, te značajne nagrade u Dubrovniku, Trstu, nagrada ZAVNOBiH-a, a nagrađivan je i u Sao Polu, Aleksandriji, Firenzi, Tokiju, Nju Delhiju, Monte Karlu, Madridu, Lajpcigu, Varni i Krakovu.</p><p>Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, '90-ih godina prošlog vijeka, sa suprugom Adom, sinovima Ensarom i Azerom, odselio je u Zagreb, gdje je i preminuo u 72. godini. </p><p>  </p><h2>Dar Bošnjačkom institutu</h2><p>U Bošnjačkom institutu – Fondacija Adila Zulfikarpašića u Sarajevu, u Zelenom salonu Mersada Berbera, izloženi su radovi našeg slikara, koje je 2005. godine  sam poklonio Bošnjačkom institutu. Na velikoj izložbi Bošnjačkog instituta u Dolmabahče palači u Istanbulu, u novembru 2004. godine, Mersad Berber zasluženo je dobio posebno mjesto među velikanima bosanskohercegovačke likovne umjetnosti i predstavio se svojim impresivnim platnima i grafičkim listovima. Nakon završetka te izložbe, Berber je sve svoje radove izložene u Istanbulu poklonio Bošnjačkom institutu, uz još mnogo drugih koji su dopunili donirane cikluse: „Sarajevske razglednice“, „Skenderovi soneti“, „Alegorija o Srebrenici“ i „Velika alegorija o Srebrenici“. I ne samo to, Berber je Zbirku umjetničkih djela Instituta dodatno obogatio poklonom radova značajnih bosanskohercegovačkih i hrvatskih skulptora, koji su izloženi u okviru stalnih postavki Instituta. Institut je 2021. godine izdao katalog „Mersad Berber: Dar Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića“ na bosanskom i na engleskom jeziku.</p>

Često je govorio da "nostalgija curi iz njegovih djela" i da je "tuđina najveći ispit"

Mersad Berber: 13. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. slikara  

<p>Prije 13 godina, 7. oktobra 2012., preminuo je bosanskohercegovački akademski likovni umjetnik Mersad Berber. Bio je i ostao jedan od najboljih bosanskohercegovačkih slikara, koji je često isticao da potječe iz državice kojom se ponose njeni stanovnici, ali na svjetskoj likovnoj sceni njeni predstavnici ne dobijaju mjesto koje zaslužuju.</p>

<p>- Moja nesreća je što iza mene nikada nije stajao nikakav lobi. Da sam bio predstavnik nekog od velikih naroda i velikih država, bilo bi možda mnogo lakše. Ali, ovako sam ponosan, jer za sve sam se izborio sam – govorio je svojevremeno jedan od najboljih bosanskohercegovačkih slikara Mersad Berber, istakavši da potječe iz državice kojom se ponose njeni stanovnici, ali na svjetskoj likovnoj sceni njeni predstavnici ne dobijaju mjesto koje zaslužuju.</p><h2>Vezanost za BiH</h2><p>Razlozi, kako je kazivao, nisu samo u tome što smo mali geografski i brojno, nego u tome što sami o sebi i svojim najboljim sinovima, našim velikanima, ne lobiramo, nismo organizirani, nemamo galerija, kritike, te, prije svega, ekonomske moći. Ali, uprkos tom teškom i mukotrpnom putu, Berber je svojim vanserijskim talentom i velikim radom uspio osvojiti svjetske kulturne centre.</p>

<p>U svojim radovima i motivima Mersad Berber je otvoreno pokazivao vezanost za Bosnu i Hercegovinu. Inspiraciju je, kako je tvrdio, najviše crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi”. Često je govorio da "nostalgija curi iz njegovih djela" i da je "tuđina najveći ispit". Znao je mnogo o historiji svoje domovine, koju je proučavao, povodeći mnogo vremena u Zemaljskom muzeju BiH, studirajući artefakte i tražeći njihova značenja i poruke. Naročito ga je boljela tragedija koju je bosanskohercegovački narod doživio u posljednjoj agresiji, te je svoj antiratni stav, saosjećanje i bol izrazio svojim kapitalnim djelom posvećenim genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.</p>

