Knjigu jezikoslovca Domagoja Vidovića "Zažapska onomastika", u kojoj obrađuje antroponimiju i toponimiju na južnom dijelu državne granice između Hrvatske i BiH radi upotpunjavanja predmigracijske dijalektološke slike govora na tom području, objavio je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba.

Vidović je, kako navodi u predgovoru, knjigu temeljio na arhivskom radu i terenskom istraživanju na području koje je u 18. stoljeću bilo razdijeljeno između triju država - Venecije, Dubrovačke Republike i Osmanskoga Carstva, a koje je danas podijeljeno između dviju biskupija i jedne nadbiskupije - Trebinjsko-mrkanske i Dubrovačke biskupije te Splitsko-makarske nadbiskupije. Područje današnjega Zažablja središte je srednjovjekovne humske župe Žapsko (Yabsco) koju u 12. stoljeću spominje Grgur Batrski, podsjeća Vidović i naglašava kako je to područje u dijalektološkom smislu iznimno zanimljivo stoga što se nalazi u porječju rijeke Neretve u kojemu su u prošlosti graničili šćakavski i štakavski govori, a danas graniče ikavski i ijekavski štokavski govori, dok se te nešto istočnije nalazi granica zapadnoštokavskoga i istočnoštikavskog dijalekta.

Tu pak, kako naglašava, u primorskom dijelu dolazi do dodira s južnočakavskim govorima te se na čitavo područje proteže snažan utjecaj dubrovačkoga govora.

 Autor iznosi dokaze na temelju kojih je moguće zaključiti da je čitavo područje istočno od Neretve prema Trebinju nekoć bilo ikavsko te je migracijama poijekavljeno.

 Vidović ističe i kako su u mnogim mjesnim govorima uščuvane mnoge starije jezične crte koje ih povezuju sa susjednim južnočakavskim, šćakavskim te štokavsko-ikavskim govorima.

 Navedeni su podaci, kako ističe Vidović, iznimno važni zbog rekonstrukcije predmigracijske slike hrvatskih govora, ali i za upotpunjavanje savremenih dijalektoloških zemljovida.

 Smatra kako je naglasni sistem u govorima tog područja zanimljiv i za proučavanje baltoslavenske akcentuacije. "Antroponomastički su podatci, a poglavito odnos osobnih imena motiviranih imenima svetaca kršćanskoga Zapada i Istoka korisni za proučavanje narodnosnih i vjerskih identiteta na hrvatskome povijesnom području", ističe Vidović i dodaje kako se u toponomastičkim nazivima ogleda velika jezična starina.

 Obradom zažapske antroponimije i toponimije učinjen je, po Vidovićevu mišljenju, još jedan korak u upotpunjavanju onomastičke slike hrvatskih povijesnih prostora.

 U knjizi je, naglašava Vidović, iznesena građa dopunjena novim znanstvenim spoznajama i novim dijalektološkim, antroponomastičkim i toponomastičkim terenskim podatcima. Također su u odnosu na raniji rad nastala posve nova poglavlja o naglasnim razlikama među mjesnim govorima, podrijetlu stanovništva te o prostiranju toponima Zažablje od srednjega vijeka do danas, ističe autor.

 Knjiga "Zažapska onomastika" (394 str.) podijeljena je na sedam poglavlja, u kojima su nakon uvodnoga dijela obrađeni zažapski mjesni govori, antroponimija i toponimija, a kao prilozi objavljeni su mali povijesni rječnik osobnih imena od 12. stoljeća do 1500. godine, popis zažapskih prezimena s godinom prve potvrde te podatkom o promjeni prezimena, popis ojkomima i toponima.

 Na kraju knjige objavljen je i popis literature.

 Domagoj Vidović rođen je 1979. u Metkoviću. Zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje na projektu Onomastička istraživanja u Hrvatskoj. Danas radi na projektu Onomastička i etimologijska istraživanja hrvatskoga jezika. Predmet užega zanimanja mu je onomastika na rubnim hrvatskim prostorima i akcentologija. Objavio više knjige, među kojima i knjigu "Metkovski prezimenik". Kao jedan od autora "Školskoga rječnika hrvatskog jezika" dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013.