<p>- Srebrenica je poslala najuzvišeniji moralni aksiom. Ja sam rekao, citirajući jednu veliku misao Alberta Kamija (Camus): ako želite da krenete ka putu istine, putu slobode, izaberite mali grad koji se zove Bonavia, Srebrenica. Ako želite, dakle, da dođete do istine, istinske pravde... Srebrenica je za mene ostala uzvišeni moralni aksiom. Napravio sam nekoliko putopisnih zapisa o toj vrsti boli. To je prvi put da je jedan genocid, jedan veliki svjetski genocid, bio popraćen neviđenom medijskom pažnjom – kazivao je Berber o svom kapitalnom djelu.</p><h2>Najuspješniji student</h2><p>Mersad Berber je rođen 1. januara 1940. godine u Bosanskom Petrovcu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963., gdje je završio i postdiplomski studij grafike. Već tokom studija se istakao i zadobio simpatije svojih profesora, koji su bili oduševljeni njegovim talentom.</p><p>- Mersad Berber donio je već na Akademiju seriju neobičnih, prekrasnih crteža u stilu starih muslimanskih, perzijskih motiva. Kada je 1960. došao kod mene na grafiku, vidio sam već poslije prvih uspjelih pokušaja u drvorezu, koji je na prvoj godini grafike obavezan, da bi bilo dobro da upotrijebi ove svoje crteže u bakrorezu i tako sačuva svoje značajno djelo u grafici… Mersada Berbera smatram svojim najdražim u najuspješnijim učenikom, značajnim i neobično velikim umjetnikom – napisao je o Berberu njegov profesor, slovenski slikar i grafičar, akademik Božidar Jakac.</p><p>Berberovi crteži su već od 1961. bili zapaženi na kolektivnim izložbama, a prvu samostalnu izložbu imao je 1965. godine, u Gradskoj galeriji u Ljubljani. Od 1978. do 1982. godine predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.</p><p>Osim brojnih slika, grafika, tapiserija, ilustracija mnogih značajnih knjiga, scenografija i kostimografija na pozornicama u Vašingtonu, Sarajevu i Zagrebu, 1985. završio je i crtani film „Tempo Secondo“. Održao je gotovo stotinu samostalnih i učestvovao u nizu kolektivnih izložbi u Evropi, SAD i Aziji.</p><p>Godine 1984., Galerija „Tate“ u Londonu uvrstila je Berberove slike u svoju stalnu postavku.</p><h2>Pikaso uzor</h2><p>Motivi po kojima je Berber poznat i jedinstven su: žena, konj i cvijet. Magija njegovog slikarstva je u kombiniranju svijetlog i tamnog, crtanju i oblikovanju ljepote ženskog lika, jarkom likovnom pečatu životinjskog torza u stalnom dinamičkom pokretu, jer konji na njegovim slikama oživljavaju, a cvjetovi mirišu.</p><p>Berberov najveći slikarski uzor bio je Pablo Pikaso (Picasso), za kojeg je govorio da je najveći svjetski slikar ikad, a na upite zašto tako misli, odgovarao bi:</p><p>- Zato što je on sve ono što su umjetnici stvarali stoljećima, sve dotadašnje kanone obrnuo na glavu… napravio je svoj sistem i svoj svijet koji je bio sasvim drugačiji od svih ostalih. Samo njegov, neprocjenjiv.</p><p>Najznačajniji ciklusi Berberovih slika su “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica”, “Hommage Vlahi Bukovcu”, “Otomanske kronike”... a izlagao ih je u svim većim gradovima svijeta, od Istanbula, Londona, Madrida, preko Njujorka do Moskve, Jakarte i Nju Delhija.</p>

<p>Dobio je pedesetak umjetničkih nagrada, među kojima su i nagrade gradova Banje Luke i Sarajeva, više nagrada u Zagrebu, Beogradu i Rijeci, te značajne nagrade u Dubrovniku, Trstu, nagrada ZAVNOBiH-a, a nagrađivan je i u Sao Polu, Aleksandriji, Firenzi, Tokiju, Nju Delhiju, Monte Karlu, Madridu, Lajpcigu, Varni i Krakovu.</p><p>Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, '90-ih godina prošlog vijeka, sa suprugom Adom, sinovima Ensarom i Azerom, odselio se u Zagreb, gdje je i preminuo.</p><h2>Dar Bošnjačkom institutu</h2><p>U Bošnjačkom institutu – Fondacija Adila Zulfikarpašića u Sarajevu, u Zelenom salonu Mersada Berbera, izloženi su radovi našeg slikara, koje je 2005. godine sam poklonio Bošnjačkom institutu. Na velikoj izložbi Bošnjačkog instituta u Dolmabahče palači u Istanbulu, u novembru 2004. godine, Mersad Berber zasluženo je dobio posebno mjesto među velikanima bosanskohercegovačke likovne umjetnosti i predstavio se svojim impresivnim platnima i grafičkim listovima. Nakon završetka te izložbe, Berber je sve svoje radove izložene u Istanbulu poklonio Bošnjačkom institutu, uz još mnogo drugih koji su dopunili donirane cikluse: „Sarajevske razglednice“, „Skenderovi soneti“, „Alegorija o Srebrenici“ i „Velika alegorija o Srebrenici“. I ne samo to, Berber je Zbirku umjetničkih djela Instituta dodatno obogatio poklonom radova značajnih bosanskohercegovačkih i hrvatskih skulptora, koji su izloženi u okviru stalnih postavki Instituta. Institut je 2021. godine izdao katalog „Mersad Berber: Dar Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića“ na bosanskom i engleskom jeziku.</p>

Besim Korkut: 50. godišnjica smrti autora najpopularnijeg prevoda Kur'ana na bosanski jezik

Zehra Deović: 10. godišnjica smrti najbolje interpretatorice sevdalinke

Silvije Strahimir Kranjčević: 117. godišnjica smrti pjesnika i začetnika realizma u regiji

Bahrija Nuri Hadžić: 32. godišnjica smrti prve bh. operske pjevačice

Đenova: Grad kontrasta, historije i neukrotive energije

Alija Izetbegović: Lider, mirotvorac i vizionar nedjeljive Bosne i Hercegovine

Alija Izetbegović: 22. godišnjica smrti prvog demokratski izabranog predsjednika RBiH

Mak Dizdar: 108. godišnjica rođenja jednog od najboljih bh. pisaca svih vremena

Prije 18 godina u saobraćajnoj nesreći poginuo Toše Proeski, jedan od najboljih pjevača regije

Ahmet Hromadžić: 102. godišnjica rođenja najpoznatijeg bh. dječijeg književnika

Nada Mamula: 24. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Silvana Armenulić: 49. godišnjica smrti bh. zvijezde narodne muzike

Ivo Andrić: 133. godišnjica rođenja bh. književnika i nobelovca

Jezero Como: Simbol luksuza i italijanskog načina života

Mersad Berber: 13. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. slikara

Mersad Berber: "Srebrenica je najuzvišeniji moralni aksiom"

Besim Korkut: 50. godišnjica smrti autora najpopularnijeg prevoda Kur'ana na bosanski jezik

Zehra Deović: 10. godišnjica smrti najbolje interpretatorice sevdalinke

Silvije Strahimir Kranjčević: 117. godišnjica smrti pjesnika i začetnika realizma u regiji

Bahrija Nuri Hadžić: 32. godišnjica smrti prve bh. operske pjevačice

Đenova: Grad kontrasta, historije i neukrotive energije

Alija Izetbegović: Lider, mirotvorac i vizionar nedjeljive Bosne i Hercegovine

Alija Izetbegović: 22. godišnjica smrti prvog demokratski izabranog predsjednika RBiH

Mak Dizdar: 108. godišnjica rođenja jednog od najboljih bh. pisaca svih vremena

Prije 18 godina u saobraćajnoj nesreći poginuo Toše Proeski, jedan od najboljih pjevača regije

Ahmet Hromadžić: 102. godišnjica rođenja najpoznatijeg bh. dječijeg književnika

Nada Mamula: 24. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Silvana Armenulić: 49. godišnjica smrti bh. zvijezde narodne muzike

Ivo Andrić: 133. godišnjica rođenja bh. književnika i nobelovca

Jezero Como: Simbol luksuza i italijanskog načina života

Mersad Berber: 13. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. slikara

Mersad Berber: "Srebrenica je najuzvišeniji moralni aksiom"